19. 12. 2015
Zablude i zlo privatizacije
Prije nekog vremena posada jednog američkog bombardera iznad Iraka zabunom je pobila stotinu ljudi iz jedne svadbene povorke. I samo su rekli: „Joj dečki, fulali smo, sorry“. I otišli poslije na pivo. Isto tako sada razni zapadni ekonomski gurui, uz čašicu viskija, na raznim skupovima u Washingtonima i Londonima i u svojim knjigama zaključuju da su opet fulali.
Sve njihove tranzicijske teorije kojima su bombardirali postkomunističke zemlje što su tražile način kako da iz komunizma pređu u kapitalizam, pokazale su se promašene. Forsirali su i bezobzirno poticali «ubrzanu privatizaciju» bez obzira što je odmah bili vidljivo da je takva privatizacija mogla biti samo nemoralna, nepravedna i nepoštena, temeljena na otimanju kapitala države. Iza sebe su posijali kaos, nepravedne i nemoralne odnose koji će sve te zemlje pratiti stoljećima. Kod nas se već zaboravlja Jeffry Sachs[1] koji je svojim monetarističkom trikovima i iscjeljiteljskim recepturama MMF-a 90-tih haračio po Hrvatskoj stvarajući teoretske temelje za ovakvu privatizaciju. A uz put stvarajući i vojsku svojih sljedbenika i vjernika po fakultetima, institucijama i kafićima.
I onda sam u knjizi Francisa Fukuyame Izgradnja države – Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću pročitao da je u jednom intervjuu 2001. godine čuveni Milton Freedman[2], nobelovac, starješina ekonomije slobodnog tržišta i kreator „Doktrine šoka i ubrzane privatizacije“ koja je uništila gospodarstva postkomunističkih država, priznao da je to bio pogrešan pristup. Iskreno je izjavio da bi desetljeće ranije za zemlje koje se nalaze u tranziciji iz socijalizma imao samo tri riječi: «privatizacija, privatizacija, privatizacija». «No bio sam u krivu», nastavio je. «Pokazalo se da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije».
Milton Friedman
(Izvor slike: http://fineartamerica.com/...)
I, naravno, nakon toga, vjerojatno je sjeo za svoj laptop i pisao novu knjigu, novi ekonomski bestseler koji će sa strahopoštovanjem gutati njihovi sljedbenici po svijetu. Potpuno bešćutan, kao i svi njemu slični, na svu moralnu pustoš, nepravde i nesreće koje njihove teorije svugdje ostavljaju, od tranzicijskih, južnoameričkih do afričkih zemalja.
Gluposti i zablude
Dok neki stranci ipak počinju sve više uviđati svoje zablude i samokritički pisati o njima, njihovi sljedbenici kod nas i dalje, nakon svih promašaja i gorkih iskustava, «guslaju« iste priče i teorije i izgleda da nisu ništa naučili. I opet se u medijima javljaju mudraci koji lupetaju gluposti što su se mogle opravdati početkom 90-tih, kada mnogo toga nismo znali, ali to ponavljati danas je stvarno deplasirano.
Na početku procesa tranzicije, nitko od nas, a posebno nitko od naših znanstvenih elita nije bio pripremljen za radikalne promjene društva koje su nastupile u 1990-tim godinama. Promjene nitko nije očekivao i sve su nas iznenadile. Naši znanstvenici s ekonomije, prava i sličnih fakulteta još su 1991. pisali znanstvene radove i branili doktorate u kojima su opisivali samoupravljanje kao „najbolji od svih svjetova“. Na tehničkim fakultetima su se ponašali kao da ih se to sve uopće ne tiče. A i sada, umjesto da se ozbiljno osmisli i definira strateški cilj razvoja društva i kakvo društvo želimo, te kriterije po kojima će se donositi odluke, razvoj društva i gospodarstva oblikuje se na osnovu teza koje su na intelektualnoj razini debatnog kluba iz kafića Kod Charlija ili pijanaca u birtiji Kod dvije lipe. Neke od tih teza su jednostavno glupe, a druge pune zabluda, neznanja, iluzija i zločestoća. I što je još najgore te teze se nisu promijenile niti nakon što su vrijeme i praksa pokazali da su bile glupe i promašene. I vjeruju u njih i oni s ljevice i desnice.
Treba odmah istaknuti da sve ono što se kod nas dogodilo tijekom tranzicije, sve te pretvorbe i privatizacije, nisu naš izum, nisu to izmislili naši političari i naše „elite“. Mi smo bili samo dio procesa koji se odvijao u svim postkomunsitičkim državama, kolateralna žrtva jednog monstruoznog, briljantno zamišljenog plana koji je imao za cilj opljačkati Rusiju i njena ogromna bogatstva. (I taj cilj je ostvaren, iz Rusije se u američke i engleske banke za vrijeme te ubrzane privatizacije, za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina, svaki mjesec izvlačilo milijardu dolara).
U stvaranju novih demokracija na vlast su došli ljudi koji nisu imali znanja i iskustva da rješavaju nevjerojatno složene probleme prelaska iz socijalističkog u kapitalističko gospodarstvo. To znanje nije imao nitko.
I u tom trenutku u sve postkomunističke zemlje ubacili su se „dečki iz Chicaga“[3], Milton Friedman i njegova sljedba, Jeffry Sachs i ostali i svojim su savjetima počeli provoditi „šok terapiju“ i oblikovati nova društva, potpuno bešćutni i indiferentni na sve tragedije koje su svojim savjetima u velikom dijelu svijeta izazvali. U vrijeme najgoreg razaranja Rusije za vladavine Borisa Jeljcina, njegovi mladi ministri išli su svaka tri mjeseca u Chicago kod Militona Friedmana na instrukcije.
Upravo sulude teze na kojima se bazirala ubrzana privatizacija i nagao, radikalan prijelaz iz komunističkog društva, koji je razorio gospodarstva i društva postkomunističkih država zaslužuje dublju analizu.
Nažalost o tom našem dvadesetpetgodišnjem, turbulentnom razdoblju, kada se rušilo jedno društvo i stvaralo drugo, kada se raspadala jedna država, a obnavljala i stvarala naša država, nije napisana niti jedna ozbiljna i stručna, analitična knjiga. Većina analiza tog našeg razdoblja napisana je na vrlo površan način, gledano samo iz jednog kuta ili samo kroz jedne naočale. To, za našu povijest veoma važno i veoma kompleksno razdoblje, treba proučavati s mnogo različitih aspekata i u okviru procesa koji su se odvijali u cijelom svijetu. Ali ljudima se neda slušati imalo složenije analize pa im se lako moglo kroz medije stalnim ponavljanjem utuviti u glavu - „HDZ i Hercegovci su nas opljačkali“. Činjenice koje pokazuju da to baš nije bilo tako, da su o provedenoj pljački najviše pisali i galamili oni koji su se u novom društvu najviše i na najnemoralniji način obogatili, do prosječnog građanina (koji je gledao turske sapunice i Big Brother) nisu mogle doprijeti. A najstrašnije je da mladi imaju potpuno iskrivljenu sliku tog tranzicijskog razdoblja.
Zato se planiram tim temama postepeno malo više baviti, da pokušam dati svoj doprinos.
(Da bi se moglo shvatiti što se događalo kod nas, treba proučiti što se događalo u Rusiji, jer su o tome već napisane mnogobrojne knjige. Preporučam knjigu Davida Hoffmana Oligarsi – Bogatstvo i moć u novoj Rusiji, Metropress, Zagreb, 2005.)
Kako je to bilo moguće
Postavlja se pitanje kako je sve to bilo moguće, kako nismo odmah u početku uočili i shvatili da to nije dobar put. Pa i najnaivnija (da ne kažem najgluplja) osoba mogla je znati da ne možeš na normalan način, „preko noći“ postati vlasnik poduzeća, ako nemaš novaca. Kako je bilo moguće da takvo ludilo zavlada ne samo u Hrvatskoj, već puno okrutnije i puno agresivnije u svim tranzicijskim zemljama.
Događale su se pojave koje su izgledale kao „izvan svake pameti“, ali što je nevjerojatno, ljudi su vjerovali da je to dobro i da to mora tako biti. Izgubio se najnormalniji ljudski osjećaj za ono što je dobro, a što zlo, što je pravedno, a što je nepravedno. Ono što bi bilo nezamislivo da ti netko priča i uvjerava te u Engleskoj i Njemačkoj, to je u Češkoj, Rusiji, Hrvatskoj i ostalim tranzicijskim zemljama postalo nešto potpuno normalno. I ljude su uvjeravali da je to ono što su sanjali godinama i desetljećima. Milijuni ljudi od Baltika do Crnog mora vjerovali su da je potpuno u redu da se tvornice uništavaju i da stotine tisuća ljudi u tim tranzicijskim turbulencijama ostaju bez posla.
Krajem devedesetih razgovarao sam o tim problemima s jednim mojim prijateljem iz Češke. Upoznali smo se mnogo prije, u listopadu 1973. godine, kada je on kao cijenjeni stručnjak radio u odjelu tehnologije velike češke tvornice ČKD iz Praga. ČKD je bio jedan od najvećih svjetskih proizvođača tramvaja, s proizvodnjom od preko tisuću tramvaja godišnje. Ja sam radio u odjelu tehnologije Končareve tvornice Srednji električni strojevi i zajedno s drugim kolegama iz Končara došao sam u ČKD preuzimati dokumentaciju za proizvodnju motora za te tramvaje. Naime, tada je Grad Zagreb kupio veliki broj tih čeških tramvaja (i sada ih možemo vidjeti na zagrebačkim ulicama), a KONČAR je u okviru ugovora proizvodio veliku količinu motora za te tramvaje (koliko se sjećam više od tisuću motora godišnje).
Češki tramvaji u Zagrebu
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Kada je Josef-Pepo došao devedesetih, nakon svih društvenih, gospodarskih i političkih promjena, u Zagreb, naravno da sam ga pitao što je sa ČKD-om. Rekao mi je: „ČKD-a više nema. I ja i mnogi moji kolege, inženjeri ostali smo bez posla. U praznim halama snimaju se reklamni filmovi, a ostatak su preuzeli nekakvi mladi privatnici, naši tajkuni“. Činilo mi se da je to još jedna priča, slična i mnogim našim pričama. Tada me je njegov zaključak prenerazio. „Dobro je da se to tako dogodilo. Mi nismo bili sposobni održati se na svjetskom tržištu. Zato su Nijemci preuzeli proizvođača lokomotiva, kao i Škodu proizvođača automobila“, rekao je smireno i uvjereno Pepo. I time bacio u „povijesnu ropotarnicu“ sve svoje znanje i znanje tisuće čeških inženjera, svu vrhunsku tehnologiju koju je ČKD razvio tijekom desetljeća.
I dok takve naše priče mene razbješnjuju, njega su uvjerili i „preparirali“ da je to dobro i da tako mora biti.
Pravi majstori su se na vrijeme pripremili
Dok smo se mi mučili kako preživjeti u krizama u 1980-tima, samo sanjajući (i ne vjerujući u to) o vremenu kada će komunizma propasti, dok su naši znanstvenici pisali ode samoupravljanju i još u 90-toj branili doktorate na tu temu, dok smo mi stajali u redu za benzin, vozili „par-nepar“ i mijenjali marke, jer je bila strahovita inflacija, „gospodari svijeta“ i njihovi „think tankovi“ sa čuvenim ekonomskim guruima, nobelovcima, Miltonom Friedmanom i ostalima, pripremali su se za propast komunizma. Naravno, oni nisu shvaćali suštinu valova nezadovoljstva koji su se počeli uzburkano odvijati u Poljskoj, nisu ni shvaćali ulogu pape Ivana Pavla II u rušenju komunizma, jer oni ne razumiju ponašanje ljudi, a uopće ne razumiju ništa što se događa izvan Amerike i Velike Britanije. Oni razumiju samo pljačkašku grubu silu koja se koristi novcem, medijima i oružjem. Ali su znali da će komunizam propasti. I kada je komunizam propao bili su spremni.
Papa Ivan Pavao II
(Izvor slike: http://ivanpavao2.blog.hr/...)
Naravno, njih nije zanimala propast komunizma kao šansa da se u tim novim postkomunističkim zemljama stvari humano demokratsko društvo. Oni su uvijek podržavali sve moguće i najkrvavije svjetske diktatore, dok im je to odgovaralo. Sada su vidjeli svoju povijesnu šansu da iskoriste kaos koji će nastati kao priliku da iz novih, postkomunističkih država izvuku što veće bogatstvo i što veći kapital. A isto tako da te države, njihovo društvo i vlast oblikuju tako da budu uvijek ovisni o njima, da u ta društva ugrade virus nepravde i kaosa koji će i u budućnosti stvarati nestabilnost i stalne sukobe.
Da bi taj projekt ostvarili nije im bilo dovoljno sjediti u New Yorku ili Londonu i odande upravljati procesima. Trebali su imati pouzdanu i učinkovitu „organizaciju na terenu“. A to su u svim postkomunističkim zemljama bile komunističke nomenklature i razni KGB-i, UDBA-e, STASI-i i sl. koji su bili profesionalno organizirani, s velikim sakrivenim fondovima, a nestankom komunizma izgubili su poslodavca, tražili su novoga, a i sami su planirali uzeti dio „kolača“ koji im se nudio. I dobro su se pripremili da se uključe u demokratske procese u novim državama. Već u 1980-tima naše komunističke i udbaške strukture procijenile su da će komunizam propasti i da će se Jugoslavija raspasti, pa su se sastajale i pripremale za ono što će doći. U svim zemljama koje su izlazile iz komunizma stare strukture moći strateški su se rasporedile da uđu u sve novonastale stranke i s vremenom ponovno preuzmu vlast. U velikoj mjeri im je to, gotovo u svim postkomunističkim državama, i uspjelo.
Na primjer, istraživanje iz 2006. otkriva da su 90 posto kineskih milijardera djeca kineskih dužnosnika. Otprilike dvije tisuće devetsto stranačkih nasljednika – takozvani „kraljevići“ - u rukama drže 260 milijardi američkih dolara. U drugim zemljama se dogodilo slično.
U početku je bilo najvažnije ljude u svim tranzicijskim zemljama uvjeriti da je nužno što prije, u što kraćem roku, provesti pretvorbu kapitala i vlasništva iz državnog u privatno, odnosno u privatne ruke. I kada će se to provesti svi će problemi biti riješeni, gospodarstvo će u privatnim rukama postati efikasno i procvjetati će, porasti će standard i u bivšim komunističkim zemljama ljudi će živjeti kao oni na Zapadu. I ljudima će se preko noći ostvariti san koji su sanjali gledajući holivudske filmove, radeći na baušteli u Njemačkoj ili putujući na šoping u Trst. „Jedini“ je problem u zamišljenoj privatizaciji bio što nakon komunizma nitko nije imao novaca, a baš ne bi bilo odmah dobro primljeno da sve što vrijedi odmah pokupuju stranci. To bi izazvalo revolt kod stanovništva.
Proces „ispiranja mozga“
Zato je trebalo uvesti suptilnije metode. S tim ciljem je osmišljen proces „ubrzane privatizacije“ koji se temeljio na Friedmanovoj „doktrini šoka“ i „šok terapiji“ koja je već isprobana u Čileu i još nekim zemljama. Ali je kod toga bilo jako važno da se ljudima „ispere mozak“ i da ne postavljaju „bedasta pitanja“. Većina nas je ipak odgojena s određenim uvjerenjima, a to je da bi se kapital, u načelu, trebao zaraditi radom, da se baš preko noći i ne možeš obogatiti, ako ne opljačkaš banku ili ne opljačkaš neke kolonije ili ako ti ne umre teta u Americi, da novac koji je zarađen kriminalnom djelatnošću nije pošten novac i da bi vlasnici takvog novca trebali završiti u zatvoru. Ovakva „zatucana“ uvjerenja koja ipak ima većina stanovništva mogla su praviti problem kod realizacije ideje da se sve provede brzo. Da bi nas (a i stanovnike ostalih bivših komunističkih zemalja) uvjerili da je dobro ono što je „izvan zdrave pameti“ i izvan naših normalnih ljudskih stavova, trebalo je započeti proces „ispiranja mozga“ i potiskivanja osnovnih, stoljećima izgrađivanih moralnih shvaćanja dobrog i lošeg.
(Izvor slike: https://syrianfreepress.wordpress.com/...)
Zbog toga je trebalo preuzeti medije (neke osnovati i financirati, a druge dobiti privatizacijom) i krenuti s jakim pranjem mozga da ljudi povjeruju:
- da je država loš gospodar i treba hitno sva poduzeća vlasništvu države prebaciti u privatne ruke pa makar kod toga i bili prisiljeni malo zažmiriti i upotrijebiti radi opće koristi i neke ubrzane metode koje baš nisu uvijek poštene.
- da je novac novac, svaki je novac dobar bez obzira na podrijetlo i ne treba pitati odakle je novac, jer to samo komplicira provedbu procesa. Znači u pretvorbu se može „ubaciti“ i novac dobiven pljačkom, drogom, švercom i sličnim aktivnostima.
- svaki privatnik bez obzira na obrazovanje, iskustvo i dotadašnje rezultate bit će bolji menadžer od državnog menadžera, jer će „uz vlasništvo (automatski) dobiti i pamet da tim vlasništvom upravlja“. Budući da će to postati njegovo vlasništvo, on će uvijek najbolje znati što je za njega najbolje i donositi najbolje odluke. (Ta naivna teza iz priče o Ivici i Marici, naravno da se pokazala kao totalna budalaština)
I danas većina političkih „elita“ (i lijevih i desnih) i gotovo cijela hrvatska javnost uopće ne sumnjaju u ispravnost postavljenih teza. A to su sve stavovi koje normalan čovjek u normalnim uvjetima odbacuje s gnušanjem, je su protivni odgoju i svim moralnim temeljima. Ali nakon kontinuirane i masovne kampanje u medijima ljudi su počeli sumnjati u svoj zdrav razum i prihvaćati ono što je potpuno suludo.
Ljude je trebalo uvjeriti da je sve što se događa normalno, ako želimo što prije ući u kapitalizam i bolji život, da to sve treba tako i biti, da je potpuno normalno da oni završe na burzi bez posla, da je potpuno normalno da nekada uspješna tvornica propadne i ubrzo padne u ruke nekih ništarija i hohštaplera koji će otjerati ljude na ulicu i rasprodati nekretnine, da je potpuno normalno da u tom novom društvu jedan šofer preko noći postane milijarder, da je „bijelo, ono što se svima činilo da je crno“.
A nova „elita“ (dobro popunjena ostacima starih komunističkih elita i njihovom djecom) koja se naglo obogatila, preuzela bogatstvo novih zemalja u svoje ruke i preuzela medije, morala se potruditi da svo stanovništvo uvjeri da tako mora biti i da ljudi moraju podnijeti žrtve da bi se stvorio kapitalistički sustav. I da bi se stvorio novi sloj bogatih ljudi kao temelj novog poretka. I još su ljude uvjerili da je koncepcija o 200 bogatih obitelji ideja Predsjednika Tuđmana, iako on nešto takvo nikada nije rekao.
U turbulentnim trenucima „preokreta“ kada se sve mijenjalo, kada se jedan sustav rušio, a drugi još nije bio uspostavljen, kada smo ulazili u nešto nama potpuno nepoznato (osim slike koju smo dobivali iz filmova), bio je pravi trenutak da se u obične ljude, političare, intelektualce i javno mnijenje usade neki stavovi i uvjerenja koji će se održati kao temelj za stvaranje novog društva. To što je to društvo ispalo nakaradno, bolesno i izopačeno i što se na to ne reagira možemo dijelom zahvaliti i tim osnovnim stavovima koji su „utuvljeni“ u naše hrvatske, češke, ruske, mađarske i ostale glave koje su se izvukle iz komunizma.
A da smo posumnjali u „ubrzanu privatizaciju“
Probajte si zamisliti kako bi prošao netko koji bi početkom 1990-tih rekao da ne treba žuriti s tom privatizacijom, da je trebalo ići drugim putem. U medijima bi ga bivši partijski sekretari, bivši novinari i urednici lista „Komunist“, novinari, bivši članovi Centralnog komiteta, ugledni „liberalni“ kolumnisti koji su u bivšem sustavu bili tako komunistički rigidni, da su jednoga od njih u Vjesniku zvali „Maoslav“, sasjekli kao zadnjeg „komunjaru“ koji se želi vratiti u socijalizam. A punu znanstvenu podršku dali bi im znanstvenici koji su još nedavno doktorirali na proučavanju samoupravljanja kao najboljeg od svih svjetova.
S naivnim ljudima, koji su tek izašli iz komunizma, željnim boljeg života u kapitalizmu bilo je lako manipulirati i ljudi su povjerovali (u početku). A u mišljenja velikog nobelovca Miltona Friedmana i sličnog društva koji su s visoka dijelili savjete kako bi trebalo preći iz komunizma u kapitalizam nitko se nije usudio sumnjati.
Nova vlast nije imala dovoljno svojih ljudi i morala se osloniti na komunističke kadrove u poduzećima, od kojih su mnogo „okrenuli kaput“ i postali veliki demokrate, veliki Hrvati, a uskoro i veliki kapitalisti. Takvi ljudi u najvećem broju slučajeva nisu bili dorasli rješavati teške probleme u poduzećima.
U tim novim uvjetima trebalo je poduzeća restrukturirati i promijeniti i pripremiti za poslovanje u novim uvjetima. Za to nije bilo niti znanja, niti sposobnosti niti volje, a niti dovoljno novaca.
Pretvorba i privatizacija
U Hrvatskoj su se kod stvaranja novog kapitalističkog društva dotadašnje komunističko, državno vlasništvo u gospodarstvu mijenjalo kroz pretvorbu i privatizaciju. Pretvorbom su se poduzeća u društvenom vlasništvu pretvarala u poduzeća koja su dobila vlasnika. A postupkom privatizacije su privatne osobe različitim postupcima (u tome je „kvaka“ jer su ti postupci često bili i s onu stranu zakona) postajale vlasnici tih pretvorenih poduzeća.
Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća donesen 22. travnja 1991., a poduzeća su bila dužna obaviti pretvorbu najkasnije do 30. lipnja 1992. Pretvorbom poduzeće postaje dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću koje ima u cjelini poznatog vlasnika. Mogli su biti različiti vlasnici - od zaposlenih i ranije zaposlenih u poduzeću, osoba koje bez prava na popust kupe cijelo ili idealni dio poduzeća, pa do Hrvatskog fonda za razvoj.
Privatizacija u Hrvatskoj odvijala se (više manje) na temelju smjernica opisanih u dokumentu „Koncepcija i strategija gospodarskog razvitka Republike Hrvatske» EIZ (1992), koji je Vlada RH naručila od Ekonomskog instituta u Zagrebu, 1991. godine. Taj dokument je gotovo u neizmijenjenoj formi postao osnova ekonomskog djelovanja Vlade 1992/1993 godine. U njemu je i jasno izražen stav o vlasništvu i potrebi brze i široke privatizacije.
Sve je to dobro zamišljeno i bilo je primjera da su se poduzeća privatizirala na zakonit i „čist“ i transparentan način. Ali kada su navalili sa svih strana oni koji su htjeli iskoristiti priliku koja se neće više ukazati sljedećih 500 godina, to je sve bilo teško držati pod kontrolom. Osim toga, započeo je rat, svi smo bili (dobro, ne baš svi) usredotočeni na obranu tek stvorene nove države i nismo primijetili da su sve te medije preuzeli ljudi iz bivših komunističkih struktura koji su bili vrsni majstori u manipuliranju ljudima i znali su ih spriječiti da shvate istinu. Zato je dugo trebalo da se „prokuži“ da većinu privatizacija nisu provodili Hercegovci, kako su stalno vrištali mediji, već „djeca komunizma“, uostalom kao i u svim drugim tranzicijskim državama.
Tajkunska privatizacija
Sada se trebamo samo sjetiti da je osnovni intelektualni i „znanstveni“ temelj za privatizaciju svega kod nas (a i u drugim zemljama) bila „mudra“ teza: “Država je loš gospodar pa sve moramo što prije privatizirati“. Naravno, i ona druga: „Europa to očekuje od nas.“ I to je u onom tranzicijskom razdoblju, kada smo se što prije htjeli riješiti komunističkog nasljeđa, svima djelovalo samo po sebi razumljivo, jako pozitivno. I to je bilo je opravdanje da se sve počne privatizirani bez ikakvih kriterija i bez ikakve odgovornosti prema ovome društvu i budućnosti ovog društva.
Naravno, kod toga se nije shvatila (ili se nikada nije naučila) jednostavna činjenica da „država jest loš gospodar“, ali da je „neobrazovan, pohlepan vlasnik i nesposoban menadžer još gori gospodar“. Osnovna teza temeljila se i na još glupljoj pretpostavci da netko samim time što postane vlasnik dobiva i pamet za upravljanje tim vlasništvom.
Kod toga se zažmirilo na činjenicu da nakon izlaska iz komunizma nitko nije imao novaca, jer se u tom sustavu nismo mogli obogatiti (na pošten način).
Osnovna značajka ubrzane privatizacije (u svim postkomunističkim zemljama od Rusije do Hrvatske), koju možemo nazvati i tajkunska privatizacija je mogućnost da netko tko „nema niti novaca, niti znanja“ postane vlasnik poduzeća. Budući da nema novaca, vlasništvo se može dobiti samo na „nepošten“ način izmišljajući nevjerojatne zakone ili čistim manipulacijama i prevarama. Možemo biti ogorčeni onim što se kod nas događalo, ali ono što se događalo u Rusiji to je bilo stravično, izvan svake pameti.
Budući da novi vlasnici nisu imali znanja za upravljanje tim novostečenim vlasništvima, ta privatizirana poduzeća su vrlo često poslovno propala, a još češće su novi vlasnici otpustili radnike i prodali nekretnine.
U svim postkomunističkim zemljama, svi ti novi tajkuni, oligarsi ili kako se već zovu nisu u pravilu izmislili nešto novo, nisu ništa unaprijedili, nisu stvorili nikakvu novu vrijednost, svoje bogatstvo su stekli otimajući od kapitala države.
Zato se oni ne mogu zvati poduzetnicima, oni su „uzetnici“, kao što ih je lijepo opisao gospodin Josip Baotić.
Ubrzana privatizacija nije mogla uspjeti
Vrlo često se govori da privatizacija nije bila „poštena“, kao da je ubrzana privatizacija na bilo koji način i mogla biti poštena.
Cijela ta filozofija ubrzane privatizacije nije mogla uspjeti, bez obzira što se neki sudionici tih procesa hvale odličnim rezultatima, jer:
- nakon komunizma ljudi nisu imali novaca pa nisu svojim novcem mogli kupiti poduzeća (što bi bilo jedino čisto, logično i pošteno). Zato su izmišljeni razni zahvati (od menadžerskih kredita i slično) da se može dobiti poduzeće „bez novaca“.
- nije bilo ljudi stručnih, ne po školskoj spremi (po doktoratima i profesorskim titulama), koji su imali iskustva, znanja i širine da vode procese privatizacije. Zato su bili angažirani ljudi koji su možda bili ekonomski stručnjaci, ali nisu nikada radili u poduzećima i njima osnovni pojmovi funkcioniranja poduzeća nisu bili jasni i nisu bili u stanju ocijeniti potencijal poduzeća da opstanu u novim uvjetima.
- u Hrvatskoj pravna država još nije bila uspostavljena i učvršćena i to je bilo odlična prilika za mnoge grabežljivce koji su divljački nahrupili na kapital države nastojeći zaobilaziti pravne i moralne norme uz vrlo slobodnu interpretaciju zakona o privatizaciji. Na površinu su naglo nahrupili najlošiji, a potpuno su potisnuti normalni, pošteni i marljivi ljudi koji su oslonac svakog društva na svijetu.
- nakon rušenja jednog društvenog sustava kod izgradnje novog nisu definirana osnovna moralna pravila – što je dobro, a što je loše, što je pravedno, a što je nepravedno. Odnosno, nastojalo se stvoriti uvjerenje da su se pojavila nova pravila i da moramo prihvatiti kao normalno ono što je svima bilo jasno da to nije ispravno. Stvaralo se opće uvjerenje da je normalno tražiti proviziju kod ugovaranja poslova, pa su mnogi uzimali proviziju („misteri deset posto“), od referenta, šefa nabave do direktora. A to su svi znali. Smatralo se da je prihvatljivo otimati od države i bogatiti se, jer je bogatstvo već samo po sebi nešto dobro i poželjno.
- u turbulentnim vremenima promjene sustava na površinu uvijek isplivaju najagresivniji, najpohlepniji i najdivljiji koji misle samo da tu situaciju iskoriste u svoju korist ne misleći niti na moral niti na norme društva. Nova situacija je pružala mnogo mogućnosti takvima da „iskažu svoje talente“. A država još nije izgradila pravne i sigurnosne mehanizme kojima bi se mogla obraniti od grabežljivaca.
- ako priliku za osobno bogaćenje počnu koristiti i ljudi na vrhu vlasti, na svim razinama, tada se ostalima daje signal da je to dozvoljeno i društveno prihvatljivo, a čak i poželjno. Stvara se ozračje u kojem „prilika stvara lopove“. I svatko „tko ne iskoristi tu priliku je budala“.
- i kada je već u samom početku jedan neobrazovani šofer postao milijarder, zlo se više nije moglo zaustaviti. I mnogi, od švercera na Hreljiću do sveučilišnih profesora su navalili da na sve moguće načine iskoriste priliku za koju su znali da ne može dugo trajati.
- komunistički direktori u poduzećima su bili najbliži „stolu na kojem se dijelio plijen“, imali su sve informacije i mogli s upravljati procesom.
I što je trebalo napraviti
I sada, nakon svega se često postavlja pitanje: „Ovaj način privatizacije je loš, što je trebalo napraviti? Zar ostaviti i dalje poduzeća u državnom vlasništvu?“
Nakon svih ovih godina stvaranja novog gospodarstva i iskustva koje sam stekao uz poduzetništvu moj je stav sljedeći:
„Trebalo je tajkunsku privatizaciju državnih poduzeća zamijeniti poduzetničkom. Trebalo je malo počekati. Što znači dvadeset godina u povijesti jednog naroda. Na brzinu se ne može ništa dobro napraviti. Budući da u početku nije bilo ljudi koji su imali novaca i znanja, trebalo je počekati da se kroz poduzetništvo stvore uspješni poduzetnici, ljudi koji imaju novaca i znanja. Novaca, što su ga stvorili iz poslovanja svojih poduzeća koja su osnovali i razvijali kroz dvadesetak godina i znanja kojeg su stekli kroz taj poduzetnički proces“.
Sada bi se moglo tim ljudima koji su se dokazali, ponuditi da privatiziraju naša državna poduzeća. Njihov dotadašnji uspjeh bio bi garancija da će znati voditi i ta svoja novostečena poduzeća, kupljena „pravim i pošteno zarađenim“ novcem, kao što su znali voditi poduzeće koje su na poduzetnički način stvorili.
Iako je već prošlo mnogo vremena i napravljene su mnoge greške, možda još ima šanse da se poučeni dosadašnjim iskustvima počnu ispravljati greške i cijeli proces privatizacije postavi na zdrave temelje i usmjeri na poduzetničku privatizaciju.
[1] Jeffrey David Sachs- (1954, SAD), američki ekonomist i direktor American Earth Institute na Columbia University. Sachs je postao poznat po propagiranju šok terapije u zemljama u razvoju i u zemljama Istočne Europe u postkomunističkom razdoblju.
[2] Milton Friedman, - (1912. – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta i jedan od kreatora teorije „ubrzane privatizacije“ koja se s katastrofalnim posljedicama provodila u svim postkomunističkim zemljama. Friedman i Keynes često se smatraju najutjecajnim ekonomistima 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu. Imao veliki utjecaj na tranzicijske procese koji su se provodili u postkomunističkim državama.
[3] Dečki iz Čikaga - (Chicago Boys), skupina mladi ekonomista koji su obrazovani na Sveučilištu u Chicagu pod utjecajem Miltona Friedmana i provodili ubrzanu privatizaciju po načelu „Doktrine šoka“ u raznim zemljama, od Chilea do postkomunističkih zemalja.