06. 02. 2016
Gluposti i zablude (2) – Menadžer ne treba biti stručan, jer ima stručnjake oko sebe
Kada malo detaljnije i dublje uđemo u temu menadžera, stručnjaka i političara u našem današnjem društvu i gospodarstvu, tada vrlo brzo možemo shvatiti zašto Hrvatska teško izlazi iz krize.
Albert Einstein i ljudska glupost
(Izvor slike: http://internet-gluposti.com/...)
Kod stvaranja novog društva i novog gospodarstva u svim postkomunističkim državama početkom 1990-tih je bilo mnogo lutanja, nesnalaženja, neznanja i pogrešnih poteza. To je manje-više razumljivo, jer za stvaranje novog društva nije bilo nikakvih uputa, napisanih strategija, knjiga, osim što su Friedmanovi „Chicago boysi“ i njihovi sljedbenici počeli svugdje provoditi i propagirati monstruoznu „ubrzanu privatizaciju“.
Zato smo uletjeli u Novo društvo puni zbrkanih i maglovitih pojmova, koji su bili podloga za kaos koji se stvarao u cijelom Istočnom svijetu. Ako možemo imati razumijevanja za zbrku pojmova i veliko neznanje u početku, danas za to nema opravdanja. Međutim, sada je zbrka još veća, ali je i opasnija jer su se pogrešno postavljene teze, stavovi i pojmovi tako udomaćili da ih nitko više ne propituje.
Umjesto da se ozbiljno osmisli i definira strateški cilj razvoja društva i kakvo društvo želimo, da se razjasne osnovni pojmovi i kriteriji po kojima će se donositi odluke, razvoj društva i gospodarstva oblikovao se na osnovu teza koje su na intelektualnoj razini debatnog kluba iz kafića Kod Charlija ili pijanaca u birtiji Kod dvije lipe.
Neke od tih teza su jednostavno glupe, a druge pune zabluda, neznanja i iluzija. I što je još najgore te teze se nisu promijenile niti nakon što su vrijeme i praksa pokazali da su bile glupe i promašene.
I vjeruju u njih i oni s ljevice i desnice, a i sada bi ih većina stranaka, intelektualaca i „nezavisnih“ ekonomista potpisala.
Menadžer ne treba biti stručnjak?
Pred neko vrijeme sam susreo jednog mladog čovjeka, ekonomistu, važnog u političkim vodama i pričao mi je da vodi jednu instituciju koja se bavi energetikom. U čudu sam ga pitao kako može voditi tako stručnu instituciju na području o kojem he zna ništa. „Pa niti ne trebam znati, ja sam menadžer i tu instituciju vodim kao menadžer“, odgovorio mi je samouvjereno.
Mladi čovjek je „odrastao“ u političkom okružju i tako su ga odgojili da ne treba ništa znati. (Valjda treba samo slušati svoje političke šefove i biti im vjeran).
U hrvatskoj javnosti se smatra da je potpuno normalno da direktor (menadžer, ministar,..) ne treba biti stručan, jer oko sebe ima stručnjake.
Ta glupa i vrlo opasna teza, i dalje svugdje prisutna i podržavana, pokazuje da se naše društvo toliko deformiralo i zaglupilo da se više niti ne zna što radi menadžer, a što rade njegovi suradnici- stručnjaci za pojedina područja. A isto tako pokazuje da kod nas na javno mnijenje utječu ljudi koji nikada nisu ni vidjeli kako neka ozbiljna organizacija izgleda iznutra.
Nakon zadnjih parlamentarnih izbora slušali smo jednog uvaženog i često u javnosti prisutnog sveučilišnog profesora kako ozbiljno predlaže da bi sljedeći premijer trebala biti jedna književnica, neuspješna poduzetnica, vlasnica knjižare koja je propala.
Čovjek ne može vjerovati.
Uvijek me to podsjeća na još jednu mudru izreku (ne znam čiju, možda od Krleže), „Znanje je ograničeno, ali je glupost bezgranična“.
Što radi menadžer
Treba znati – stručnjaci donose prijedloge, a menadžer odlučuje. A da bi netko mogao donositi odluke, da bi mogao uopće razumjeti što mu stručnjaci predlažu, mora imati znanja i stručnosti. Osim toga da bi netko izabrao najbolje stručnjake mora imati znanja i sposobnosti da može ocijeniti njihovo znanje i njihove prijedloge. Za svaki problem koji se pojavljuje ne postoji samo jedno rješenje koje ima samo dobre strane i koje stručnjaci onda izaberu i predlože. Uvijek ima više rješenja koja imaju svoje dobre i loše strane. Menadžer treba imati stručnosti, znanja i iskustva da između nekoliko rješenja izabere ono koje je optimalno za određenu situaciju. On mora razumjeti složenost poduzeća ili institucije kojom upravlja, mora imati jasnu sliku sustava, on mora vidjeti cjelinu koja se sastoji od različitih specijalističkih sastavnih dijelova koji svi zajedno trebaju skladno djelovati. Za svako područje su posebni specijalisti, zato stručnjaci vide jedan segment problema a menadžer treba vidjeti cjelinu sustava i međusobne utjecaje pojedinih specijalnosti da bih ih mogao koordinirati. Ali i znati koji specijalisti su najbolji za pojedini dio.
Većina ljudi su specijalisti koji vide samo jedan segment tog sustava i djelić različitih problema koji nastaju. Takvi od „drveća ne vide šumu“. Menadžer mora vidjeti „šumu“, mora vidjeti “cijelu sliku”, odnose između pojedinih segmenata i važnost svakoga od njih. To su konceptualne, strategijske vještine vezane uz sposobnost sagledavanja poduzeća kao cjeline.
Kada se govori o shvaćanju cjeline, tada se često koristi jedna stara indijska prispodoba „Slijepci i slon“ koju je kroz pjesmu prepričao američki pjesnik John Godfrey Saxe[1]. Pjesma govori o šest slijepaca koji susreće slona. Prvi mu dodiruje trup i kaže da je slon poput palminog stabla, drugi mu dodiruje bok i kaže da je slon poput grubog zida. Još jedan mu opipava rep i kaže da je slon poput komada užeta. Svaki dolazi u dodir s drugim dijelom slona i uvjeren je da je njegovo vlastito objašnjenje točno te da su drugi u krivu. Nitko od njih ne shvaća da svi doživljavaju samo jedan dio slona i da nijedno od njihovih objašnjenja nije potpuno.
Sumnjam da bi i ta pjesma pomogla našim dominirajućim ignorantima da shvate da menadžer treba biti stručan da bi mogao voditi poduzeće i tim stručnjaka u poduzeću.
Slijepci i slon
(Izvor slike: http://www.avatarbabaji.org/...)
Temelj uspješnog menadžmenta je donošenje dobrih i kvalitetnih odluka i njihovo efikasno sprovođenje. Kod rješavanja složenih problema kroz timski rad različitih specijalista analiziraju se i različiti aspekti problema, koje treba dobro razumjeti. Od svih tih različitih analiza i sagledavanja problema iz različitih kutova treba oblikovati konačno rješenje. To je posao menadžera. A za oblikovanje konačnog rješenja potrebno je da menadžer ima sposobnost sinteze, uz mnogo kreativnosti, mašte i znanja i da je sposoban preuzeti odgovornost za rezultat rješenja.
Zato je menadžerska uloga veoma odgovorna, stručna i veoma zahtjeva.
Kada netko kaže da je menadžer i da ne treba biti stručnjak sigurno ne zna objasniti što to uopće znači biti menadžer.
I što to radi menadžer „koji nije stručnjak“.
Kako rukovode menadžeri koji „nisu stručnjaci“
Nažalost, vidio sam dosta tih menadžera „koji nisu stručnjaci“ i to izgleda stvarno jadno. Ti ljudi ne znaju što bi radili na poslu, ne znaju surađivati sa svojim suradnicima, boje se donositi odluke, jer ništa ne razumiju. Oni ne znaju organizirati ni svoj stol, ni ured, niti radno vrijeme. U pravilu „bježe s posla“, ujutro se malo pokažu i onda ih cijeli dan nema, eventualno se pokažu pred kraj radnog vremena. Budući da ništa ne razumiju izbjegavaju svoje suradnike koji znaju svoj posao, jer se boje da bi ih suradnici nešto pitali. Mrze svoje suradnike koji znaju mnogo više od njih, maltretiraju ih i ponižavaju da na taj način postignu nekakav autoritet. I onda što prije nastoje zaposliti „svoje ljude“ oko sebe koji znaju još manje od njih.
Još je jedna značajka njihovog ponašanja redovito prisutna. Budući da su stalno u strahu da će uskoro biti smijenjeni, žele iskoristiti trenutni položaj pa se bave ugovaranjem nekih poslova po mnogostruko prevelikim cijenama koje redovito povjeravaju svojim prijateljima.
Moć nestručnosti
Kada osim samog „rukovođenja“ politički menadžeri „koji nisu stručnjaci“ preuzmu poslove najsloženijih poslova restrukturiranja poduzeća, nastaje tragikomično ludilo. Političari o tome govore stručnošću „malog Perice“ i obećavaju „prostom puku“ velike uštede, a mediji to bez razumijevanja prenose.
Najbolji primjer nestručnosti u političkim „organizacijskim projektima“ mogao se, a i još se može pratiti u Zagrebu kroz stvaranje i poslovanje Zagrebačkog holdinga. Organiziranje svih gradskih poduzeća u jedan veliki holding s preko 10.000 zaposlenika bio je, vjerojatno, najveći organizacijski projekt u Republici Hrvatskoj. A vodili su ga ljudi koji nisu imali ni znanja, ni stručnosti, niti obrazovanja za taj posao, ljudi koji u životu nisu vidjeli jedno veliko poduzeće „iznutra“. A procese nabave gdje se barata s preko 10.000 informacija vodila je jedna bivša tajnica. Da bi se svemu tome dala kakva takva stručna „glazura“ naručio se elaborat od stručnjaka Ekonomskog fakulteta, a koji menadžeri sigurno nisu ni pročitali. (A da i jesu ne bi im mnogo koristilo).
O tome sam detaljnije pisao u članku „Restrukturiranje poduzeća[2]“ na portalu www.sveopoduzetnistvu.com
To ludilo se dalje nastavlja, jer su na mjesto Predsjednika uprave tog velikog poduzeća postavili ponovo jednu bivšu tajnicu koja nema ni znanja ni stručnosti niti sposobnosti za rukovođenje jednim tako velikim poduzećem.
A cijela zagrebačka javnost i znanstvena zajednica na to ne reagira, jer im se fućka za sve što se događa u Zagrebu, a i većinu toga niti ne razumiju.
Temelj „intelektualne kastracije“
Ta glupa i štetna teza o „menadžerima koji ne moraju biti stručnjaci“ , uz negativnu kadrovsku selekciju, temelj je „intelektualne kastracije Hrvatske“ koja ima za posljedicu da su tijekom vremena na mnoga odgovorna mjesta postavljeni potpuno nesposobni ljudi, dok su stručni ljudi odstranjeni.
Nije čudo da su nakon toga mnoga poduzeća koja su vodili takvi menadžeri upropaštena.
I da nikako ne možemo izaći iz krize.
Budući da i u medijima i u javnosti dominiraju ljudi koji nisu ni obrazovani ni sposobni niti voljni razumjeti složene društvene, političke i gospodarske sustave, takvi nakaradni stavovi o rukovođenju prihvaćaju se i uzimaju kao nešto normalno.
Menadžerske i političke odluke
Uz stav da menadžer ne mora biti stručan, kao posljedica toga u paketu dolazi uvjerenje da mora biti politička osoba. (Naravno, to sve ne vrijedi za privatna poduzeća). Cijela hrvatska javnost prihvaća da su neke funkcije upravljanja državnim institucijama i poduzećima političke, da za njih nije potrebna stručnost niti kvalificiranost i da jedino politički izabrane osobe imaju legitimitet.
A nitko još nije detaljnije objasnio što to konkretno znači i kako su za neke funkcije koje su u konačnici rukovodeće, jer se rukovodi ili poduzećima ili agencijama ili čak ministarstvima, dovoljne samo političke kvalifikacijske.
Još nisam nikada čuo objašnjenje kako se to rukovodi na politički način. Možda se o tome govori i uči na Političkom faksu, ali ja neko ozbiljno objašnjenje i opravdanje nisam čuo. A baš i nisam siguran da je netko u stanju to na suvisao i ozbiljan način objasniti.
Budući da nisam nikada bio u nikakvim političkim organizacijama, ne znam što bi to trebalo značiti i što bi čovjek na političkoj funkciji u nekoj organizaciji zapravo trebao raditi. Ja sam mislio da čovjek na čelu jedne organizacije (od ministarstva do poduzeća) koja ima određeni broja ljudi, deset, sto, tisuću, treba rješavati probleme, rukovoditi ljudima, donositi odluke, ostvarivati određene ciljeve. Za to treba imati organizacijska, menadžerska i stručna znanja.
Što u tom svemu znači - politički položaj, politička funkcija i politička osoba?
Znači li to da ta osoba ne treba rukovoditi, već samo donositi političke odluke? Koje su to političke, koje su menadžerske, a koje su stručne odluke? Koliko ima jednih, drugih, a koliko trećih vrsta odluka? Tko u tom slučaju rukovodi organizacijom,?
Nije mi baš to posve jasno, nisam još čuo neko prihvatljivo objašnjenje pa ću pokušati taj pojam i tu političku funkciju malo analizirati.
I počnimo s primjerima iz povijesti.
Primjeri iz komunističke prošlosti
Mi koji smo malo stariji znamo, a oni koji su gledali partizanske filmove ili čitali „Partizanski dnevnik“ Ivana Šibla mogli su zapaziti da su partizanski komandanti uz sebe imali političke komesare. (Tu praksu su komunisti pokupili iz SSSR-a.) Ali treba zapaziti i još jednu činjenicu - te su funkcije bile odvojene i znalo se što radi komandant, a što radi komesar – tzv. politkom. I nije bilo slučaja (osim vjerojatno u posebnim okolnostima) da je politički komesar bio i komandant i donosio operativne odluke u bitkama.
Nešto slično poslije rata, u komunizmu, nastavilo se i u poduzećima. Na primjer, direktor poduzeća Rade Končar bio je Ante Marković, a „politički komesar“, partijski čelnik bio je Stanko Stojčević. Poslovne odluke donosio je Marković, a Stojčević se bavio komunistima, njihovima sastancima, kadroviranjem, „narodnim neprijateljima“, pisanjem partijskih karakteristika, itd. Komunistička organizacija se nije petljala u konstrukciju generatora, ali su pazili da ne bi netko „ideološki zastranio“ i da sve drže pod kontrolom. Ja sam znao da ne mogu postati direktor, jer nisam bio u Partiji. Ali mi inženjeri bili smo cijenjeni, jer je naš posao bio važan za poduzeće. Stojčevića nisam nikada vidio u živo, osim na televiziji. On i njegovi partijci sigurno su znali da je moj tata bio domobran i bio na Križnom putu, da ja nisam u Partiji, da sam se ženio u Crkvi, ali nikada nije bilo problema, kada sam napredovao u okviru dozvoljenih razina – do šefa odjela i upravitelja ureda.
Ako si radio svoj posao, ako nisi previše ugrožavao sustav, više – manje su te pustili na miru, do razine upravitelja ureda, jer je poduzeće moralo funkcionirati. U našem Tehničkom uredu niti jedan šef nije bio u Partiji. Ja sam bio rukovoditelj Odjela tehnologije u kojem je radilo 30 tehnologa, mnogi od njih su bili inženjeri, a par njih je bilo i u SK. Svaki Božić na početku radnog vremena, ja sam svima zaželio sretan i blagoslovljen Božić. Zbog toga me nitko nije pozivao na odgovornost, ali se znalo da ne mogu (u to vrijeme) postati direktor.
Ljudi koji su tada bili jaki u partijskoj organizaciji, poslije 1990., u kapitalizmu su postali direktori.
Partija je, naravno, kod izbora direktora forsirala političku, negativnu kadrovsku selekciju i to je bio jedan od razloga što je komunizam propao - politički izabrani kadrovi pokazali su se nesposobnima uspješno voditi poduzeća i rješavati probleme. S vremenom su ti politički komesari gubili sve više svoj utjecaj, a mi smo ih gledali s podcjenjivanjem.
Nakon 1990. većina tih partijskih kadrova ubacila se u novi sustav, postali su veliki i uvjereni kapitalisti i ubrzo se obogatili. A mi koji nikada nismo bili u Partiji, sve smo to u čudu gledali, kao glupe ovce i zadnje budale.
Još jedan apsurd
Zanimljivo je još nešto. U ona komunistička vremena, a posebno u 1980-tim godinama mi inženjeri smo „s visoka“ gledali na tadašnji Fakultet političkih nauka i sve njihove kadrove, kao i na stručnjake za predvojničku obuku i društvenu samozaštitu koji su obrazovani na tom fakultetu. I sada najednom, ljudi proizlašli s tog fakulteta u našem kapitalističkom društvu imaju nevjerojatnu moć, veću nego u komunizmu, upravljaju velikim gradovima, velikim poduzećima i važnim funkcijama, „provode“ najsloženija restrukturiranja i reorganizacije velikih poduzeća.
I cijela hrvatska javnost smatra da da je to normalno.
Komunistička partija je u „ona“ vremena ocjenjivala direktora, ali ipak nije upravljala poduzećem umjesto njega, nije donosila operativne i stručne odluke, nije se bavila organizacijom proizvodnje. Ipak su te dvije funkcije bile odvojene.
Stojčević je bio jako moćan čovjek, ali Partiji nije padalo na pamet da mu povjeri rukovođenje Končarom.
Politkomesari su se vratili
I kada smo mislili da je propašću komunizma odzvonilo i političkim komesarima, oni su se pojavili kroz nove stranke u ovom našem kapitalizmu s još većom snagom i uz još veću moć nego ikada, krajnje nesposobni i nestručni, ali s mnogo većim ovlastima, te uz potpuno razumijevanje i podršku svekolike javnosti. Sjećam se da je u „ono doba“ direktor poduzeća u kojem sam radio bio je jedan strojarski inženjer iz moje generacije, partijac, koji je na tu funkciju došao političkom odlukom komunističke organizacije. Znam da smo ga mi inženjeri podcjenjivali, ja sam mu jako prigovarao i s njime se sukobljavao. I radi tog sukoba sam otišao iz poduzeća. A sada moram priznati da je u odnosu na mnoge današnje državne, kapitalističke direktore koje sam upoznao ili čuo o njima, bio oličenje i poštenja i stručnosti.
Sada ne samo da partijska funkcija nije eliminirana iz državnih organizacija, već je eliminirala stručnu funkciju i zasjela na rukovodeću funkciju na način na koji se niti komunisti nisu usudili raditi. Postalo je pravilo da onaj tko osvoji vlast ima pravo raditi što hoće i njegovi kadrovi nadnaravnim automatizmom uz funkciju „dobivaju i pamet“ da upravljaju nekom organizacijom.
I to se sve događa i danas, u XXI. stoljeću.
To je stvarno suludo, blesavo i upravo bolesno.
I zbog toga je izmišljena „mudrost“ da menadžer ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe.
Što su to političke odluke
U poduzeću, bilo kojoj organizaciji svakodnevno se donosi veliki broj odluka – to i jest posao rukovoditelja.
Koje su odluke političke, a koje operativne i stručne, koliko ima jednih, a koliko drugih?
(Naravno, političke odluke donose se samo u državnim organizacijama, privatna poduzeća su nešto drugo).
Budući da većina ljudi nema pojma o tome što znači upravljati poduzećem, ministarstvom ili bilo kakvom organizacijom ili sustavom, trebamo to malo razjasniti.
Pokušajmo si zamisliti da je poduzeće ili neka druga organizacija, jedan brod (u državnom vlasništvu) kojim upravlja kapetan i donosi razne odluke. „Političke“ odluke mogu biti jedna ili dvije – da brod vozi željeznu rudaču iz Južne Amerike ili da vozi pomoć u hrani djeci Afrike ili da na brodu zaposli lijepu susjedu vlasnika broda ili da posada jednom tjedno ima ideološki kružok ili da odredi što da napravi s ostvarenim profitom.
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Takvih „političkih“ odluka ima malo, a da bi brod uopće plovio kapetan mora donositi tisuće operativnih, izvršnih odluka za koje treba imati veliko znanje potrebno kapetanima.
Umjesto broda možemo to analizirati na primjeru HEP-a (Hrvatska elektroprivreda). Koje su to političke odluke koje donosi direktor HEP-a? To su odluke koje su donesene na Vladi i on ih samo provodi – odluka o tržišnoj ili socijalnoj cijeni struje, hoće li se elektroenergetski sustav privatizirati ili ne, hoće li se graditi Ombla, hoće li se graditi nova nuklearka, hidroelektrana uz Podsused na Savi ili će se proširiti termoelektrana Plomin, hoće li nam biti važnija zaštita prirode ili opskrba struje pod svaku cijenu, hoće li se elektrane prodati ili čuvati, te hoće li zaposliti nećaka od predsjednika stranke.
Osim toga političke odluke se ne donose u elektrani, već izvan nje na nekim političkim tijelima. (Iako bi i sve te političke odluke trebalo donositi na temelju detaljnih stručnih analiza i prijedloga). Nakon toga direktor donosi tisuće odluka koje zahtijevaju stručnost, iskustvo i znanje i koje sigurno nisu političke.
Ako menadžer donosi samo političke odluke, kojih ustvari nema mnogo, postavlja se pitanje što radi većinu vremena.
Kada malo detaljnije i dublje uđemo u temu menadžera, stručnjaka i političara u našem današnjem društvu, tada vrlo brzo možemo shvatiti zašto Hrvatska teško izlazi iz krize.
[1] John Godfrey Saxe, (1816.–1887.) - američki pjesnik najviše poznat po tome što je prepričao kroz jednu pjesmu indijsku prispodobu, alegoriju “Slijepci i slon” i tako ju približio zapadnim čitateljima. Priča se javlja u mnogim oblicima te se čini da postoje i budističke, hinduističke i muslimanske i verzije
[2] http://www.sveopoduzetnistvu.com/...