26. 01. 2016
Velikani hrvatske znanosti (2), Vojislav Bego – Otac ispitnih stanica
U ovo turbulentno vrijeme, u kome se mnoge dosadašnje vrijednosti gube, a nove nisu postavljene, trebamo odati priznanje velikim ljudima kao što je bio akademik Vojislav Bego, stvarateljima, koji stoje smireno i uspravno i koji svoje rezultate i znanje ostavljaju generacijama iza sebe.
Akademik Vojislav Bego
(Izvor slike. arhiva autora)
Kada se osvrnem unazad na godine koje su prošle, tada će mi 1996. ostati u pamćenju po razgovorima koje sam vodio s velikanima naše znanstvene povijesti. Ponosan sam što sam imao mogućnost razgovarati s velikim profesorima i akademicima Tomom Bosance, Vojislavom Begom, Zlatkom Plenkovićem i Zvonkom Sirotićem i zabilježiti jedan važan dio povijesti razvoja elektrotehnike. Mislim da su svi ti razgovori (osim razgovora sa profesorom Sirotićem) bili zadnji objavljeni razgovori s njima. Kada ponovno čitam te 16 godina stare intervjue još više se divim tim velikim ljudima.
Razgovarajući jednom 1996. s kolegama iz Končarevih tvornica transformatora u Jankomiru pohvalili su mi se svojim novim, originalnim, kombiniranim transformatorom. Ali su posebno istakli da je važna komponenta njihovog rješenja “dijete” prof. dr. Vojislava Bege[1] iz 1962. godine. Razvoj je dugogodišnja štafeta znanja, truda i rada niza generacija. Nekada davno je Newton je otklanjajući pretjeranu hvalu zbog znanstvenih dostignuća rekao “stajao sam na ramenima divova”. I kolege iz transformatora znaju da su mogli dostići značajne rezultate, jer su stajali na ramenima značajnih ljudi koji su radili prije njih. Taj kontinuitet je snaga jednog poduzeća.
Gospodin Marijan Škrobot koji je sa svojim sinovima Milanom i Darkom (svi bivši končarevci), imao informatičku tvrtku Times i nakon gotovo trideset godina, te 1996. godine rado se sjećao suradnje s profesorom Begom: „Profesor je izuzetan čovjek, uvijek smiren i staložen. Od njega sam puno naučio. Posebno je bio raspoložen, kada je trebalo riješiti neki problem. Problemi su ga privlačili i veselili, a izrazito je cijenio ljude s inicijativom.”
Jedan kolega me je kritizirao i rekao da trebam titulirati prof. Begu i prof. Bosanca titulom akademik. Ja sam svjestan toga, ali gospoda Bego i Bosanac su za nas sve uvijek bili naši profesori, koji su nas naučili elektrotehniku. Kada kažemo profesor, to znači mnogo, ima jednu emocionalnu komponentu dubokog poštovanja.
U ovo turbulentno vrijeme, u kome se mnoge dosadašnje vrijednosti gube, a nove nisu postavljene, ja cijenim velike ljude kao što bio prof. Bego, ljude stvaratelje, koji stoje smireno i uspravno i koji svoje rezultate i znanje ostavljaju generacijama iza sebe.
Lipanj 1996.
S profesorom Begom sam razgovarao na fakultetu, u lipnju 1996. godine. Profesor je govorio smireno, sa sjetom se sjećajući godina koje su prošle u kojima je zajedno s ostalim profesorima gradio KONČAR, hrvatsku elektrostrojogradnju, ali i hrvatsku i svjetsku znanost. I on kao i ostali profesori iz njegove generacije s velikim poštovanjem se sjećao prof. Antona Dolenca koji je prije Drugog svjetskog rata bio upravitelj proizvodnje u zagrebačkom Siemensu, veliki inovator, a poslije veliki sveučilišni profesor. Razgovor s akademikom Begom objavio sam u listu Končarevac, u srpnju 1996. godine
Profesor Bego je ispričao svoju priču:
Od Splita do Zagreba
"Rođen sam u Splitu 1923. Moj otac je Marin Bego, odvjetnik i književnik. Uvijek mi je govorio: „Nemoj nikada suditi ljudima, to je Božji posao.“ On je bio klasičar, pa sam i ja išao u splitsku klasičnu gimnaziju. Dobio sam lijepu opću naobrazbu. U gimnaziji smo razgovarali o planskoj i o tržišnoj privredi, djelima Adama Smitha. To me je privlačilo, ali u 8. razredu sam zaključio da je prava budućnost u tehnici. I tada sam uzeo knjige iz matematike za svih 8 razreda i prošao sve od početka do kraja. Kada sam došao na studij, nisam imao problema.
Za vrijeme rata otac se odlučio da dođemo u Zagreb. Bili smo bez stana i stvarno smo teško živjeli.
Praksa u Siemensu
Bio sam impresioniran
Nakon druge godine fakulteta[2], 1943. na praksu sam išao u Siemens[3], malo, lijepo poduzeće, na Trešnjevci. Imali su namataonicu, montažu, strojnu obradu, ispitnu stanicu, oko 70 ljudi. Imali su i restoran, bazen i tenis igralište. Dođem prvi dan u restoran, a tamo stolovi, kelner, bijeli stolnjak, inženjeri, pa neke curice iz srednje škole na praksi. Bio sam impresioniran.
Nedaleko radionice Siemensa, uz kuću direktora bio je izgrađen i bazen.
(Izvor slike: KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac,)
Najprije sam išao u namataonu, a poslije u Ispitnu stanicu kod Jože Rukavine. Interesantan čovjek s malo škole, talentiran, bistar, poslije je odigrao veliku ulogu u ispitivanjima. Meni je praksa puno značila, odnos starijih inženjera prema nama bio je korektan, mogli smo dolaziti navečer, kupali smo se.
Dolenc je bio atraktivan. Ujutro ga nisi vidio, ali navečer bi došao ispitivati svoje stvari.
Namataonica Siemensa (izrada namata).
(Izvor slike: KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac,)
Posel mi stoji
Dolenc je razvijao samouzbudbni generator, mi smo gledali kako se to radi. Jednom je Bosanac snimao neki oscilogram, ja sam mu pomagao i evo Dolenca. Dolenc je to pohvalio: „Dobro je to, ali daj ti to popodne, posel mi stoji.“
On je imao osjećaj odgovornosti za ljude kojima je trebalo osigurati plaću i zato uvijek kada nešto istražujem uvijek se sjetim njegovog “posel mi stoji “
I na kraju završi praksa
Najednom zove me Erika, tajnica od Dolenca, da dođem i ona mi daje kuvertu, a tamo plaća, veća nego što ju je imao moj stari u to vrijeme.
A moj kolega koji je bio sa mnom, pravi fakin, često je zbrisao s posla, nije dobio ništa.
Erika je bila lijepa, dolazila je na bazen, gimnasticirala, mi smo je gledali. (Poslije joj je Dolenc zabranio da dolazi u tvornicu).
Na fakultetu sam u međuvremenu bio demonstrator kod Hegedušića. On je tada dopremio na fakultet automatsku telefonsku centralu sa sto brojeva, najmoderniju, oscilatore, mostove.
Dobili smo ključeve od laboratorija i cijeli smo dan nešto prčkali, mjerili, tako da sam zavolio tu dojavnu tehniku.
Laboratorij električnih strojeva Tehničkog fakulteta u Zagrebu, 1944. godine.
Na slici slijeva: inženjer Tomo Bosanac i studenti demonstratori Vojislav Bego i Zvonimir Oštrić.
(Izvor slike: arhiva Zvonimira Oštrića, koji je 2020. godine imao 98. godina i bio najstariji živi Končarevac)
Dolazak u KONČAR
Miris svinjske pečenke
Jedanput, (još za vrijeme NDH) idem ja po nasipu i prolazim uz zgradu u kojoj je stanovao Dolenc. Bilo je ljeto, otvoreni prozori, zamiriše neka svinjska pečenka. I tada mi pristupi jedan čovjek, neobrijan, mršav i počne psovati Dolenca, pa da je to pečenje mojoj djeci, imam četvero djece. Ja sam znao profesora i čudim se: „Ovaj bi mu radi toga pečenja svašta napravio“.
Nasip uz potok po kojem je išao student Vojislav Bego i zgrada iz koje se širio miris svinjskog pečenja.(Snimljeno u siječnju 2016.). U pozadini se vide proizvodne hale poduzeća KONČAR.
I potok i nasip i zgrada su na istom mjestu, 100 metara od radionice Siemensa kao i u vrijeme kada je Vojislav Bego bio na praksi u tadašnjem Siemensu.
(Izvor slike: arhiva autora)
Potok i nasip (Fallerovo šetalište) sredinom 1950-ih.(Sve je puno ljudi koji idu s posla)
(Izvor slike: Izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“, Muzej Grada Zagreba, 29.11.2o17.-25.2.2018.)
Tada završi rat, ja sam već bio asistent na fakultetu, ali meni dođe Jura Škreb i zove me (1946.) u KONČAR[4]: „Dođi, dočekat će te personalac na porti, pa se ti s njim dogovori”. Ja sam osjećao da mi to leži i pristanem. Dođem na portu, a personalac je onaj čovjek koji je tada psovao Dolenca. On me odvede na radno mjesto i ja počnem raditi, kad čujem da smo dobili novog direktora, Šafarika[5]. A to je taj. Mislim si, to neće biti dobro, on to pečenja neće zaboraviti. Međutim, on je zatražio da Dolenc bude tehnički direktor i bio prema njemu vrlo korektan.
Ta preobrazba Šafarika ostala mi je u divnoj uspomeni.
Prvi dan
Buchberger mi je rekao: „To je tvoj stol, tu ćeš sjediti, s lijeve strane telefon, kada zoveš predstaviš se. Tu ti je kutija za ulaz, a s druge strane izlaz dopisa. Ovdje ti je ladica, tu imaš skladišnu listu, tu su svi materijali i cijene. Izabereš cijenu, izračunaš i ne smiješ probiti dozvoljeni fond.“
I stvarno, sve je to štimalo. Jedna curica je dolazila, uzimala i donosila poštu i ažurirala dokumente u ladicama. Nije prošlo godinu dana, nema više curice, malo pomalo nestalo skladišne liste, nakon toga otiđem na skladište i tražim sam.
Tu sam vidio kako su se neke stvari, koje su kod Siemensa štimale kao sustav, pokvarile i nestale.
Bora Petrov, val hapšenja i otkaza
Godine 1947. nastala neka uzbuna, smijenili Šafarika i dođe novi direktor, Bora Petrov[6]. Prvi je dan uhapšeno 49 končarevaca i 300 otkaza. Premjestili su Plohla u Svetozarevo i uhapsili Juru Škreba. Odveden je na saslušavanje i tamo je, po njihovoj verziji, skočio kroz prozor.
Poslije se Petrov primijenio. To su bili mladi ljudi kojima je netko uvalio tu dužnost za koju nisu bili zreli i navalili s katastrofalnim potezima. Bilo je mnogo i nerazumnih stvari, bilo je primitivaca, kakav je u početku bio Bora Petrov. Sjećam se kakve su probleme stvarali za Božić.
No, nije čovjek konstanta, promijeni se. Mnogima je kasnije Bora Petrov ostao u dobroj uspomeni, jer je bio veseljak i ženskar.
Mnogo inženjera
Ipak možemo reći da je u vrijeme tog rigidnog komunizma tehnički kadar bio vrednovan. To je bio odnos komesarski. Znalo se što je bilo korisno za zemlju i pustili su nas raditi. Treba spomenuti, što je jako važno, da je bilo jako puno inženjera - Leskovar, Plenković, Bosanac, Šinkovec, Plavec, Jurjević. U Končar su dovučeni gotovo svi aktivni inženjeri iz Zagreba, bilo je puno zarobljenika, koji su tu ostali, a Dolenc je imao izvrsne veze u svijetu i dovukao je 1947.- 48, oko četrdeset njemačkih inženjera (zarobljenika). Odlučujuću ulogu među inženjerima imali su Vitman i Edmond Panczakiewitcz.
To je bila jaka ekipa, ti su svi završili vani, mi smo tada pratili zbivanja u svijetu. Čudim se, mala tvornica, a imala je takve ljude.
Končar je imao već oko 3.000 ljudi. Rastao je i nasilno. Znam da je personalac (kadrovik) dobio zadatak da dovede toliko i toliko radnika, pa je išao kamionom po Zagorju, skupio seljakinje, posjeo ih na klupe i rekao: „Evo vam ih.”
Izgradnja hala tvornice Rade Končar, 1946. godine
(izvor slika: KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac, Končar d.d., Zagreb,)
Prvi telefon
Prvi moj posao bio je na telefoniji, mjerenje koercitivne sile na vrlo malim magnetićima. Htjelo se ići na proizvodnju releja i centrala, a nije se znalo koji je to materijal. Vladalo je uvjerenje da bi to mogao biti permaloj. Bio je veliki problem kako napraviti tu leguru Kod ispitivanja dobivam veliko rasipanje rezultata. tada sam uveo nul-metodu s pomičnim svitkom i na osnovi koercitivnosti ustanovim da je to obično željezo. Što je sada to? Zamolim prijatelja na kemijskom fakultetu da mi to analizira. Očekivao sam nestrpljivo da čujem rezultat i bio neobično sretan kada je rekao da je to obično željezo. To me je privuklo. Svaki čas se nešto istraživalo.
Zatim sam dobio da projektiram povratne osigurače za poštu. To je bio prvi naš proizvod.
Tada je 1946. napravljen prvi induktorski telefon. Danas ga još možete naći na željeznici. Jaka je ekipa radila na tome. Veliki problem su bili alati. Za taj mali induktorski telefon trebalo je 800 alata. Alatnicu je vodio Joris, strojarski inženjer, koji je došao iz Njemačke. Poslije otišao u Kanadu. Tu su bili Buchberger, Rebec, mnogi majstori. Krenula je serija 500 komada mjesečno. Kundić je bio šef radionice, Jurjević šef konstrukcijskog ureda. Proizvodnja je prohodala za godinu dana. Tada se prešlo na projektiranje telefona s automatskim biranjem, napravili smo model, alate, bilo je mnogo kompliciranih dijelova. Kemičar Doljak i ja napravili smo ugljenu prašinu za mikrofone. Tada sam dobio nalog da napravimo mikrofon. Mučili smo se pola godine s tim i našli smo rješenje. Morao sam pronaći metodu mjerenja za mjerenje apsolutnog pritiska zraka kod govora.
Induktorski telefon iz 1946. godine. Proizvedeno je u KONČAR-u 5.000 komada
(Izvor slika: „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press, Zagreb
Kad se to razmahalo, 1947., nakon toliko uloženog truda došao je nalog od Kidriča da to ide s ljudima, nacrtima, strojevima i alatima u Kranj.
I tako je telefonija nestala.
Otišlo je dosta ljudi. Neki su se izvukli i ostali u KONČARU, a neki su otišli na poštu. I od te grupe je nastala Nikola Tesla.
Izgradnja ispitnih stanica
Putovanje u inozemstvo
Mene su tada, 1947. prebacili u ispitne stanice. Rekli su, mi ćemo graditi motore, generatore, transformatore i trebamo ispitne stanice. Nalog mi je dao Plenković[7]. Tako sam ja sa slabostrujaške telefonije prebačen na napone i do 1.000.000 V. To je bio strašan zadatak.
Snalazili smo se svakako. Dolenc je dovukao iz Njemačke nacrte od Siemensa, a Jakovlić, okretan i spretan inženjer, dosta je putovao po Evropi i u detalje je opisivao sve što je vidio. Tada je Jakovlić sklopio ugovor s Haefelyem, Švicarska i kupio udarni generator od 500 KV.
Ja sam trebao ići na preuzimanje. Predviđeno je putovanje od dva mjeseca. Tada se uopće nije putovalo. Morao sam ići na razgovor u Udbu da bih dobio pasoš. To je bilo 1948., moje prvo putovanje u inozemstvo. U početku u vlaku sve puno, ljudi vise na sve strane, a kako smo se približavali granici, bilo je sve manje ljudi i na kraju sam ja sam prešao u vlaku granicu.
To su bila dva mjeseca divne prakse. U konzulatu sam upoznao prof. Žepića koji je kupovao opremu za Vinodolsku centralu. Predstavljao me je za asistenta i dobio sam pristup u cijelu švicarsku elektro-industriju. Obišao sam sve, pokupio podatke i mogao sam se bez većeg straha upustiti u projektiranje ispitnih stanica, iako nismo imali jasnu sliku što ćemo raditi, koje snage, koje napone.
Prva ispitna stanica
Prva je bila ispitna stanica transformatora u hali A sa 16 polja, sa regulacionim transformatorom i ostalom opremom, plus jedan mali Haefelyev visokonaponski laboratorij od 500 KV i ispitni transformator od 160 KV.
Ispitna stanica transformatora, puštena u rad 1949. godine
(Izvor slika: „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press, Zagreb
Nakon toga su došle ispitne stanice malih motora, aparata i velika ispitna stanica u D i E hali s vertikalnim i horizontalnim vitlaonicama[8].
Vertikalna vitlaonica za ispitivanje generatora, puštena u rad 1953.
Do tada su sva ispitivanja vrtnje obavljana u Beču.
(Izvor slika: „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press)
Ispitna stanica generatora, 1960.
(Izvor slike: Monografija „RADE KONČAR“ - 1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja“)
Kako smo dobivali strojeve
Končar nije kupovao strojeve vani, već je nastao sakupljanjem opreme po Zagrebu i iz reparacija[9]. Nešto je bilo skupljano i od obrtnika, kojima je bila nacionalizirana imovina i strojevi. Puno strojeva smo dobili s broda REX[10], čuvenog talijanskog broda koji je osvojio plavu vrpcu i bio je potopljen pred Trstom. Dočepali smo se njegovih motora, generatora, pa ostalih strojeva s reparacija. Toga je trebalo gomila. Praktički ništa nije vani kupljeno. Rasklopne ploče, birači, konektori i ostalo napravljeni su po mojim nacrtima.
Olupina REX-a gori nasukana i čeka da bude izrezana.
(izvor slike: http://www.zeljeznice.net/forum/index.php?/topic/14826-zlatno-doba-velikih-putniekih-prekooceanskih-brodova/)
Sustav kontrole kvalitete
Prvi mjerni instrument
Plenković mi je dao zadatak da napravim napravu za dizanje i spuštanje gornjeg dijela uređaja za mjerenje broja zavoja. Međutim, ja sam zaključio da to nije dobro rješenje pa sam napravio novi uređaj i za četiri dana to radi. Nakon mjesec dana mi Plenković kaže: „Pa ti nisi ništa napravio, onu jezgru nisi ni dirnuo”. Ja mu pokažem novi uređaj koji funkcionira. On je odjurio dolje da to vidi. Bio je sav sretan. To je moj prvi posao u ispitnim stanicama. To je funkcioniralo godinama i Dolenc je vodio studente da to vide. Do tog uređaja gotovo svaki je transformator imao grešku. Kod brojanja zavoja radnici su griješili. To je bila katastrofa.
Kada se pojavio taj uređaj, nema grešaka. Tih napravica, je bilo puno, pa uređaj za mjerenje omjera prijenosa, pa mjerenje pogrešaka strujnih i naponskih transformatora, to još danas radi.
Kada sam došao u ispitnu stanicu bilo nas je osam. Joža Rukavina, dva Nijemca zarobljenika i još troje ljudi. Poslije je dodana ulazna kontrola, laboratorij za materijale, tehnološki laboratorij, pa je sve naraslo na 400-500 ljudi.
U početku su bili i Doljak, Moravec i Špoljaric. Moravec je bio asistent i pomoćnik Lončaru. Nije nikada diplomirao, ali je bio izvrstan, vodio je elektrolaboratorij perfektno.
Baždarnica
Osnovali smo svi skupa 1947. izvrsnu baždarnicu[11]. To je bilo jako važno. Baždarnica je bila jako dobro opremljena i bila je vlasnik svih instrumenata u KONČARU koje je davala ispitnim stanicama na revers. Svake godine su instrumente povlačili na baždarenje i vračali natrag. Specijalne skupe instrumente posuđivali su u više ispitnih stanica, što sada nije moguće. Time je smanjen broj skupih instrumenata. To je odlično štimalo.
ISO 9000 u 1957.
Zbog toga, jer smo imali izvrsne veze sa Siemensom i s inozemstvom, imali smo moderno organiziranu kontrolu. Imali smo pravo osiguranje kvalitete. Kada smo trebali raditi za brodarstvo, došli su predstavnici Biro Veritasa i Loyd Registra i nisu imali primjedbe na našu kontrolu. Njihova pitanja su bila pitanja iz sadašnjeg ISO 9000[12]. Ja garantiram da niti jedan Končarev proizvod nije izašao, a da nije bio korektno ispitan. Pratili smo kvalitetu u pogonu, zanimalo nas je što kažu mušterije. Kvaliteta naših strojeva bila je bolja od inozemne konkurencije.
Nismo toliko pazili na vanjski izgled, ali smo pazili na kvalitetu.
Dokumentacija i standardi
Nekada je to bilo na europskoj razini. Prvo što smo imali bio je VDE[13], jedan jedini primjerak propisa za ispitivanje. Nakon toga smo radili formulare, gdje je sve bilo precizno definirano, što i kako treba mjeriti. Slavoljub Kani je vodio standardizaciju. VDE je bio kao „sveto pismo“, prevodili smo ih i pretvarali u tvorničke standarde vrlo sistematski. To je bio sustav koji je u to vrijeme dobro funkcionirao.
Kvarovi i greške
Hidroelektrana Vrle
Ipak u radu nastaju i kvarovi. Pamtim dva velika kvara. 1953. vitlali smo rotor generatora za HE (hidroelektranu) Vrle. Ja sam prisustvovao svakom vitlanju. Baš sam se vratio iz Švicarske i pred večer sam došao u tvornicu. Već iz daleka sam čuo veliku buku, zvuk vitlanja i najednom grobna tišina. Skamenio sam se, raspao se generator. Odmah smo javili direktoru, došla je milicija i to.
Šteta je bila velika. Osnovane su interna i državna komisija. Bilo je više teorija, napravili smo mnogo proba i ustanovilo se stvarno da je bila greška u materijalu, kovanom čeliku. Proizvođač materijala Bochum Verain[14] je platio štetu.
To je jedini generator koji nam se razletio.
Havarija generatora za HE Vrle u prosincu 1953.
Pri ispitivanju generatora u horizontalnoj vitlaonici pri brzini 1030 o/min razletio se rotor težine 60 tona, zbog greške u materijalu. Seizmograf na Gornjem gradu je zabilježio potres.
(Izvor slika: „Ime trajnog sjaja. Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press)
Brodski motori
Koncem 1958. dogodilo se ono, čega sam se jako bojao, da ćemo mi nešto uredno ispitati prema narudžbi, a da će narudžba biti kriva. U narudžbi nije navedeno I konstruktori nisu znali da ta brodska vitla imaju toliko uklapanja. Motori su prošli ispitnu stanicu, a trebalo je ispitivati drugim režimom. Bilo je ljeto i ja sam slučajno išao u Rijeku, u Vulkan[15] i tamo vidim električara kako uključuje i isključuje naše motore.
Ja mu kažem: „Vi ste ludi, to se ne radi tako, uništit ćete motore.”
„Pa mi tako radimo“, kaže mi on.
Otišao sam njegovom šefu, kažem mu da će ovaj čovjek uništiti sve motore. On mi kaže, to radi na vitlu, s njima se radi u lukama, gdje nema dizalice. Ja sam problijedio i doživio šok. Vratio se u Končar i rekao Milošu Sirotiću: „Nastradali smo. To će biti najveća greška u Končarevoj povijesti.”
I to je tako bilo. Šteta je bila jako velika. Bilo je mnogo motora na brodovima po cijelom svijetu. Slali smo ljude po svijetu da to popravljaju, poboljšavali smo ventilaciju, ugrađivali mjerače temperature. Drugih problema nije bilo i to je najbolja slika naše kvalitete.
Brodska teretna vitla s Končarevim motorima
(Izvor slika: „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)
Elektromotori za brodska vitla u ispitnoj stanici.
(Izvor slike: Monografija „RADE KONČAR“ - 1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja“)
Mariborski otok
Mariborski otok[16] napravljen je u užasno kratko vrijeme i danas radi. Bilo je i grešaka, ali se brzo popravljalo. Pamtim jedan slučaj. Na osovinu smo navlačili rotor, ja sam dobio zadatak da ga strujno zagrijem, da lakše uđe. Mi smo to završili navečer i otišli spavati.
I najednom u četiri u jutro lupa Dolenc svima na vrata i viče: “Fulali smo”. Jedan Švaba je signalizirao da smo kod grijanja prstena sigurno izobličili svornike[17]. Išli smo dolje gledati, izvadili smo svornik i stvarno je urezano oko 4 mm. To moramo popraviti, napraviti nove svornike i proširiti rupe na licu mjesta. Trebalo je “rajbati” (brusiti) par milimetara na dužini od metar. Trebalo je angažirati svu zagrebačku strojarsku industriju da napravi “bolcne[18]”. U Zagrebu je nastala panika, milicija je dolazila u kuće i odvodila ljude na “rajbanje”. Za par dana su proširene rupe i napravljeni novi svornici.
To je bila jedina pogreška, koja je tada nastala.
Institut
U to vrijeme,1960-tih, su došle olakšice za znanstveno istraživački rad. Iskra je cijeli konstrukcijski ured i kontrolu prebacila na taj razvojni dio i smanjila porez. Mi smo to malo ozbiljnije shvatili, papskije od pape, išli smo mijenjati organizaciju. Mogli smo to više ili manje centralizirati. I jedno i drugo ima prednosti.
Međutim, Marković (direktor Končara) je zastupao stajalište centralizacije, jer mi ćemo imati puno tvornica u Vojvodini, Makedoniji i čime ćemo ih zadržati, ako oni razviju svoje projektne urede.
Pod tim dojmom je dobar dio znanstveno istraživačkog rada centraliziran. Imam osjećaj da smo kod toga pretjerali, jer postoji problem predaje rješenja iz instituta u tvornicu, sukoba, nepovjerenja, odbojnosti. To nije lako uskladiti.
Ja sam vodio Institut u prelaznoj fazi formiranja, jer je Plenković otišao na specijalizaciju u BBC.
Odlazak iz Končara
Iz KONČARA sam otišao 1960. Ima nekoliko razloga za to. Počeo sam u ispitnim stanicama, sve sam ih projektirao, u velikoj mjeri sam, o tome sam sve znao, a to je počelo rasti, odlaziti van Zagreba. I osjetio sam da svoje znanje ne mogu efikasno primijeniti, da više ne mogu voditi poslove na svoj način.
Drugi je, što me je Dolenc stalno vukao na fakultet. Najprije sam honorarno počeo zamjenjivati Lončara, a kad je Lončar otišao u penziju preuzeo sam mjerenja.
Treći razlog je bio sukob s glavnim personalcem (kadrovik). Nije potrebno spominjati imena, sada to više nema smisla. Personalac je odlučio da treba planirati kadrove za rukovođenje i imenovao komisiju koja će to raditi. U toj komisiji ja nisam bio.
Jednom dođe Plenković k meni i pita me: „Da li je istina da je tvoj otac za NDH bio šef policije u Šibeniku i da su ga objesili“. Ja sam rekao: „Pa jesi ti lud, pa znaš ga, on je živ, sada sjedi u Kazališnoj kavani.”
„Personalac je rekao da si ti izvrstan inženjer, ali da se ne možeš politički angažirati, jer te prati sudbina oca koji je pogriješio.“
Mene je to užasno pogodilo, volio sam oca, on je književnik, kakva policija, nikad u životu to nije bio. To je za mene bio jaki udarac, nakon toliko godina rada, užas jedan. Jako sam se razbjesnio, uzeo sam telefon i rekao personalcu one riječi koje inače ne koristim. Kad sam mu to rekao, napravio je istragu, tko je to meni izdao. To me još više razbjesnilo.
Zato ističem Šafarika, koji mi je ostao u lijepoj uspomeni. On je kao radnik možda zavidio Dolencu koji je bolje živio od njega, ali kada je došao na funkciju, proradila je neka savjest, To je strašna razlika.
Fakultet - nekad i sad
Nekada smo puno ljudi dobivali pozivom. Dolenc me zvao pet puta. Sada imamo mnogo asistenata, napreduju na faksu i vrše pritisak na napredovanje i ne može nitko doći izvana.
Postavili su uvjete i kriterije koji eliminiraju dobre stručnjake iz prakse. Tu bi trebalo nešto napraviti.
Generacije studenata elektrotehnike učile su iz knjiga profesora Vojislava Bege
Veliki znanstveni podvig - Naponska vaga
U fizici postoji problem koji se rješava već 150 godina. Ako želimo univerzalni sistem jedinica, tada bi jedinice sile, snage, radnje, morale biti iste u mehanici i elektrotehnici. Budući da je amper osnovna jedinica, tada se volt ne može više samostalno definirati, jer voltamper je snaga, što imate i u mehanici. Trebate napraviti neke pokuse da to povežete. Ja sam uveo neke trikove da se to riješi, trebala je posebna oprema, napravili smo je u KONČARU i tada smo mi 1980. ustanovili da jedinica napona griješi za 8 milijuntinki. To su vrhunska mjerenja maksimalne točnosti. I druga mjerenje su to potvrdila pa je od 1990. godine u svijetu jedinica za napon promijenjena za 8 milijuntinki. To je za našu zemlju, koja nema niti tradiciju niti opremu, niti dovoljno ljudi, velika stvar, veliko znanstveno dostignuće.
Akademik Vojislav Bego i njegova Naponska vaga
(Izvor slike: arhiva autora)
Naponska vaga
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Naponska vaga za 10 kV i 2g s cilindričnim elektrodama –pogled s prednje strane
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Dijelovi sažetka i uvoda teksta akademika Vojislava Bege „Naponska vaga 10 kV i 2x5g“ objavljena u JAZU 1986. godine
(Izvor: Vojislav Bego (J. Butorac) (croatianhistory.net)
Kao rezultat toga mogu se pohvaliti da imam prijatelje po svijetu koji mi poklanjaju instrumente i etalone. Hrvatskoj fale etaloni, mi kao država moramo imati osnovne etalone kojima možemo provjeravati mjerenje. To je sada naš veliki zadatak i tu nam moja veza s Njemačkom i Amerikom, njihovim nacionalnim institutima, može mnogo pomoći.
Moj sadašnji zadatak kojim se bavim je uspostavljanje metrološke[19] osnove u Hrvatskoj. Mislim, ako budemo pametni, moći ćemo se dočepati visokog nivoa, Nešto ćemo sami napraviti, a nešto ćemo dobiti. Veliki mi je problem, što nam najbolji ljudi odlaze, par dobrih ljudi sam izgubio.
Optimizam na kraju
Gledam oko sebe sve je živo, nešto se stalno događa, otvaraju se trgovine, radionice, servisi, pekare, ono što nama prije nije štimalo, mi nismo imali dobru trgovinu. Tržna privreda bez dobre trgovine ide u kaos. I sada se to rješava.
Ja sam optimista."
Akademik Vojislav Bego umro je 29.5.1999. godine
Akademik, profesor emeritus Vojislav Bego umro je 29. svibnja 1999. godine u 76. godini života. Sahranjen je na groblju Mirogoj u Zagrebu 2. lipnja 1999.
2023. godina, FER – Izložba
U auli FER-a organizirana je stalna izložba, kao Muzej FER-a i tu je izložena čuvena „Begina naponska vaga“.
Naponska vaga akademika Vojislava Bege izložena na FER-u
Snimljeno 17.4.2023.
(Izvor slike: arhiva autora)
PORTALI
Razgovor s akademikom Bosancem objavljen je i na:
http://www.croatianhistory.net/...
LITERATURA
- Stjepan Car (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, Zagreb
- Marijan Ožanić (1996), „Prof. dr. Vojislav Bego – Otac ispitnih stanica“, Končarevac, srpanj/kolovoz 1996., Zgareb
- Grupa autora (1960.), „RADE KONČAR“ - 1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Grupa autora (1986), „RADE KONČAR“–1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Grupa autora (2001), KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac, Končar d.d., Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Milena Havliček (2008.), „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb
- http://www.hro-cigre.hr/...
- https://www.croatianhistory.net/...
- https://www.info.hazu.hr/...
- https://www.gradskagroblja.hr/trazilica-pokojnika/15
[1] Vojislav Bego, - (Split, 1923. - Zagreb, 1999.), hrvatski akademik, profesor emeritus i redovni profesor Fakulteta elektrotehnike u Zagrebu. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, diplomirao je na (tadašnjem) Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1946., na Elektrostrojarskom odsjeku. Potom se zaposlio u poduzeću Rade Končar. Doktorsku disertaciju obranio je 1965., tri godine kasnije (1968.) postaje redoviti profesor na Elektrotehničkom fakultetu. Član suradnik JAZU (danas HAZU) postao je 1975., od 1986. je izvanredni član, 1991. godine postaje redovni član HAZU. Autor je 160 znanstvenih i 101 stručnog rada. Svjetski je ugled stekao svojim radom i napretkom ostvarenim na polju temeljnih električkih mjerenja, točnije ostvarenju jedinice napona Volt. Vrhunac tih uspjeha svakako je izrada i uspješna primjena Naponske vage za 10 kV i 2 g 1981. godine te Naponske vage za 10 kV i 10 g 1983. godine. Jedna od posljednjih njegovih ideja bila je da pomoću danas već vrlo točnog Volta, točnije odrediti kilogram.
[2] Tehnički fakultet u Zagrebu – osnovan je 1926. kao nastavak Visoke tehničke škole osnovane 1919. s nastavom u četiri odsjeka. Tehnički fakultet je 1926. ušao u sastav Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1956. Tehnički je fakultet podijeljen na: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski, Elektrotehnički, Strojarsko-brodograđevni i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet.
[3] Siemens – u Zagrebu, prethodnik tvornice Rade Končar. Godine 1921. društvo ELEKTRA postalo je dio „Siemensa“ i to pod nazivom „Jugoslavensko Siemens“ d.d., vođeno iz Beča. Godine 1923. na lokaciji Kustošija Donja (danas na sjeveru Fallerovog šetališta) kupljeno je zemljište i izgrađena manja zgrada za radionicu i skladište. Godine 1935. tvornica prelazi pod nadležnost Siemensa iz Berlina, nabavljaju se novi strojevi i proširuje proizvodnja. Godine 1941. promijenjen je naziv tvrtke u „Hrvatsko Siemens električno“ d.d., a 1945. tvrtka je konfiscirana i promijenila naziv u Pogon „Rade Končar“ te s nekoliko drugih zagrebačkih tvornica ulaze u ELIH (Elektroindustriju Hrvatske). Krajem 1946. ELIH prestaje s radom i formiraju se poduzeća Rade Končar, Elka, Croatia, i Munja.
[4] KONČAR (RADE KONČAR) – profesor je za vrijeme 2. svjetskog rata na praksu išao u poduzeće Hrvatsko Siemens, a nakon rata, nakon nacionalizacije tvrtka dobiva ime po partizanskom narodnom heroju Radi Končaru. Novo poduzeće je osnovala Vlada FNR Jugoslavije svojom odlukom 31. prosinca 1946. godine imovinom konfiscirane tvrtke HRVATSKO SIEMENS ELEKTRONIČNO d.d. i tvrtke NORIS. Počelo je radom 1. siječnja 1947. godine kao poduzeće za proizvodnju električnih strojeva, transformatora, uklopnih uređaja i telefona. Poduzeće je brzo raslo i prije 1990. zapošljavalo je više od 20.000 radnika.
[5] Franjo Šafarik, generalni direktor Končara od 1947. do 1948.
[6] Bora Petrov, tehničar iz Novog Sada, bio je generalni direktor Rade Končara od 1948. do 1949.
[7] Zlatko Plenković – u to vrijeme bio je mladi inženjer, 1946. bio je direktor Končara, a kasnije će postati direktor Elektrotehničkog instituta, sveučilišni profesor i jedan od velikana hrvatske industrijske povijesti. O njemu će biti više riječi u članku u kojem će biti objavljen razgovor s njime.
[8] Vitlaonica – horizontalni ili vertikalni cilindrični prostor u kojem se vitlaju rotori električnih strojeva, odnosno ispituju tako da se podvrgavaju vrtnji s većim brojem okretaja (o/min) od predviđenih za eksploataciju. Koristi se za ispitivanje sposobnosti strojeva u nenormalnim uvjetima.
[9] Reparacija - izraz koji najčešće označava ratnu odštetu koju poražena strana plaća pobjedniku kao naknadu za u ratu utrošena sredstva ili uništenu infrastrukturu, ako je rat vođen na teritoriju pobjednika. Izraz se u pravilu odnosi na materijalna sredstva, a ne na poraženoj strani oduzeti teritorij. Reparacija se koristi i za saniranje i drugih vrsta šteta.
[10] REX – talijanski putnički brod sagrađen 1931. godine da zapanji svijet, proslavi fašističku Italiju i osvoji Plavu vrpcu za najbrži prelazak Atlantskog oceana. Vjerojatno je najskuplji putnički brod koji je ikada sagrađen. U kolovozu 1933. REX je osvojio Plavu vrpcu. U rujnu 1944. Nijemci su ga da bi ga zaštitili od napada avijacije dovukli u koparski zaljev između Kopra i Izole. Tamo je prazan i bez posade ostao nasukan na muljevito dno. Tu su ga pronašli avioni savezničkog zrakoplovstva i bombardirali brod koji je počeo gorjeti i prevrnuo se na lijevi bok. U međuvremenu je povučena nova granica i brod se našao na području koje je pripalo Jugoslaviji, ona blokira spašavanje broda i proglašava ga ratnim plijenom. Do 1956 godine REX je izrezan u staro željezo, a u akciji rezanja učestvovali su čak i ronioci. Željezo je uglavnom završilo u željezari Jesenice, a rt gdje je potopljen naziva se i Rt Rex.
[11] Baždarnica – odjel u poduzeću u kojem se baždari, provjerava točnost mjernih uređaja i instrumenata.
[12] ISO - (International Organization for Standardization) - svjetska federacija nacionalnih tijela za standardizaciju. ISO 9001 – niz normi koje čine Sustav upravljanja kvalitetom. ISO 9001 utvrđuje zahtjeve za sustav upravljanja kvalitetom koji se može koristiti za internu primjenu u organizaciji, za certificiranje ili za ugovorne namjene. Norma je usmjerena na djelotvornost sustava upravljanja kvalitetom u postizanju zahtjeva kupaca.
[13] VDE – misli se na njemačke standarde. VDE je Verband Deutscher Elektrotechniker (Udruženje njemačkih inženjera), osnovano 1893 i preimenovano 1998. u Verband der Elektrotechnik, Elektronik und Informationstechnik. Jedna od važnih i poznatih aktivnosti je standardizacija. Končarevi standardi koji su proizašli iz tih VDE standarda bili su vrhunski i koriste se i danas u proizvodnji strojeva.
[14] Bochumer Verein – njemački proizvođač čelika, bio je dio čuvene, velike korporacije ThyssenKrupp
[15] Vulkan – tvornica Vulkan osnovana je 1929 godine u Rijeci. Sada je VULKAN - NOVA d. o. o., proizvođač brodske opreme, industrijskih dizalica i postrojenja za unutarnji transport. Vodeći hrvatski proizvođač palubne opreme i jedan od proizvođača s najdužom tradicijom u ovom dijelu Europe.
[16] Misli se na generator za hidroelektranu Mariborski otok na Dravi kod Maribora. Generator težak 220 tona pušten je u rad 5.rujna 1948. godine, samo 17 mjeseci nakon potpisivanja ugovora. Generator koji je postao simbolom Končara čuva se kao muzejski izložak u HE Mariborski otok.
[17] Svornik, (svorni vijak, svornjak) - specijalna vrsta vijka koji nema glavu, već ima narez na oba svoja kraja.
[18] Bolcn – (od njemačke riječi bolzen, vijak) – vijak, svornik
[19] Metrologija - (ili mjeriteljstvo), znanost o mjerenju, koja uključuje sve teoretske i praktične aspekte mjerenja - bavi se metodama mjerenja fizikalnih veličina, ostvarivanjem i održavanjem etalona fizikalnih veličina, razvojem i izradom mjerila (mjernih instrumenata, uređaja i mjernog pribora), te analizom mjernih rezultata