09. 12. 2015
Razvoj, EU i „Zvonili ste, milorde“
Veoma negativan rezultat tog trčanja za EU fondovima, pored svega ostalog, je činjenica koju nitko ne spominje – u Hrvatskoj je pravi razvoj na svim razinama gotovo zaustavljen, jer svi samo vape za novcem iz tih fondova, samo se čeka objavljivanje natječaja iz Bruxellesa (koji imaju malo veze s hrvatskim problemima) i ispunjavaju formulare (za koje je potreban kreativnost srednje stručne spreme i pedantnost najgorih sovjetskih birokrata).
Nakon što sam objavio jedan članak o tome, javilo mi se nekoliko sveučilišnih profesora koji su se složili sa mnom i požalili se na situaciju na fakultetima u kojima se rade mnogobrojni takvi EU projekti od kojih Hrvatska neće imati nikakve koristi.
Razvoj koji je sam sebi svrha
Pred dosta godina sam sudjelovao na jednom europskom forumu u Varaždinu. Među ostalima zanimljivo je bilo predavanje jednog mladog i simpatičnog profesora s fakulteta za organizaciju. On se hvalio angažmanom svog fakulteta na raznim EU projektima, a posebno je istaknuo suradnju s Norveškom. U uvodu mog predavanja, koje sam održao poslije njega, ja sam rekao: „Dragi kolega, mene jako malo zanima vaša suradnja s Norveškom, ali me jako zanima zašto ne surađujete s Varteksom i poduzećem u Novom Marofu i s drugim poduzećima iz kojih, čujemo, stotine radnika dobivaju otkaz. Mene bi više impresioniralo da svoje znanje ulažete u razvoj tih poduzeća i pomažete im u prevladavanju njihovih poslovnih i organizacijskih problema“.
(Izvor slike: http://hr.n1info.com/...)
U toj luđačkoj i ponižavajućoj trci za novcima iz EU fondova svi su na Hrvatsku i zaboravili.
Sredinom 2014., na jednom skupu o korištenju EU fondova za razne projekte posebno se isticao direktor jednog poduzeća koje se bavilo razvojem na području biokemije. Pričao je da se redovito javljaju na mnogobrojne natječaje, izvještili su se u pisanju projekata i uspjeli su redovito dobivati velike iznose novaca kojima su zapošljavali tridesetak stručnjaka, inženjera i liječnika. Svi smo bili impresionirani, divili smo se simpatičnom znanstveniku, dok netko nije pitao tko su im kupci i na kojim tržištima na stupaju. Tada je taj direktor rekao: „Naši proizvodi ne završavaju na tržištu. Mi uspješno završavamo projekte za koje smo dobili od EU novce, ali, nažalost, rezultat naših projekata nije proizvod za tržište. Kada završimo razvoj iz jednog projekta, prijavljujemo se na sljedeći EU natječaj, dobijemo novce, radimo na novom projektu i od toga živimo“. Svi prisutni poduzetnici zajedno sa mnom gledali su se u čudu. Tada sam se javio i rekao: „Ovo mi je nešto jako čudno. Koliko znam, u biznisu je cilj djelovanja poduzeća da zadovoljava potrebe tržišta. A u ovom vašem biznisu izgleda da je osnovni cilj da zadovoljavate sami sebe i svoje potrebe za novcima. Vaše poslovanje djeluje u jednom zatvorenom krugu unutar vašeg poduzeća i EU fondova.“ Direktor je iskreno priznao da oni nemaju iskustva u nastupu na tržištu i da to jednostavno ne znaju raditi.
(Izvor slike: http://irgendlink.de/...)
Nažalost mnogo tzv. razvojnih i istraživačkih projekata koji se financiraju iz EU fondova funkcioniraju na taj način i s takvim rezultatima. A najgore je u tome da korisnici tih sredstava i znanstvenici koji rade na tim projektima niti nemaju želje da s tim svojim projektima izlaze na tržište.
I onda se pitamo, kome takvi projekti trebaju.
Tko nije u krizi
Jedne zime, na svečanosti u Dvercima pitao sam skupinu znanstvenika koji su stajali s čašama šampanjca u ruci, kako znanost može dati svoj doprinos izlasku Hrvatske iz krize i kakvu korist Hrvatska ima od tih silnih EU projekata za kojima svi trče. Jedan mladi profesor sa Strojarskog fakulteta me u čudu pogledao i s visoka odgovorio: „Kakva kriza, ja ne znam za nikakvu krizu. Ja nisam u krizi“. Pohvalio se da sudjeluje u dosta takvih EU projekata, surađuje s partnerima iz raznih zemalja, često putuje i jako je zadovoljan. Njega kriza u kojoj je hrvatsko gospodarstvo ne zanima, jer je njemu dobro.
Izgleda da je mnogim znanstvenicima ipak najvažnije u tom promašenom sustavu zauzeti neku poziciju, dobivati svoju plaćicu, čuvati svoje privilegije, ne „talasati“ previše, ne buniti se, dobivati svoja putovanjca u inozemstvo, nastupe na raznim simpozijima, po koji EU projekt, neku lovicu tu, neku tam, pa glumiti „struku“ na političkim projektima, ima toliko poslova na kojima čovjek može misliti na sebe i lijepo zaraditi, da stvarno nema smisla baviti se problemima društva.
Nažalost, znanje mnogih znanstvenika (čast iznimkama) za rješavanje problema iz realnog svijeta, a u to spadaju i problemi vezani uz krizu, potpuno je neupotrebljivo. I dobro im dođe angažman na takvim EU projektima koji su sami sebi svrha i ne trebaju se baviti neki stvarnim problemima.
Mi nemamo novaca, EU će nas spasiti
U studenom 2009. u lijepom restoranu na jednom brijegu održan je skup župana zapadnog dijela Hrvatske. Tema sastanka bila je i dogovor o pripremi projekata za EU fondove. Uglavnom se zastupao stav: „Mi nemamo novaca i jedini naš izlaz je dobivanje novaca iz EU. To nas jedino može spasiti.“ Naravno, da mi je takav pristup odbojan pa sam, što sam pristojnije mogao, jer sam bio gost na tom skupu, rekao: „Naravno, da se trebamo pripremiti da povučemo novce iz EU. Bili bismo bedasti da to ne radimo. Međutim, jako je opasno da se sve aktivnosti usmjere samo na novce iz EU fondova i da se zaustave sve ostale aktivnosti. Novci iz EU mogu, ali i ne moraju doći. Hrvatska je postojala i razvijala se prije EU i nadam se da će postojati i nakon ulaska u EU. Ima jako mnogo razvojnih aktivnosti koje moramo i možemo obavljati i bez EU. Zbog nekoliko EU projekata koje čekamo, mi ne radimo na „milion“ neophodnih malih ili većih pravih razvojnih projekata koji su nužni za razvoj svake županije i cijelog društva.“
Moje riječi su dočekane „na nož“ i odmah su me poklopili. Rečeno mi je da im je dosta ovakvih domoljubnih fraza i busanja u domoljubna prsa. Oni znaju da im je blagajna prazna i da novci mogu doći samo iz EU. Uvidio sam da su im EU projekti i „ogromna“ lova koju očekuju samo dobrodošao izgovor kojim se opravdaju što ne znaju što bi sami trebali raditi. To zvuči uvijek dobro: „Ne možemo ništa raditi jer – čekamo usvajanje Zakona, čekamo novce iz EU, čekamo strategiju koju treba donijeti Vlada, čekamo upute od Vlade kako da i napravimo svoju strategiju, čekamo ovo, čekamo ono“. Na mnoga čelna mjesta gradova, županija, općina i drugdje dolaze ljudi koji nemaju pojma što je to razvoj, nemaju pojma što bi u stvari trebali raditi i ovo čekanje EU novaca je odličan alibi da ne rade ništa.
U tom ludilu ima sistema
Jednom sam došao u jednu instituciju u Zagrebu i slušao predstavljanje razvojnog projekta kojem je bio cilj osnivanje tehnološkog parka u Splitu. Projekt je financirala Europska unija s 800.000 kuna, pa me je zanimalo za što daje toliku lovu. (Bio sam pomalo i ljubomoran na te novce). Studija je bila dosta debela, imala 167 stranica. Kada sam ju počeo listati, vidio sam veliku hrpu brojaka i podataka bez puno smisla koje su pokupili s Interneta i onda ih „kao s lopatom“ nabacali unutra. Sve u svemu bezvrijedan elaborat na „znanstvenoj razini telefonskog imenika“. Ljudi koji su predstavljali i opisivali projekt bili su ponosni na dobro obavljeni posao i novce koje su dobili, ali sam odmah uočio da nikada nisu bili niti u jednom tehnološkom parku i da im je ta cijela problematika jako strana. Slušatelji su, kao što je red, na kraju pljeskali, postavili par bezveznih pitanja i otišli u drugu prostoriju na domjenak. Pitao sam se tko i zašto to financira i kome to u stvari treba.
To nije izoliran slučaj, već je postao stil rada. Na sličan način i na osnovi raznih anketa, uz hrpe raznih podataka „zbrda zdola“ skupljenih s Interneta provode se „znanstvena istraživanja“, dobivaju doktorati, putuje po svijetu. Mladi znanstvenici se odgajaju na takvim istraživanjima. Nekoliko puta su neki mladi znanstvenici bili šokirani, kada sam ih „pošpotao“ i rekao im da su takva istraživanja većinom bezvrijedna.
To mi je uvijek izgledalo potpuno ludo i pitao sam se u čemu je štos, komu je to potrebno, zašto to netko plaća. I onda sam zaključio da „u tom ludilu ima sistema“. Vrhunski rezultati zahtijevaju naporan rad i u školi i u znanosti. Nekada ste se morali mučiti s napornim istraživanjima, cijeli život posvetiti nekom području rada. A sada sve ide mnogo jednostavnije, napravite neke površne ankete, ne mučite se previše, uvažavaju vas kao stručnjaka, a uz to se to i dobro financira. Zar nije „super“, kada se možete baviti istraživanjima i znanošću, sjedeći pred računalom, ne odvajajući se od Interneta, u sustavu koji ide „linijom manjeg otpora“, uz što manje rada, znoja i muke.
I malo po malo znanost i struka postaju potpuno nesposobni za ozbiljna i upotrebljiva istraživanja.
Da nam bude jasnije, možemo taj problem pogledati iz jednog drugog kuta.
Pogledajmo Blanku Vlašić. Nepobjediva je, prava sportašica i divno izgleda. Zato su mnogi na nju ljubomorni. Ali da bi postigla te rezultate ona „od malih nogu“ mnogo trenira, strašno se muči, iscrpljuje, živi sportskim životom, pazi na sebe, kako živi, što jede, kada ide spavati. Zamislimo, da oni koji ne mogu pobijediti Blanku na sportskom polju počnu razmišljati, što da naprave da ona izgubi svoje sposobnosti i športsku snagu. Jedan od načina je da ju nagovore da se ne muči tako, da si olakša život, da počne jesti fine, slatke, kalorične kremšnite, da ne ide spavati u 21.00 sat, već da ostane u diskaču cijelu noć. I što bi se dogodilo? Ne samo što bi se jako udebljala, na sportskom terenu ne bi više pobjeđivala. A oni, koji bi ju na to nagovorili, uživali bi gledajući kako ju drugi sportaši pobjeđuju na sportskom polju.
A isti slučaj je i u obrazovanju i u znanosti. Uvijek, kada idemo lakšim putem, postajemo nesposobni da se borimo i pobjeđujemo.
(Izvor slike: https://www.linkedin.com/...)
A možda se to želi postići, pa našu djecu, naše studente, naše znanstvenike već od malih nogu treba pripremiti za život u kojem će se od njih, u Europi, malo tražiti, malo očekivati, pa ne trebaju mnogo raditi i mučiti se. A prave znanstvene rezultate Europa će u stvarati svojim vodećim zemljama, u kojima se znanstvenici uz ozbiljan rad, mnogo truda i odricanja, iako u idealnim uvjetima, posvećuju znanstvenom radu i ostvaruju vrhunske rezultate.
Uništavanje znanosti
Oslanjanje samo na potencijalne EU projekte i moguće novce koji će doći (ili neće doći) iz EU iza sebe je ostavilo razorne posljedice. Ne samo što su gotovo zaustavljeni procesi razvoja, došli smo u situaciju da se više niti ne zna što je to uopće razvoj i što su to razvojni projekti. Misli se da su razvojni projekti samo oni koje definiraju briselski birokrati i objave u natječajima, u kojima ima mnogo rituala, radionica, networkinga, „kick meetinga“, završnih konferencija, mnogo papira, jako mnogo ispunjenih formulara, tabela i jako malo koristi.
(Izvor slike: http://www.soundset.hr/vijesti/zagreb-i-okolica/zagrebacka-zupanija-daje-5-milijuna-kuna-za-izradu-eu-projekata)
U većini tih EU znanstvenih, razvojnih projekata provodi se „znanstveni rad“ šaljući okolo razne upitnike na koje se dobije par odgovora i na osnovi toga se rade elaborati koji su u konačnici bezvrijedni. Takav stil rada na projektima u kojima se mogu „dobivati rezultati“ bez ozbiljnog, napornog i kvalitetnog istraživanja srušio je znanstveni potencijal i razinu naše znanosti u velikoj mjeri. Uglavnom se užasavam čitajući takve „znanstvene“ radove.
A političari pod razvojnim projektima podrazumijevaju samo autoceste, tunele, supermarkete i mostove na kojima mogu rezati vrpce. Ali to nisu razvojni projekti. To su infrastrukturni projekti koji predstavljaju određenu logistiku za razvoj gospodarstva, pomažu ostvarivanju razvojnih projekata, ali sami nisu razvojni projekti. Gradnja cesta je možda bila razvojni projekt u doba starih Rimljana, kada su tijekom gradnje morali dolaziti do mnogo novih, inovativnih, razvojnih rješenja, ali danas sigurno nije.
(Izvor slike: http://www.modrijan.si/slv/content/search/(offset)/5540?SearchText=&SubTreeArray=2)
Cesta i infrastruktura daje podršku razvoju, ali same nisu razvojni projekti. Razvoj je stvaranje nove dodane vrijednosti koja pokreće gospodarstvo, što stvara bogatstvo, a to onda puni proračun iz kojeg se financiraju infrastrukturni projekti..
Danas su čak i „eliminirani“ ljudi koji su znali što je to razvoj, što je gospodarstvo, što je izvoz, što je konkurentnost, a sve pozicije su zauzeli potpuno neiskusni (inače jako bahati) ljudi, bez znanja koji smatraju da razvoj predstavljaju samo EU projekti i svi se usmjeravaju samo na ispunjavanje formulara za prijave na EU natječaje.
I u konačnici možda ćemo dobiti neke milijune eura za neke projekte, možda ćemo njima izgraditi neki objekt, ali to na ukupni razvoj kraja, grada i cijelog društva neće imati značajniji utjecaj. To možemo zaključiti nakon analize rezultata dugogodišnjeg slijevanja novaca u nerazvijene krajeve (i kod nas i po svijetu) gotovo bez ikakvih rezultata. Razvoj se ne može nekome podariti donacijama ili subencijama iz nekih fondova. On se mora obaviti. Razvoj je proces „učini-to-sam”. To je dugotrajan vrlo složen proces, a ne zbroj infrastrukturnih projekata, a najmanje samo zbroj projekata financiranih kroz EU nazječaje. A za takav, pravi razvoj gotovo da više nismo sposobni.
Jesmo li nesposobni za razvoj
Zaboravljamo da postoji razvoj i izvan tih EU fondova, postajemo nesposobni pokrenuti svoj pravi gospodarski razvoj i više niti ne znamo što su to pravi projekti razvoja. Ako tome dodamo da je sustavno uništavana industrija i uništena naša sposobnost za stvaranje izvozno konkurentnih proizvoda i za samostalan gospodarski razvoj, tada je slika potpuna.
A možda je nekome cilj uništiti našu sposobnost za samostalni razvoj i pripremiti nas da u Europi budemo konobari i pomoćna radna snaga koja će biti sposobna samo posluživati gospodare i u Europi i u Hrvatskoj, da u Europi samo stojimo u kutu i u livreji, zakopčanoj preko „pivskih trbuha“, uz naklon pitamo: „Zvonili ste milorde?“
Članci na tu temu:
Ožanić, Marijan (2010.), Razvoj sveden na formulare, Objektiv, Zagreb, 17.lipnja 2010.
Ožanić, Marijan (2010.), Zvonili ste milorde, Objektiv, Zagreb, 6.svibnja 2010.