• Razvoj/
• Tranzicija/
• Povijest/
• Društvo/

28. 05. 2016

Pretvorba i privatizacija (1) – Razoran tsunami tranzicije

• Marijan Ožanić

Dan nakon Božića 2004. godine, potres na dnu Indijskog oceana jačine 8,9 po Richteru uzrokovao je seriju tsunamija[1] koji su poharali područje Indonezije, Tajlanda, Indije i Šri Lanke. Najrazorniji tsunami u povijesti čovječanstva odnio je 310 tisuća života, od čega čak 168 tisuća samo u Indoneziji. Mnogi, sve do posljednjeg trenutka, kad je već bilo prekasno, nisu niti razumjeli što se sprema. Samo je nekolicina lokalnih stanovnika prepoznala dolazak tsunamija. Pokušali su upozoriti ostale, ali je bilo prekasno. Golemi vodeni zid visine 20-tak metara sručio se na kopno. Oni koji nisu poginuli u naletu vala, stradali su od ozljeda nastalih uslijed udara različitih predmeta, od čamaca do automobila. U Indoneziji su se mrtvi pronalazili još dva mjeseca nakon tsunamija, a vodeni val je putovao sve do Somalije gdje je čak 50 tisuća ljudi ostalo bez krova nad glavom. Na svim svjetskim televizijama prikazivali su se stravične scene razarajućeg tsunamija, ogromnog morskog vala koji je rušio sve pred sobom.

A najviše jeze izazvale su scene ljudi koji znatiželjno stoje na plaži, gledaju val koji se približava, ne shvaćaju ništa, nisu svjesni opasnosti i onda u nekoliko sekundi nestaju pod naletom ogromnih količina vode.

Tsunami val

(Izvor slike: http://kult.com.hr/...)

Petnaest godina prije toga, isto tako potkraj godine, ali 1989. jedan drugi, možda još razorniji „tsunami“ obrušio se na nekadašnja komunistička društva, rušio sve pred sobom, rušio društveni i gospodarski sustav, rušio je institucije i organizacije, način života, vrijednosne sustave, poticao ratove i za sobom ostavio neopisivo mnogo žrtava koje se neće moći još dugo prebrojati.

Dok je onaj morski tsunami došao kao okrutno divljanje prirode, zlo  koje nitko nije mogao predvidjeti i protiv kojeg se čovjek gotovo niti ne može boriti, onaj drugi društveni, tranzicijski tsunami isto tako možda nismo (većina nas) mogli predvidjeti, ali smo ga s veseljem dočekali. Sanjali smo tijekom svog života da će se to dogoditi, da će doći nešto i kao tsunami s lica zemlje eliminirati komunizam. Nažalost, nismo bili sposobni predvidjeti posljedice koje će taj tranzicijski tsunami, u obliku raznih pretvorbi[2] i privatizacija[3]  proizvesti u svim bivšim komunističkim zemljama.  Sa svih strana se čulo, a kroz medije se vršio  pritisak: „Sve treba što prije privatizirati“. iako nitko nije imao novaca, jer se tijekom komunističkog razdoblja ljudi nisu mogli obogatiti i steći novce kojima bi mogli privatizirati, odnosno kupiti poduzeća. Započeli su procesi „ubrzane privatizacije“ koji su imali u svim postkomunističkim zemljama za posljedicu milijune nezaposlenih, uništeno gospodarstvo, a najviše industrijska poduzeća i poljoprivredu, povećanu smrtnost zbog stresa,  ponegdje i glad, stvaranje nove kaste pretvorbenih bogataša koji su to postali „preko noći“ i virus nepravde koji se duboko uvukao u nova društva.

Pojedine države se polako oporavljaju od toga, neke brže neke sporije, ali mnoge duboke rane možda neće nikada zarasti.

Hoćemo li ikada doznati što se u stvari događalo

Rušenje komunističkog sustava i proces tranzicije[4] koji je slijedio nakon toga bit će, nadam se,  predmet detaljnih istraživanja u desetljećima koje dolaze. Tko zna hoće li se ikada utvrditi točno što se, kako i zašto dogodilo, hoće li ikada na svjetlo izaći sve sile i procesi koji su daleko od očiju javnosti oblikovali novi svijet i novo doba u Istočnoj Europi nakon 1990.

Jesu li sva ta događanja nakon rušenja komunizma bila rezultat detaljno razrađene strategije „Gospodara svijeta“ (ili bolje ih nazvati Gospodarima kaosa^[5]) koji iz nekih centara moći upravljaju svim povijesnim procesima u skladu s davno zapisanim ciljevima, je li to projekt zamišljen da se kroz „ubrzanu privatizaciju“ u kratko vrijeme opljačkaju ogromna bogatstva Rusije i pošalju u londonske i njujorške banke (što im je u velikoj mjeri i uspjelo), a sve ostale zemlje, uključujući i Hrvatsku su kolateralne žrtve tog projekta?

Kakvu su ulogu svemu imali pripadnici tajnih službi u svim komunističkim zemljama od KGB[6]-a, Stasia[7] do naših UDBA[8]-e, KOS[9]-a i ostalih, a kakvu su ulogu imali  „Dečki iz Chicaga“ (Chicago Boys[10])  okupljeni oko Nobelovca Miltona Friedmana[11] koji  su se odmah ubacili u „posao“ i u prvim trenucima rušenja komunizma počeli savjetovati nove vlade i pisati im zakone kojima će provoditi procese privatizacije i oblikovati novo društvo?  

Jesu li u svemu tome svoje prste imale američke obavještajne službe, CIA[12] i razni zapadni „thin-tankovi[13]“  ili su najvažniju ulogu odigrale domaće tajne policije?

Ili je sve što se dogodilo rezultat slučajnosti, djelovanja nedoraslih, nesposobnih političara koje je „demokratski“ proces doveo na funkcije kojima nisu bili dorasli, slučajnih događaja koji su vukli jedne za drugima i doveli do stanja koje sada imamo.

O svakoj od tih teorija napisane su brojne, jako uvjerljive knjige. I ako želimo razumjeti suštinu događanja u Hrvatskoj trebamo najprije pročitati te knjige.

Zanimljivo je da kod nas nema domaće literature koja ozbiljno analizira to nevjerojatno povijesno razdoblje što se naziva tranzicijom. Ima nekoliko površnih knjiga koje se više bave pojedinačnim događajima tzv. „privatizacijskih pljački“, bez dublje analize uzroka i posljedica tih pojava i na hrvatskoj i na globalnoj razini. Većina naših analiza procesa pretvorbe i privatizacije su novinarski tekstovi koji su imali uglavnom za cilj da se stvori u javnosti uvjerenje da su pretvorbu i privatizaciju izmislili Tuđman i HDZ da „opljačkaju Hrvatsku“. A gotovo uopće se ne govori o procesima pretvorbe i privatizacije koji su se provodili u ostalim postkomunističkim zemljama, o teoretičarima „šok terapije“ koji su osmisli i vodili te procese, o moćnim podzemnim, tajnim silama koje su na sve te procese djelovale i o zlokobnoj ulozi medija.

Tekstovi o našoj privatizaciji objavljivani su u medijima u vlasništvu ljudi koji su se „najbolje snašli u privatizaciji“ i htjeli svu ljutnju i ogorčenje javnosti usmjeriti na svoje ideološke protivnike i sakriti svoju ulogu u svemu tome.

Nažalost, povijest se u Hrvatskoj u velikoj mjeri proučava na sveučilišnim katedrama koje još uvijek nisu izašle iz komunizma, mnogi „znanstvenici“ i profesori na tim katedrama su u velikoj mjeri još uvijek „mentalni komunisti“ koji  su manijakalno opsjednuti potrebom da brane i opravdavaju komunizam i komunističke zločine pa nemaju ni volje niti želje proučavati ovako složene procese kao što je tranzicija.

Znanstvenici s ekonomskih fakulteta za vrijeme najburnijih zbivanja tijekom 1990-tih nisu se micali iz svojih kabineta, još uvijek su pisali „znanstvene radove“ o samoupravljanju, nisu odlazili u poduzeća da vide što se događa, da to razumiju, a još manje da daju svoj doprinos u znanstvenom oblikovanju tih procesa. A neki su se samouvjereno uključivali u donošenje odluka o privatizaciji, iako nikada nisu vidjeli niti jedno poduzeće „iznutra“.

Znanstvenici s tehničkih fakulteta ponašali su se kao da se to njih uopće ne tiče pa su se pokazali potpuno nesposobnim djelovati u složenim i važnim procesima restrukturiranja poduzeća koji su se u to vrijeme provodili.

Zid je srušen i sve je tako lijepo počelo, annus mirabilis ili čudesna godina

Lomovi koji su se odvijali u nas, premda po mnogočemu osebujni, bili su dio tog društvenog i gospodarskog tsunamija, jednog nezamislivo kompleksnog i dramatičnog sloma komunističkog sustava u cijelome svijetu koji je započeo štrajkovima poljske Solidarnosti[14] (1980.), Gorbačevom perestrojkom[15] (oko 1987.), a svoj spektakularni vrhunac doživio rušenjem Berlinskog zida[16] (kraj 1989.).

A onda se proširio na sve komunističke zemlje.

Pad Zida, jednog od simbola komunizma, 9. studenoga 1989. godine,  jedan je od onih dana u povijesti koji su mijenjali svijet. U novijoj povijesti s tim je mjerljivo tek rušenje tornjeva Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku. (Možemo uočiti zanimljivu slučajnost, Zid je pao 9.11., a Tornjevi su srušeni 12 godina kasnije, permutiranog datuma, 11.9.). Okupljena masa ljudi s obje strane Zida, tog studenog mjeseca 1989., dlijetima i čekićima, neki i krampovima, rušila je Zid. Vikali su: ‘Mi smo narod!’, a potom ‘Mi smo jedan narod!’.

Ljudi su bili opijeni oduševljenjem, srećom i zanosom, svjesni da svakim udarcem čekića u Zid ruše jedno zlo, ruše komunizam koji je još nedavno izgledao neuništiv i vječan.

Rušenje Berlinskog zida 9.studenog 1989.

(Izvor slika: http://www.presstiz.rs/...)

Mnogi će reći da je papa Ivan Pavao II[17]. najzaslužniji za rušenje komunizma. Helmut Kohl[18] je napisao[19] da je uloga pape Ivana Pavla II. u padu komunizma bila presudna, a sam Papa je rekao da je „u tom procesu bila važna Crkva, a ne papa“. Čak se provlače i teorije da su kardinali izabrali papu Poljaka zato što je iskusio život u komunizmu i najbolje je znao sve njegove nedostatke.

Papa, sveti Ivan Pavao II.

(izvor slike:http://www.zupa-rovisce.com/...)

U svakom slučaju, papa je aktivno sudjelovao u demontaži komunizma i rušenju Berlinskog zida. Podupiranje pokreta otpora protiv komunizma u Poljskoj utjelovljenom u sindikatu "Solidarnost" bila je vjerojatno najznačajnija individualna aktivnost koja je rezultirala slomom komunističkoga sustava. Zato se najorganiziraniji antikomunistički pokret pojavio upravo u Poljskoj.  Hrabreći ljude u zemljama pod komunističkom vlasti, papa Ivan Pavao II. davao im je snage i ulijevao vjeru da ne gube nadu u život u slobodi. Znao je da prividno neuništiv komunistički sustav ne može opstati pred poviješću, jer proturječi suštini čovjeka. Kad se Karol Wojtyła 2. lipnja 1979. prvi put kao Papa vratio u rodnu, ali tada još uvijek komunističku, Poljsku, održao je misu na najvećem trgu u Varšavi, Trgu pobjede u središtu grada, pred gotovo 3 milijuna Poljaka. Ta se Wojtylina devetodnevna turneja domovinom smatra početkom lančanog niza događaja koji su doveli do mirnog raspada komunističke vlasti u Poljskoj te pada Berlinskoga zida. Prilikom svojeg posjeta Poljskoj 1979. godine, Papa je milijunima svojih sunarodnjaka uputio apel: „Borite se protiv svega što krši ljudsko dostojanstvo.” Godinu dana kasnije radnici u Lenjinovom brodogradilištu u Gdansku počeli su sa štrajkom. To je rezultiralo osnivanjem poljskog sindikata Solidarnost, prvog slobodnog sindikata u Istočnom bloku. U atmosferi poleta oko Solidarnosti, Ivan Pavao II. katolički je socijalni nauk propovijedao kao alternativu komunizmu i kapitalizmu. General Jaruzelski[20] je taj posjet nazvao „detonatorom“ koji je potaknuo Lecha Walesu[21] na osnutak Solidarnosti i nekog nepoznatog čovjeka ohrabrio da na komunistički poster  „Partija je uz narod“  dopiše .. „ali narod je uz Papu“.

Lech Walesa i Solidarnost

(Izvor slike: https://vladgonta.com/...)

Britanski povjesničar Timothy Garton[22], profesor na Oxfordu, to je kratko objasnio: „Bez Pape ne bi bilo Solidarnosti, bez Solidarnosti ne bi bilo Gorbačova, bez Gorbačova komunizam ne bi pao“.

Iako sve više izlaze na vidjelo podaci da su u nekim strukturama (posebno komunističkim vrhuškama) predviđali propast komunizma, Chalmers Johnson[23] u svojoj knjizi „Američki Rubikon – militarizam, tajnovitost i kraj Republike“ smatra da je sve to Ameriku dosta iznenadilo. On tvrdi da američke obavještajne agencije nisu predviđale krizu u Sovjetskom savezu i nikada svojim političkim vođama nisu dale točne procjene inicijative što ih je poduzimao Mihael Gorbačov[24]. I s državnim udarom u Sovjetskom savezu 19. kolovoza 1991. koji je bio rezultat zbivanja što ih je  pokrenuo Gorbačov Sjedinjene Države imale su  malo ili nimalo veze.  Po mišljenju Johnsona i kod pada Berlinskog zida ključne stvari nisu načinili Amerikanci nego Zapadni Nijemci. Citira zaključke analize napravljene po narudžbi njemačkog Bundestaga[25] u kojoj Hans-Hermann Hertle[26] objašnjava:

      „Na osnovi tajnog dogovora s Bonnom, oni (Mađari) su 10. rujna (1989.) otvorili granicu prema Austriji za građane DDR-a. Zauzvrat, Savezna Republika dala je Mađarskoj zajam u visini 500 milijuna DEM i obećala kompenzirati gubitke koje bi Mađarska mogla imati zbog mjera odmazde što bi ih mogao poduzeti DDR. Deseci tisuća Istočnih Nijemaca otputovali su u danima i tjednima što su slijedili preko Austrije u Saveznu Republiku. DDR je doživio najveći broj izbjeglica otkako je 1991. podignut Berlinski zid.“

U knjizi  „Tekuće zlo“ Zygmunt Bauman i Leonidas Donskis 2016. godine pišu:

     „….. Kao što je Adam Michnik, junak Solidarnosti i vodeća ličnost među javnim intelektualcima i disidentima Srednje Europe, nedavno primijetio, danas je vrlo privlačno preuzeti ulogu vodeće sile tog vremena i glavne inspiracije za povijesni slom totalitarizma u Europi. Stoga, Michnik s punim pravom 1989. godinu naziva annus mirabilis ili čudesnom godinom. U Sjedinjenim Državama uzima se zdravo za gotovo da je isključivo američka ekonomska moć bila ta koja je onemogućila bivšem Sovjetskom Savezu ispunjenje njegova potencijala, te mu je zadala smrtonosni udarac tijekom hladnog rata. Njemački političari pak ponosno tvrde da je njihova mudra i strpljiva Ostpolitik, a ne izravna sila i ratoborni stav Amerike bila odlučujući čimbenik u toj povijesnoj borbi.

          U Poljskoj nema sumnje da je papa Ivan Pavao II. došao kako bi delegitimirao komunizam kao svjetski sustav i glavnu neprijateljsku ideologiju, a da je pokret Solidarnost nastao kako bi zadao smrtonosni udarac teško ranjenom sovjetskom sustavu, čime je pokazao da je radnička klasa sposobna ići protiv Radničke Države i uskratiti joj i ono malo što je ostalo od njene legitimnosti. U baltičkim državama široko je rasprostranjeno uvjerenje, i to ne bez razloga, da je živi lanac spojenih ruku baltičkih naroda 1989., nakon čega su uslijedili iznimni potezi Litve kao prve pobunjene osamostaljene republike, također odigrao ulogu u dezintegraciji Sovjetskog Saveza i slomu komunizma u Europi - ulogu koja je bila toliko očita da se o njoj nije ni trebalo posebno govoriti. Svi ovakvi zaključci i argumenti su više-manje točni. Da nije došlo do jedinstvene kombinacije svih tih sila i motivacija, 1989. nikada ne bi postala ta odlučujuća godina koja je izmijenila povijest do neprepoznatljivosti.“

Kako god bilo da bilo, u svim postkomunističkim zemljama dok su ljudi ostajali bez posla i proživljavali mnogobrojne osobne tragedije, komunističke vrhuške i profesionalno organizirane tajne policije prije svih su predvidjeli propast komunizma i jako rano se počeli pripremati. Propast komunizma dočekali su spremni, prerušili se (reformirali) u nove demokratske snage, u nove poslovne ljude  i polako preuzimali medije i vlast u gotovo svim tim postkomunističkim zemljama.

Postoji sve više podataka da su već  oko 1987. na sastanku u Ljubljani vodeći članovi  UDBA-e predvidjeli propast komunizma i pripremali strategiju kako se snaći i preuzeti institucije i vlast u postkomunističkom razdoblju. A slično se događalo i u drugim socijalističkim zemljama gdje su se pripadnici komunističkih represivnih aparata dogovarali kako da se rasporede u stranke koje su se počele osnivati i da pomalo preuzmu vlast.

A to  im je i uspjelo.

Oni su bili vrhunski obrazovani i organizirani, opremljeni bogatim financijskim izvorima, a mi svi bili smo samo naivni, obiteljski  ljudi željni demokracije, niti politički obrazovani niti pripremljeni za novo vrijeme i za preuzimanje vlasti.

Dva svijeta

Naši mladi ljudi ne mogu razumjeti život u komunizmu. Imaju svojih briga pa ih sve manje zanima kako je izgledalo društvo u kome su živjeli njihovi roditelji. A još manje ih zanima kako je to izgledalo u ostalim komunističkim zemljama.

Ja sam imao prilike sa svojim kolegama u „ono vrijeme“ dosta često putovati u  zemlje sovjetskog bloka, jer je KONČAR sudjelovao u međunarodnim programima raznih specijalizacija u tim zemljama, u DDR[27]-u, ČSSR[28]-u i SSSR[29]-u gdje su naši inženjeri provodili po tjedan dana u njihovim najboljim poduzećima s područja elektrostrojarstva. Ta poduzeća su svojim proizvodima pokrivala ogromna tržišta „Istočnog bloka“, proizvodila su ogromne količine tramvaja, motora, generatora i ostale električne opreme. Bez obzira što se o tome danas misli, što je cijelo to gospodarstvo bilo neučinkovito i na kraju je propalo, poduzeća koja smo posjećivali bila su dobro organizirana i imala su relativno visoku tehnološku razinu. Imali smo tamo, posebno u DDR-u, u njihovim poduzećima  što vidjeti i što naučiti.

Naravno, u tjedan dana nismo mogli dobiti pravu sliku tih društava, jer smo se kretali uglavnom po tvornicama i družili s inženjerima. KONČAR je u svim tim zemljama imao svoje predstavnike koji su nam odmah kod dolaska mijenjali „na crno“ njemačke marke u domaću valutu po kursu koji je bio 5-10 puta bolji nego u Zagrebu pa smo bili puni novaca.  Zato nismo trebali lovu mijenjati na cesti, što je bilo opasno ili prodavati traperice kao što su to radili drugi. Nismo imali što za kupiti u dućanima, ali smo mogli ići navečer u najbolje restorane. Posebno su mi ostala u sjećanju dva detalja iz Berlina koja daju sliku života u komunističkom bloku. U rujnu 1977., na povratku iz Dresdena gdje smo posjetili jednu veliku tvornicu električnih strojeva, prespavali smo u Istočnom Berlinu (komunističkom dijelu grada)  u  hotelu u širokoj aveniji Unter den Linden koja ide do  čuvenih Brandeburških vrata[30]. Htio sam izbliza pogledati ta čuvena vrata i sam Berlinski zid koji se produžavao sa svake strane pa sam iz hotela krenuo u šetnju rano ujutro. Kako sam se približavao, uočio sam da ima sve manje ljudi na cesti, a kada sam došao na stotinjak metara od Zida najednom sam vidio da oko mene nema nikoga, samo nekoliko policijskih kola i skupina policajaca koji su gledali u mene. Uz Zid sam vidio zeleni pojas trave i mnogo zečeva koji se skakali po toj travi. Postao sam svjestan da  sam otišao predaleko i odmah sam se vratio. Poslije su mi rekli da je taj travnati pojas miniran.

Brandenburška vrata i Berlinski zid (pogled iz Zapadnog Berlina)

(Izvor slike: http://www.zagreb.diplo.de/...)

Večer prije toga htio sam posjetiti Zapadni Berlin. Došao sam na stanicu podzemne željeznice i, pokazavši putovnicu, kupio bez problema kartu za Zapadni Berlin te stao u red za granični prijelaz. Iznenadio sam se, kada sam vidio u redu mnogo ljudi, Istočnih Nijemaca koji su sa mnom prelazili u Zapadni dio. Međutim, ubrzo sam vidio da su to sve stari ljudi koji su, vjerojatno, posjećivali rodbinu na Zapadu. Mladi ljudi nisu mogli prelaziti u zapadni dio grada. Nakon nekoliko stanica izašao sam iz podzemne željeznice i na izlasku iz stanice doživio sam šok koji pamtim cijeli život. Došao sam iz Istočnog Berlina, sivog, tmurnog, tihog, bez ljudi na ulicama i nakon kratkog puta, poslije par stanica podzemne željeznice,  izašao sam u drugi svijet, u vatromet boja, zvukova, blještavih reklama i dućana, sex-shopova, kioska u kojima su pekli kobasice, s mnoštvom ljudi na ulicama.

To je bio ne samo vizualni šok, to je bio i kulturološki šok koji je isticao razliku između dva svijeta.

Checkpoint Charlie u Berlinu: najpoznatiji granični prijelaz  između istočnog i zapadnog dijela Berlina od 1961. do 1990.

(Izvor slike:https://magicandbeauty.wordpress.com/...)

Većina turista koja danas dođe u Berlin fotografira se pored ostataka Zida i potom provoza trabantom[31], tim smiješnim čedom automobilske industrije bivšeg DDR-a. Doživljava to kao zabavu, ne želeći je kvariti obilaskom Stasijevih mučilišta. Možda tek usput pročitaju, na panoima uz ostatke Zida, da je bio dugačak 165 kilometara, od čega je 45 prolazilo kroz grad. I da je od 1961., kada je podignut, u pokušaju da pobjegnu na Zapad, „u demokraciju, u bolji svijet i bolji način života“ ubijeno 136 stanovnika Istočnog Berlina.

Zida više nema, komunizma više nema, međutim, danas su mnogi Istočni Nijemci razočarani, jer su uvidjeli da rušenjem Zida taj „bolji svijet i bolji način života“ za mnoge je ostao još jako daleko. A mnogi su dobili osjećaj da, iako slobodniji,  žive lošije nego prije.

Trabant probija Berlinski zid: instalacija u vrtu Njemačkog veleposlanstva u Haagu

(Izvor slike:http://www.zagreb.diplo.de/...)

Bolno otrežnjenje

U svim do tada komunističkim zemljama ljudi su rušili ostatke raznih oblika zidova kojima ih je komunizam odvajao od demokratskog svijeta. Nakon rušenja Berlinskog zida i nakon rušenja komunizma, nakon velike euforije, velikih nadanja i očekivanja, ubrzo je nastupilo bolno otrežnjenje. Cijeli nekadašnji Istok je vrlo brzo doživio ledeni šok. Očekivani bolji i sretniji život u kapitalizmu i demokraciji nije dolazio brzinom kojom su se nadali i nije se pokazao sličan onom kojeg su sanjali. Šok koji su doživjeli ljudi u svim postkomunističkim zemljama nije bio manji ni u Njemačkoj koja je ujedinjena postala ponovno velika i moćna i počela je ulijevati silne milijarde,  najprije maraka, a onda i eura, u bivšu Istočnu Njemačku. Prema podacima Gospodarskog instituta u Leipzigu, ukupna financijska pomoć zapadnog dijela Njemačke istoku do 2003. iznosila je 1,2 bilijuna eura, a prema nekim pokazateljima ukupan iznos tzv. transfernih sredstava premašio je granicu od 1,5 bilijuna eura. A ipak i dva desetljeća  nakon ujedinjenja, razlike između dva dijela države na svim područjima još su uvijek bile velike.

Kada su jednog Berlinčana novinari nekoliko godina poslije rušenja Zida pitali što je pad Zida promijenio u njegovu životu, „Ne mnogo“, odgovorio je, „Vratio je, doduše, nacionalni ponos i riješio nas frustracija koje je izazivao život u podijeljenom gradu i podijeljenoj državi. Ali, ako ste na to mislili, ne živim ništa bolje, a ljudi događaje mjere upravo po tome. Cijena ujedinjenja je velika i još ćemo je dugo plaćati“.

Novinar Maroje Mihovilović u “Globusu” je 5. travnja 1991. pisao:

      “No, svi su očekivali da će ove nužne teškoće transformacije istočnonjemačkog socijalističkog društva zapadni dio ujedinjene države značajno pomoći ekonomskim subvencijama, injekcijama, investicijama i socijalnom brigom. Njemačka DR privredno je i društveno uništena. Pokazalo se da su sve to bila pusta obećanja i to stvara posebno razočaranje na Istoku - osjećaj napuštenosti, zapostavljenosti, manje vrijednosti. Ljudi su desetljećima, cijeli jedan život, proveli u jednom društvenom sustavu, jednom sustavu vrijednosti, sada se na njih sručio drugi. Živjeli su u atmosferi skromnosti, ali i sigurnosti. Ljudi koji su tako proveli cijeli svoj vijek teško se bez pomoći privikavaju na novo.

      Oni koji nisu nikada bili prisiljeni živjeti u miljeu profesionalne mobilnosti, sada - kada ostaju bez posla - ne mogu se snaći. Sve je to drama, ne samo jedne bivše države, nego i milijuna njezinih građana, koji još ne vide svjetlo na kraju tunela, svjetlo koje je već tako davno najavio kancelar Kohl.

      Mnogi koji su mislili da će rušenjem režima komunisti nestati sa scene, sada su razočarani. Neki su i zabrinuti mogućnošću njihova povratka na vlast. Oni koji tvrde da je komunizam bio neprirodno nametnuti parazit na nacionalnom biću, zaboravljaju da je on negdje pustio duboke korijene... Kao što ne mogu sravniti Causescuovu[32] palaču sa zemlje tako u drugim bivšim socijalističkim zemljama ne mogu srušiti svoju komunističku prošlost. Ona je još uvijek dio sadašnjosti.”

Početkom 2010. godine jedan novinar Jutarnjeg lista pitao je kolegu novinara Johna Goetza iz  Der Spiegela, iz čije redakcijske sobe na petom katu na Pariser Platzu 4a puca pogled na pedesetak metara udaljena Brandenburška vrata, o tome što se promijenilo unatrag dvadeset godina. Njemački mu je novinar odgovorio da se  zidovi najteže ruše u glavama ljudi te da i danas ima nemalo onih „s ove strane” koji misle da je bolje bilo dok je Zid postojao. Takvi drže da se preko Zida prelilo i zlo komunizma te da danas, ne samo Berlinom nego i Njemačkom u cjelini, vladaju komunisti.

Ako je tako bilo u Njemačkoj koja je ulijevala milijarde eura u istočni dio zemlje da gospodarstvo nekadašnje komunističke države „stane na noge“, kako je tek teško bilo u Hrvatskoj koja je umjesto financijskih injekcija dobila rat i ratna razaranja.

Siva slika blještavog Novog društva

Sada je veliki dio nekadašnjih komunističkih zemalja ušao u Europsku uniju. Teško je negdje u našim medijima pročitati ili čuti realnu analizu današnjeg stanja u tim zemljama.  Obično se govori o novim blještavim zgradama stranih kompanija koje su preplavile Prag i Budimpeštu, o novcima koje je Poljska izvukla iz EU fondova, govori se o makroekonomskim pokazateljima, tu i tamo se spominju problemi koje te države imaju. Niski prosjek plaća u tim zemljama spominje se kao njihova konkurentska prednost koja privlači strane ulagače, spominju se i njihovi domaći tajkuni, oligarsi  ili slični dobitnici na okrutnoj lutriji koja se zove tranzicija iz socijalizma u kapitalizam. Malo se spominju obični ljudi, većina onih koji su s oduševljenjem dočekali propast komunizma i koji su u ovom novom društvu postali gubitnici.

Kada se iz blještave, raskošne Budimpešte izađe u unutrašnjost Mađarske slika više nije ni tako blještava niti tako privlačna. U ožujku 2004. išli smo autom, kolege iz Tehnološkog parka i ja, u kasnim popodnevnim satima na jednu Konferenciju  u Szombathely, jedan manji gradić u zapadnoj Mađarskoj. Upalo nam je u oči i iznenadilo nas da tijekom nekoliko sati vožnje  po običnim cestama i malim mađarskim mjestima nismo vidjeli „živog čovjeka na cesti“, a u kućama je bio mrak. „Pa zar ovi ljudi ne gledaju televiziju“, pitali smo se. Naravno, bilo bi neozbiljno iz toga nešto jako dubokoumno zaključivati, ali dojam je bio da se na mađarskoj provinciji ne vidi veliki napredak koji im je donijela Europska unija.

Jedan kolega poduzetnik, informatičar, kada se 2010. godine vratio s neke Konferencije u Sofiji, u Bugarskoj pričao nam je kako je bio iznenađen jadnim stanjem grada na mjestima koja su bila samo stotinjak metara udaljena od modernih i raskošnih hotela. „Zamislite, jedne noći, ne tako kasno, pješice sam se vraćao u hotel i napao me čopor divljih pasa. Nisam mogao vjerovati da je to moguće. Bio sam u panici i jedva sam se spasio nakon što sam u punom trku uletio  u hotel.“

Taj biljeg komunističkog razdoblja uočljiv je još uvijek i u Berlinu. Jedan naš novinar je 2010. napisao: „Čim sa zapadne strane Brandenburških vrata krenete prema Alexanderplatzu, pa onda još malo istočnije Alejom Karla Marxa, uronit ćete u beznadno sivilo potpuno bezličnih zgrada, nastalih u udarničkim petoljetkama bivše Demokratske Republike Njemačke (DDR). Te sumorne zgrade koje sada, u kišnim danima studenoga, izgledaju još odurnije nego što sam ih doživio u lipnju 2007., kada sam posljednji put bio u Berlinu i kada se taj grad kupao u zelenilu i cvijeću koje je ponešto neutraliziralo sivilo socrealističke arhitekture, jasnije nego bilo koji zid upozorit će vas da ste prešli nekadašnju granicu dva tada duboko podijeljena i nepomirljiva svijeta“.

Jedna anketa provedena 2010. u Rumunjskoj dala je zapanjujuće rezultate. Iako je u vrijeme komunističkoga režima Rumunjska bila jedna od najzaostalijih država u Europi, u kojoj je vladala tvrda i brutalna komunistička diktatura, 63 posto Rumunja smatralo je da se u komunizmu bolje živjelo, a 49 posto ih je smatralo da je Nicolae Ceausescu[33], nekadašnji okrutan komunistički diktator koji je ocijenjen najokrutnijim diktatorom u Istočnom bloku, bio dobar poglavar. I danas bi na izborima u Rumunjskoj pobijedio, govorili su rezultati ankete provedene u toj zemlji. Anketni rezultati kazuju i da tranzicija u demokraciju u Rumunjskoj nije uspjela. Većina analitičara se slaže da je nakon Ceausescuova režima došlo do pokušaja "demokratizacije preko noći", ali je samo došlo do "mutacije komunista". Tome treba samo dodati da je Rumunjska članica Europske unije.

Šok koji su stanovnici bivših komunističkih država doživjeli u trenutku rušenja komunizma nije bio ništa u odnosu na šokove koje su uskoro doživjeli ostavši bez posla, kada su vidjeli kako se uništavaju poduzeća u kojima su do tada radili i kada su najednom postali svjesni da  se u tom kaosu najednom stvara nova klasa pohlepnih i brutalnih ljudi koji su prigrabili kapital države. I počeli su se s ogorčenjem pitati, je li to ono što su čekali sanjali i čemu su se nadali, kada su rušili komunizam.

Monstruozan proces - šok terapija i ubrzana privatizacija

Razoran način provođenja procesa tranzicije izgledao je kaotičan, improvizirajući, nepripremljen, kao „ludilo pušteno s lanca“. Ipak u tom „ludilu ima sistema[34]“, jer je to  sve imalo svoju teoretsku podlogu u filozofiji i idejama američkog nobelovca Miltona Friedmana. Taj „mastermind[35]“, taj „Dr. Mabuse[36]“ tog cijelog tsunamia je  po svijetu, od Čilea, Argentine, Kine do Rusije  provodio preko svojih mnogobrojnih sljedbenika svoje uvjerenje da se samo jednim strašnim šokom u kratko vrijeme može uvesti demokracija i tržišno gospodarstvo u siromašne i postkomunističke zemlje.

Milton Friedman

(izvor slike: http://www.tabletmag.com/...)

Kanadska novinarka Naomi Klein[37] u svojoj briljantnoj knjizi Doktrina škola – Uspon kapitalizma katastrofe piše[38]:

        "Friedman je predviđao da će brzina, neočekivanost i opseg ekonomskih promjena izazvati psihološku reakciju javnosti i time „olakšati prilagodbu“. Toj mučnoj taktici nadjenuo je i ime – ekonomska „šok terapija“. U sljedećim desetljećima, kad god bi vlade nametale nasilne programe razvoja slobodnog tržišta, odlučivale bi se redom, za sveobuhvatno liječenje šokom, za „šok terapiju“.

 Naomi Klein

(izvor slike:http://www.post-gazette.com/...)

„Šok terapija“ zapravo opisuje jednu tezu koju je još 1982. formulirao liberalni ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade Milton Friedman sa čikaškog sveučilišta. Friedmanova osnovna misao je bila da tržište treba biti što slobodnije, a utjecaj države što manji. Smatrao je da se država, ne smije miješati u ekonomiju, kao što je to preporučivao John Maynard Keynes[39]. Friedman je bio uvjeren da  su Keynesova regulirana mješovita ekonomija i "New Deal" politika bile veliki grijehovi ekonomije 20. stoljeća, koje treba suzbijati radikalnim reformama kako bi se tržište oslobodilo i vratilo u „prirodno“ stanje. Problem je bio u tome što je rijetko ili nikada dolazilo do demokratskog odobravanja takvih radikalnih reformi.  Ljudi nigdje nisu bili spremni na to.

I što se onda činilo?

Pa, čekala se kriza jer, kao što sam Friedman piše:

         "Samo kriza, aktuelna ili dolazeća, omogućuje stvarne promjene. Kada takva kriza nastupi, ono što će se desiti ovisi o tome koje su ideje na raspolaganju. Naša je osnovna dužnost razvijati takve ideje i održavati ih u životu dok politički nemoguće ne postane neizbježnim."

U vremenu  gubitka orijentacije, panike i desperacije koji dominiraju u kriznim situacijama, Friedman je dolazio  s obećanjima o gotovo čarobnoj „terapiji“ i reformama koje bi u normalnim okolnostima bile potpuno neprobavljive, neprovedive i onemogućene. Radi se o tome da se izvuče korist iz kaosa.

Naomi Klein prikazuje kako je taj taktički recept primijenjen uzastopno u zemljama kao Čile, Argentina, Urugvaj, Brazil, Poljska, Kina, Rusija, Irak... Ona tvrdi da je korištenje „doktrine šoka“ s ciljem liberalizacije, deregulacije, prisilne privatizacije i uvođenja nezajažljivog slobodnog tržišta najsnažniji trend u posljednjih trideset godina. Početak toga trenda nalazi u Čileu koji je već 1973. poslužio kao neka vrsta laboratorija u kojem su Friedman i njegovi sljedbenici mogli u praksi iskušati svoje teorije na narodu koji to nije mogao odbiti. Odmah nakon državnog udara 11. rujna 1973, koji su Amerikanci velikodušno podržali (a možda i učestvovali u njegovoj organizaciji), „Chichago Boys“ a kasnije i sam Friedman, radili su kao ekonomski savjetnici diktatora, generala Pinocheta[40].

 Program „šok terapije“ došao je  „na svoje“, kada je u velikom stilu korišten kroz „ubrzanu privatizaciju“ u Rusiji i drugim državama nastalim nakon propasti Sovjetskog Saveza, a isto tako i u ostalim nekadašnjim komunističkim državama koje su što prije iz komunizma htjele preći u kapitalizam. U svim tim postkomunističkim državama, uključujući i Hrvatsku,  bio je veliki problem što nije bilo nikakve literature o tome kako preći iz komunizma u kapitalizam. Nasuprot bogatoj literaturi o prelasku iz kapitalizma  u komunizam, nije postojala nikakva vjerodostojna literatura o obrnutom procesu. Hrvatski znanstvenici s Ekonomskog i sličnih fakulteta još su 1990 i 1991. pisali članke i doktorate u kojima su hvalili samoupravljanje kao najbolji ekonomski sustav, ne očekujući da će to jedanput sve propasti. Nitko nije bio pripremljen za zadatke tranzicije koje je trebalo obaviti.

I u to vrijeme, kada je trebalo donositi povijesne odluke, Friedmanova monstruozna ideja „šok terapije“ bila je jedini uobličeni, „prihvaćeni“, cjeloviti koncept koji su prihvatile sve postkomunističke zemlje i počele ju „na vrat na nos“ primjenjivati. U slučaju Poljske, plan su sačinili američki ekonomist i suradnik Friedmana  Jeffrey Sachs[41] i njegov kolega David Lipton iz MMF-a[42], za samo jednu noć. Program je bio natipkan na 15 stranica, i bio je, prema Sachsovim riječima, prvi kompletan plan u povijesti za prelazak jedne socijalističke ekonomije na tržišnu ekonomiju.

Terapija je zapravo bila jedan veliki eksperiment s elementima šoka. Rezultat je bio da je vizija sindikata Solidarnost o radničkom suvlasništvu poduzeća zamijenjena valom privatizacija.

Takva privatizacija je naišla  na demokratski otpor, ali nije zaustavljena.

 Jeffrey Sachs

(Izvor slike: http://www.breitbart.com/...)

Posebno je loše krenulo u Rusiji u kojoj je Gorbačovljeva ideja da se ugleda u skandinavski model ismijana. Umjesto toga, primijenjena je šok terapija u kojoj je od države opljačkano sve što je vrijedilo, državna poduzeća su prodana za djelić njihove stvarne vrijednosti i stvorene su s jedne strane nevjerojatno imućna nad-klasa korumpiranih oligarha, a s druge permanentna klasa obespravljenih. Ponovljena je korporativno-policijska metoda iz Čilea.

I tako bi se moglo nastaviti s nabrajanjem primjera, a najzanimljivije bi bilo osvrnuti se na primjenu „doktrine šoka“ i njenim stvarnim protagonistima u našem vlastitom dvorištu, pod okriljem rata.

Trebamo se samo podsjetiti da je Jeffrey D. Sachs bio je savjetnik i u Vladi Ante Markovića[43].

I onda je sve počelo.

Koliko su uspješne bili tržišne tranzicijske reforme

Tranzicijski tsunami kroz procese „ubrzane privatizacije“ i kroz „šok terapiju“  obrušio se najprije punom snagom na Rusiju, ogromnu zemlju burne povijesti, bogatu energetskim resursima, a onda su valovi tsunamija zahvatili i ostale postkomunističke zemlje.  Posljedice su bile razorne, ali je zanimljivo da rezultate tog tsunamija, pretvorbe i privatizacije vlasništva  u Rusiji mnogi zapadni pisci, profesori i političari jako pozitivno ocjenjuju. Oni tvrde da je to uspješan društveni „preokret“, koji je morao biti tako nagao, jer se jedino na taj način moglo preći iz rigidnog komunizma u kapitalizam i stvoriti novo tržišno gospodarstvo. Na sličan su način mnogi ljevičarski intelektualci na  Zapadu nekada s puno razumijevanja gledali na 20.000.000 ljudi koje je ubio Staljinov monstruozan režim tijekom  komunističke „izgradnje novog društva“. To je to po njihovom uvjerenju  bio jedini način da  Rusija iz zaostale zemlje u kratko vrijeme izgradi industriju i postane jaka sila. Naravno da je proces privatizacije u Rusiji početkom 1990-tih za takve komentatore bio uspješan, jer se svaki mjesec iz Rusije u britanske i američke banke slijevalo do 2 milijarde dolara.

O tome piše Naomi Klein u svojoj izvanrednoj knjizi „Doktrina šoka“,

        "Klika novopečenih milijardera od kojih će mnogi postati dijelom skupine takozvanih „oligarha“ zbog doslovno carskih razina moći i bogatstva, urotili su se s Jeljcinovim Chicago boysima i državi oteli gotovo sve vrijedno i u inozemstvo slali golem profit čija je mjesečna vrijednost („izvoza“) dostizala 2 milijarde dolara. Prije šok terapije u Rusiji nije bilo milijunaša;  do 2003. prema popisu časopisa Forbes, bilo je sedamnaest ruskih milijardera."

Razni zapadni savjetnici, profesori s uglednih sveučilišta koji su bili savjetnici tranzicijskim, postkomunističkim vladama u tim kritičnim razdobljima povijesti i koji su velikim dijelom odgovorni za sve tranzicijske tragedije danas s ponosom u svojim knjigama pišu  o svojoj ulozi u tim tragičnim zbivanjima.  Oni  ne vide ljudsku patnju i ljudske žrtve, njima ništa ne znače ljudski životi, jer sjedeći u svojim kabinetima, poslovnim uredima banaka i možda nekakvim „ložama“ gledaju samo na svoj profit, novac koji se u svemu vrti i svoje nekakve konačne ciljeve. U svojoj zapadnjačkoj intelektualnoj bešćutnosti ne osvrću se na stanje koje su ostavili iza sebe nakon „ubrzane privatizacije“ koju su tako žustro propagirali.

O tome Noami Klein piše:

         "Do 1989. pod stečaj je otišlo 80 posto ruskih imanja, zatvorilo se otprilike sedamdeset tisuća državnih tvornica, što je stvorilo epidemiju nezaposlenosti. Godine 1989., u vrijeme prije šok-terapije, u siromaštvu je živjelo 2 milijuna ljudi unutar Ruske Federacije - živjeli su s manje od 4 dolara dnevno. Nakon što su šok-terapeuti sredinom devedesetih Rusiji dali svoj „gorki lijek“,  ispod granice siromaštva živjelo je, prema podacima Svjetske banke, 74 milijuna Rusa. To znači da ruske „ekonomske reforme“ mogu preuzeti zasluge za osiromašenje 72 milijuna ljudi tijekom samo osam godina. Nakon  1996., 25 posto Rusa – gotovo 37 milijuna ljudi – živjelo je u bijedi koja se opisuje kao „beznadna“.

„Što su naša domovina i njezin narod izvukli iz posljednjih 15 godina zločina?“, upitao je Vladimir Gusev, moskovski akademik tijekom demokratskih prosvjeda 2006. „Godine zločinačkog kapitalizma pobile su 10 posto našeg stanovništva.“ Uistinu, ruska populacija bilježi radikalno opadanje – država godišnje ostaje bez, otprilike, 700.000 ljudi. Između 1992., prve godine pune šok-terapije i 2006. broj Rusa opao je za 6.6 milijuna. Tri desetljeća ranije Andre Gunder Frank, otpadnički ekonomist Čikaške škole, piše Miltonu Friedmanu, te ga optužuje za „ekonomski genocid".

Danas mnogi Rusi sličnim pojmovima opisuju polagani nestanak svojih sunarodnjaka."

U cijelom tom procesu koji je stvarao novu Rusiju zapadni savjetnici su pomogli dizajnirati ruske privatizacijske vaučere, pomogli su napisati zakone i dekrete i pomogli organizirati i provesti velike prodaje. Ohrabrivali su Ruse da oslobode cijene, imovinu i trgovinu prije nego će se utemeljiti institucije slobodnog tržišta i stvoriti  čvrsta i stabilna  pravna država koja bi sprečavala bezakonje. Kada su „pomogli“, ali i usmjerili sve akcije da kapital ogromne ruske države pređe u ruke malog broja ljudi, otišli su i ostavili takvu državu Rusima neka se oni dalje bave s njezinim problemima.

Kada čitam neke knjige i novinarske članke o tom razdoblju ne samo u Rusiji, nego i kod nas i drugdje, koje su napisali zapadni savjetnici što su svojim savjetima oblikovali te tranzicijske procese, pitam se jesu li ti ljudi samo neinformirani, glupi ili jednostavno bešćutni i zli.

 Savjetnik ruske, kirgistanske i ukrajinske vlade za provedbu procesa pretvorbe i tranzicije, suradnik Jeffreya Sachsa na tim poslovima u Istočnoj Europi, švedski sveučilišni profesor Anders Aslund[44] u svojoj knjizi Ruska kapitalistička revolucija: zašto su tržišne reforme uspjele, a demokracija propala izražava zadovoljstvo obavljenim poslom i smatra da su te brutalne tržišne reforme uspjele. Uopće ga ne zanima cijena koja je za to plaćena, smatra da je za vrijeme Jeljcina i najvećeg razaranja Rusije bila demokracija  i žali se da je demokracija propala kada je došao Putin (i zaustavio razaranje Rusije, bez obzira na to kakvo mišljenje o njemu imali).

Anders Aslund  piše:

       "Danas je rezultat očigledan: Rusija je prihvatila tržišno gospodarstvo, ali se vratila autoritativnom poretku. Glavno pitanje na koje knjiga traži odgovor glasi: zašto su tržišne reforme uspjele, a izgradnja demokracije nije uspjela?

Ponosan na rezultate svog rade, ugledni profesor, vrhunski zapadni intelektualac i   stručnjak za tranziciju u Istočnoj Europi na kraju donosi zaključak na kojeg bi i Staljin bio ponosan:

      Nameće se očigledan zaključak da u revolucionarnim okolnostima ništa drugo osim radikalnih promjena nema izgleda za uspjeh: što brže i jednostavnije, tim bolje. Fokus mora biti na principima, a ne na pojedinostima."

To što su te pojedinosti ljudski životi njega uopće ne zanima.

 Kada ovo samozadovoljstvo o kojima pišu razni zapadni ekonomisti i način provođenja tih radikalnih promjena, kod nas nazvanih „ubrzanom privatizacijom“, povežemo s posljedicama koje su izazvale mi, naivni možemo se pitati:  „Tko je tu lud?“

Međutim, u tom „ludilo ima sistema“, jer  je sve to imalo svoju teoretsku podlogu u knjigama američkog nobelovca Miltona Friedmana i u bešćutnost zapadnog tzv. liberalnog kapitalizma.

Ni ostali nisu bili pošteđeni

Tranzicijski tsunami sa sličnim posljedicama i s istom „tehnologijom“ stvaranja novih bogataša i „novog društva“ zahvatio je sva postkomunistička društva

Istraživanje iz  2006. otkriva da su 90 posto kineskih milijardera (u kineskim juanima) djeca kineskih dužnosnika. Otprilike dvije tisuće devetsto stranačkih nasljednika – takozvani „kraljevići“  - u rukama drže 260 milijardi američkih dolara. (Noama Klein, Doktrina šoka).

O stanju u Ukrajini piše Misha Gleny[45]:

        "Bilo je to razdoblje u kojem se država preobrazila u zločinačku političku mafiju“, rekao je Omelčenko ratoborni član parlamenta dojmljiva brka u svom žaljenja vrijednom obraćanju parlamentu. „Politički sustav i državne institucije bile su pod Kučminim nadzorom kako bi osigurale apsolutnu moć; autoritativni režim koji bi svoju moć mogao iskorištavati za bezgranično obogaćenje Kučmine obitelji i njemu najbližih oligarha. Kako bi postigli taj cilj, on i krug njemu najbližih osoba nisu se stidjeli poslužiti se svakom mogućom metodom, uključujući i one najprljavije, pa čak i fizičkim napadima najnasilnije vrste... Tijekom deset godina koliko je bio na vlasti Leonid Kučma^[46] predsjedavao je potpunoj kriminalizaciji ukrajinske vlade i javnih službi."

 Časopis Poslovni dnevnik je 2008. pisao^[47]:

            "Prije 12 mjeseci 50 najbogatijih ukrajinskih biznismena posjedovalo je imovinu u vrijednosti 58 posto BDP-a , dok je taj postotak ove godine povećan na čak 80 posto. Očito je, dakle, da po neravnomjernosti bogatstva, raspoređenog između šačice super imućnih i goleme mase od blizu 47 milijuna ostalih stanovnika Ukrajina sada nadmašuje i Rusiju."     

U Bugarskoj nije bilo ništa bolje:

         "Bugarska služba državne sigurnosti nije imala takvih iluzija o sustavu kojim je vedrila i oblačila. Kao iskusni promatrači sovjetske političke scene vođe DS-a (državne sigurnosti)  procijenili su da komunizam više nema velike šanse.

     Pod Gorbačevljevim pritiskom bugarska je Komunistička partija donijela Dekret br. 56, kojim se preko noći omogućilo otvaranje privatnih poduzeća u Bugarskoj i stvaranje kompanija – dioničkih društava.

    'Kada sam zavirio u trgovački registar za 1986. godinu, zapanjio sam se vidjevši da je Služba sigurnosti  prvu kompaniju osnovala tjedan dana nakon što je Dekret 56 stupio na snagu', objasnio je Stanimir Vahlenov, bugarski novinar koji se specijalizirao za korupciju i organizirani kriminal. Rekao je dalje: 'A unutar prve godine članovi DS-a osnovali su 90% novih kompanija-dioničkih društava!“

Dok su glavninu bugarskog izmučenog naroda i dalje šopali retorikom o svijetloj i vječnoj budućnosti socijalizma, najstariji predstavnici režima učili su kako da zgrnu novac, veliki novac.

U časopisu Bankamagazin od 27.srpnja 2011.^[48] objavljeno je da prema poreznim prijavama za 2010. godinu u Bugarskoj živi 1.673 milijunaša. Najveći prihod u Bugarskoj je te godine iznosio 30 milijuna eura, a trideset najbogatijih ukupno je prijavilo prihod od 223,5 milijuna eura.

Istraživanje europske statističke službe Eurostat pokazalo je da su se bugarski milijunaši obogatili najbrže i najviše u usporedbi s ostalim zemljama Europske unije. Prema tom istraživanju, ta je zemlja apsolutni rekorder po raslojavanju u Uniji.

Zanimljiva su iskustva vezana uz baltičke zemlje Latviju, Litvu i Estoniju. U knjizi  „Tekuće zlo“ Zygmunt Bauman i Leonidas Donskis 2016. godine pišu:

        „..Baltička su društva postala polarizirana i rascjepkana, njima vladaju oligarsi i državni činovnici, dok ostalima preostaju male plaće, jadne naknade i nezaposlenost. Priča je to o životu kojem u tolikoj mjeri vlada beskompromisnost ideologije, oligarha, vjerovnika i ekonomista da iz svake od tih zemalja ljudi odlaze u velikom broju. Mnogi se nikada ne misle vratiti. Sve tri zemlje su se nalaze se u naglom demografskom padu koji će iah, ako se nastavi, vrlo brzo pretvoriti u zajednicu umirovljenika, koje će većinom živjeti na vanjskim novčanim doznakama, dok budu pristizale.

         Dolazimo do egzistencijalnog izazova koji se stavlja pred baltičke zemlje, posebice Latviju i Litvu. Posljednjih deset  godina gotovo pola milijuna ljudi – većinom visokoobrazovanih, kvalificiranih, aktivnih i građanski orijentiranih pojedinaca – napustilo je Litvu. Populacija te zemlje dramatično se smanjila i sada iznosi manje od 3 milijuna ljudi, iako je ova buntovnička država koja je prva napustila SSSR, u trenutku kada je stekla neovisnost imala 3,5 milijuna stanovnika. ….

      …..Pretpostavimo da se Mefisto pojavio pred vođama za baltičku nezavisnost 1991. i da je ponudio sljedeću nagodbu: Neovisnost. Kapitalizam. Slobodu. Demokraciju. Raspad SSSR. Nato, Europu i u konačnici euro.  Ali pod koju cijenu? Samo to da kroz pola stoljeća Latvijci, Litavci i Estonci postanu ostarjeli ostaci u vlastitim zemljama, njihovo društvo u dronjcima, njihova djeca u ekonomskom izgnanstvu, njihovi domovi napušteni i založeni, a naposljetku i njihove ekonomije i vlade trajno podčinjene novim elitama- domaćim i stranim.

Bi li se nagodili?

     ….U ovo postmoderno doba i posttolitarno doba baltička je regija uspjela zbiti dva stoljeća neprekinute europske povijesti u jedno desetljeće „tranzicije“ kroz koje su prošle kako baltičke tako i druge istočnoeuropske zemlje, od planirane ekonomije komunizma do ekonomije slobodnog tržišta i globalnog kapitalizma. Na neki način, Istočna je Europa čini se postala neka vrsta laboratorija u kojem se mogu mjeriti i ispitivati brzina društvenih promjena i kulturne transformacije…."

Kina ubrzano napreduje, a radi sve suprotno

Kina ubrzano napreduje, a radi sve suprotno od onoga što zapadni ekonomisti i razni savjetnici preporučaju bivšim komunističkim zemljama koje su 1990ih godina rušile komunizam i htjele ga zamijeniti kapitalizmom.  Fenomenom Kine i njezinim brzim rastom bavi se i Michael Pillburry u knjizi  „Stogodišnji maraton – Tajni plan Kine kako da nadmaši Sjedinjene države i postane glavna svjetska sila“. Ističe da svoj brzi razvoj Kina ne zahvaljuje niti uvođenju demokracije ni uvođenju liberalnog kapitalizma.

        „Kina se u prošlih trideset godina jest promijenila, ali se njezin politički sustav nije razvio u smjeru koji su pobornici te suradnje predviđali. Aaron Friedberg sa Sveučilišta Princenton zamijetio je da bi Komunistička partija umjesto da nestane, mogla poživjeti još desetljećima.…Autor James Mann koji je više od trideset godina izvještavao iz Kine ističe da da bi se – kako ga on naziva „utješni scenarij“, prema kojem bi Kina trebala glatko ukliznuti u liberalnu demokraciju, mogao pokazati pukom maštarijom. Za dvadeset ili trideset godina, upozorava, Kina će vjerojatno biti kudikamo bogatija i jača nego danas, ali možda još uvijek pod komunističkom diktaturom koja će ostati „neprijateljska prema disidentima i organiziranoj političkoj oporbi“, sklona represivnim režimima u svijetu i oštro suprotstavljena Sjedinjenim Američkim Državama….

    …. Kineski odlučan zaokret prema modernizaciji od 1978. uz pomoć Svjetske banke i drugih zapadnih institucija polučio je zamjetan uspjeh. Kina doživljava zamjetan gospodarski procvat već više od tri desetljeća. Unatoč manjim kolebanjima u tom razdoblju njeno je gospodarstvo jačalo trostruko brže od uobičajenog prosjeka. Od 2001. postotak rasta iznosio je 10,1. Nominalni joj je BND 1980. bio oko 70 milijardi američkih dolara. Godine 2011. dosegnuo je više od 7 bilijuna. Godine 1980. još je uvijek gospodarski zaostala, sada je drugo svjetsko gospodarstvo ispred kojeg su jedino Sjedinjene Države. Oko 95 kineskih tvrtki pojavilo se 2014. na popisu Fortuna Globalovih 500. I pet od njih su u prvih pedeset. A 2000. ondje nije bilo ni jedne. ….

      …..Kina je 1950-ih bila među najsiromašnijim državama u svijetu. Njezin BDP po glavi stanovnika  bio je manji od onog u Europi i SAD-u početnoj fazi industrijalizacije 1920-ih. Još 1975. kineski dohodak po glavi stanovnika bo je među najmanjima u svijetu. Međutim, za nekoliko desetljeća stanje kineskog gospodarstva se nevjerojatno poboljšalo. Kineski rast se ubrzo razmahao pet puta brže nego u SAD-u…..

      …Predsjednik Svjetske banke A.W. Claussen 1983. je posjetio Kinu i sastao se s Dengom. Potajno su se dogovorili da će tim ekonomista Svjetske banke proučiti kinesku ekonomiju i naputiti Kinu kako da djeluje sljedeća dva desetljeća ne bi li gospodarski dostigla Sjedinjene Države ili ih čak pretekle. Tijekom tog razdoblja Svjetska banka javnosti je predstavila tek mali broj maglovitih izvješća  o potrebi da se Kina pokrene prema ekonomiji slobodnog tržišta. Dakle, banka nije baš posve prešutjela zamisao, a Kina je hinila da prelazi u kapitalizam.

     ….U godinama nakon raspada Sovjetskog saveza kineski su ekonomisti raspravljali treba li slijediti primjer Rusije i istočne Europe čija su državna poduzeća hitro privatizirana po slobodno formiranim cijenama. Iako američki dužnosnici tada to nisu znali, neki su kineski reformistički političari bili skloniji ruskom modelu. ……

     …Zhou (trvrdolinijaš Zhou Xiachuan) je odbio privatizaciju i političku reformu. Umjesto toga je sa svojim saveznicima, ekonomistima Svjetske banke, preporučio zadržavanje partijske kontrole nad strategijom povećavanja rentabilnosti državnih poduzeća. Zhou i šef kineske bančine podružnice Peter Harrold osmislili su strategiju pretvorbe kineskih nedjelotvornih, loše ustrojenih i neprimjereno vođenih državnih poduzeća.  Trpjela su velike gubitke koje je sanirao bankovni sustav pod kontrolom države. Zamisao je bila spasiti dinosaure i pretvoriti ih u nacionalne prvake.

       Nakon podrobnih studija kineski tim i ekonomisti Svjetske banke odlučili su se protiv privatizacije i političke reforme. Zajedno su zaključili da je najstabilniji put za ekonomski rast očuvati socijalističku političku ekonomiju i politički monopol Kineske komunističke partije….. Stoga Kina ne treba poći putem privatizacije svojih poduzeća u sovjetskom stilu. Na selu također ne treba provesti privatizaciju. Još 2014. šest stotina milijuna kineskih poljodjelaca nije posjedovalo svoju zemlju…

      …Ranih 1990-ih zapadnjački meštri financija mogli su navesti jedino Tsingtao Brewery Co. kao poznatu kinesku tvrtku. No danas su neke od vodećih svjetskih tvrtki kineske – i k tomu u državnom vlasništvu: Sinopec, Bank of China, China Telecom, China Mobile i Huawei.

      .. U kineskom modelu državnih poduzeća Komunistička partija stvara državno poduzeće i određuje njegove strateške ciljeve. Ono je dužno promicati interese države, najčešće unapređivanjem bar jedne od Četiriju modernizacija. Centralni komitet Kineske komunističke partije bira sve ključne upravitelje državnih poduzeća, od kojih su mnogi iz obavještajne ili vojne službe pa se te veze nastavljaju tijekom napredovanja SOE-a, (SOE, State Owned Enterprise, poduzeće u vlasništvu države). Kineske državne banke daju prednost SOE-ima nad tvrtkama iz privatnog sektora. Velikim injekcijama kapitala ti nacionalni prvaci priskrbljuju stranu tehnologiju i osiguravaju sirovine iz inozemstva. Državne subvencije, iako neučinkovite i podložne korupciji omogućuju kineskim tvrtkama oštru konkurenciju sa Zapadom. Gotovo sve od gotovo stotinu kineskih tvrtki s popisa Fortuna Globala 500 su državne.

     U neočekivanom obratu Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond – inače orijentirani prema privatnom sektoru – potvrdili su da kineski propisi favoriziraju državna poduzeća radi očuvanja interesa kineske vlasti. Time je Kina prekršila svoje izvorne obveze. Dapače, Svjetska banka je otišla tako daleko da povjerljivim dokumentom 1993. upozori Kinu neka oživi državna poduzeća i postavi ih na zdrave noge, jer inače  neće moći provesti ostale reforme…. Bio je to početak onoga što je u sljedećem desetljeću postalo poznato kao sustav „nacionalnih prvaka“.

     ..Kineski su čelnici 2003. počeli govoriti o izgradnji nacionalnih prvaka, što se odnosilo na tajni plan o subvencioniranju pedeset kineskih poduzeća kako bi ona do 2010. dospjela na popis Fortune Globala. I uspjelo im je….

     Danas je veliki dio kineskog gospodarstva u vlasništvu ili pod kontrolom države...Većina ekonomista se slaže da državna poduzeća zapravo posluju prema političkim imperativnima, a ne prema zahtjevima tržišta. Problem im je prilagoditi se  promjeni potreba za proizvodima i uslugama i nedjelotvorna su u odnosu na konkurenciju iz privatnog sektora. Često su žrtve nepotizma. Njihov upravljački sustav rijetko je transparentan.

     Uzrok nedjelotvornosti kineskih državnih poduzeća je upletanje države. K tome, bez zapadne bi pomoći SOE-i klonuli i na kraju bi ih pretekli kineski poduzetnici. Oni napreduju, jer su ih zapadnjaci spasili.

    …kineski čelnici, čini se, kane i dalje iz nekoliko razloga favorizirati državna poduzeća. Prvo: SOE-i su dosad bili ekonomski uspješni: Kina se uzdigla iz gospodarskog rasula u gospodarskog diva u samo jednom naraštaju. Drugo, kineski SOE-i pružaju izliku za političku dominaciju Kineske komunističke partije, „socijalizam na kineski način“ je stijeg pod kojim Partija može ujediniti mase. Treće, kineski čelnici vjeruju da će se glavne industrijske grane važne za kinesku gospodarsku i nacionalnu sigurnost kretati u pravom smjeru ako ostanu potpuno ili većim dijelom pod državnom upravom… I naposljetku, kineski čelnici možda se žele kretati sporo ne bi li izbjegli najgora ruska iskustva postsovjetskog razdoblja-prodaju državnih industrija u bescjenje političkim pajdašima koji su se pretvorili u nevjerojatno bogate oligarhe na čelu sklerotičnih tvrtki nesposobnih za međunarodno natjecanje.

      … Primjerice, Huawei Technologijes, jedna od najvećih telekomunikacijskih tvrtki na svijetu mogao bi biti blisko  povezan s kineskim obavještajnim službama. …

      … U srži kineske ekonomske politike je superagencija pod nazivom National Development and Reform Commission (NDRC; Nacionalno povjerenstvo za razvoj i reforme). Ono određuje državnu politiku strateških industrijskih grana i odobrava velika ulaganja kao i spajanja i trgovanja državnih poduzeća…

    …. Dok se Kina širi na međunarodno tržište, njeni suparnici moraju računati na jednu stvar - da neće igrati po propisima…..

      …Kina se također naveliko bavi krivotvorenjem nekineskih proizvoda. To podrazumijeva neovlaštenu proizvodnju, distribuciju i uporabu proizvoda i njihova dizajna te ključnih tehnologija neovlaštenim sredstvima, bez dopuštenja. ABC News je 2002. procijenio da godišnji gubici inozemnih tvrtki zbog kineskog krivotvorenja dosežu 20 milijardi američkih dolara. Drugi vjeruju da je ukupan iznos kudikamo veći. U nedavnom govoru Nacionalnoj udruzi proizvođača Thomas Boam, bivši ministar-savjetnik u veleposlanstvu SAD-a u Pekingu, ustvrdio je da se 10 do 30 posto kineskog BND-a temelji na piratskim i krivotvorenim proizvodima. Prema nekim drugim procjenama krivotvorine zapadnih proizvoda iznose 15 do 20 maloprodaje u Kini. Na nekim tamošnjim lokalnim tržištima taj udio doseže i 90 posto. Nedavno izvješće Nacionalnog izvršnog ureda za kontrašpijunažu vlade SAD-a opisuje Kinu kao „svjetski najaktivniju i najuporniju aktericu industrijske špijunaže“.

      ……Kad se radi o trgovini i razvoju, Amerika gubi od Kine, a razlog je jednostavan: Kina vara. Krade tehnologiju, promiče svoje monopole i nepošteno podupire svoje državne tvrtke protiv strane konkurencije….Ključni element uspješne kineske strategije rasta je priskrbljivanje inozemne znanosti i tehnologije, često nezakonitim sredstvima. U tamošnjim krivotvoriteljskim tvornicama zna raditi i do petnaestak  tisuća radnika. Ciljevi kineske nacionalne razvojne politike opravdavaju krađu autorskih prava pa se njome bavi ogroman broj kineskih poduzetnika i vladinih tijela.“ 

Komunisti su se opet snašli i prevarili naivni narod

Često se ljudi u mnogim tranzicijskim, postkomunističkim zemljama pitaju kako je moguće da su komunisti u njihovim državama, nakon toliko zla kojeg su učinili, ponovo „na konju“, „okrenuli kapute“, preuzeli ponovo vlade, institucije, privatizirali, odnosno prigrabili  državne i narodne resurse, obogatili se i  postali novi kapitalisti. U nekim zemljama se to pokušalo spriječiti lustracijom, ali je u konačnici svugdje rezultat više-manje isti – komunisti su se snašli i u velikoj mjeri su dobitnici u procesu privatizacije. Zašto se to događa? Zašto nekomunisti, zašto narod koji je jedva dočekao propast kapitalizma, nisu uspjeli prevladati u novim uvjetima.

Odgovor nije jednostavan, ali jedan od odgovora možemo naći u knjizi „Homo Deus, Kratka povijest sutrašnjice“, koju je napisao izraelski autor Yuval Noah Harari. On piše:

          "Rumunjski diktator Nicolae Ceausescu je 21. prosinca 1989. u centru Bukurešta organizirao masovni prosvjed podrške. U mjesecima koji su mu prethodili Sovjetski Savez je povukao svoju potporu komunističkim režimima u Istočnoj Europi, berlinski zid je pao, a revolucije su poharale Poljsku, Istočnu Njemačku, Mađarsku, Bugarsku i Čehoslovačku. Vladajući Rumunjskom još od 1965. Ceausescu je vjerovao da će uspjeti izdržati tsunami, premda su 17. prosinca u rumunjskom gradu Temišvaru buknuli prosvjedi protiv njegove vladavine. Kao jednu od protumjera Ceausescu je u Bukureštu organizirao masovni skup kojim je Rumunjima i ostatku svijeta želio pokazati da ga većina stanovništva i dalje voli – ili barem da ga se boji. Škripavi politički aparat mobilizirao je 80.000 ljudi koji su ispunili gradski trg, a građanima diljem Rumunjske naloženo je da prestanu sa svime što rade te uključe televizore i radioprijemnike.

        Uz klicanje naizgled oduševljene gomile, Ceausescu je kao bezbroj puta dotad, iskoračio na balkon s pogledom na trg…….Isječak iz YouTubea pokazuje Ceausescua kako započinje još jednu vrlo dugu rečenicu ……Nikada nije završio tu rečenicu. U djeliću sekunde možete vidjeti kolaps cijelog jednog svijeta. Netko je u publici zazviždao. I dan-danas traju rasprave tko se prvi usudio zazviždati. A onda se oglasila još jedna osoba, pa još jedna, pa još jedna. I u roku od nekoliko sekundi masa je počela fućkati, izvikivati uvrede i zazivati: „Te-miš-var! Te-miš-var!“

          Sve se odigralo uživo na rumunjskoj televiziji dok je tri četvrtine stanovništva Rumunjske sjedilo prikovano uz televizijske ekrane, a srca su im divljački lupala. Zloglasna tajna policija Securitate istog je trenutka naredila prekid emitiranja, ali televizijske su ih ekipe odbile poslušati….. Cijela je Rumunjska čula zviždanje gomile na bukureštanskom trgu …… Ceausescu se zatim obratio uzbuđenoj gomili na trgu preklinjući ih: „Drugovi! Drugovi! Stišajte se, drugovi!“

          Ali drugovi se nisu htjeli stišati. Komunistička Rumunjska srušila se kad je 80.000 ljudi na glavnom trgu u Bukureštu shvatilo da su moćniji od starca s krznenom kapom na balkonu. No ono što doista zapanjuje nije trenutak u kojem se sustav urušio, nego činjenica da je uspio preživjeti desetljećima….

…organiziranjem prosvjeda u Bukureštu i njegovim emitiranjem uživo  na državnoj televiziji, Ceausescu je revolucionarima sam dao savršenu priliku da otkriju svoju moć i da se udruže protiv njega. Ima li bržeg širenja revolucije od toga da je prikažete na TV-u?

          No kad je moć iskliznula iz ruku nespretnog organizatora na balkonu, ona nije prešla masama okupljenim na trgu. Premda je gomila bila brojna i gorljiva, nije se znala organizirati. Zbog toga se dogodilo slično kao i 1917. u Rusiji - moć je prešla maloj skupini političkih igrača čija je jedina prednost bila dobra organizacija. Rumunjsku je revoluciju preotela samoproglašena Fronta nacionalnog spasa koja je zapravo bila paravan za umjereno krilo Komunističke partije. Fronta zapravo nije imala nikakve  veze s masom koja je prosvjedovala. Bila je sastavljena od stranačkih dužnosnika srednjeg ranga i prevođena Ionom Iliescuom, bivšim članom Centralnog komiteta Komunističke partije i nekadašnjim šefom odjela za propagandu. Iliescu i njegovi drugovi iz Fronte nacionalnog spasa preobrazili su se u demokratske političare, svim raspoloživim mikrofonima objavili da su oni vođe revolucije i zatim iskoristili dugogodišnje iskustvo i mreže pristaša da preuzmu nadzor nad zemljom te prisvoje njezine resurse.

          U komunističkoj Rumunjskoj gotovo sve je bilo u vlasništvu države. Demokratska je Rumunjska brzo privatizirala imovinu, prodajući je po bagatelnim cijenama bivšim komunistima koji su jedini shvatili što se događa i surađivali kako bi jedni drugima pomogli u bogaćenju. Vladine tvrtke koje su nadzirale državnu infrastrukturu i prirodne resurse po niskim su cijenama prodane bivšim komunističkim dužnosnicima dok su obični članovi stranke za smiješne iznose kupovali kuće i stanove.

     Ion Iliescu izabran je za predsjednika Rumunjske, a njegovi kolege su postali ministri, članovi parlamenta, direktori banaka i multimilijunaši. Novu rumunjsku elitu koja sve do danas nadzire zemlju čine bivši komunisti i njihove obitelji. Masama koje su u Temišvaru i Bukureštu riskirale živote pripale su mrvice jer nisu znale surađivati ni kako izgraditi učinkovitu organizaciju koja će se pobrinuti za njihove interese.“

Ceausescua i njegovu ženu Elenu strijeljali su u jednom dvorište, ali članovi njegove partije su se preobratili u demokratske političare, ponovno preuzeli vlast i postali novi kapitalisti. Komunisti su imali jaku i čvrstu, kroz desetljeća vladanja izvježbanu organizaciju koja je u novim uvjetima, uz svoje medije, na „demokratskim“ izborima mogla uspješno nadvladati naivan i neorganiziran narod. Bivši članovi komunističkih partija i njihova djeca preuzeli su poluge moći, vlasti i vlasništva u novim državama.

I to se provelo više ili manje uspješno u gotovo svim tranzicijskim zemljama.

Šokantno priznanje nakon Šok terapije

Šok terapija provodila se nepokolebljivo i uporno pa sam se jako iznenadio, kada sam u knjizi Francisa Fukuyame[49] Izgradnja države – Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću, koju je objavio 2004. godine pročitao:

       "To novo priznanje prvenstva snage nad opsegom ogleda se i u riječima Miltona Friedmana, starješine ortodoksne ekonomije slobodnog tržišta, izrečenima 2001. godine. On je primijetio da bi desetljeće ranije za zemlje koje se nalaze u tranziciji iz socijalizma ima samo tri riječi: 'privatizacija, privatizacija, privatizacija'. 'No bio sam u krivu', nastavio je. 'Pokazalo se da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije“.

 (intervju s Miltonom Friedmanom, Gwartney i Lawson[50], 2002).

Znači, deset godina nakon ruske privatizacije koja se provodila pod velikim utjecajem i njega i njegovih „Chicago boysa“,  Milton Friedman, starješina ortodoksne ekonomije slobodnog tržišta 2002. je samokritički priznao da je pogriješio (iako to više ništa ne pomaže ni Rusima, ni nama niti ostalima).

To me je stvarno razljutilo da sam u poslovnom časopisu LIDER u studenom 2008. godine objavio članak  „Razvoj Hrvatske počiva na glupim tezama, zabludama i iluzijama[51]“ i napisao:

           "Prije nekog vremena posada jednog američkog bombardera iznad Iraka zabunom je pobila stotinu ljudi iz jedne svadbene povorke. I samo su rekli:» Joj dečki, fulali smo, sorry». I otišli poslije na pivo. Isto tako sada razni zapadni ekonomski gurui, uz čašicu viskija, na raznim skupovima u Washingtonima i  Londonima i u svojim knjigama zaključuju da su opet fulali. Sve njihove tranzicijske teorije kojima su bombardirali postkomunističke zemlje što su tražile način kako da iz komunizma pređu u kapitalizam, pokazale su se promašene. Forsirali su i bezobzirno poticali „ubrzanu privatizaciju“ bez obzira što je odmah bili vidljivo da je takva privatizacija mogla biti samo nemoralna, nepravedna i nepoštena,  temeljena na otimanju državnog kapitala. Iza sebe su posijali kaos, nepravedne i nemoralne odnose koji će sve te zemlje pratiti stoljećima. Kod nas se već zaboravlja Jeffry Sachs koji je svojim monetarističkom trikovima i iscjeljiteljskim recepturama MMF-a 90-tih haračio po Hrvatskoj stvarajući teoretske temelje za ovakvu privatizaciju. A uz put stvarajući i vojsku svojih sljedbenika i vjernika po fakultetima, institucijama i kafićima.

      I onda je, najednom, u jednom intervjuu 2001. godine čuveni  Milton Freedman, starješina ekonomije slobodnog tržišta, priznao da je to bio pogrešan pristup. Iskreno je izjavio da bi desetljeće ranije za zemlje koje se nalaze u tranziciji iz socijalizma imao samo tri riječi: «privatizacija, privatizacija, privatizacija». «No bio sam u krivu», nastavio je. «Pokazalo se da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije». I, naravno, nakon toga sjesti će za svoj laptop i napisati novu knjigu, novi ekonomski bestseler koji će sa strahopoštovanjem gutati njihovi sljedbenici po svijetu.  Potpuno bešćutan, kao i svi njemu slični, na svu moralnu pustoš, nepravde i nesreće koje njihove teorije svugdje ostavljaju, od tranzicijskih do afričkih zemalja."

Broji li netko žrtve

Došlo je vrijeme u kojem se s mnogim svojim znancima uglavnom srećem na sprovodima. Naravno, oduvijek ljudi odlaze i opraštamo se od njih na grobljima, ali sada mi se čini da ljudi  odlaze premladi, da tih smrti ima mnogo i da moraju biti na direktan ili indirektan način povezane sa strašnim stresovima koje smo proživjeli u zadnjih dvadesetak godina. Nitko od nas nije „od željeza“ i šokovi koje smo doživjeli zbog raspada poduzeća, stečajeva, odlazaka na burzu, rata, privatizacije, krize, poslovne neizvjesnosti, nepravdi koje viđamo svaki dan, moraju imati posljedice na naše zdravlje. Sve što smo proživjeli to nije „za žive ljude“, izjeda nas svakodnevno i svako malo „netko pukne“. Govori se o posttraumatskom sindromu branitelja, ali nitko ne govori o posttraumatskom stresnom sindromu poduzetnika i svih onih mnogobrojnih ljudi koji su u ovom tranzicijskom razdoblju prelaska iz komunizma u kapitalizam postali žrtve.   

Kada se 1990. godine „rušio“ KONČAR, uz svakodnevne štrajkove, stečajeve, mnogobrojne liste tehnološkog viška,  kada je tisuće ljudi od portira do doktora znanosti odlazilo na burzu,  svi smo bili pod stresom, imali smo grčeve u želucu i nismo spavali po noći od briga i straha od neizvjesne budućnosti. Netko mi je tada rekao da je korisno uzeti nekakve tablete, persen.  Kada sam došao u ljekarnicu kraj Končara, „apotekarica“ mi je rekla: „Ne mogu toliko tih tableta nabaviti koliko ih vi Končarevci  kupujete“. Naravno od tih tableta nije bilo nikakve koristi, jer imaju djelovanje na razini bronhi bombona.  Ali to govori o masovnom stresu koji smo svi proživljavali i koji nam je uništavao zdravlje.

 A što, naravno, nikoga nije zanimalo.

Takve agonije proživljavala su 1990-tih godina mnoga poduzeća u Hrvatskoj, a proživljavaju ih i danas, 25 godina poslije, u vrijeme ponovne krize. Ljudi koji gube posao doživljavaju  strašne drame i šokove. Ne puno manji stres, ali svakodnevan,  proživljavaju  i ljudi koji su zadržali posao, ali moraju gledati mnogobrojne nesposobne i neodgovorne ljude (a mnogi su prave ništarije) koji su zavladali poduzećima i svakodnevno ih uništavaju.

Osjećaj nemoći i svakodnevne nepravde uništava ljude.

Nakon što sam se počeo baviti poduzetništvom, bio sam svjedok drama koje proživljavaju poduzetnici. Nije jednostavno živjeti i poslovati u našem društvu, stalno doživljavati prevare, gubiti poslove zbog nečijih prljavih aktivnosti, zbog kriminalnih radnji i „gangstera“ koji vladaju, koji ne plaćaju, zbog namještenih natječaja. Dosta kolega je oboljelo, imaju problema sa srcem, dobili su šećer. Znam poduzetnika i vrhunske stručnjake koji to nisu mogli izdržati i pronalazili su izlaz u alkoholu.

U želji da  potaknem stručnjake da se o tom problemu počne ozbiljno govoriti nazvao sam jednog poznatog psihijatra i pitao ga: „Jeste li vi svjesni dubine tog problema, provodite li istraživanja? Imate li podatke o vezi između stresa što ga  poduzetnici, ali i ostali  ljudi,  proživljavaju u sadašnjem tranzicijskom vremenu i alkoholizma, te ostalih bolesti, od srčanog i moždanog udara  do karcinoma“.  On mi je rekao da se time ne bavi, jer ima svog posla preko glave. I ponudio mi neke članke o stanju u Americi. Rekao sam mu da me Amerika uopće ne zanima, jer  me zanimaju problemi u našem  društvu koje oko sebe vidim svaki dan.

Dok takvi problemi naše stručnjake baš i ne zanimaju, u tjedniku Fokusu od 20. ožujka 2009. pročitao sam zanimljiv članak o istraživanju što su ga  proveli znanstvenici David Stuckler, Lawrence King, Martin McKee s Cambridgea i Oxforda i objavili u siječnju 2009. pod nazivom „Mass privatisation and the post-communist mortality crisis: a cross-national analysis“^[52] u vodećem medicinskom časopisu Lancet^[53]. Analizirali su smrtnost radno sposobnih  muškaraca  (15 do 59 godina) u postkomunističkim zemljama Istočne Europe i bivših sovjetskih republika u razdoblju od 1989 do 2002. Oni su utvrdili da privatizacija koja se u to vrijeme provodila nije samo uništila gospodarstvo, ona je uništila i zdravlje ljudi. Razdoblje brze i masovne privatizacije u postkomunističkim zemljama preklapa s rastom razine smrtnosti. Zaključili su da je  „masovna privatizacija u postkomunističkim država nešto što ubija u doslovnom smislu“. U uvodu svog radu oni pišu:

          "Tranzicija od komunizma u kapitalizam u Europi i u središnjoj Aziji za vrijeme ranih i srednjih 1990-tih imala je razarajuće posljedice na zdravlje: UNICEF pripisuje tranziciji 3 milijuna preranih smrti. Razvojni program Ujedinjenih naroda procjenjuje da je preko 10 milijuna muškaraca nestalo zahvaljujući promjenama sustava. I nakon više od 15 godina od početka tranzicije samo je malo više od polovice ex-komunističkih zemalja povratilo svoje razine životnog vijeka koje su imale prije tranzicije."

Masovnu i ubrzanu privatizaciju definirali su kao „predaju najmanje 25% velikih državnih poduzeća u ruke privatnog sektora unutar 2 godine. Zemlje koje su stavili u skupinu masovne privatizacije su Armenija, Češka Republika, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Latvija, Litva, Moldavija, Rumunjska, Rusija i Ukrajina. A zemlje s privatizacijom koja nije bila tako masovna i tako brza su  Albanija, Azerbajdžan, Bjelorusija,  Hrvatska, Estonija, Mađarska, Makedonija, Poljska, Slovačka, Slovenija, Tadžikistan,  Turkmenistan, Bugarska, i Uzbekistan.

Istraživanje Stucklera i suradnika pokazalo je šokantan učinak privatizacije na stopu smrtnosti muških odraslih osoba u razdoblju 1989.-2002. godine. U mnogim postkomunističkim zemljama prosječni životni vijek stanovništva je skraćen. U Rusiji, u kojoj je privatizacija provedena na najradikalniji način,  u jeku rasprodaje i uništavanja poduzeća, kada je ogroman broj ljudi ostao bez posla,  razina smrtnosti među radno sposobnim stanovništvom bila je najveća, a u tom razdoblju, od 1991. do 1994. prosječan životni vijek je skraćen gotovo 6 godina, sa 64 na 58 godina. U zemljama bivšeg Sovjetskog saveza stopa smrtnosti je povećana za 13.5%, a prosjek svih zemalja povećanje za 12.8%. Vrhunac povećanja smrtnosti za sve zemlje bio je 15.9% u razdoblju između 1991. i 1994., kada je dosegnut vrhunac te crne statistike. Te godine je u Rusiji privatizirano 112.625 državnih poduzeća (50% svih državnih poduzeća) i stopa smrtnosti je imala vrhunac. Za to je vrijeme u Bjelorusiji, koja je krenula s mnogo sporijom privatizacijom, privatizirano samo 651 poduzeće, što je manje od 10% poduzeća iz državnog sektora.  Treba istaknuti da je stopa smrtnosti u Bjelorusiji za to vrijeme bila gotovo dva puta manja nego u Rusiji.

U svezi tog donose još jedan zaključak:

        "Iako masovna privatizacija može biti opravdana poboljšanim ekonomskim rastom s čim je povezano smanjenje stope smrtnosti, čak i dvostruko povećanje GDP-a po glavi stanovnika ne bi bilo dovoljno da  neutralizira povećanje stope smrtnosti zbog masovne privatizacije."

Pitali su se zašto su u pojedinim državama, kao što su Rusija i Kazahstan, ti potresi izazvali veću smrtnost nego u drugima, primjerice u Sloveniji? Stuckler i suradnici uzroke toga nalaze u stresu. Rušenje nekog socijalnog ustroja, gubitak posla i ostali šokovi izaziva šokove i stres. A taj je stres  veći kod država koje su „sprintale“ u kapitalizam, ne misleći na posljedice, nego kod od onih koje su to obavljale sporije i opreznije.

Po mom mišljenju  kada se analizira povećanje smrtnosti treba uzeti u obzir i činjenicu da stres ne ubija momentalno kao „automobilska nesreća“, već djeluje i polagano „kao radijacija“. Zato se prave posljedice stresa na zdravlje mogu očekivati i nakon desetak godina.

Povećanje smrtnosti vezano je u velikoj mjeri sa stopom nezaposlenosti muškaraca koja je masovnom privatizacijom u tim zemljama povećana u svim bivšim komunističkim zemljama i za 56.3%, a u zemljama iz bivšeg  Sovjetskog saveza i za 61.1%. Veza između povećanja smrtnosti i nezaposlenosti bila je dva puta jača u zemljama s masovnom privatizacijom u odnosu na zemlje koje nisu imale masovnu privatizaciju.

Stuckler i suradnici su istraživali i vezu povećane smrtnosti i uključenost stanovništva u razne društvene organizacije i društvene mreže. Utvrdili su da su manje stradale države s razvijenim socijalnim mrežama, npr. crkvama ili nekim profesionalnim i društvenim organizacijama. Tu tezu autori drže svojim glavnim otkrićem. „Poljaci su dobro prebrodili postkomunističko prijelazno razdoblje, jer se svake nedjelje susreću u crkvi“., kaže prof. McKee.   Tamo gdje je više od 45% populacije član u najmanje jednoj društvenoj organizaciji, uočili su da  privatizacija nije značajnije povezana s povećanom stopom smrtnosti. O svim tim brojkama možda možemo i diskutirati, ali trendovi i međusobne veze privatizacije,  povećanog stresa koji ljudi masovno proživljavaju i smrtnosti, su nepobitne.

U svom istraživanju Stuckler, King i Mckee kritizirali su Jeffreya Sachsa, savjetnika za provođenje „šok terapije“ kroz ubrzanu privatizaciju u mnogim postkomunističkim zemljama. Ta „terapija“ je donijela mnogo zla postkomunističkim zemljama, uključujući i Hrvatsku. Propovijedao je, a političari, znanstvenici i obični ljudi i kod nas i u drugim postkomunističkim zemljama su ga sa strahopoštovanjem slušali. Glavna parola bila mu je: „Ubrzanje privatizacije, najvažnija je zadaća  ekonomske politike koja stoji pred Istočnom Europom“. U to se nitko nije usudio posumnjati.

O tome je pisao i Slaven Letica^[54] u knjizi «Obećana zemlja»:

        "Pomisao da se jedna komunistička privreda i država može ekonomski ozdraviti monetarističkim trikovima ne začuđuje kada je u pitanju «inženjerska svijest» Ante Markovića. Čitava armija obrazovanih, profesionalnih ekonomista (od nadahnutog Dražena Kalogjere do uljuđenog Ante Čičin-Šaina) također je mjesecima vjerovala u Sachsove iscjeliteljske recepte."

Jeffrey Sachs, provoditelj „monetarističke recepture MMF-a“, otišao je, na njega se pomalo i zaboravilo, a posljedice tih njegovih neodgovornih sugestija i „šok terapija“ sve tranzicijske zemlje osjećati će desetljećima. I sada se mi svi međusobno optužujemo zbog posljedica privatizacije. A da se samo netko u to vrijeme usudio posumnjati u ispravnost teorije „ubrzane privatizacije“, javno bi ga žigosali, ismijali i „spalili na lomači liberalne slobodoumne javnosti“.

 Na Svjetski dan zdravlja 7. travnja 2009. objavljeni su kod nas zabrinjavajući podaci o bolesti hrvatskih stanovnika. Srčani ili moždani udar razlog je svakog drugog smrtnog slučaja u Hrvatskoj, a neka zloćudna bolest uzrokuje svaki četvrti smrtni slučaj. Osim toga životni vijek Hrvata je za 4 godine kraći od  života Austrijanca. Jedan naš ugledan liječnik je komentirao da su važni „umjerena prehrana, nepušenje i manje alkohola“.  Ispada da su si Hrvati sami krivi, jer se  „neumjereno  prežderavaju i uživaju u raznim porocima kao što su pušenje i alkohol“.  Taj ugledan liječnik uopće nije pomislio da bi možda uzrok bio u „bolesnom društvu“ u kojem živimo i u kojem je vrlo teško ostati zdrav. I on, vjerojatno, čeka istraživanje s Cambridgea koje će nam objasniti što se to kod nas događa.

 Ono što je najstrašnije to je krajnja bešćutnost što ju cijelo društvo pokazuje prema tim problemima. Kao što se bešćutno odnosi prema uništavanju kapitala društva, najvrjednijih poduzeća,  tako se bešćutno odnosi i prema najvećoj vrijednosti bilo kojeg društva, a to su ljudi. 

U ljudima je ugrađen osjećaj za vrijednosti  pravde i morala, razlikovanje dobra i zla. Društvo koje te vrijednosti ne čuva, u kojem je nepravda nešto normalno, takvo društvo razara svoje ljude.

Da bi „iz ničega“ nastali razni novopečeni milijarderi i da bi se popunile vile pod zagrebačkim Sljemenom, mnogo ljudi je platilo svojim zdravljem i svojom nesrećom.

Zar u ovom bešćutnom vremenu to nikoga ne brine?

LITERATURA

1. Aslund, Anders (2010.), Ruska kapitalistička revolucija: zašto su tržišne reforme uspjele, a demokracija propala, Biblioteka Poslovnog dnevnika, Zagreb
2. Bauman, Zygmunt i Donskis Leonidas (2016), Tekuće zlo, TIM press, Zagreb
3. Bunič, Igor (2006.), Partijsko zlato, Detecta, Zagreb
4. Domazet-Lošo, Davor (2005.), Gospodari kaosa, Udruga Sv . Jurja, Zagreb
5. Fukuyama, Francis (2005), Izgradnja države – Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću, Izvori, Zagreb
6. Glenny, Misha (2008.); McMafija – kriminal bez granica, Naklada Ljevak, Zagreb
7. Harari, Yuval Noah (2016.), Homo Deus, Kratka povijest sutrašnjice, Fokus komunikacije d.o.o., Zagreb
8. Hoffman, David E: (2005),  Oligarsi – Bogatstvo i moć u novoj Rusiji, Metropress, Zagreb
9. Johnson, Chalmers: (2005), Američki Rubikon – militarizam, tajnovitost i kraj Republike, Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb
10. Klein, Naomi (2008.), Doktrina škola – Uspon kapitalizma katastrofe, V.B.Z. d.o.o., Zagreb
11. Letica, Slaven (1992.), Obećana zemlja,  Globus International, Zagreb
12. Mak, Geert (2010.), U Europi – Putovanje kroz dvadeseto stoljeće, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb
13. Marrs, Jim (2010): Vladari iz sjene – Skrivena povijest koja povezuje Trilateralnu komisiju, slobodne zidare i velike egipatske piramide, Profil, Zagreb
14. Ožanić, Marijan (2008.), Razvoj Hrvatske počiva na glupim tezama, zabludama i iluzijama, LIDER, 7. studenog 2008. 
15. Pillburry, Michael ( 2018), Stogodišnji maraton – Tajni plan Kine kako da nadmaši Sjedinjene države i postane glavna svjetska sila, Profil, Zagreb
16. Rukavina, Jure: (2009),  Kapitalizam šteti vašem zdravlju, tjednik Fokus, 20. ožujka 2009., Zagreb
17. Stuckler, David, King, Lawrence, Mckee, Martin: (2009.), Mass privatisation and the post-communist mortality crisis: a cross-national analysis, Lancet, Volume 373, Issue 9661, Pages 399 - 407, 31 January 2009
18. Stuckler, David i King, P.Lawrence: (2007), Social Costs of Mass Privatization, William Davidson Institute Working Paper No. 890

[1] Tsunami - (jap. lučki val, visoka voda) su dugi valovi uzrokovani tektonskim pomicanjem ploča morskog dna, odnosno podmorskim potresima. Naziv potječe iz Japana gdje su tsunamiji česti. U blizini epicentra visina potresnih valova može biti izuzetno visoka. S udaljavanjem od epicentra, te prilikom putovanja u dubokim oceanskim zaravnima, tsunami ima male amplitude no putuje velikim brzinama, u prosjeku oko 700 km/h. Tsunami u Indijskom oceanu 26.prosinca 2004.  nastao je kao posljedica podmorskoga Sumatransko-Andamanskog potresa Ovaj tsunami usmrtio je oko 275.000 ljudi i razorio obalu nanijevši velike štete u 14 zemalja, od Indonezije sve do Somalije u Africi, a najviše u Indoneziji. Ukupna pričinjena šteta procjenjuje na deset milijardi dolara što ga čini jednom od najsmrtonosnijih prirodnih katastrofa u modernoj povijesti. Različite su procjene magnitude potresa, koje se kreću od 9,1 do 9,3 po Richterovoj ljestvici (po ovim procjenama to bi mogao biti drugi najveći potres ikada zabilježen seizmografom).

[2] Pretvorba - pretvorba vlasništva, proces prelaska iz državnog ili društvenog vlasništva u privatno. Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj dogodila se nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenjem Hrvatske kao prijelaz iz planskoga gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju za vrijeme Domovinskog rata. Do 1990. godine, gotovo sve tvrtke u Hrvatskoj bile su u društvenom vlasništvu. Proces pretvorbe i privatizacije počeo je u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća Zakonom o privatizaciji banaka.^[7] Raspadom Jugoslavije došlo je do privatizacije dijela društvene imovine. Dio društvene imovine postala je državna imovina, jer se smatrala posebno bitnom i uspostavljena su hrvatska državna poduzeća (Hrvatska pošta, Hrvatske šume, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske željeznice i dr.) Ostali dio društvene imovine postepeno je privatiziran. Pretvorba se provodila kroz Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća Narodne novine br. 19/91. Za provođenje pretvorbe osnovan je  Hrvatski fond za razvoj, kojeg je naslijedio Hrvatski fond za privatizaciju, koji je postojao do 2011., kada je osnovana Agencija za upravljanje državnom imovinom. Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju donio je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 27. studenoga 1992. Fond je obavljao: pretvorbu društvenih poduzeća u državna, privatizaciju – prodaju dionica, udjela, stvari i prava i prijenos dionica, upravljanje pravnim osobama u kojima državne institucije imaju dionice i udjele, te druge poslove utvrđene zakonom. Kroz proces pretvorbe trebalo je utvrditi vrijednost svakog pretvaranog društvenog poduzeća kako bi se ustanovio temeljni kapital svakog poduzeća. Ta vrijednost bi bila podijeljena na dionice koje je trebalo postupkom predviđenim zakonom o pretvorbi ponuditi svima onima koji su stvarali vrijednost tog poduzeća iz Članka 5 zakona, zaposlenicima i bivšim zaposlenicima i njihovim obiteljima, umirovljenicima i sl.. Njima je omogućeno stjecanje 50% vlasništva pretvaranih društvenih poduzeća. Ostala vrijednost je trebala pripasti 25 % Hrvatskom mirovinskom fondu (HMO), a preostalih 25 % Hrvatskom fondu za pretvorbu (HFP) koji je trebao postati pokretač gospodarstva.

[3] Privatizacija - Proces transfera imovine, odnosno kapitala iz javne (državne) u privatnu  svojinu. Privatizacija je proces  prijenosa vlasništva s države na fizičke ili pravne osobe. Modeli privatizacije: a) prodaja, b) vaučerska privatizacija, c) dioničarstvo zaposlenih.  

[4] Tranzicija -  (prijelaz), prijelazno razdoblje, razdoblje prestanka jednoga sustava i početak drugoga, pojam kojim se označavaju tzv. tranzicijske zemlje, zemlje koje su u prijelazu iz planskog gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju, ekonomska pretvorba netržišnih gospodarstava u tržišna, osobito bivših socijalističkih država. Tranzicija je prijelaz iz nedemokratskih u demokratske režime. Najprije u Latinskoj Americi i Južnoj Europi, a poslije 1989. u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi. Kao svjetski proces započeo je 90-ih godina 20. stoljeća, a u nekim je zemljama (kao npr. u Hrvatskoj) zastupljen sve do danas. Tranzicija je pojam koji se u hrvatskoj sociologiji i politologiji prije 1989. godine nije koristio.

[5] Prema knjizi „Gospodari kaosa“ Davora Domazeta-Loše

[6] KGB - ruska kratica za Комите́т Госуда́рственной Безопа́сности (Komitet državne sigurnosti), krovna organizacija koja je služila kao sigurnosna agencija, tajna policija i obavještajna agencija od 1954. do 1991. u Sovjetskom Savezu. Predsjednik Rusije Boris Jeljcin 1995. je potpisao dekret kojim se raspušta KGB i uvodi FSB, Federalna služba sigurnosti Ruske federacije.

[7] Stasi - (njem. Ministerium für Staatssicherheit, Ministarstvo za državnu sigurnost), zlokobna, okrutna, tajna policija za vrijeme Njemačke Demokratske Republike i ujedno organizacija za progon takozvanih političkih prestupnika. Osnovana je  1950. godine s operacijskim centrom u Istočnom Berlinu, gdje se nalazio njen veliki kompleks u Lihtenbergu. Rasformirana je 1989. raspadom DDR-a. Stasi je prvenstveno služila ugnjetavanju domaćeg pučanstva. Pored golemog nadzora putem brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenata te kritičara režima.

[8] UDBA -  (sr. Uprava državne bezjednosti, a hr. Uprava državne sigurnosti). Tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, nastala je 1946. preustrojem OZNE i prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja, ubijanja  i terora protiv disidenta te kritičara režima.

[9] KOS – kratica za Kontraobavještajnu službu koja je bila sastavni dio JNA u nekadašnjoj SFRJ. KOS je nastao 1946. od Trećeg odsjeka OZNE pri Ministarstvu narodne obrane. Zadaće su bile "kontraobavještajna zaštita, borba protiv unutrašnjeg neprijatelja, suprostavljanje fašističkoj i ekstremnoj emigraciji, borba protiv težih slučajeva razbijanja moralno političkog jedinstva i zaštita tajnosti". Na teritoriju Republike Hrvatske u obavještajno-sigurnosnom sustavu bilo je preko 2500 časnika. Stavio je pod svoju dominaciju velike proizvodne sustave: INU, Astru, Ingru i  dr. Po svojoj prirodi sustav KOS-a sustavno se pod izlikom "čuvanja ustavom utvrđenog poretka, teritorijalne cjelokupnosti i suvereniteta SFRJ" odnosno integralnog jugoslavenstva borio najprije protiv demokratizacije  u tadašnjoj državi, a potom početkom 90-ih i protiv početaka tranzicijskih procesa koji dovode do raspada SFRJ pripremajući i provodeći oružanu agresiju protiv Hrvatske.

[10] Chicago Boys -  skupina mladi ekonomista koji su obrazovani na Sveučilištu u Chicagu pod utjecajem Miltona Friedmana i provodili ubrzanu privatizaciju po načelu „Doktrine šoka“ u raznim zemljama, od Chilea do postkomunističkih zemalja.

[11] Milton Friedman, - (1912. – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta i jedan od kreatora teorije „ubrzane privatizacije“ koja se s katastrofalnim posljedicama provodila u svim postkomunističkim zemljama. Friedman i Keynes često se smatraju najutjecajnim ekonomistima 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu. Imao veliki utjecaj na tranzicijske procese koji su se provodili u postkomunističkim državama.

[12]CIA –Central Intelligence Agency ili hrv. Središnja obavještajna agencija SAD-a, obavještajna služba američke vlade u čijoj nadležnosti primarno nalazi prikupljanje i analiza podataka o stranim vladama, korporacijama i pojedincima, odnosno davanje takvih podataka raznim drugim odjelima vlade. Funkcija CIA-e su  I prikrivena djelovanja eng. (covert operations) gdje služi kao skrivena ruka vlade SAD-a u tzv. tajnim operacijama, od kojih su neke često na rubu zakona, pod okriljem predsjednika.

[13] think-tank- (engl.) – skupina ljudi organizirana za interdisciplinarna istraživanja, koja razmišlja o novim idejama na pojedinom području i daje savjete o tome što treba učiniti.

[14] Solidarnost,(sindikat)–(poljski Solidarność; puno ime Niezależny Samorządny Związek Zawodowy "Solidarność") ime je poznatog sindikata na čelu kojeg je bio Lech Wałęsa. Zaslužan za oslobođenje od komunističke vladavine u Poljskoj prije pada Berlinskog zida 1989. godine. Od početka su radnički pokret podupirali disidentski intelektualci (uključujući Tadeusza Mazowieckog, Jaceka Kurońa, Adama Michnika, Józefa Tischnera) i velik dio Katoličke Crkve. Solidarnost se je tada pretvorila u popularni pokret protiv vladajućeg režima. Na prvim demokratskim izborima u Poljskoj, 4. lipnja 1989., kandidati sindikata Solidarnost dobili su većinu glasova. Taj događaj i izbor utemeljitelja i vođe Solidarnosti, Lecha Walese, za predsjednika Poljske u prosincu 1990., bili su kruna djelovanja sindikata, koji je zapravo bio politički i društveni pokret, snaga koja je imala odlučujuću ulogu u izlasku Istočne Europe iz komunizma. Veliki radnički štrajk u brodogradilištu „Lenjin" u Gdanjsku, u kolovozu 1980., čiji je jedan od vođa bio 37-godišnji električar Lech Walesa, bio je uvod u osnivanje, u rujnu iste godine, neovisnog sindikata Solidarnost. Bio je to prvi sindikat u istočnom bloku koji nije nadzirala komunistička partija, a zauzimao se za društvene i političke promjene prema liberalizaciji i demokratizaciji države. Već dogodine vlast je pokušala ugušiti Solidarnost proglasivši izvanredno stanje, koje je potrajalo do 1983. godine. Solidarnost je zabranila, a vođe uhitila i internirala. Vlast je na kraju bila prisiljena pregovarati sa Solidarnosti, a njezina zabrana je ukinuta. Na prvim, neki kažu,„poluslobodnim" izborima 1989., održanima zahvaljujući do tada već bitno promijenjenim okolnostima, ponajviše pojavi Gorbačova u SSSR-u s njegovom „perestrojkom" i „glasnosti", član Solidarnosti Tadeusz Mazowiecki postao je predsjednik koalicijske vlade.

[15] Perestrojka - (ruski: перестройка, ponovna izgradnja) je program reforme sovjetskog gospodarstva i politike što ga je lansirao Mihail Gorbačov 1987. godine. Gospodarskom reformom je omogućeno ograničeno funkcioniranje tržišta, a političkom reformom postupno su uvedeni sloboda tiska, sloboda govora i novi oblici izborne konkurencije, uz otvaranje javnih medija kritičkom izvještavanju o slabostima sovjetskog sustava. Paketom reformskih zakona omogućeno je otvaranje privatnih poduzeća, dopuštena su ograničena inozemna ulaganja i decentralizacija. Reforme su imale ograničen domet, jer nisu mijenjale bit sustava, pa je perestrojka ubrzala krizu i raspad sovjetskog komunističkog sustava 1991. godine te time i kraj Hladnog rata.

[16] Berlinski zid, zid koji je razdvajao Zapadni Berlin od Istočnog sagrađen je 1961. godine, a srušen  9.11.1989.  nakon što je vlast dozvolila prijelaz iz Istočnog Berlina u Zapadni i obratno bez ikakvih uvjeta ili papira. Ova vijest se brzo proširila  Berlinom čiji su se građani odmah počeli sakupljati na graničnim prijelazima te rušiti dijelove Berlinskog zida.

[17] Papa, sveti Ivan Pavao II. - (građansko ime: Karol Józef  Wojtyła) (Wadowice, 18. svibnja 1920. - Vatikan, 2. travnja 2005.), papa, blaženik Katoličke Crkve. jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća  prvi papa iz jednoga slavenskoga naroda. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu "kultura života" na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: "Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti." Promicao je međureligijski dijalog i mir. Kao političar i državnik, Ivan Pavao II. je, po mnogim prosudbama, osoba najzaslužnija za rušenje komunizma.  Ivan Pavao II čak tri puta hodočastio posjetio Hrvatsku. Posebno je ostalo zapamćeno veliko misno slavlje na zagrebačkom Hipodromu pred više od milijun ljudi. Bilo je to 1994. godine dok je Hrvatskom još bjesnio rat. Uvijek je govorio o oprostu, ali i o pravu malih naroda na svoju slobodu. Papa je bio od  1978. do smrti 2005. godine. Papa Franjo proglasio ga je svetim 2014.

[18] Helmut Kohl - (rođen 1930.), njemački političar, godine 1973. izabran je za predsjednika Kršćansko-demokratske unije (CDU). Stranku je vodio 25 godina sve do 1998. godine. Godine 1982. imenovan je kancelarom Savezne Republike Njemačke, a 1989. pokrenuo je inicijativu za ujedinjenje dvije Njemačke što je ostvareno 1990. Na dužnosti kancelara bio je punih 16 godina, a naslijedio ga je nakon izbornog poraza 1998. Gerhard Schröder (SPD). Imao je važnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske za što je 2006. dobio hrvatsko odlikovanje.

[19] http://www.vecernji.hr/...

[20] Wojciech Witold Jaruzelski, ( 1923. –  2014.), bio je poljski umirovljeni general i  komunistički vođa, odgovoran za zabranu i pokušaje slamanja djelovanja sindikata Solidarnost. Proglasio izvanredno stanje u Poljskoj 1981. ukinuo sindikalni pokret Solidarnost i dao zatvoriti sindikalne vođe. Posljednji je predsjednik Narodne Republike Poljske (komunističke) i prvi predsjednik demokratske Poljske.

[21] Lech Walesa - (rođen 1943.), radnik u brodogradilištu u Gdansku, sindikalni lider, bio u zatvoru zbog sindikalnog djelovanja nekoliko puta, političar i državnik. Suosnivač i vođa sindikalnog pokreta Solidarnost, prvog slobodnog sindikalnog pokreta u komunističkim državama. Prvi je predsjednik demokratske Poljske  (1990.- 1995.). Godine 1983. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

[22] Timothy Garton Ash, – (rođen 1955.), britanski povjesničar, pisac i komentator, profesor na Sveučilištu Oxford. Pisao je o suvremenoj povijesti Središnje Europe, o komunizmu, o revoluciji 1989. i prelasku Istočnih komunističkih zemalja u kapitalističke članice EU.

[23] Chalmers Johnson - (1931.-2010.) američki pisac, profesor emeritus sa Sveučilišta u Kaliforniji, u San Diegu. služio je u Korejskom ratu, bio savjetnik CIA-e, autor mnogih knjiga, pisao o posljedicama američkog imperijalizma.

[24] Mihail Sergejevič Gorbačov, (1931, Ukrajina), komunist, posljednji predsjednik SSSR-a. Na vlast je došao 1985. nakon smrti Konstantina Černjenka, kada je uz pomoć manipulacija i s jednim glasom više izabran za generalnog sekretara CK KPSS-a. U 1988. započinje vrijeme Glasnosti kojom se dopušta kritiziranje putem javnih glasila partije i njenih čelnika. Početak 1990. godine zatiče ovu državu u totalnom rasulu Tijekom 5 godina njegove vladavine državni budžet je imao godišnji deficit od 109 milijardi rubalja, a  strani dug je u ovom istom razdoblju prešao s nula dolara na 120 milijardi. Ljudi su od posljedica slavljene Perestrojke trpjeli nestašice kakve nikada nisu doživjeli. Sporazumom iz 8. prosinca  1991 godine predsjednik Rusije Boris Jeljcin, predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk i Bjelorusije Stanislav Šuškevič potpisuju smrt Sovjetskog Saveza i nezavisnost vlastitih država. Ovo stanje na kraju priznaje i Gorbačov na Božić 1991. godine kada podnosi ostavku na svoj položaj pošto država više ne postoji. Formalno Sovjetski Savez je ukinut 1. siječnja  1992. godine.

[25] Bundestag – savezni  parlament u SR Njemačkoj sa sjedištem u zgradi Reichstaga u Berlinu.

[26] Hans-Herman Hertle- (rođen 1955.) njemački povjesničar  i publicist, radio u Centru za suvremenu povijest u Potsdamu. Napisao nekoliko knjiga o zbivanju u Istočnoj Njemačkoj i padu Berlinskog zida, npr. „The Berlin Wall – Monument of the Cold War“ (Berlin, 2007), te prilog “The Fall of the Wall. The Unintened Self-Disolution of East Germany's Rulling Regime.“ u „The End of the Cold War,“ Cold War International History Project, Woodrow Wilson International Center for Scholars, Bulletin, no.12/13 (jesen/zima 2001). Str.133-34.

[27] DDR - (njemački; Deutsche Demokratische Republik), Istočna Njemačka, službeno Njemačka Demokratska Republika (NJDR), bila je komunistička država koja je postojala od 1949. do 1990. godine na području bivše sovjetske okupacijske zone. DR Njemačka proglašena je u sovjetskom dijelu Berlina 7. listopada 1949. Puni suverenitet dobila je 1945., ali sovjetske su trupe stupile na njezin teritorij poslije dogovora u Potsdamu, kao odgovor američkoj nazočnosti u Zapadnoj Njemačkoj tijekom Hladnog rata. DR Njemačka bila je članica Varšavskog ugovora. Poslije izbora, ujedinila se sa Saveznom Republikom Njemačkom 1990. godine. Kao takva je postala i dio Europske Unije.

[28]ČSSR-(Československá socialistická republika), Čehoslovačka socijalistička republika, službeni naziv Čehoslovačke od 1960. do 1990. Bila je članica Varšavskog pakta i satelit SSSR-a.

[29] SSSR – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (često zvan i Sovjetski Savez, poznat i pod kraticom SSSR) je država nastala 1922. na prostoru Carske Rusije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i Komunističke partije, nestala 1991. godine, a sastojala se od 15 republika. Bila je vodeća svjetska komunistička sila. Posljednji predsjednik bio je Mihail Gorbačov.

[30] Brandenburška vrata -  (njem.: Brandenburger Tor) su trijumfalna vrata, simbol njemačkog glavnog grada Berlina. Smještena su na Pariškom trgu i jedina su preostala vrata od vrata izgrađenih kao ulaz u Berlin. Sjeverno od vrata nalazi se Reichstag, a južno od nje stoji Memorijalni centar Europe posvećen Židovima stradalim u Drugom svjetskom ratu. Vrata su spojena s obnovljenom avenijom Unter den Linden koja je izravno vodila do kraljevske rezidencije. Naredbu za izgradnju vrata izdao je pruski kralj Fridrik Vilim II., a gradio ih je arhitekt Karl Gotthard Langhans između 1788. i 1791. godine. Kada su nacisti došli na vlast 1933.  koriste  ih kao simbol svoje moći. To je bila jedina građevina koja je ostala stajati među ruševinama Pariser Platza 1945. nakon bombardiranja. Zatvorena su 1961., kad je izgrađen Berlinski zid, a kada je Zid srušen 1989. Brandenburška vrata su postala simbol mira i ujedinjenja grada.

[31] Trabant - Trabant 601, popularni Trabi je istočnonjemački auto za široke mase, direktni odgovor na VW Bubu, a prodavao se diljem komunističkih i socijalističkih država Europe. Proizvodila ga je tvornica VEB Sachsenring u Zwickau, u pokrajini Saskoj. Proizvodio se od 1963 do 1990. Šasija mu je bila napravljena od plastike, a najveći problem je stvarao dvotaktni motor koji je izbacivao otrovne pare. Naime motor nije imao pumpu za ulje pa je bilo potrebno miješati benzin s motornim uljem, a zbog toga je iza Trabija ostajao oblak dima. No, unatoč svim njegovim manama, prodano je preko tri milijuna primjeraka ovog teškog zagađivača zraka.

[32] Nicolae Ceauşescu (1918. 1989.), predsjednik Rumunjske, komunistički vođa zemlje i brutalni  diktator od     1965. do njegovog uklanjanja i pogubljenja u 1989.

[33]Nicolae Ceauşescu - (1918.-1989.), predsjednik Rumunjske, komunistički vođa zemlje i brutalni diktator od 1965. do 1989., kada je strijeljan zajedno sa svojom ženom Elenom tijekom rušenja komunističkog režima.

[34] „U tom ludilu ima sistema“, riječi kojima Polonije, komornik na dvoru kralja Klaudija, Hamletovog ujaka,  opisuje Hamletovo ludilo u Shakespearovoj drami „Hamlet“.

[35]Mastermind –(engl.) vrhovni um, osoba koja ima superiorni intelekt i vještine kojima je superiorna svojim sljedbenicima, osoba odgovorna za najvišu razinu planiranja i provođenja operacije.  

[36] Mabuse (Doktor Mabuse) – kriminalni genij, lik kojeg je 1921. kreirao Norbert Jacques u romanu Dr. Mabuse, der Spieler , a režiser Fritz Lang ga je učinio slavnim u tri svoja filma (1922.,1933. i 1960.). Mabuse svoja kriminalna djela provodi kroz mrežu svojih agenata. Lik dr. Mabusea bio je prvi filmski supernegativac i inspiracija za slične likove u mnogim drugim filmovima.

[37] Naomi Klein, – (rođena 1970., Montreal, Kanada), kanadska novinarka, pisac, autorica filmova  i aktivistkinja poznata po svojim političkim analizama i kritici korporativne globalizacije, korporativnog kapitalizma i neoliberalne ekonomije. Autorica je velikog broja uspješnica, a najpoznatije su joj knjige No logo i Doktrina šoka koja je prevedena na  više od 20 jezika. Stalno je na listi najutjecajnijih mislioca na globalnoj razini.

[38] Zanimljiva analiza knjige Doktrina šoka može se pročitati na http://pollitika.com/.... Taj tekst je skraćena i prilagođena verzija teksta novinara Lasse Horne Kjaeldgaarda, objavljenog pod istim naslovom u dnevniku „Politiken“, 1. lipnja u Kopenhagenu, povodom izdanja na danskom jeziku knjige Naomi Klein „The Shock Doctrine. The Rise of Disaster Capitalism“

[39] John Maynard Keynes–(1883.- 1946.), jedan od najutjecajnijih ekonomista XX. stoljeća, profesor na Sveučilištu Cambridge, savjetnik britanske vlade te dugogodišnji urednik časopisa Economic Journal i tajnik Kraljevskog ekonomskog društva,  tvorac moderne  makroekonomije. Njegove ideje su bitno utjecale na politiku mnogih vlada u XX. stoljeću. Suprotstavljao se klasičnoj doktrini laissez-fairea, koja je do tada dominirala u ekonomskoj teoriji, posebno na Cambridgeu, U doba svjetske ekonomske krize 1930-ih Keynes je pokušao definirati alternativnu teoriju makroekonomske regulacije, koja je svoj oblik dobila u njegovu najznačajnijem djelu, Općoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca, 1936.  U tom djelu Keynes zagovara aktivnu ekonomsku ulogu države u djelovanju na agregatnu potražnju (ukupnu potražnju građana kao potrošača, poduzeća kao investitora i državnih tijela za opće rashode). Keynes je bio zagovornik državne intervencije u gospodarstvo s ciljem sprečavanja negativnih efekata recesije i depresije. Prva praktična primjena tih ideja bio je New Deal u SAD pod administracijom Franklina Delana Roosevelta. Tijekom II. svjetskog rata radio je kao savjetnik Ministarstva financija, a zatim kao istaknuti sudionik Međunarodne konferencije u Bretton Woodsu 1944. o poslijeratnom svjetskom financijskom poretku, na kojoj je dogovoreno stvaranje Međunarodnoga monetarnoga fonda i Svjetske banke.

[40] Augusto José Ramón Pinochet Ugarte - ( 1915.-2006.), general, diktator i predsjednik Čilea. Bio je vođa četveročlane vojne hunte koja je s vlasti svrgnula socijalističkoga predsjednika Allendea 1973. godine. Pinochet je izveo državni udar, uz vojnu pomoć koja mu je došla iz SAD-a. Proglašeno je izvanredno stanje i raspušten parlament. Pinochet je, da bi uništio marksističku prošlost Čilea, odmah osnovao novu tajnu policiju pod imenom "Uprava nacionalne obavještajne službe" ili DINA. Pinochet je predvodio ubrzanu tranziciju ka gospodarstvu slobodnog tržišta. Povjerenstvo za ljudska prava UN 1977. godine osudilo je Pinochetov režim. Tijekom 1982. pogoršala se politika gospodarstva dovodeći na rub bijede mnogo ljudi. Njegova vlast je potrajala sve do 1990. godine. Po okončanju Pinochetove diktature nova vlada je formirala Nacionalnu komisiju za istinu i pomirenje, čiji je glavni posao bio da utvrđivanje kršenja ljudskih  prava za vrijeme Pinochetovog režima. Do 1996. Komisija je utvrdila krivnju Pinochetovog režima za smrt 3,197 osoba i utvrdila imena 600 pripadnika oružanih snaga koji su sudjelovali u kršenju prava.  Pinochet je 2000. u Čileu optužen za brojne zločine, ali nije izašao  pred sud zbog lošeg zdravlja.

[41] Jeffrey David Sachs,-  (1954, SAD), američki ekonomist i direktor American Earth Institute na Columbia University. Sachs je postao poznat po propagiranju „šok terapije“ kroz „ubrzanu privatizaciju“  u zemljama u razvoju i u zemljama Istočne Europe u postkomunističkom razdoblju. Posljedice njegovog djelovanja su katastrofalne.

[42] MMF-Međunarodni monetarni fond, (engl. International Monetary Fund – IMF, njem.Internationaler Währungsfonds) je međunarodna organizacija sa sjedištem u Washingtonu  zadužena za nadzor globalnog financijskog sustava nadziranjem kamatnih stopa i bilanci plaćanja, kao i za pružanje tehničke i financijske pomoći. Trenutno MMF ima 189 zemlje članice. Tri su glavna područja aktivnosti: promatranje, financijska i tehnička pomoć. Nadzor se sastoji od procjene propisa o novčanoj razmjeni zemalja članica s obzirom na uvjerenje kako jaka i dosljedna ekonomska politika vodi stabilnom deviznom tečaju, te pogoduje rastu i razvoju svjetske ekonomije. Financijska pomoć uključuje kredite i zajmove članicama MMF-a s platnom bilancom koja podupire politiku prilagodbe i reforme. MMF je osnovan na svjetskoj konferenciji o monetarnim i financijskim problemima održanoj u Bretton Woodsu 1944. godine. Osnivači MMF-a su John Maynard Keynes, Harry Dexter White. Hrvatska je članica Fonda od 14. 11. 1992. 

[43] Ante Marković -  (1924., Konjic,BIH-2011., Zagreb), od 1941. godine bio je u partizanima, diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine. Zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«, gdje je 1961. postao generalni direktor. Taj je položaj zauzimao pune 23 godine, do 1984. Godine 1986. postao je predsjednik Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a na toj je dužnosti bio dvije godine. Marković je bio posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ, od 1989. do 1991., kada je podnio ostavku. Pokrenuo je ambiciozan program ekonomskih reformi kojim je htio spasiti Jugoslaviju. Propala je i Jugoslavija i njegove reforme i njegova politička karijera. Od tada je uglavnom živio u Austriji i bavio se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade. 

[44] Anders Aslund, - (rođen 1952), švedski ekonomist, savjetnik raznih vlada, profesor međunarodne ekonomije na Stockholm Scool of Economics u Stockholmu. Fokus njegovog rada je na ekonomskoj tranziciji od centralno planske prema tržišnoj ekonomiji. Bio je savjetnik vlada Kirgistana, Rusije i Ukrajine. Zastupao je radikalne ekonomske reforme u Rusiji i Istočnoj Europi. Od 1991. do 1994. Aslund je zajedno s Jeffrey Sachsom i Davidom Liptonom bio savjetnik ruskoj reformističkoj vladi Borisa Jeljcina i premijera Yegora Gaidara. Poslije je radio i sa zamjenicima premijera Anatolijem Čubajsom i Borisom Fedorovim.

[45] Misha Glenny, - (rođen 1958.), britanski novinar specijaliziran za jugoistočnu Europu i globalno organizirani kriminal. Na Columbia University predaje o „kriminalu u tranziciji“. Objavio knjige McMafija: kriminal bez granica, Pad Jugoslavije: treći balkanski rat.

[46] Leonid Danilovič Kučma,- (rođen1938.), strojarski inženjer, do 1990. član Centralnog komiteta komunističke partije, 1992. postaje premijer vlade, a 1994. postaje drugi predsjednik neovisne  Ukrajine, ponovno izabran za predsjednika 1999. godine. Njegov mandat bio je ispunjen korupcijskim skandalima, smanjivanjem medijskim slobodama i ubojstvima novinara.

[47] http://www.poslovni.hr/...

[48] http://www.banka.hr/...

[49] Francis Fukuyama -  (Chicago,1952.) znanstvenik, sociolog i istraživač u slavnom trustu mozgova «Rand Corporation»,  profesor je političke ekonomije na sveučilištu Johns Hopkins u Baltimoreu, Maryland, SAD. Svjetskoj je javnosti postao poznat kao autor bestselera iz područja političke filozofije, futurologije i, općenito, kao analitik i prognostik globalnih društvenih zbivanja. Njegovo najpoznatije djelo je  "The End of History and the Last Man" (prevedeno na hrvatski kao "Kraj povijesti i posljednji čovjek").

[50] http://www.esade.edu/...

[51] Marijan Ožanić (2008.), Razvoj Hrvatske počiva na glupim tezama, zabludama i iluzijama, LIDER, 7. studenog 2008.

[52] http://www.networkers.org/...

[53] Lancet, je jedan od vodećih svjetskih medicinskih časopisa, osnovan 1823. u Londonu.

[54] Slaven Letica (Podgora, 1947.) je hrvatski kolumnist, političar i sveučilišni profesor. Od 1980. godine je profesor sociologije na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Od 1990. do 1991. bio je osobnim savjetnikom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.  Godine 2000., Letica se kandidirao za hrvatskoga predsjednika kao neovisni kandidat, a 2003. izabran je na listi HSP-a za neovisnog zastupnika u 5. saziv Hrvatskog sabora. Kao savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije radio je na različitim istraživačkim i razvojnim projektima u brojnim  zemljama. Autor je i koautor 16 znanstvenih i popularno znanstvenih knjiga i udžbenika u zemlji i SAD-u. Uz to je i autor preko sto znanstvenih i stručnih članaka.

Povezani članci

• Zablude i zlo privatizacije
• Pretvorba i privatizacija (3) – Prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam i privatizaciju
• Stupovi društva i stupovi srama
• Pretvorba i privatizacija (2) – Rusija, pravi cilj tranzicijskog tsunamija
• Pretvorba i privatizacija (4) – Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj

Komentari

Komentiraj