11. 12. 2015
Zmaj Jura i hrastovi koje obaraju
I sada, kada sam u mirovini, svako svoje predavanje započinjem sa slideom na kojem je jedan simpatični zmaj. Naravno da ta slika izaziva čuđenje pa uvijek moram objašnjavati što taj zmaj znači i zašto je uvijek sa mnom. Kažem da se zmaj zove Jura i da je bio simbol i logo Tehnološkog parka Zagreb kojeg sam vodio dvadeset godina pa smo se Zmaj Jura, Tehnološki park i ja dosta poistovjetili. Zmajevi su obično prikazani kao zločesti likovi u raznim bajkama, a ovaj zmaj je dobar, zapravo to je najbolji zmaj na svijetu.
Često su me pitali zašto je zmaj simbol tehnološkog parka i kako smo došli do njega. Najprije sam objašnjavao da je zmaj simbol snage visokih tehnologija (više ne znam odakle mi to, možda sam to izmislio), a uz njegov nastanak vezana je mala priča. Obično se raspiše natječaj, pa se osnivaju komisije, pa se boduje i tako to. Kod nas je išlo drugačije. Početkom 90-tih godina kada sam vodio jedan studij u Zagrebačkoj poslovnoj školi, na jednom predavanju sam dao zadatak studentima da malo bruse svoju kreativnost na pitanju: «Na što vam sliči Hrvatska?» Uz uobičajene odgovore – banana, mjesec, perec, najednom su rekli «pa stvarno izgleda kao zmaj». Krila su Slavonija, glava je Istra, a tijelo Dalmacija. Ta slika mi se dopala i pratila me je godinama, dok je nisam odlučio realizirati kroz znak tehnološkog parka.
Zato sam zamolio prijatelja iz Končara, Milana Lekića[1], koji već godinama svojim karikaturama i ilustracijama prati moj spisateljski rad i ilustrira mi članke i knjige, da nacrta jednog simpatičnog zmaja.
Milan Lekić - Lex
(Izvor slike:http://www.lex-cro.com/)
Rekao sam mu: «Zmaj mora biti simpatičan i dobar, mora imati ‘zagrebački štih’, mora gledati u budućnost, te mora biti pogodan za korištenje na posjetnicama, memorandumima, značkama, naljepnicama i sl., odnosno mora biti pogodan za korištenje u raznim namjenama koje reklamiraju Tehnološki park Zagreb».
I Milan, (Leki, Lex) se prihvatio posla.
Milan Lekić crta zmaja
(Izvor slike: arhiva autora)
To je bilo 1996. godine, u vrijeme odmah poslije rata. Prvim crtežima nisam bio zadovoljan. Milan se vratio iz vojske, sudjelovao je u Oluji i to je ostavilo trag na njemu.
Prve skice zmaja
Ti prvi crteži su bili oštrih linija, pomalo zločesti i ja sam čekao da se on «vrati na svoje», da linije postanu oble, da se smekšaju i da u zmaja dođe onaj dobri duh koji sam htio.
Zmaj je skoro gotov
Nakon mnogo crteža krajem 1998. zmaj je bio gotov, simpatičan, debeljuškast, sa šestinskim šeširićem, okrenut čvrstim korakom prema naprijed. Rekao sam: „To je to, to je ono što sam htio“.
Napravili smo poster s tim zmajem i natpisom Tehnološki park Zagreb. Kada smo ga objesili u hodniku, gospođa Vlatka Žigolić (nažalost, sada pokojna) ga je pogledala i rekla, ne znam zašto: «Nek’ se zove Jura!» I to je ime ostalo.
Zmaj je nacrtan – samo ga je trebalo obojati
I do najbolje kombinacije boja došlo se postepeno
Početkom studenog 1998. godine izradili smo prvi memorandum sa zmajem, a taj lik se od tada javljao na svim objektima, knjigama, prospektima, reklamama, prezentacijama, na ulazu u zgradu, na svemu što je vezano uz Tehnološki park Zagreb.
Prospekt "starog" Tehnološkog parka Zagreb
(Izvor slike: arhiva autora)
Zmaj Jura je «najbolji zmaj na svijetu», a mi smo bili jedini Tehnološki park na svijetu sa zmajem, na logotipu. S vremenom je taj simpatični zmaj postao općepoznati simbol Tehnološkog parka Zagreb.
Zmaj Jura na ulazu u Tehnološki park
(Izvor slika: arhiva autora)
Srušeni simboli
Sada, kada pomalo nostalgično pričam o nekadašnjim, lijepim vremenima Tehnološkog parka Zagreb, znam reći: „Ovaj simpatični Zmaj Jura jedan je od tri simbola nekadašnjeg Tehnološkog parka Zagreb. Zato je uvijek sa mnom. Ti simboli su bili - Zmaj Jura, stari orah i, nadam se, moja malenkost. Ti simboli bili su zaštitni znak „Starog“ Tehnološkog parka kojeg više nema i koji odlazi u povijest.
Stari orah na dvorištu.
Svega se sjećam s velikim ponosom i s puno emocija. Oko starog oraha u našem dvorištu smo se okupljali, pili kavu, razgovarali, diskutirali, izmjenjivali ideje, zato smo bili sentimentalno vezani uz njega.
Sada, od toga više ničeg nema. Stari orah su posjekli, zmaja Juru su skinuli sa svih mjesta gdje je bio, a ja sam u mirovini.
Oraha više nema
Simboli Tehnološkog parka Zagreb bili su i vrhunski poduzetnici. Mnogi od njih su, odmah poslije mene otišli iz TPZ-a.
Orah je posjećen, jer je bio star i truo. Planirali smo na njegovom mjestu posaditi novi orah, ali se poslije od svega odustalo.
U današnjem tehnološkom parku Uprava nastoji izbrisati svako podsjećanje i na osnivača i dugogodišnjeg direktora i na nekadašnji Tehnološki park, koji je po svojim rezultatima sigurno bio jedan od najboljih tehnoloških parkova Srednje Europe.
To je slika procesa koji se, na ovaj ili onaj način, odvijaju i u cijeloj Hrvatskoj
Na ramenima divova
Isaac Newton, jedan od najvećih znanstvenika u povijesti čovječanstva, koji je živio u XVII. stoljeću, u pismu Robertu Hookeu, britanskom fizičaru, matematičaru i izumitelju napisao je: „Ako sam i vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova.". Time je mislio reći kako su za njegov rad jako zaslužni veliki znanstvenici koji su živjeli prije njega. Newton je bio velikan, najveći, ali je znao cijeniti svoje velike prethodnike.
Razvoj društva predstavlja štafetu znanja koje generacije prenose jedne drugima. Društva ne mogu napredovati, ako se taj niz, taj proces, ta štafeta prekine i ako svaka generacija smatra da treba krenuti od nule. I izbrisati sve što je bilo prije njih.
Sjećam se kako su početkom devedesetih, kada su poduzeća prolazila turbulentna, šokantna razdoblja najprije u kontejnere bacali registrature pune vrijedne dokumentacije. Direktor koji je u to vrijeme došao na čelo KONČAR-a volio se praviti duhovit govoreći: „Vi Končarevci opterećeni ste pisanjem papira, to sve treba pojednostaviti, to nam ne treba“. Bezuspješno sam mu pokušao objasniti da je u tim papirima sačuvano znanje koje su generacije stvarale desetljećima. Kada sam 1994. godine postao, pored ostalog, i urednik tvorničkog lista Končarevac, započeo sam objavljivati svoje razgovore s velikanima koji su gradili KONČAR i hrvatsku znanost na području elektrotehnike i zauzimali ugledno mjesto u europskoj znanosti. Ponosan sam na te razgovore s čuvenim profesorima, akademicima i Končarevcima Tomom Bosance, Vojislavom Begom, Zlatkom Plenkovićem i Zvonkom Sirotićem.
Prof.dr.sci. Vojislav Bego, jedan od velikana koji su stvarali hrvatsku znanosti i gradili KONČAR
(Izvor slike: arhiva autora)
Predlagao sam da se napravi i Dvorana slavnih u kojoj bi bile sačuvane uspomene, dokumenti i slike tih velikana koji su na livadi na Trešnjevci izgradili veliku tvornicu KONČAR, gradili najveće generatore na svijetu, kreirali inovativna rješenja koja su tada bila prva u svijetu, koji su bili naši profesori i odgojili generacije inženjera. Htio sam da mladi ljudi dolaze u tu dvoranu i uče od tih velikana.
Nakon zadnjeg intervjua morao sam dati ostavku, jer je Uprava KONČAR-a smatrala da ja moram objavljivati intervjue s njima, a ne s nekim tamo starim profesorima, koji govore o negdašnjim vremenima u kojima nema ni spomena današnjim „velikanima“ koji su u vrlo kratko vrijeme KONČAR s 24.000 zaposlenika smanjili na 4.000.
I hrastove obaraju
Ako se malo ide u našu povijest, može se uočiti da su sva naša velika poduzeća, institucije i fakulteti vezani uz karizmatične, velike ljude koji su im dali pečat svojim radom, vizijom i dostignućima. Kad su ti ljudi otišli, nažalost, na njihovo mjesto vrlo često došli su trećerazredni, nesposobni ljudi, činovnici bez vizije i bez rezultata koji su oko sebe zapošljavali isto takve. Ti ljudi stalno osjećaju da žive u sjeni velikana, svojih prethodnika koji su u svojoj okolini, a i pamćenju svojih suvremenika stajali kao ponosni hrastovi. Zato su njihovi nasljednici mrzili taj njihov značaj i poštovanje koje su velikani uživali.
(izvor slike: http://www.lifestylenatural.com/...)
Zašto se to događa i zašto je to postalo pravilo u našem Novom društvu to zaslužuje posebnu analizu. Ali to je sigurno jedan od glavnih uzroka naše krize.
Mislili su da će se te usporedbe riješiti, ako se uspomena na velikane izbriše potpuno, ako hrastove obore. Kao što je o tome pisao Andre Malraux, u svojoj knjizi razgovora s Charlesom de Gauleom, „I hrastove obaraju“. Naslov je našao u stihovima iz pjesme Victora Hugoa: „O, kakav surov zvuk u suton stvaraju / Hrastovi koje za lomaču Heraklovu obaraju…“.
Ali i hrastovi kada ih posijeku i obore ostaju hrastovi i svi ih se sjećaju kao hrastove, dok trećerazredni marginalci zauvijek ostaju trećerazredni marginalci i nitko ih se više neće sjećati, osim po pustoši koju ostavljaju iza sebe.
[1] Milan Lekić, (Lex) – (1955., Ričice kraj Imotskog), poznati hrvatski karikaturist. Jedan od naših najboljih portret-karikaturista, a vjerojatno najbolji na području tzv. brzopoteznih, „trominutnih karikatura“. Živi i radi u Zagrebu od 1960. Po zanimanju je strojarski tehničar, do mirovine radio je u poduzeću KONČAR. Član je Hrvatskog društva karikaturista od 1997. godine. U Društvu je do sada obnašao slijedeće dužnosti: član Predsjedništva HDK 2002., predsjednik Nadzornog odbora 2003.-2004. te potpredsjednik HDK 2005. Dobitnik mnogobrojnih nagrada za karikature.