10. 02. 2016
Gluposti i zablude (3) – Strane investicije nas jedine mogu izvući iz krize
Investicije su sigurno važne, ali ne rješavaju sve probleme i ne predstavljaju jedine poteze koji se mogu napraviti. Bilo bi jako jednostavno da se može gospodarstvo pokrenuti sjedeći u kabinetu, dok stranci investicijama potiču zapošljavanje.
Ali to tak' ne ide.
Stalno ista mantra
Krajem 2013., na obilježavanju pete godišnjice rada Instituta za inovacije guverner HNB-a Boris Vujčić održao je predavanje o ekonomskim ciklusima i ekonomskim politikama. I temeljni zaključak bio mu je: „Jedini način da dođemo do plusa je popravljanje poslovne klime, jer će onda doći i strane investicije koje nam jedine mogu pomoći“.
Znači, po njegovom mišljenju, jedino nam stranci mogu pomoći, jer mi ne možemo ništa sami napraviti. I onda se netko čudi da ne izlazimo iz krize.
Kod nas se stalno vrti ista mantra[1] – „trebamo pokrenuti novi investicijski ciklus koji će pokrenuti gospodarstvo“. I ne čuje se ništa osim toga. To je na razini čarobnog štapića i „kapi profesora Baltazara“ koje rješavaju sve probleme. Uobičajeno je da se "iz rukava" mudro i dalekovidno, predlažu rješenja za naše tranzicijske i razvojne probleme pa se najčešće, može se čuti: "Potrebne su nam strane investicije, strana ulaganja, strane tehnologije i strano znanje, a posebno greenfield investicije. To će pokrenuti naše gospodarstvo i povećati zaposlenost."
I to su one mudrosti koje izgledaju tako jasne, da je svatko bez neki dubljih i napornih proučavanja mogao biti stručan, ozbiljan i dubokouman analitičar.
Isti način razmišljanja vlada i u mnogim ostalim tranzicijskim zemljama. Zato mi se sviđao stav Saše Radulovića, (bio je neko vrijeme, do svoje ostavke, ministar privrede Srbije), koji je obrazložio u članku (21.11.2013.) pod nazivom „Dosta je bilo“. Nakon što je brutalno iskreno oslikao stanje u kojem se nalazi Srbija i promašenu ekonomsku politiku koju je vodila Srbija u posljednjih deset godina (a mnogo od toga vrijedi i za Hrvatsku), napisao je:
„Naša nada u strane investitore kao spasitelje Srbije mitskih je dimenzija. Pošto nismo u stanju da se promijenimo, logično je da su nam strani investitori jedino rješenje. Umjesto da radimo, mi smo zamislili da će stranci doći razvijati našu privredu. Ovo je naravno kapitalna budalaština“.
O „slamci spasa“ i našem New Dealu
O investicijama se kod nas ne govorio kao o jednom važnom segmentu procesa razvoja gospodarstva, već kao o „slamci spasa“, kao o jedinom gospodarskom potezu koji nas može spasiti i pokrenuti gospodarski rast. Znači, sjedim u kabinetu i čekam da se nešto dogodi, čekam da dođu investicije. A kada dođu investicije, na primjer General Motors odluči izgraditi kod nas u Sesvetama tvornicu za 10.000 radnika, tada će kao zamahom čarobnog štapića sve krenuti samo od sebe, početi će otvaranje novih radnih mjesta, smanjivati će se nezaposlenost i rasti će BDP.
Nažalost, jako je malo vjerojatno da će GM graditi kod nas tvornicu. Već se godinama govori o velikim investicijama u proširenje termoelektrane TE Plomin[2] u Istri. Plomin je sigurno veoma važan za osiguranje potrebne energije, ali milijarde uložene u termoelektranu Plomin u Istri zaposliti će tek pedesetak ljudi u elektrani.
Termoelektrana Plomin
(Izvor slike: http://www.labin.com/...)
Ali sada dolazimo do osnovne poante. Najviše naših ljudi kod izgradnje Plomina moglo bi se zaposliti u našim poduzećima, od Končara do građevinaca, kada bi dobili poslove izgradnje elektrane i proizvodnje opreme za elektranu. Takvim investicijama na kojima bi bile angažirane naše tvrtke i zaposlili naši radnici mogao bi se pokrenuti gospodarski rast. To je jedini smisleni način korištenja investicija za povećanja zapošljavanja.
Da bi mogli otvarati nova radna mjesta naši poduzetnici trebaju dobiti posao, a takav se posao može se dobiti kod realizacije investicija. I tako se radi svugdje u svijetu. Investicije imaju najviše smisla, ako su u funkciji angažiranja naših poduzeća da ih realiziraju i zapošljavaju svoje radnike i zapošljavaju nove. Takve investicije moraju biti kao američki "New Deal[3]" u vrijeme Velike Depresije[4] 1933., kada je novoizabranog američkog predsjednika dočekalo gospodarstvo u kolapsu.
Da se podsjetimo u prvih 15 godina Hrvatska se zadužila za gotovo 90 milijardi eura, ali ti novci nisu otišli u „New Deal“ i pokretanje poslovanja naših poduzeća, već samo za potrošnju, funkcioniranje države i omogućavanje kupovanja strane robe koju mi više nismo u stanju proizvoditi. Kada smo se zadužili za izgradnju velebnih autocesta i to su velikim dijelom gradili stranci. Na Plominu će (a i na sličnim investicijskim projektima) vrlo vjerojatno poslove dobivati strane tvrtke pa će se zapošljavati njemački i ostali europski radnici. A mi ćemo plaćati kredite.
Političari su, pored ostalog, jako skloni da investicije u autoceste, tunele, supermarkete i mostove na kojima mogu rezati vrpce smatraju razvojnim projektima. Ali to nisu razvojni projekti. To su infrastrukturni projekti koji predstavljaju određenu logistiku za razvoj gospodarstva, pomažu ostvarivanju razvojnih projekata, ali sami nisu razvojni projekti. Gradnja cesta je možda bila razvojni projekt u doba starih Rimljana, kada su tijekom gradnje morali dolaziti do mnogo novih, inovativnih, razvojnih rješenja, ali danas sigurno nije.
Zanimljivu je da pored tako izraženog uvjerenja o potrebi za stranim investicijama, vrlo se često događa da strani investitori koji bi htjeli ulagati u Hrvatsku moraju odustati od svoje namjere, jer nailaze na velike prepreke, nerazumijevanje i odbojnost lokalnih vlasti.
Početkom prosinca 2015., u mojoj emisiji o poduzetništvu, na Hrvatskom katoličkom radiju ugledan poduzetnik, Ilija Tokić, govorio je pored ostalog, o svojem nastojanju da dvije velike multinacionalne kompanije s područja automobilske industrije nagovori da svoje industrijske pogone izgrade u Hrvatskoj. Iako su stranci imali najbolju namjeru da investiraju u Hrvatsku, otpori, nezainteresiranost i nerazumijevanje na koje su naišli „otjerali“ su ih. Svoje pogone su na kraju sagradili u Poljskoj i Mađarskoj i zaposlili desetak tisuća radnika.
Ali to je slika našeg sustava funkcioniranja vlasti i to je tema za neki drugu priliku.
Nadam se da će s novom Vladom doći i promjene ponašanja.
Inozemna ulaganja ne mogu biti oslonac hrvatske razvojne politike
Uvjerenje o nužnosti stranih investicija kao jedinom spasu za naše gospodarstvo je tako duboko ukorijenjeno, da sam bio stvarno iznenađen kada sam pročitao članak dr.Gordana Družića[5], Ekonomska politika i razvojni potencijal hrvatskog poduzetništva[6] iz 2005. godine, gdje se analiziraju rezultati stranih ulaganja u Hrvatsku tijekom razdoblja od 1990. do 2003. godine. Njegov je stav da inozemna ulaganja ne mogu biti oslonac hrvatske razvojne politike, bez obzira što se po raznovrsnim strategijama, znanstvenim i novinskim napisima kontinuirano provlači teza da razvoj hrvatskoga gospodarstva nije moguć bez stranoga kapitala, jer vlastiti nemamo.
U članku se kroz brojke i podatke prikazuje da:
- izravna strana ulaganja u naše gospodarstvo nisu bila mala,
- nisu pridonijela značajno rastu proizvodnje i zaposlenosti u Hrvatskoj.
Akademik Gordan Družić
(Izvor slike: http://info.hazu.hr/...)
Tu temu dr. Družić je nastavio razrađivati i u članku iz 2009. godine „Izravna inozemna ulaganja i ekonomski razvoj Hrvatske[7]“. U tom članku je istaknuo (tvrdnje je potkrijepio podacima na prikazanim tabelama koje nisam preuzeo iz njegovog članka):
Možemo vidjeti da su ukupna inozemna izravna ulaganja u Hrvatsku u razdoblju 1993.–2008. iznosila 25,7 milijardi US dolara, odnosno 21 milijardu eura. Do znatnijih inozemnih ulaganja dolazi 1996. godine pa su ona u razdoblju 1996.–2008. iznosila ukupno 25,3 milijarde US dolara.
Postavlja se pitanje zašto je, uz tako visoka inozemna ulaganja i porast inozemnog duga od 53,5 milijardi dolara, BDP u razdoblju 1996.–2008. povećan za samo 48,5 milijardi dolara, a stopa nezaposlenosti povećana s 14,5 posto u 1995. godini na 14,8 posto u 2007. godini, odnosno broj nezaposlenih s 241 na 254 tisuće.
Odgovor, kad je riječ o izravnim inozemnim ulaganjima, daje njihova struktura.
Naime, od 1993. do 2008. godine 13,1 milijardu eura, ili 62,4 posto, čine vlasnička ulaganja, odnosno ulaganja u dionice. Nadalje, kao što je vidljivo od 21,4 milijarde eura, koliko su iznosila izravna inozemna ulaganja u razdoblju 1993.- prvog tromjesečja 2009., uloženo je: 38,1 posto u financijsko posredovanje, osim osiguranja i mirovinskih fondova (u 2002. godini 64 posto, u 2007. 55,3 posto, a u prvom tromjesečju 2009. čak 98,9 posto ukupnih ulaganja), 7,6 posto u proizvodnju kemikalija i kemijskih proizvoda, 6,8 posto u proizvodnju koksa, naftnih derivata i nuklearnog goriva, 6,6 posto u telekomunikacije, 5,7 posto u poslovanje nekretninama te 35,2 posto u ostale djelatnosti.
Prema podacima u tablici 4. najveći ulagač u Hrvatsku bila je Austrija, čija ukupna ulaganja u razdoblju 1993. do prvog tromjesečja 2009. iznose 6,1 milijardu 7 eura, slijedi Nizozemska s 3,3 milijarde, Njemačka s 2,7 milijardi, Francuska s 2,1 milijardu eura itd.
Može se vidjeti da Hrvatska, prema visini ukupnih inozemnih ulaganja, spada negdje u sredinu među odabranim tranzicijskim zemljama
Iz analize se vidi da se Hrvatska s 4.828 eura izravnih inozemnih ulaganja po glavi stanovnika nalazi na četvrtom mjestu među odabranim tranzicijskim zemljama.
Kad bismo zaključivali samo na osnovi tih podataka, mogli bismo zaključiti da izravna inozemna ulaganja ne samo da nisu važna za gospodarski rast ili da je njihov učinak na domaću zaposlenost irelevantan, već da su izravna strana ulaganja negativno korelirana sa zaposlenošću, jer upravo od 1996. godine, kad i započinju znatnija inozemna ulaganja, dolazi do naglog porasta stope nezaposlenosti.
Među pozitivne kratkoročne učinke izravnih inozemnih ulaganja možemo ubrojiti njihov utjecaj na tekući račun platne bilance.
Zaključak o učincima dosadašnjih izravnih inozemnih ulaganja na hrvatsko gospodarstvo bio bi još porazniji, ako bismo uzeli podatke za razdoblje 1990.–2002. u kojemu je uz priljev iz inozemstva od više od 20 milijardi US dolara (porast inozemnog duga i inozemna izravna ulaganja) smanjen BDP za 2,4 milijarde US dolara (gotovo 10-postotni pad), zaposlenost smanjena s 1,6 na 1,3 milijuna, a nezaposlenost povećana sa 161 na 390 tisuća.
Treba uzeti u obzir i činjenicu da su se mnoga poduzeća prije privatizacije morala restrukturirati, odnosno otpustiti višak radnika, te da su u nemalom broju primjera novi vlasnici otpustili dio radnika uz otpremninu.
Zanimljiva su i istraživanja koja su proveli mladi znanstvenici, istraživači iz Ekonomskog instituts iz Zagreba, dr.Zoran Aralica, dr.Domagoj Račić i dr. Denis Redžepagić pod nazivom Transfer znanja uz pomoć izravnih stranih ulaganja[8].
Njihova analiza pokazuje dolazak stranih investicija u tri vremenska razdoblja, tijekom 1990. do 2005:
- do 1995. ………………….26,8% svih investicija
- do 1999. ………………… 28,6%
- do 2005. ………………… 44,6%
Najznačajnije zemlje podrijetla investitora su Austrija, Italija, Njemačka i Slovenija. Drugu skupinu važnih zemalja odakle dolaze izravna strana ulaganja čine Nizozemska, SAD, Švicarska i Mađarska.
Najčešći oblik vlasništva je multinacionalni koncern prisutan u velikom broju zemalja i to u više od polovice anketiranih poduzeća (58%).
Inozemna ulaganja u Hrvatsku imaju nekoliko oblika:
- Osnivanje novog poduzeća u djelomičnom ili potpunom vlasništvu je najčešći oblik ulaska na tržište u Hrvatsku, zabilježen u gotovo četrdeset posto slučajeva (39,7%).
- djelomična ili potpuna kupnja poduzeća u domaćem privatnom vlasništvu (20,0%)
- djelomična ili potpuna kupnja poduzeća u državom vlasništvu (17,8%)
- djelomične ili potpune kupnje poduzeća u mješovitom (državnom i privatnom) vlasništvu (15,8%).
Sve navedene analize su izuzetno zanimljive, ali nisam vidio da su izazvale nekakve ozbiljnije rasprave. Ljudi ne vole mijenjati uobičajene načine razmišljanja i općeprihvaćene „mudrosti“ pa je najlakše ignorirati sve ono što odstupa od uobičajenih šablona i uvjerenja.
Investicije su sigurno važne, ali ne rješavaju sve probleme i ne predstavljaju jedine poteze koji se mogu napraviti. Bilo bi jako jednostavno da se može gospodarstvo pokrenuti sjedeći u kabinetu, dok stranci i investicijama potiču zapošljavanje.
Ali to tak' ne ide.
Opći koncensus o investicijama
Početkom 90-tih komunistički sustav raspadao se u cijelom svijetu, a kod nas je naglo nestajao «samoupravni socijalizam». Gospodarstvo nam se naočigled raspadalo. Preko noći nestajala su naša nekadašnja tržišta u bivšim socijalističkim i nesvrstanim državama. U tvornicama su izbijali štrajkovi, ljudi nisu dobivali plaće, velika komunistička, neefikasna poduzeća nisu se snašla u novi uvjetima i odlazila su u stečaj i tisuće ljudi je završilo na burzi. Situacija je izgledala grozna i bezizlazna.
Mnogi su jedini spas vidjeli u stranim kompanijama koje bi kupile naša posrnula poduzeća.
Nakon toga došao je i rat.
Danas su te početne, teške godine daleko za nama i polako se zaboravljaju. Ali se u našoj javnosti i dalje stalno čuje vapaj za stranim investicijama, želja da stranci kupe naša poduzeća, investiraju u njih, da donesu «greenfield[9]» investicije i „brownfield[10]“ investicije, da jače pokrenu naše gospodarstvo.
Izgleda da je uvjerenje Hrvata da su strane investicije jedini spas za Hrvatsku tako jako, da to nitko ne želi niti malo dovesti u sumnju.
Postignut je gotovo opći koncensus koji se temelji se na činjenici da na globalnom tržištu vladaju bogate, moćne i velike multinacionalne kompanije. I mi tu nemamo šanse, jer «nismo sposobni da im konkuriramo». Nadam se da je konačno došlo vrijeme je da počnemo analizirati i ocjenjivati pređeno razdoblje, a posebno takve «općeprihvaćene stavove».
Je li baš sigurno da u Hrvatskoj nema nikoga tko je sposoban, tko može ili zna. Ili je bliže istini činjenica da su šansu dobili oni koji ne znaju. Budući da su tijekom šest desetljeća kontinuirane negativne kadrovske selekcije na površinu isplivali nesposobni ljudi koji malo znaju, naravno da oni nemaju povjerenja u naše mogućnosti. Za njih je jedina šansa da dođu stranci koji će im govoriti što treba učiniti, koje će slušati i služiti im.
Nadam se da će se to sada promijeniti.
Transfer znanja, kapitala i tehnologija?
Prosječnog Hrvata su uvjerili da mi nemamo dovoljno kapitala, nemamo znanja o vođenju poduzeća i ne možemo kupiti nove tehnologije. Znači jedino nam je pametno da što više naših poduzeća prodamo. Time ćemo dobiti sve ono što nemamo
- novac,
- tržište,
- istraživanje, razvoj i nova znanja i
- nova radna mjesta.
Iako to našim ljudima zvuči vrlo logično, ipak mislim da bismo trebali preispitati ta uvriježena razmišljanja. Kod toga ću uz istraživanja dr. Gordana Družića, objavljena u navedenim člancima iz 2005. i 2009. koristiti i istraživanja koja su 2007. objavili dr. Zoran Aralica i suradnici
Nažalost nemam niti jedno novije istraživanje na tu temu, čini mi se da istraživanja nisu nastavljena. Ali, kolege mi kažu da se zaključci ne bi trebali radikalno promijeniti.
1.novac
To je najlakše razumjeti. Mi nemamo novaca i trebamo prodati vrijedne stvari da bismo dobili novac kojim ćemo vraćati kredite, plaćati mirovine i slično. Kada se pogleda struktura inozemnih ulaganja, vidi se da su to u 70% slučajeva vlasnička ulaganja u telekomunikacije, hotele, banke, farmaceutsku industriju, znači u našu najbolju i najprofitabilniju industriju. Tijekom ovih godina prodano je gotovo sve što je bilo vrijedno i HT i PLIVA i TESLA i dio INA-e, Zagrebačka i Privredna banka, itd.
Ali tu ipak «nešto ne štima».
Novci koje je država dobila brzo su potrošeni. A odmah se moglo uočiti da je stranac platio 100 da bi vrlo brzo «izvukao» iz poduzeća 150, a za desetak godina i 1000. Pitanje je: «Zar mi nismo mogli to isto načiniti sa svojim poduzećima. Ako se strancu to jako ispatilo, zašto se to nije moglo nama isplatiti? Ako stranac uspijeva izvlačiti dobre novce iz naših poduzeća, zašto to mi nismo mogli?».
Naravno, reći ćete, zato jer to mi ne znamo. Tko smo to mi koji ne znamo? Neki to sigurno nisu znali ili nisu htjeli znati, jer su imali druge, vrlo osobne, interese.
Pliva je početkom 90-tih bila jedna od najboljih farmaceutskih kompanija u Europi. I umjesto da ona bude lider u ovom dijelu Europe, pokupuje sve druge kompanije kao što je Krka, Pliva se sustavno uništavala lošim poslovnim odlukama. I na kraju je prodana. HT je vrlo. vrlo profitabilna kompanija i strancima se kupnja jako isplatila, a uz to imaju kontrolu nad svim našim telekomunikacijskim porukama. Mogu kontrolirati sve od ministara do prodavača u dućanu. A banke pored toga što su profitabilne «pomažu» Hrvatima da kupuju strane proizvode i tako pomažu plasiranje robe iz svoje zemlje u Hrvatsku. I povećavaju naš trgovinski deficit i ovisnost o njima. Pokušajte od tih banaka dobiti kredit za svoju izvozno orijentiranu proizvodnju.
Neke stvari postaju jako uočljive, a moglo se to predvidjeti i unaprijed, da se malo htjelo razmišljati.
2.tržište
I ta priča o tržištu izgleda vrlo logična. Hrvatska je mala i naše je tržište malo. Poduzeće koje želi rasti mora izaći na svjetsko tržište. Ali na tom tržištu vladaju velike kompanije i za naša poduzeća nema mjesta. I onda «je najlogičnije» nastojati postati dio svjetske kompanije i na taj način doći lakše na svjetsko tržište. Međutim, kada se malo detaljnije pogleda kako se ta «logična poslovna operacija» odvija u stvarnom svijetu, možemo se jako iznenaditi. Istraživanja dr. Zorana Aralice i suradnika pokazala su, pored ostalog, da se strani ulagači usmjeruju na domaće tržište i manje pokazuju interes za inozemno tržište (to ostavljaju svojem matičnom poduzeću u zemlji iz koje su došli).
Znači, stranci nisu kupili naša poduzeća da im pomognu da lakše dođu na svjetsko tržište, već da oni dođu lakše na naše tržište. Naš je tržište malo, ali je i takvo za strance zanimljivo, jer su sva ostala stara tržišta već popunjena.
A pored toga stranci su zaključili da im se ulaskom u naša poduzeća otvaraju vrata i na većem tržištu bivše države.
A neki su posebno zainteresirani za tržišta Rusije na kojem su nekada naša poduzeća bila snažno prisutna (npr. zagrebačka tvornica Nikola Tesla, osnovana 1949. godine). U Rusiji je tvornica Nikola Tesla imala veliki ugled, a stručnjaci Nikole Tesle su dobro poznavali tržišta bivšeg SSSR-a, njihove običaje, jezik, način ponašanja i poslovanja, što je švedskim stručnjacima sve bilo jako strano. I to je bio jedan od važnih razloga što je švedski vlasnik Ericsson kupio[11] tvornicu Nikola Tesla.
Pred nekoliko godina razgovarao sam s nekoliko inženjera iz Željezare Zenica, iz BiH, sagrađene još davne 1892. Ta željezara, nekada velika i snažna (imala je nekada 24.000 radnika), došla je početkom 90-u u teške poslovne probleme i kupila ih je jedna velika indijska željezara, LNM Mittal grup. Nažalost od prodora na svjetsko tržište i od značajnijeg razvoja željezare nije bilo ništa. Zenički radnici su jako slabo plaćeni i nezadovoljni, nekoliko puta su štrajkali, a željezara uglavnom izvozi na tržište bivše države, gdje je i prije prodavala.
3.istraživanje, razvoj i nova znanja
Osnovu konkurentnosti na globalnom tržištu čine novi proizvodi koji su rezultat istraživanja za što velike kompanije ulažu milijune dolara. Naša poduzeća nemaju toliko novaca. I onda je «normalno da si kroz strane investicije i strane vlasnike omogućimo istraživanje i razvoj, te sudjelujemo u istraživačkim projektima stranih kompanija». I time povećamo našu konkurentnost i šanse na svjetskom tržištu.
Ali onda otkrijemo, kao što pišu dr. Aralica i suradnici, da gotovo pola naših poduzeća sa stranim vlasnicima ne ulažu ništa u istraživanje i razvoj, a ostala vrlo malo.
Postotak poduzeća koja nisu ulagala u aktivnosti I&R (istraživanje i razvoj) i inovacije je u 2003. bio veći od 60%, dok se u 2006. godini u odnosu na 2003. broj takvih poduzeća ipak smanjio za 7%.
U razdoblju 2003. - 2006. tek 54,4% anketiranih poduzeća u stranom vlasništvu poduzelo je inovacijske aktivnosti.
Ako idemo još malo dublje «kopati», vidimo da sve «naprednije funkcije» kao što je razvoj proizvoda, strateški menadžment i planiranje, stranci ostavljaju matičnom poduzeću u inozemstvu, a proizvodnju za koju trebaju jeftinu radnu snagu ostavljaju nama. To znači da «glava i glavno znanje ostaje vani», a za nas su namijenili «bolje ili lošije plaćene ruke».
4. radna mjesta
Visoka stopa nezaposlenosti je veliki problem našeg gospodarstva. A rast gospodarstva se rado mjeri brojem novootvorenih radnih mjesta. Logično je za očekivati da će nam strana ulaganja povećati zaposlenost. Međutim, dr. Gordan Družić piše: "Može se zaključiti da izravna inozemna ulaganja ne samo da nisu značajna za gospodarski rast, nego da je i njihov učinak na domaću zaposlenost irelevantan. Izravna strana ulaganja su negativno povezana sa zaposlenošću, jer upravo od 1996. godine, kada započinju značajna inozemna ulaganja, dolazi do naglog porasta stope nezaposlenosti."
Osim toga on smatra da se empirijski može dokazati da su veći gospodarski rast imale one tranzicijske zemlje koje su manje prodavale imovinu.
U razdoblju od 1992. do 2002. godine priljev iz inozemstva bio je više od 20 milijardi dolara, a BDP je smanjen za 2.4 milijarde dolara (gotovo 10%), smanjena je zaposlenost s 1.6 milijuna na 1.3 milijuna, a nezaposlenost je povećana sa 161 tisuće na 390 tisuća.
Zanimljiva je jedna analiza (Seyf[12], 2000.) izrađena na osnovi uzorka od 401 poduzeća u četiri zemlje EU-a (Francuska, Njemačka, Španjolska, Velika Britanija) u 1994. godini, koja pokazuje da se prosječno za svaku milijardu britanskih funta u tim zemljama EU moglo kreirati 9.171 radno mjesto (najmanje u Francuskoj – 6.344, najviše u Njemačkoj – 27.927).
Sličnom analizom hrvatskih poduzeća moglo bi se vjerojatno utvrditi koliko svaka milijarda US dolara inozemnih izravnih investicija pridonosi zatvaranju radnih mjesta.
Možemo očekivati da su valjda "greenfield" investicije dobre ulaganje, jer se grade novi pogoni u kojima se ljudi zapošljavaju. Međutim, ni tu nije sve tako jednostavno i "logično". Ukoliko ti novi pogoni ulaze u djelatnosti koje već postoje u Hrvatskoj (a u većini slučajeva i postoje), tada strani kapital istiskuje domaće proizvođače, a domaći radnici ostaju bez posla. Obično, koliko je novo zaposlenih toliko ih i izgubi posao u postojećim poduzećima.
Što se može zaključiti
Očito je da je bila je pogrešna nada kako će strana ulaganja odmah restrukturirati gospodarstvo i učiniti ga poletnim, te povećati zapošljavanje. Dr. Družić navodi mišljenje[13] Mencingera[14] (2002.) da se empirijski može pokazati da su one tranzicijske zemlje koje su prodale manje svoje imovine imale veći privredni rast. Na osnovi toga zaključuje da strane investicije slabo potiču rast, jer ostvaruju strukturu potrošnje koja teži povećanju uvoza i smanjenju zaposlenosti. Osim toga, inozemnim izravnim ulaganjima, koja se često vezuju uz multinacionalne kompanije, prekidaju se lanci koji su postojali u pojedinom gospodarstvu.
Inozemna izravna ulaganja otišla su, pak, u kupnju visokoprofitabilnih hrvatskih poduzeća, a ne u nove investicije. Strani kapital kupuje samo dobra poduzeća ili gradi supermarkete kroz koje će prodavati svoju robu. Njihov cilj je profit u kratkom vremenu, smanjenje troškova rada, zamjena domaćega materijala jeftinijim uvoznim, plasman strane robe na hrvatsko tržište i ako treba zatvaranje proizvodnje i eliminiranje konkurencije. Strance privlači samo profit i ne razmišljaju dugoročno. Oni se sele tamo gdje su manji porezi, gdje su manji troškovi radne snage, gdje im se nude još veće povlastice za poslovanje.
Naravno, bili bi pogrešno zaključiti da ne trebamo strana ulaganja, strane investicije i da baš ništa ne treba prodati stranim ulagačima. Isto tako bilo bi nekorektno reći da su strana ulaganja jedina odgovorna za veliku nezaposlenost i gubitak mnogih radnih mjesta.
Problem je mnogo složeniji.
Ali trebamo biti svjesni da nam strani kapital ne može riješiti razvojne probleme.
Budući razvoj hrvatskog gospodarstva mora se temeljiti na reindustrijalizaciji kroz gospodarstvo znanja i proizvodno poduzetništvo s inovativnim proizvodima konkurentnim na svjetskom tržištu. Nova radna mjesta i povećanje izvoza mogu se ostvariti u najvećoj mjeri u poduzetništvu i u industriji. Ali reindustrijalizacija nije čarobni štapić, nije samo jedna odluka, samo jedan zakon, nekoliko investicijskih projekata, ne smije biti samo nova politička parola. To je niz procesa koji moraju obuhvatiti i usmjeriti cijelo gospodarstvu i provoditi drastične promjene u cilju stvaranja novog gospodarstva.
Očito je da se trebamo vratiti na sam početak i, oboružani stečenim iskustvima, ponovno osmisliti cijeli proces oporavka našega gospodarstva i restrukturiranja onih naših poduzeća koja imaju potencijal za rast i razvoj.
I ponovno tražiti oslonac velikim dijelom na svoje znanje i sposobnosti, na svoja poduzeća i na svoje poduzetnike.
Investicije trebaju biti samo jedan segment novog programa razvoja i novog načina djelovanja, a ne zamjena za neophodne radikalne promjene.
LITERATURA
- Gordan Družića (2005), Ekonomska politika i razvojni potencijal hrvatskog poduzetništva (iz knjige Menadžersko-poduzetnička elita i modernizacija: razvojna ili rentijerska elita", urednik Drago Čengić), Institut Ivo Pilar, 2005.
- Marijan Ožanić (2006.), Strana ulaganja (iz knjige Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu), Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
- Aralica, Zoran, Račić, Domagoj, Redžepagić, Denis (2007), Transfer znanja uz pomoć izravnih stranih ulaganja - rezultati istraživanja, EIZ-Ekonomski institut, Zagreb.
- Gordan Družić (2009), Izravna inozemna ulaganja i ekonomski razvoj Hrvatske, RIFIN, god16, br02, 2009, v01.indd 373
[1] Mantra - mantra (sanskrt.), obredni sveti vedski tekst; javlja se kao strofa, napjev i prozna izreka (rc, sāman, yajus); u početku mu se pripisuje osobita moć, poslije i magična. Magijska izreka u tantrizmu, hinduističkom i budističkom. Mantra je zvuk, slog ili grupa riječi koja ima sposobnost transformacije od svijesti pa sve do grube materije. Riječ mantra dolazi od sanskritskog manas, što znači: um i trayate (trâna), što znači: izbaviti. Mantrom dostižemo stanje smirenosti uma i oslobađamo ga negativnih misli i neželjenih vezanosti. Neki će to nazvati pranjem mozga, što je donekle istinito, ali ne u negativnom kontekstu.
[2]TE Plomin, – Termoelektrana Plomin je termoelektrana pored Plomina u mjestašcu Plomin Luka u Istri. Sastoji se od TE Plomin 1 (sagrađene 1969.) i TE Plomin 2 (sagrađene 2000.). Pogonsko gorivo je ugljen koji se doprema morskim putem.. Ukupna snaga termoelektrane iznosi oko 330 MW, te prema podacima iz 2007. proizvodi 2 187 GWh električne energije. TE Plomin 3 se planira izgraditi do 2018.
[3] New Deal – („novo poslovanje“, "nova raspodjela", "nova pogodba") ekonomski program koji je uveo američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt 1933. radi savladavanja Velike ekonomske krize koja je izbila u Americi 1929. i nakon toga zahvatila cijeli svijet. Srž New Deala je intervencija države u ekonomskom sustavu zemlje tako da bi se uspjelo pokrenuti kotače tržišnog gospodarstva. Karakteristike te politike je bila za SAD dotada nezapamćeno uplitanje države u gospodarstvo, odnosno zamjena dotadašnjeg sustava temeljenog na slobodnom tržištu i monetarizmu sustavom temeljenim na intervenciji, odnosno povećanoj kontroli države nad bankama, industrijom, kao i stimuliranju potrošnje. Kao jedan od autora ovog programa se često navodi britanski ekonomist John Maynard Keynes. Intervencija je bila na mnogim razinama: kroz direktnu stimulaciju - izdavanjem povoljnih kredita, usvajanjem novih zakona, otvaranjem javnih radova i raznim drugim reformama. New Deal je bio prekinut početkom Drugog svjetskog rata, no pojedine reforme su bile dalekosežne za američko društvo kao priznanje rada sindikata te uvođenje starosnog i invalidskog osiguranja. To je dovelo do djelomičnog olakšanja od krize.
[4] Velika depresija – Velika gospodarska kriza, Velika ekonomska kriza (1929. – 1933.), nazivi su teškog sloma cijelih nacionalnih gospodarstva u svim važnijim industrijskim državama koja je počela 1929., a očitovala se, između ostalog masovnom nezaposlenošću. U SAD-u je sve počelo nakon sloma čitave ekonomije,. Svjetska ekonomska kriza prekinula je tzv. "zlatne dvadesete godine". Svaki četvrti Amerikanac je ostao bez posla, tako da je oko 15 milijuna ljudi bilo nezaposleno. Prosječne nadnice su pale za 60%, a prihod od poljoprivrede za 50%. Kako je do tada ekonomija SAD-a bila vodeća i u neku ruku pokretač razvoja svjetskog gospodarstva, tako se i kriza prelila iz Amerike u cijeli svijet. Posljedice su se osjetile u svim zemljama svijeta, a najteže je bilo industrijski razvijenijim državama.
[5] Gordan Družić – (Šibenik, 1955.), akademik, doktorirao 1990., na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, redoviti član HAZU, Razred za društvene znanosti od 2013., voditelj Odsjeka za ekonomska istraživanja u HAZU.
[6] Gordan Družića (2005), „Ekonomska politika i razvojni potencijal hrvatskog poduzetništva“ (iz knjige Menadžersko-poduzetnička elita i modernizacija: razvojna ili rentijerska elita", urednik Drago Čengić) Institut Ivo Pilar, Zagreb.
[7] Gordan Družić (2009), „Izravna inozemna ulaganja i ekonomski razvoj Hrvatske“, RIFIN, god16, br02, 2009, v01.indd 373
[8] Zoran Aralica, Domagoj Račić, Denis Redžepagić, (2007), Transfer znanja uz pomoć izravnih stranih ulaganja - rezultati istraživanja, EIZ-Ekonomski institut, Zagreb.
[9] Greenfield investicije - (engl. Greenfield investment), investicija na „livadi“, jedna od vrsta investicija, za koju je značajno, da se sa poslom počinje posve od početka, bez prethodne infrastrukture, poslovnih prostora i radnika. Vlasnik otkupi zemljište, sagradi zgrade, proizvodne i poslovne prostore, zaposli radnike i pokrene proizvodnju.
[10] Brownfield investicije – ulaganja koja se odnose na kupnju postojećih postrojenja i poduzeća i preuzimanje kontrole u njima s ciljem efikasnijeg upravljanja, a poznate su još i pod nazivima „mergers/acquisitions investicije“ ili „take over investicije“. U „brownfield“ investicije također spadaju i inozemna izravna ulaganja nastala privatizacijom.
[11] U ožujku 1995. Hrvatski fond za privatizaciju i Ericsson potpisali su ugovor o prodaji 49,07% dionica "Tesle"
[12] Ahmad Seyf, (2000.), „Can more FDI solve the problem of unemployment in the EU? A shorte note”, Applied economics letters, 7(2), str. 125.-128.
[13] Mencinger, J. (2002.), „Intervju u „Novom listu” od 2. listopada 2002., str. 5.
[14] Jože Mencinger, – (Jesenice, Slovenija 1941.), slovenski pravnik, ekonomista i političar, ministra gospodarstva u prvoj demokratski izabranoj Slovenskoj vladi. Proučavao procese privatizacije i bio žestoki kritičar slovenskog članstva u EU.