01. 03. 2016
Znanost, inovacije i razvoj (3): „Transfer tehnologije i transfer znanja“
Ako želimo unaprijediti gospodarstvo i izaći iz krize, treba izvršiti mnogo promjena i u znanosti, na sveučilištima, u poduzećima, odnosu prema poduzetništvu i u cijelom društvu. Znanost se treba okrenuti prema gospodarstvu, a poduzeća prema izvozu. Naravno, za to nije dovoljno samo pokazati deklarativno volju da se to napravi.
Transfer tehnologije i znanja
(Izvor slike: https://uniri.hr/...)
U članku o akademskom poduzetništvu bilo je govora o transferu tehnologije koji je podloga za jedan oblik komercijalizacije rezultata istraživanja (inovacije) stvorenih na sveučilištu. Međutim, da bi se moglo nešto komercijalizirati na tržištu ili samo kroz prodaju licence ili kroz akademsko poduzetništvu, treba najprije imati novi, inovativan proizvod. A novi proizvod se stvara kroz procese istraživanja i razvoja.
Uz pojam transfera tehnologije vezan je i pojam transfera znanja. Ti pojmovi su jako bliski i granica među njima gotovo da ne postoji. Ali je u svemu važna činjenica da najprije treba kroz razvoj i istraživanje stvoriti proizvod, tehnologiju i znanje da bi se to moglo transferirati – prenijeti iz točke A u točku B.
Nekada je razvoja bilo i na sveučilištu i u poduzećima, od kojih su ona najveća imala i velike razvojne institute. Sveučilišta i poduzeća bila su usko povezana i znanje i tehnologije su slobodno cirkulirali od jednih prema drugima.
Sada se situacija jako promijenila, znanstvena zajednica stvara malo rezultata koji se mogu komercijalizirati na tržištu, a u gospodarstvu je došlo do velikih i radikalnih promjena.
Razvoj kao luksuz
Odnos prema znanju, obrazovanju, istraživanju i razvoju određuju pravce u kojima će se dugoročno neko društvo, pojedina poduzeća i cijeli gospodarski sustav razvijati i usmjeravati. Razvoj proizvoda i ulaganje u znanje za jedno poduzeće znači ulaganje u budućnost, ali i u opstanak i dugoročnu konkurentnost na tržištu.
Nekada su velika poduzeća imala svoje razvojne institute koji su se bavili razvojem i stvaranjem novih proizvoda. KONČAR se uvijek hvalio da je „80% njegovih proizvoda rezultat vlastitog razvoja“.
U zadnjih 25 godina situacija se drastično promijenila. Nekadašnja velika poduzeća su prošla vrlo turbulentna razdoblja kroz koja su se jako smanjila, neka su uz to i prodana stranom vlasniku, a neka su i nestala s tržišta. I instituti su se smanjili ili se ugasili. Razvoj je skup i dugo traje i često ulaganja ne donose rezultate. Treba mnogo znanja, mnogo vremena i truda mnogo novaca da se ostvare rezultati. Mnogo je jednostavnije kupiti i prodati strani proizvod. Početkom 90-tih ogromne količine dokumenata, standarda i nacrta što su ih stvarale generacije, bacane su u kontejnere kraj mnogih poduzeća koja su otišla u stečaj. Mnoge tvrtke koje su nekada imale zavidnu razinu razvoja, organizacije i tehničke dokumentacije, sada djeluju i rade na način kao da je jedno razdoblje znanja potpuno nestalo. Tijekom 1990-tih je bilo popularno provoditi racionalizaciju u dokumentaciji, izbacivati standarde, nacrte, sve ono u što su uložene godine sustavnog, studioznog i napornog rada i učenja. Izgubilo se samopouzdanje i vjera u svoje sposobnosti. Spas se tražio u strancima i stranim investicijama. Često se čulo: „Pa kako se mi možemo na tržištu boriti sa Siemensom, ABB-om, Toshibom i ostalim".
Poduzeća su postala sve manja i siromašnija, bore se za preživljavanje od danas na sutra i u tim uvjetima ne misli se na razvoj, na budućnost. Razvoj proizvoda i istraživanje u našim poduzećima polako zamiru ili ih gotovo više nema.
O vlastitom razvoju počelo se govoriti kao o luksuznoj i nepotrebnoj aktivnosti.
Poduzeća temeljena na znanju i „Zid slave“ u Tehnološkom parku
Međutim, razvojem jednog posebnog dijela poduzetništva situacija se počela mijenjati u pozivnom smjeru. Aktivnosti istraživanja i razvoja (I&R) više se ne provode samo na sveučilištu, odnosno samo u velikim poduzećima, većinom nastalim još u doba komunizma. Razvoj proizvoda provodi se i kod poduzeća stvorenih na poduzetnički način, koja su tzv. „poduzeća temeljena na znanju[1]“. Njihov razvoj temelji se na inovativnosti i znanju poduzetnika i stručnjaka koje je oko sebe okupio. Takav je razvoj pun rizika i mogućih neuspjeha, uostalom kao i svaki drugi razvojni proces.
Ali i pored svih problema na koje nailaze, imamo sve više izvanrednih primjera uspješnog „poduzetništva temeljenog na znanju“ koje svojim proizvodima s područja visokih tehnologija, a koji su rezultat njihovog vlastitog razvoja, osvaja svjetska tržišta.
Njihovi novi proizvodi imaju vrijednost koju će jednom, ako će to željeti, moći prodati kroz licenciju ili kroz patent i ostvariti transfer tehnologije na tržištu.
Za sada većina od njih to ne žele, ali njihovi primjeri pokazuju kako se kod nas kroz poduzetništvo stvara jedna značajna nova vrijednost.
Mladi stručnjak ALTPRO-a (Ivan Domladovac) montira senzor željezničkog kotača na željezničku prugu u Indoneziji.
(Izvor slike: arhiva autora)
Trebamo spomenuti Zvonimira Viduku, dipl. inž, vlasnika tvrtke ALTPRO d.o.o.[2] koja u preko 30 zemalja svijeta isporučuje svoje elektroničke signalno-sigurnosne uređaje za željezničku infrastrukturu i željeznička vozila, Gorana Oreškovića, dipl.inž., vlasnika tvrtke VESKI d.o.o.[3] koja proizvodi najsuvremenije sustave za monitoring i dijagnostiku velikih energetskih postrojenja i isporučuju ih po cijelom svijetu od Australije do SAD, dr. Ivicu Siladića, vlasnika tvrtke MIREO d.o.o.[4] koja svojim GPS uređajima pokriva 80% indijskog tržišta, Željka Dujmovića, vlasnika tvrtke MIKROTREND koja svoje originalne proizvode visoke tehnologije prodaje u Južnoj Koreji, zemlji visoke tehnologije i mnoge druge koji predstavljaju najbolje primjere Nove hrvatske industrije.
Poduzetnik Goran Orešković, dipl.inž, osnivač i vlasnik poduzeća VESKI d.o.o.
(Izvor slike: arhiva autora)
U Tehnološkom parku Zagreb najviše smo bili ponosni (i time se hvalili) na veliki broj patenata koje su naši poduzetnici dobili za svoje inovacije koje su komercijalizirali na tržištu te na veliki broj nagrada za inovacije (više od 160) koje su osvojili na svim svjetskim izložbama. Do 2012, naši poduzetnici su dobili 13 patenata. Ne znam niti jedan drugi tehnološki park koji je imao toliko patenata.
Na zidu hodnika u TPZ-u imali smo „Zid slave“ („Wall of Fame“) na kojem smo objesili sve patente i nagrade za inovacije. Htjeli smo pokazati da su nam inovacije i patenti jako važni i da smo na to ponosni.
„Zid slave“ na početku razvoja Tehnološkog parka Zagreb.
U 2012. već je bilo preko 150 raznih nagrada i 13 patenata
(Izvor slike: arhiva autora)
![2007_itex_zlato[1]](http://www.sveopoduzetnistvu.com/sveopodulaz/source/SLIKA%202016-3DIO/2007_itex_zlato%5B1%5D.jpg)
Zlatna medalja iz Kuala Lumpura poduzetnika Ivana Matune
(Izvor slike: arhiva autora)
Isprava o patentu izumitelja, poduzetnika Tomislava Bronzina, vlasnika poduzeća CITUS d.o.o.
(Izvor slike: arhiva autora)
Nakon mog odlaska moji nasljednici su maknuli naš „Zid slave“ i pokazali da im to ne znači ništa.
Kretanje znanja i tehnologije
Nema transfera tehnologije bez transfera znanja. Kada se govori o transferu tehnologije, onda se misli na transfer (prodaju) znanja kroz dokumentaciju o konkretnom proizvodu koji se može prodati na tržištu. Kada se govori samo o transferu znanja, tada se obično misli samo na opća znanja o pojavama, procesima, proizvodima, matematičkim formulama, načelima, softverima i slično koja se mogu predavati kroz obrazovne procese na fakultetima i školama. To je jako gruba i opća podjela, jer su granice između ta područja veoma fluidne i nisu čvrsto definirane. (Naravno, transfer znanja pokriva ogromno područje ljudskih djelatnosti, ali ja se ovdje bavim samo znanjem vezanim uz proizvod za tržište.)
Što je transfer tehnologije
(izvor slike: arhiva autora)
Za razvoj društva i gospodarstva važno je omogućiti slobodan tijek znanja i informacija, te rezultata znanja u obliku tehnologija i po tržištu i unutar znanstvenih zajednica i od jednih prema drugima. Naravno, uz jasno regulirana pravila zakonima i pravilnici. Bilo kakvo zatvaranje sustava i onemogućavanje ulaska, ali i izlaska novog znanja donosi veliku štetu svima.
Transfer znanja se prenosi „u glavi“, u knjigama, na predavanjima, a transfer tehnologije kroz patente i patentnu dokumentaciju, odnosno kroz licenciju[5] i ugovore.
Razne varijante transfera tehnologije
(Izvor slike: arhiva autora
Transfer tehnologije u gospodarstvu
Poduzetnik, odnosno poduzeće može u određenim slučajevima zbog nekih razloga odustati od prodaje proizvoda na tržištu, odnosno dijelu tržišta pa se odluči na transfer svoje tehnologije. To znači da će prodati znanje o proizvodu i proizvodnji tog proizvoda nekom kupcu, najčešće proizvođaču sličnih proizvoda.
Naravno, on se može odlučiti i o drugom smjeru transfera tehnologije, t.j. da kupi znanje i tehnologiju, ali ovdje ćemo se baviti poduzetnicima koji imaju i znanja i proizvod čiju licencu mogu prodati.
Znanje će se prodati kroz informacije na tehničkoj dokumentaciji, propisima, standardima, opisima procesa, formulama i kroz opis patenta, uz jasno definirane i ugovorene odnose između prodavatelja i kupca znanja i tehnologije.
Transfer tehnologije se u grubo može odvijati kroz:
- prodaju licencije za neki konkretan proizvod ili neku tehnologiju,
- prodaju cijelog poduzeća, zajedno s inovacijom, odnosno znanjem o proizvodnji nekog proizvoda.
Na transfer svoje tehnologije, odnosno prodaju licencije nekog svog proizvoda poduzetnik se može odlučiti u sljedećim slučajevima:
- odustaje od proizvodnje, jer treba novaca,
- odustaje od proizvodnje, jer zaključuje da nema dovoljno financijskih, proizvodnih, upravljačkih i marketinških resursa da iz svoje inovacije napravi proizvod koji će biti konkurentan na tržištu,
- odustaje od nastupa na nekom tržištu (obično udaljenom tržištu), jer zaključuje da nema dovoljno resursa da bude prisutan na tom tržištu.
Prije transfera tehnologije inovaciju u proizvodu treba zaštititi. Najčešće nije cijeli proizvod potpuno nov i inovativan da bi se cijeli proizvod kroz patent trebao zaštititi. Obično je samo jedan segment, odnosno neko posebno rješenje unutar proizvoda inovativno pa se tada zaštiti samo taj detalj u proizvodu. Neki proizvodi najvećih proizvođača imaju katkada i veliki broj patenata.
Transfer tehnologije kroz patente i licencije
U nekim slučajevima transfera tehnologije prodaje se patent i patentna dokumentacija, a u drugim slučajevima se kroz licenciju[6] prodaje samo tehnička dokumentacija, nacrti i tehnološka dokumentacija, za proizvodnju nekog proizvoda koja nema inovativnu razinu da bi se mogla zaštititi patentom, ali kupcu omogućuje kroz dokumentaciju proizvodnju proizvoda.
Najveći svjetski proizvođači znaju vrijednost inovacija za globalnu konkurentnost i svoje intelektualno vlasništvo redovito zaštićuju. Za IBM broj patenata je jasno mjerilo njihove inventivnosti. U razdoblju od 1993.-2012. inovatori IBM-a dobili su oko 67.000 patenata, a u 2012. koja je bila rekordna dobili su 6.478 patenata. Ti patenti su imali veliki utjecaj i na kupce, poslovne partnere i na cijelo društvo. Znanstvena istraživanja IBM-a našla su svoj put do tržišta.
(Izvor slike: http://www.newsfactor.com/news/IBM_Acquisition_Boosts_Cloud)
Kineski gigant Huawei[7] je 2014. godine prijavio 3.442 patenata, čime je izbio na prvo mjesto u agenciji za patente WIPO[8]. Slijede ga Qualcomm[9] sa 2.409 patenata i ZTE[10] sa 2.179 patenata. Kina ima značajan porast u prijavi patenata, a po ukupnom broju Sjedinjene Američke Države su vodeće u svijetu. Qualcomm je 2014. godine od HP-a otkupio pravo na korištenje 1.400 mobilnih patenata i patentnih aplikacija. Facebook je od IBM-a 2012. kupio 750 patenata za softverske, internetske i druge tehnologije kako bi se bolje zaštitio od brojnih tužbi za povredu patenata,
Mogućnost i sposobnost prodaje licence za proizvode koje su sami razvili govori o snazi i razini pojedinog poduzeća. I naša poduzeća su prodavala licencije za svoje proizvode stranim kompanijama. Kao Končarevac, baratam uglavnom podacima koje sam našao u knjigama i dokumentaciji o KONČAR-u. Siguran sam da i u drugim našim, nekada velikim poduzećima, kao što su Tesla, RIZ, Prvomajska i druge, možemo naći mnoge primjere značajnih znanstvenih rezultata i prodaja licenci, ali takvih podataka, nažalost, nemam.
A siguran sam da mlade generacije, a i cijela hrvatska javnost nemaju pojma o tome da su naša poduzeća nekada imala, a neka imaju i danas, sposobnost razvoja novih proizvoda, odnosno da su imala tehničku razinu koja im je omogućavala da znanje i tehničku dokumentaciju o proizvodnji svojih proizvoda mogu prodavati.
KONČAR je od 1962. do 2009. prodao stranim tvrtkama 18 licencija svojih proizvoda, odnosno proveo toliko transfera tehnologije. Već u ona „davna“ vremena, nešto poslije rata KONČAR je imao proizvode na visokoj razini i mogao je prodati stranim tvrtkama licencije za proizvodnju nekih svojih proizvoda. Na primjer, poljskoj tvrtki Centromotor iz Gdanska je 1962. godine prodao licenciju za proizvodnju električne opreme za brodska vitla, 1965. godine talijanskoj tvrtki ASGEN iz Montafalconea licenciju za proizvodnju trofaznih električnih motora za sidrena vitla i pritezna vitla s tri brzine, talijanskoj tvrtki Pan-Electric iz Navare 1967. godine prodao je licenciju za aparate u eksplozijskoj zaštiti „tip BA“, a brazilskoj tvrtki Bardella Boriello Electromecanica a.a. iz Sao Pola 1971. godine prodao je licenciju za korištenje patenta asinkronog trofaznog kaveznog motora.
Transfer znanja
Ima još jedan važan oblik transfera, a to je transfer znanja prema sveučilištu. (Transfer znanja iz sveučilišta prema studentima i onda u gospodarstvo i cijelo društvo spada u normalnu djelatnost sveučilišta i neću se s time ovdje detaljnije baviti). Jedan profesor je na konferenciji o transferu tehnologije od sveučilišta prema gospodarstvu napomenuo da u nekim slučajevima imamo i obrnuti proces, kada stručnjak iz poduzeća dolazi na fakultet i drži predavanja studentima na temelju znanja koje je stekao izvan fakulteta. To je transfer tehnologije kroz transfer znanja koje ima posebnu vrijednost, jer je provjereno u praksi, donosi novu vrijednost na sveučilište i povezuje ga s gospodarstvom.
Takav obostrani transfer znanja između fakulteta i poduzeća i natrag obilježio je „Zlatno doba“ razvoja elektrotehnike u Hrvatskoj i vrijeme izgradnje KONČAR-a. To je bilo vrijeme u kojem su Končarevici radili na Elektrotehničkom fakultetu, odnosno profesori su radili u KONČAR-u. To vrijeme su obilježili profesori i akademici Vojislav Bego[11], Tomo Bosanac, Zvonimir Sirotić, Zlatko Plenković, Boris Belin i njihovi nasljednici Tomislav Kelemen, Zvonko Benčić i još nekoliko njih. Naravno, takvih primjera ima i na drugim fakultetima i drugim tvornicama, ali ja, nažalost, za njih ne znam.
Idealan slučaj prijenosa znanja iz gospodarstva na sveučilište odvijao se tako da najprije u tvornici stručnjak dođe do nekog značajnog rezultata, odnosno realizira neko vrijedno tehničko rješenje, zatim se to rješenje, ta inovacija patentira pa se može kroz licenciju prodati na tržištu ili se proizvod na temelju tog patenta plasira na tržište. A onda stručnjak obogaćen takvim znanjem dođe na fakultet i to znanje prenosi studentima. Takav slučaj možemo analizirati na primjeru profesora Vojislava Bege[12].
Inženjer Vojislav Bego je 1957. godine, kada je imao 34 godine, izumio je ispitni transformator s otvorenom jezgrom. O tome je pisao Vjesnik br. ¾ iz 1964. godine povodom Nagrade Nikola Tesla koju je inženjer Bego dobio za znanstveni rad:
Nakon što je diplomirao inženjer Vojislav Bego je u „Rade Končaru“ dobio zadatak da projektira nove ispitne stanice. Već prilikom opremanja novih laboratorija ing. Bego je bio prisiljen mnoge specijalne aparate i uređaje sam projektirati i konstruirati. ..Tako je prilikom projektiranja kaskade za milijun volti došao na ideju da transformatore za tu svrhu izradi s otvorenom jezgrom. U literaturi tada nije bilo, a nema još ni danas – podataka za proračun takvih transformatora. Osim teoretskih proračuna morao je izvršiti i veliki broj eksperimentalnih istraživanja …Taj mu je uspjeh dao poticaj da pokuša riješiti i problem boljih i prikladnijih visokonaponskih mjernih transformatora koji su u klasičnoj izvedbi vrlo masivni i zbog toga svojom visokom cijenom teško opterećuju investicije za rasklopna postrojenja. Na primjer klasični 110 kV naponski transformator klase točnosti 0,5 ima masu od 870 kg. Inženjer Bego je uspio projektirati i izraditi prototip naponskog mjernog transformatora od 110 kV s otvorenom jezgrom kojeg je masa samo 240 kg. …Naravno, tom je uspjehu prethodilo rješavanje mnogih drugih problema, kao npr. osiguranje od udarnih prenapona, problema sprečavanja utjecaja vanjskih magnetskih polja, i dr.[13]
Inženjer Bego je nakon toga doktorirao 1965. godine, tri godine kasnije, 1968., postaje redoviti profesor na Elektrotehničkom fakultetu, a 1991. godine postaje redovni član HAZU. To je izvanredan primjer transfera znanja iz tvornice, iz proizvodnje u znanost i na sveučilište.
Patentna isprava za pronalazak inženjera Vojislava Bege, projekt ispitnog visokonaponskog transformatora s otvorenom jezgrom od 28.8.1957.godine.Inženjer Vojislav Bego je poslije doktorirao i postao profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu
(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“ )
Izvod iz zaključka Upravnog odbora „tvornice „Rade Končar“ od 27.3.1958. o otkupu patentnih prava inženjera Vojislava Bege za pronalazak – Ispitni transformator s otvorenom jezgrom“. Izumitelju inženjeru Begi je isplaćen neto iznos od 950.000 dinara na temelju pravilnika o nagrađivanju za postignute uštede
(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“ )
Inženjer Vojislav Bego u vrijeme dobivanja patenta
(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“ )
Nažalost, takav transfer znanja je sve manje prisutan. Pred nekoliko godina mi je profesor na jednom tehničkom fakultetu s tugom rekao: „Ja sada idem u mirovinu i poslije mene na fakultetu više nema niti jednog profesora koji je nekada radio u nekoj tvornici.“
„Zatvorena sveučilišta“ i zakon entropije
Zatvoreni sustavi
Da bi se transfer tehnologije i znanja mogao nesmetano odvijati potrebni su „otvoreni sustavi“ u kojima je protok znanja slobodan, dobrodošao i neophodan. Današnje naše sveučilište se potpuno zatvorilo i znanje se stvara i vrti unutar „zidova sveučilišta“, ne provjerava se, ne osvježava, nema protoka ideja izvana prema unutra i to uništava znanost. Većina ulaska novih ideja na fakultete dolazi kroz članke u stranim časopisima, a ne kroz rad u praski i testiranje novih ideja u praski. Znanstvenici „odrastaju“ u tim sustavima, napreduju po svim hijerarhijskim stepenicama, prožive svoj radni vijek i odlaze u mirovinu, a da se nisu upoznali svijet izvan sustava, osim kroz stručne članke koje su pratili, stalno citirali i prepisivali.
Kroz takav svoj život razvijaju jake obrambene mehanizme koji se izražavaju kroz „prijezir“ prema ljudima koji su stekli znanje izvan znanstvenog sustava i svi se udružuju pružajući žestoki otpor prema dolasku novih ljudi koji bi u sustav ušli „izvana“.
Direktor jedne tvornice transformatora pričao mi je nedavno kako je bio šokiran kada je vidio da na fakultetu profesor studentima priča o materijalima koji su se koristili pred 65 godina, a nema pojma o najsuvremenijim materijalima koji se danas koriste u gradnji strojeva.
Strašno mi je vidjeti na nekim znanstvenim područjima da se mladi znanstvenici boje otići „na teren“ i sva istraživanja provode „guglajući“ po Internetu i šaljući anketne upitnike na slučajno odabrane adrese, a često i kroz telefonske ankete. Nekoliko puta sam ih pokušao uvjeriti da su znanstveni radovi koji se rade takvim anketama, na temelju potpuno neznanstvenih, slučajnih uzoraka bezvrijedni, ali bez uspjeha. Jedna mi je mlada znanstvenica ljutito odbrusila: „Pa takva istraživanja provodi i moja profesorica i mentorica i njezin je doktorat tako napravljen“. U tome i je najveći problem. Takvi mentori stvaraju takve nasljednike i sve završi u „slijepoj ulici“.
Na kraju mogu zaključiti da nije problem u njima, nego u meni. Oni su jako zadovoljni sobom, a ja sam nezadovoljan i stalno prigovaram.
Otvorite prozore
Kod današnjih „zatvorenih sveučilišta“, koja su zatvoreni sustavi, zatvoreni za transfer znanja iz gospodarstva u njih, odvijaju se štetni procesi koje sam primijetio i kod nekih starih uglednih tvornica. Uočio sam da te stare tvornice s vremenom umjesto da rade bolje, rade sve lošije. Posjeduju, naime, sve manje znanja, što mi jednostavno nije izgledalo logično, jer sam mislio da će znanje barem ostati isto, ako se već ne povećava.
Takvu sam pojavu imao prilike detaljnije proučiti u tvornici u kojoj sam počeo raditi 1989. godine U dogovoru s direktorom prihvatio sam se unapređenja tehničkog ureda tvornice, koja će inače godinama bila monopolist na tržištu, isticala se visokim plaćama, fluktuacija radnika bila je zanemariva, a prevladavali su oni koji su godinama u njoj radili. Bio sam iznenađen, kada sam uočio da se s vremenom u svim odjelima tvornice počelo lošiji i nekvalitetnije raditi. Bilo je sve većeg škarta, reklamacija, do sve većeg gubitka tržišta. Iz dokumentacije sam uočio da se radi lošije nego prije dvadesetak godina. S druge strane, gotovo svi zaposleni, iako svjesni sve lošijeg načina rada, ogorčeno su onemogućivali bilo kakvu promjenu, po načelu: “Mi radimo dobro, a loše rade svi oko nas!”
Tvornica je izgledala poput sobe u zimi, sa čvrsto zatvorenim prozorima i vratima, u kojoj sve više zaudara, ali svi koji su u njoj to ne primjećuju. To osjete oni koji dođu izvana, otvore vrata i viknu: “Ljudi, otvorite prozore! Zar ne osjećate kako kod vas zaudara?”
Stari direktor, koji je godinama rukovodio tvornicom, uočio je problem i htio je dovesti novo znanje u tvornicu. Počeo je stoga dovoditi ljude sa strane da promijene način rada, da unesu novi duh u tvornicu i da je počnu mijenjati. Nažalost, cijela akcija za unapređenje rada završila je tako da mi je novi direktor tvornice koji je u međuvremenu došao na čelo tvornice, zabranio bilo kakve promjene jer to “uznemiruje ljude” i jer su “ljudi počeli pružati prevelik otpor”.
Uočavajući takvo stanje u toj, a i u mnogim drugim tvornicama, pitao sam se zašto ljudi s vremenom rade sve lošije i lošije. Ne vjerujem da hotimično rade lošije, da sabotiraju. Neki to možda i rade, ali svi zasigurno ne. Bilo bi logično da se radi jednako kao i prije, po načelu: “Pletem kotac k’o i otac.” Međutim, u stvarnosti se događalo da sustav naočigled funkcionira sve lošije.
Zakon entropije
Za razumijevanje tih pojava pomaže nam entropija[14] koju su potkraj 19. stoljeća objasnili njemački fizičar Rudolf Clasius i mladi francuski oficir Sadi Carnot[15]. Entropija je mjera za količinu energije koja se više ne može pretvoriti u rad, ali, to je za nas važnije, zakon entropije govori da energija u izoliranom sustavu prelazi iz sređenog stanja u nesređeno. Entropija je slika reda u sustavu. Stanje minimalne entropije ujedno je i najsređenije stanje, a stanje maksimalne entropije ujedno je i najnesređenije stanje. Svi sustavi teže stanju povećane entropije, a ne smanjene entropije - svi teže stanju većeg, a ne manjeg nereda.
Nicolas Léonard Sadi Carnot ( 1796 - 1832),
(Izvor slike: http://www.sustavi.net/index.php?option)
U zatvorenim sustavima, kod kojih nema izmjene energije s okolinom, gdje ne dolazi novo znanje i nove informacije - entropija stalno raste, nered raste.
U otvorenim sustavima, kod kojih je stalno otvorena veza s okolinom, neprestano pritječe energija, znanje, informacije iz okoline - entropija pada, raste stupanj reda.
Kada se u sustave više ne unosi novo znanje, nove inicijative izvana, novi vjetar, sustavi počinju propadati. Te nove inicijative se ne mogu same od sebe generirati unutar zatvorenog sustava, trebaju dobiti novu energiju, novo znanje, novo iskustvo koje može doći samo izvana. A kada se sustav zatvori i ne dozvoljava ulazak nove energije, počinje propadati.
Nažalost, to se događa s našim sveučilištem.
„Sive zone“ autorskih prava
Da bi se omogućio normalan protok znanja, ideja i tehnologije i da bi se stalno poticalo i vrednovalo stvaranje inovativnih rješenja treba mnogo toga jasno regulirati. A posebno je važno da se eliminiraju sve „sive zone“ nerazumijevanja, nesporazuma i mogućih sukoba. Pod „sivim zonama“ podrazumijevam ona područja u kojima nije potpuno jasno što je pravo, a što je krivo, tko je u pravu, a tko ne, u kojima se nešto može objasniti i ovako i onako, gdje se ne zna koja pravila demotiviraju istraživače i inovatore, a koja pravila sprečavaju otuđivanje vlasništva.
Siva zona na sveučilištu
Sveučilište kao znanstvena institucija kojoj je prvi zadatak obrazovanje, a nakon tog istraživanje, ne nastupa na tržištu. (Naravno, ako problem šire postavimo možemo reći da i sveučilište nastupa na tržištu i privlači studente, ali ćemo ovdje govoriti samo o nastupu na tržištu s proizvodima svog istraživanja). Zato najčešće nema jasne mehanizme i pravila ponašanja, kada želi svoje proizvode prodati na tržištu. Sveučilište kao institucija se u tome uglavnom ne snalazi, a istraživači, zaposlenici sveučilišta kod nastupa na tržištu ulaze u pomalo „sivu zonu“ bez definiranih pravila što je dozvoljeno, a što nije dozvoljeno, tko je autor inovacije, a tko je vlasnik inovacije. Sve to izaziva razne nesporazume i zato sve treba jasno pravilnicima sveučilišta, odnosno zakonom regulirati.
Siva zona u poduzeću
Poduzeće je u drugačijoj situaciji i pravila su mnogo jasnija ili bi trebala biti. „Siva zona“ je mnogo uža, ali i tu ima nesporazuma i „natezanja“ između poduzeća (ili instituta u vlasništvu poduzeća) i istraživača o tome tko može prijaviti izum i tko je vlasnik patenta. Sve što se proizvede, odnosno razvije u poduzeću je vlasništvo poduzeća. I odnos autora inovacije, zaposlenika poduzeća i samog poduzeća, kao poslodavca treba definirati ugovorom. Vrlo je mala mogućnost da neki istraživač rezultat svog istraživanja otkupi i unese u neko svoje novoosnovano poduzeće, a još manje da i dalje radi u svom matičnom poduzeću u kojem je došao do te inovacije. Odstupanje od tog pravila može nastati, ako poduzeće nije više zainteresirano za tu svoju inovaciju i ne može ju prodati kroz licencu na tržištu pa može biti spremno da ju odstupi po povoljnijim uvjetima svom istraživaču.
Druga „siva zona“ i Divlji Spin off
U transferu tehnologije postoji još jedna “siva zona“ koja je svoj vrhunac doživjela u našem tranzicijskom razdoblju 1990-tih. (To vrijedi i za sve ostale tranzicijske zemlje.) To je „transfer znanja“ zaposlenika koji napuštaju neko poduzeće i na temelju znanja koja su u prijašnjem poduzeću stekli i osnivaju svoje poduzeće. Tijekom tog vremena naučili su što su to organizacija poduzeća i poslovni procesi, dobili su određena poslovna znanja i vještine. I što je najvažnije upoznali su tržište, određene kupce i to znanje i dotadašnje poslovne kontakte prenijeli su u svoj privatni biznis. To je u redu i ja sam to uvijek podržavao.
Međutim, ako pritom iz prijašnjeg poduzeća odnesu „poskrivečki“ dokumentaciju, nacrte, softvere i dokumente s računala, što se često događalo, to je čista krađa i o tome nema rasprave.
Nekoliko takvih slučajeva sam i sam doživio. Bivši zaposlenici jednog velikog poduzeća u ranim 1990-tim osnovali su svoje poduzeće i počeli nuditi na tržištu popravke velikih strojeva bivšeg na poduzeća. Imali su dosta znanja i iskustva, marljivo su se borili na tržištu, ali nisu imali specijaliziranih stručnih radnika, nisu imali niti nacrte niti materijal pa su se snalazili na različite načine. Zapošljavali su radnike, svoje bivše kolege koji su i dalje bili zaposleni u velikom poduzeću (sigurno je sigurno), a onda su radili su kod poduzetnika popodne i preko vikenda ili tijekom „bolovanja“. Ali je problem bio u tehničkoj dokumentaciji i materijalu. Jednom su kroz portu poduzeća elektro-kolicima izvozili nekakve stare uredske stolove. Portiri su ih, kao što je to red, zaustavili, ali i otvorili ladice na stolovima, što oni koji su vozili kolica nisu očekivali. U ladicama su našli lijepo posložene velike količine dokumenata za proizvodnju nekih strojeva. Kolege iz Službe sigurnosti poduzeća pozvale su me da pogledam te nacrte posložene na stolovima u uredu Službe. Kada sam vidio da nacrti nisu na brzinu i nasumično nabacani, već da su posloženi točno po određenoj logici, rekao sam im: „Ima samo nekoliko ljudi u poduzeću koji mogu izabrati i složiti te nacrte i koji imaju dostup do njih. Lako ih možete naći“. Drugi put su me pozvali, jer je nestalo preko vikenda nekoliko stotina kila bakarnih vodiča vrlo specifičnog profila, neophodnih za proizvodnju strojeva. Kada su me pitali kako da pronađemo taj bakar, rekao sam im: „Sumnjam da će taj bakar završiti na otpadu. To nije cigla koja ide u bilo koju kuću. To je bakar profila za točno određenu namjenu i točno znamo kome to treba.“
Čije je „znanje u glavi“?
Ali posebna „siva zona“ je znanje koje čovjek odnese „u glavi“.
U tom procesu ima elemenata i «Spin-offa» i procesa «Transfera tehnologije». Ali isto tako ima mnogo značajki koje ne obuhvaćaju uobičajene opise tih pojmova uz dosta kontroverzi i nerazumijevanja.
Tipičan poduzetnik koji je nastao na temelju znanja odnesenog iz poduzeća je sljedeći:
Sposoban stručnjak – inženjer, majstor, monter i slično – nakon desetak godina provedenih u nekom poduzeću odluči osnovati privatni biznis. Na to je potaknut ili nuždom, jer je poduzeće kojem je radio u teškoj situaciji ili je otišlo u stečaj, a on je završio na burzi ili je nezadovoljan odnosom prema sebi ili je procijenio da za njegovim znanjem na tržištu vlada potreba. U svom poduzetničkom projektu koristi znanje, vještine i poslovne kontakte koje je stekao u bivšem poduzeću.
Znači, skupina stručnjaka ili samo jedan «otrgnu» se od matičnog poduzeća i na osnovu do tada stečenog znanja osnivaju novu tvrtku. U tome može biti elemenata procesa koji se naziva «spin-off», ali nije pravi «spin-off». Razlika između «pravog spin-offa» i ovog, pomalo «divljeg spin-offa» je u tome što se u prvom slučaju osamostaljivanje provodi na osnovu obostrane suglasnosti i pravno i financijski reguliranih odnosa. A u ovom drugom nema suglasnosti, ništa nije pravno regulirano i to stvara stalne probleme u odnosima na tržištu.
U svim slučajevima je izvršen jedan oblik «transfera tehnologije, odnosno prijenosa znanja iz starog u novo poduzeće».
Analiza dva slučaja
Dok je u klasičnom procesu transfera tehnologije sve pravno i zakonski regulirano i plaćeno na osnovu ugovora, u ovom poduzetničkom primjeru ima mnogo zakonski «nejasnih» elemenata. Naime, taj oblik transfera tehnologije realizira se bez ugovora, bez kupovanja i plaćanja, jednostavnim odlaskom iz bivšeg poduzeća. Znanje, tehnologija i poslovni kontakti transferiraju se i »odnose u glavi».
I kod toga imamo dva moguća slučaja. (One varijante u kojima ima kriminalnih elemenata, iako su jako česte, nećemo razmatrati) :
Slučaj A
Novi poduzetnik je najprije u bivšem poduzeću ostao bez posla i otišao na «burzu», jer je poduzeće otišlo u stečaj ili je on sam postao tehnološki višak. Nakon toga je osnovao poduzeće. Takav je slučaj uglavnom «čist» i obično nitko ne svojata pravo na njegovo znanje. Najčešće više niti nema poduzeća koje bi moglo postavljati zahtjev o odšteti.
Slučaj B
Drugi slučaj je mnogo kompliciraniji. Poduzetnik, a bivši zaposlenik, samovoljno je otišao iz poduzeća u kojem je radio desetak godina. A to poduzeće još uvijek živi na tržištu i posluje. Osnovao je novo poduzeće koje svojim aktivnostima konkurira svojem bivšem poduzeću. Bivše poduzeće se zbog toga odnosi vrlo negativno prema novoj konkurenciji na tržištu. Taj odnos može biti mnogo grublji i okrutniji nego odnos prema ostalim poduzećima na tržištu, jer nosi u sebi mnogo «neraščišćenih« odnosa. Najčešće bivše poduzeće optužuje novog poduzetnika da je proveo «transfer tehnologije i znanja» iz bivšeg poduzeća u svoje novo poduzeće, a da to nije platio. Po njihovom mišljenju poduzetnik je «ukrao znanje i poslovne kontakte». Direktor jednog državnog poduzeća ogorčeno je javno komentirao svoje bivše kolege koji su otišli iz poduzeća, „odnesli znanje“ i sada konkuriraju bivše poduzeće. S druge strane, činjenica da su mnogi iz poduzeća izvukli veliku lovu nije ga uopće zabrinjavala.
Poduzetnik smatra da znanje nije ukrao, već stekao svojim radom, učenjem i iskustvom i odnio ga sa sobom. On nije odnio niti dokumentaciju, niti strojeve, niti nacrte, niti projekte, već samo znanje koje je njegovo i nosi ga u sebi.
Nešto je drugačija situacija kod onih poduzetnika koji su imali menadžerski ugovor u «starom poduzeću» ili su u ugovoru o radu (rijetko) imali stavku koja zabranjuje bavljenje određenim aktivnostima, ali samo u ograničenom razdoblju.
Tranzicijska strana priče
Ovdje opet trebamo istaknuti one značajke navedenih procesa koje su vezane uz procese tranzicije. Naime, u klasičnim kapitalističkim društvima u kojima su definirana vlasništva poduzeća i vlasnički i upravljački odnosi unutar poduzeća, svi ti odnosi su vrlo jasni. Zna se tko je vlasnik poduzeća i što je vlasništvo poduzeća, koji dio „know-howa[16]“ je znanje pojedinca, kakva su prava pojedinca, a koji know-how je neotuđivo vlasništvo poduzeća. I kada se netko ili neka skupina zaposlenika kroz spin-off otrgne iz bivšeg poduzeća, pravni odnosi su regulirani ugovorima i taj transfer tehnologije u novo poduzeće je pravno reguliran. Još je jednostavnije, ako je određeni know-how zaštićen patentnom zaštitom.
Međutim, kod tranzicijskih društava poduzeća su u vrijeme socijalizma bila u «društvenom vlasništvu» i svaki zaposlenik je smatrao da ima pravo na dio vlasništva, što mu se u konačnici reguliralo i pravom na dionice poduzeća. Odlaskom iz poduzeća on je «nosio i svoj dio vlasništva» s jedne strane, s druge strane stručno znanje koje je stečeno u poduzeću nije ni na kakav način resurs zaštićen nekim pravnim aktima. Naravno, ukoliko su se iznosili nacrti i ostala dokumentacija, to je bila čista krađa, nažalost jako uobičajena u to vrijeme. Treba uzeti u obzir jako važnu činjenicu da je cijelo društvo poticalo poduzetničke inicijative i osnivanje privatnih poduzeća pa to još više situaciju čini kompleksnijom.
Kada se turbulentna tranzicijska situacija počela smirivati «stara poduzeća» postala su svjesna gubitka koji im je prouzročen i tada su posebno ogorčeno počela boriti protiv novonastalih privatnih poduzeća svojih bivših radnika (Naravno, ukoliko nisu bili isprepleteni privatnim interesiram).
Promjene su nužne
Ako želimo unaprijediti gospodarstvo i izaći iz krize, treba izvršiti mnogo promjena i u znanosti, na sveučilištima, u poduzećima, u odnosu prema poduzetništvu i u cijelom društvu. Znanost se treba okrenuti prema gospodarstvu, a poduzeća prema izvozu.
I na fakultetima i u poduzećima trebamo znati i moći stvarati nove inovativne proizvode konkurentne na stranom tržištu. Isto tako treba poticati razvoj poduzetništva temeljenog na znanju.
Trebamo što više znanja, što više novih proizvoda i omogućiti transfer tehnologije i znanja, da znanje cirkulira između gospodarstva i znanstvenih institucija obogaćujući i jedne i druge, uz mogućnost da se kroz poduzetništvo komercijaliziraju najvrijednije rezultati razvoja i istraživanja. A intelektualno vlasništvo se treba znati i moći i zaštiti i komercijalizirati na tržištu. Da u tim procesima ne bi došlo do kaosa i da se ne bi stvarale „sive zone“ sve treba jasno regulirati i zakonima i poravnim dokumentima.
Da bi se provele sve nužne promjene, za to nije dovoljno pokazati deklarativno volju da se to napravi. To nije samo stvar odluke, ne možemo reći: „Danas smo radili ovako, a od sutra ćemo raditi drugačije“.
Poduzeće koje se do sada bavilo uvozom neće preko noći postati sposobno stvarati nove proizvode konkurentne na svjetskom tržištu. Znanstvenici koji nikada nisu bili u nekom poduzeću, u nekoj tvornici i cijeli su život samo pisali članke za strane časopise, neće preko noći postati sposobni razvijati nove proizvode i nove tehnologije koje bi se mogle patentirati. Fakulteti neće preko noći biti sposobni stvarati rješenja koja mogu biti podloga za transfer tehnologije ili akademsko poduzetništvo.
Predugo se radilo na krivi način, predugo su se gospodarstvo i znanost razvijali u krivom smjeru, previše su i znanstvene i javne institucije popunjene ljudima koji o gospodarstvo znaju jako malo, previše je takvih ljudi preplavilo i državna poduzeća, previše se poduzeća bavi uvozom i premalo je izvoznika.
Zato su potrebne radikalne promjene, za njih treba imati hrabrosti, vizije i sposobnosti koje mogu donijeti samo novi ljudi. Međutim, svi u institucijama žele zadržati „status quo“ i čvrsto drže pozicije koje su osvojili i pružaju žilavi otpor svim promjenama. Stalno se čuje: „Da, promjene su nužne, ali kod njih, a ne kod nas“.
O tome, hoćemo li biti u stanju provesti radikalne promjene, ovisi budućnost ove zemlje.
LITERATURA
- Marijan Ožanić (2014), MALI BROD NA OLUJNOM MORU“,2.izdanje, priručnik za poduzetnike, Profil d.o.o., Zagreb, Zagreb, 2014.
- Stjepan Car (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, Zagreb
- Marijan Ožanić (2009), TEHNOLOŠKI PARK ZAGREB – 15 GODINA RAZVOJA“, Razvojna agencija Zagreb-TPZ.d.o.o.
- Marijan Ožanić (2006), „GDJE SMO I KAMO IDEMO – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu“, Tehnološki park Zagreb.
[1] Poduzetništvo temeljeno na znanju - (KBE, Knowledge-Based Entrepreneurship) je u suvremenoj ekonomskoj literaturi vrlo popularan i važan socio-ekonomski fenomen koji pokreće inovacije i gospodarski rast i razvoj. Tu vrstu poduzetništva karakterizira veliki potencijal za tehnološka unapređenja i jedan učinkoviti mehanizam za transformaciju znanja u inovacije i nove gospodarske aktivnosti. Neki smatraju da je bolji naziv „Inovativno poduzetništvo“, jer taj tip poduzetništva uključuje razvoj i širenje inovativnih proizvoda i procesa. To su nove, inovativne tvrtke s velikim korištenjem znanja koje su uključene u procese transformacije znanja u inovacije. KBE je povezano s tzv. ekonomijom znanja koju karakterizira velika uloga informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT), veliki udio djelatnosti s intenzivnim korištenjem znanja i povećana ulaganja u R&D (istraživanje i razvoja).
[5] Licenca – ili licencija, pravo iskorištavanja predmeta licencije tijekom određenog vremena. Do licencije dolazi, ako nositelj prava odluči ugovorom o licenciji u cijelosti ili djelomično prenijeti pravo upotrebe predmeta licence na drugog vlasnika. Predmet ugovora o licenciji mogu biti modeli, izumi, ideje, patenti, uzorci, znanje, robne marke i zaštitni znakovi. Ugovorena licencija može biti isključiva ili neisključiva te prostorno ograničena ili prostorno neograničena.
- Neisključivalicencija- stjecatelj licencije stekao je pravo iskorištavanja patenta, pri čemu je davalac licencije zadržao pravo bilo sam iskorištavati patent ili to pravo ustupiti trećoj osobi ili osobama.
- Isključivalicencija- mora biti izričito ugovorena, a davatelj licencije u tom slučaju ne može ni u kojem obliku sam iskorištavati predmet licencije, niti njegove pojedine dijelove, niti to povjeriti nekome drugom u granicama prostornog važenja licencije.
Prostorna ograničenost licencije može se ugovoriti ako to nije protivno Ustavu Republike Hrvatske i hrvatskim zakonima. Ako se ništa ne ugovori, licencija se smatra prostorno neograničenom.
[6] Licenca – ili licencija, pravo iskorištavanja predmeta licencije tijekom određenog vremena. Do licencije dolazi, ako nositelj prava odluči ugovorom o licenciji u cijelosti ili djelomično prenijeti pravo upotrebe predmeta licence na drugog vlasnika. Predmet ugovora o licenciji mogu biti modeli, izumi, ideje, patenti, uzorci, znanje, robne marke i zaštitni znakovi. Ugovorena licencija može biti isključiva ili neisključiva te prostorno ograničena ili prostorno neograničena.
- Neisključivalicencija- stjecatelj licencije stekao je pravo iskorištavanja patenta, pri čemu je davalac licencije zadržao pravo bilo sam iskorištavati patent ili to pravo ustupiti trećoj osobi ili osobama.
- Isključivalicencija- mora biti izričito ugovorena, a davatelj licencije u tom slučaju ne može ni u kojem obliku sam iskorištavati predmet licencije, niti njegove pojedine dijelove, niti to povjeriti nekome drugom u granicama prostornog važenja licencije.
Prostorna ograničenost licencije može se ugovoriti ako to nije protivno Ustavu Republike Hrvatske i hrvatskim zakonima. Ako se ništa ne ugovori, licencija se smatra prostorno neograničenom.
[7] Huawei Technologies Co. Ltd.- kineska telekomunikacijska multinacionalna kompanija, najveći svjetski proizvođač telekomunikacijske opreme. Osnovao ju je Ren Zhengfei 1987.godine. Sjedište kompanije je u Shenzhenu, Guangdong, Kina.
[8] WIPO - Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo ( kratica WIPO od engl. World Intellectual Property Organization), jedna je od specijaliziranih ustanova Ujedinjenih naroda, osnovana 1967. godine kako bi "...ohrabrio kreativnu aktivnost, te promovirao zaštitu intelektualnog vlasništva širom svijeta".
WIPO danas ima 188 članica, te se brine o 24 međunarodna ugovora. Sjedište ove međunarodne organizacije je u Ženevi, Švicarska.
[9] Qualcomm Inc. – američka globalna poluvodička kompanija koja proizvodi bežične telekomunikacijske proizvode. Sjedište kompanije je u San Diego, Kalifornija, SAD.
[10] ZTE Corporation- kineska multinacionalna telekomunikacijska kompanija. Sjedište kompanije je u Shenzhenu, Guangdong, Kina.
[11] Vojislav - Bego, (Split, 1923. - Zagreb, 1999.), hrvatski akademik, profesor emeritus i redovni profesor Fakulteta elektrotehnike u Zagrebu. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, diplomirao je na (tadašnjem) Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1946., na Elektrostrojarskom odsjeku. Potom se te godine zaposlio u poduzeću Rade Končar. Doktorsku disertaciju "Problematika izmjeničnog kompenzatora s elektrostatskim voltmetrom" obranio je 1965., tri godine kasnije (1968.) postaje redoviti profesor na Elektrotehničkom fakultetu. Član suradnik JAZU (danas HAZU) postao je 1975., od 1986. je izvanredni član, 1991. godine postaje redovni član. Autor je 160 znanstvenih i 101 stručnog rada. Svjetski je ugled stekao svojim radom i napretkom ostvarenim na polju temeljnih električkih mjerenja, točnije ostvarenju jedinice napona Volt. Vrhunac tih uspjeha svakako je izrada i uspješna primjena Naponske vage za 10 kV i 2 g 1981. godine te Naponske vage za 10 kV i 10 g 1983. godine. Jedna od posljednjih njegovih ideja bila je da pomoću danas već vrlo točnog Volta, točnije odrediti kilogram.
[12] Vojislav Bego, - (Split, 1923. - Zagreb, 1999.), hrvatski akademik, profesor emeritus i redovni profesor Fakulteta elektrotehnike u Zagrebu. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, diplomirao je na (tadašnjem) Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1946., na Elektrostrojarskom odsjeku. Potom se te godine zaposlio u poduzeću Rade Končar. Doktorsku disertaciju "Problematika izmjeničnog kompenzatora s elektrostatskim voltmetrom" obranio je 1965., tri godine kasnije (1968.) postaje redoviti profesor na Elektrotehničkom fakultetu. Član suradnik JAZU (danas HAZU) postao je 1975., od 1986. je izvanredni član, 1991. godine postaje redovni član. Autor je 160 znanstvenih i 101 stručnog rada. Svjetski je ugled stekao svojim radom i napretkom ostvarenim na polju temeljnih električkih mjerenja, točnije ostvarenju jedinice napona Volt. Vrhunac tih uspjeha svakako je izrada i uspješna primjena Naponske vage za 10 kV i 2 g 1981. godine te Naponske vage za 10 kV i 10 g 1983. godine. Jedna od posljednjih njegovih ideja bila je da pomoću danas već vrlo točnog Volta, točnije odrediti kilogram.
[13] Iz knjige S. Cara, „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, 2011, Zagreb
[14] Entropija - Entropija je težnja sustava da spontano pređe u stanje veće neuređenosti (nereda), dakle, entropija je mjerilo neuređenosti sustava. Pojam entropije je uveo Rudolf Julius Emanuel Clausius 1865. godine. Osobita je važnost pojma entropije u formulaciji i razumijevanju drugog zakona termodinamike. Nered u zatvorenom sustavu može, s vremenom, samo rasti. Zatvoreni sustav spontano teži stanju većeg nereda. Ponekad se u popularnoj literaturi entropija naziva "nered u sustavu", "mjera nereda" i slično.
[15] Nicolas Léonard Sadi Carnot, (1796.-1832.), francuski vojni inženjer i fizičar, često nazivan „ocem termodinamike“. U svojoj jedinoj knjizi 1824. godine objavio je raspravu u kojoj je iznesen drugi stavak termodinamike, nazvan Carnotov princip. Osnovna misao te rasprave je da se cjelokupna toplinska energija ne može pretvoriti u rad. Već je 1831. dao prilično točnu vrijednost za mehanički ekvivalent kalorije. Dok je bio živ njegov je rad privukao malo pozornosti, ali su kasnije koristili Rudolf Clausius i Lord Kelvin za formuliranje Drugog zakona termodinamike i definiciju entropije.
[16] Know-how - engleski naziv, a znači doslovno znati kako, tj. kako da se nešto učini. Danas se pod tim pojmom podrazumijeva ne samo praktično dopunsko znanje i iskustvo za industrijsko korištenje izuma nego i tajni izum, tvorničke tajne i postupci, konstrukcije, formule, recepti, pa i sitne radne upute, bez obzira na to je li to znanje i iskustvo pismeno utvrđeno u obliku tehničke dokumentacije ili je samo usmeno preneseno (obuka osoblja). Know-how je jedna komponenta u transferu tehnologije.