21. 06. 2019

Povijest industrije – što je to, zašto nam treba i kako ju proučavati

Povijest industrije ima važnu ulogu kao i svi ostali oblici povijesti nekog društva. Nažalost, industrijskom poviješću se kod nas rijetko tko bavi, a niti se ne proučava i ne predaje na sveučilištima. Povijest industrije ne bi trebala proučavati samo industrijske građevine, industrijsku opremu i industrijske proizvode, već bi težište trebala staviti na procese stvaranja, rasta, razvoja, a često i propasti industrija.


 B.0.PIFT

Proizvodnja generatora u tvornici Rade Končar, 1958. godine

(Izvor slike: izložba „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947.-1952., Muzej grada Zagreba, prosinac 2016.)

Napomena

Tekst je preuzet (i nešto proširen) iz Zbornika predavanja održanih na 8. simpoziju Povijest i filozofija tehnike, PIFT 2019., na FER-u, u Zagrebu, 4. i 5. lipnja 2019. godine. Urednik Zbornika je prof.dr.sc. Zvonko Benčić. http://www.hro-cigre.hr/....

Na kraju teksta je PowerPoint prezentacija korištena uz predavanje.

  B.1.PIFT

Marijan Ožanić govori o povijesti industrije na simpoziju PIFT 2019, 4.lipnja 2019. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Uvod

Krajem prosinca 2016. u Muzeju grada Zagreba[1] otvorena je izložba „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947-1952.“. Izložba je bila otvorena do 26. veljače 2017. godine. Autor Izložbe bio je povjesničar Goran Arčabić sa suradnicama, dizajnericama  Ninom Bračun, Robertom Bratović i Mašom Poljanec. Vremenski je izložba usmjerena na vrijeme provedbe Petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede u Jugoslaviji (između 1947. i 1952.)[2], iako se na izložbi prema slikama i dokumentima vidi da su se tvornice (KONČAR) počele projektirati i graditi već u rujnu 1945., znači prije donošenja Petogodišnjeg plana.  Izgradnja državnih poduzeća (giganata) teške industrije i elektroindustrije tada je predstavljala ideološku bazu privrednog i društvenog razvoja. Tema je, barem za nas iz industrije, vrlo zanimljiva, jer obrađuje 4 velike tvornice – KONČAR[3], Prvomajsku, TPK -Tvornicu parnih kotlova i Jedinstvo.  Nažalost, sve je bilo stisnuto  na jako malom prostoru,  iako svaka od tih tvornica ima veoma zanimljivu povijest i sve bi zaslužilo mnogo veću izložbu i ozbiljniju analizu i obradu. Ipak, bilo mi je korisno, jer sam tamo, pored ostalog,  vidio  dosta zanimljivih fotografija i nekoliko zanimljivih arhivskih knjiga i članaka koje sam poslije potražio u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici[4].

 B.2.PIFT

Plakat s izložbe „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947-1952.“

(Izvor slike: http://mgz.hr/hr/naslovnica/)

Tekst koji je pratio izložbu bio je dosta površan. Sve se svodilo na to da je na temelju Petogodišnjeg plana i ostalih ovakvih planova i partijskih dokumenata donesena odluka da se grade tvornice. Težište izložbe stavilo se na izgradnju građevinskih objekata, a mi koji smo iz industrije znamo da je snaga i vrijednost tvornica u znanju ljudi, tehnološkim procesima i kvaliteti proizvoda. Zgrade su samo važan i nužan okvir u kojem se odvija proizvodnja.

 Uvijek me veseli kada vidim neku izložbu, neku knjigu ili neki prilog o povijesti industrije, ali svaki put imam osjećaj da to sve nije ono pravo i da bi teme iz povijesti industrije trebalo ozbiljnije, dublje i puno kompleksnije obrađivati.

Nakon obilaska te izložbe o industrijskoj baštini zaključio sam da nemamo specijalizirane stručnjake za povijest industrije. Imamo stručnjake za povijest umjetnosti, za povijest društva, nešto i za povijest znanosti, ali nigdje se kod nas ne obrazuju stručnjaci za industrijsku povijest. I to je problem koji se vidi i na ovoj izložbi.

Briga i proučavanje industrijske baštine svela se na brigu o zgradama i industrijskim halama. Industrijska baština obuhvaća ipak mnogo veće područje.

Ako se nešto i napiše ili napravi neka izložba o temama iz industrijske povijesti, to je u pravilu dosta površno. Sakupe se neke stare fotografije, stari članci iz novina, te poneki dokumenti, ali to sve nije dovoljno za jedan ozbiljan stručni prikaz nekog industrijskog razdoblja.

I ponovo mi se otvaraju pitanja što je industrijska povijest, je li ona drugačija od  povijesti koja se standardno proučava na fakultetima, te kako obrađivati teme iz industrijske povijesti i kakvo je obrazovanje potrebno za istraživače te povijesti.

Povijest industrije-što je to?

Povijest industrije ima važnu ulogu u jednom narodu kao i povijest umjetnosti, politička povijest, povijest znanosti i svi ostali oblici povijesti nekog društva. Nažalost, industrijskom poviješću se kod nas rijetko tko bavi, a niti se ne proučava i ne predaje na sveučilištima. Povijest industrije ima nekih dodirnih točaka s poviješću znanosti, s poviješću tehnike, s industrijskom arheologijom, a spadala bi u gospodarsku povijest. Ali sve te znanstvene discipline nisu industrijska povijest. Povijest industrije nisam našao nigdje u sveučilišnim programima, ni kao dio nekog većeg predmeta. A još manje se može naći predmet ili kolegij  Povijest hrvatske industrije. (Nisam proučio nastavne planove na svim fakultetima, možda se negdje i nešto nađe, ali stvarno sumnjam). Bilo bi logično da takav predmet bude na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, ali ga ni tamo nisam našao, iako bi budući inženjeri strojarstva mogli mnogo toga korisnog naučiti iz primjera (pozitivnih i negativnih) razvoja naših velikih poduzeća, organizacije poduzeća i organizacije razvoja proizvoda. Isto vrijedi i za FER.

Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu pronašao sam na 3. godini predmet Ekonomska povijest[5], a na Fakultetu strojarstva, brodogradnje i zrakoplovstva predmet Povijest tehnike. Prije desetak godina je Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predložio Povijest znanosti kao zasebnu granu u humanističkim znanostima, u polju povijesti.

Zanimljivo je da sam predmet Povijest znanosti i tehnologije pronašao na Hrvatskom katoličkom sveučilištu[6]. U HAZU u Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti postoji Zavod za povijest i filozofiju znanosti kojeg vodi akademik Žarko Dadić[7]. On se niz godina bavio istraživanjima  povijesti znanosti i prirodne filozofije u Hrvata. U svojim knjigama obrađuje povijest svih znanstvenih područja u međusobnoj povezanosti pa se tako uz prirodnu filozofiju u njoj obrađuju matematika, fizika, astronomija, kemija, medicina te donekle filozofija.

 

B.2.PIFT-Ž. DADIĆ

Akademik Žarko Dadić, na simpoziju PIFT 2019, 4.lipnja 2019. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Na tako multidisciplinaran način trebalo bi proučavati i industrijsku povijest.

Zanimljivo je da se pedesetih godina prošlog stoljeća počeo upotrebljavati pojam industrijska arheologija[8], koja je ubrzo  prihvaćena kao posebna znanstvena disciplina. Prema jednoj od ranijih definicija industrijska arheologija se bavi istraživanjem, opisivanjem i interpretacijom, a gdje je to moguće i očuvanjem materijalne kulture industrijskog društva u prošlosti[9].

I industrijska arheologija je povezana s poviješću industrije, ali ni to nije isto.

Povijest industrije treba biti dinamična znanstvena disciplina koja će pratiti sve razvojne faze industrije koja se neprestano razvija i mijenja. Gojko Nikolić u članku „Je li industrija 5.0 odgovor na industriju 4.0 ili njen nastavak?“ opisuje faze razvoja industrije:

         „Godina početka prve industrijske revolucije je izgradnja prvog tkalačkog stroja pokretanog parom 1784. godine.  U 19. stoljeću električna energija je zamijenila energiju pare čime je započela druga industrijska revolucija. Kao pokretač te revolucije bila je izgradnja prve mehanizirane klaonice u Cincinatiju 1870. godine. Treću industrijsku revoluciju obilježava uporaba elektroničkih i informacijsko-komunkacijskih sustava, te temeljem njih široke primjene automatizacije u proizvodnim procesima. Kao godina njenog početka uzima se 1969.(ili 1970.) kada je izumljen PLC (Programmable Logic Controller - programibilni logički upravljački uređaj.

        Početkom 21. stoljeća na Hannover Messe 2011. najavljena je nova 4. industrijska revolucija, češće poznata pod nazivom "Industrija 4.0", promovirana kao termin koji predstavlja novu Njemačku strategiju razvoja industrije. Osobno ju je najavila i predstavila kancelarka Merkel kao razrađenu inicijativu njemačkih poduzetnika i znanstvenika. Prikazana je kao sredstvo povećanja konkurentnosti njemačke proizvodne industrije kroz sve veću integraciju "kibernetičko-fizikalnih sustava" (Cyber-Physical System - CPS) u tvorničke procese.“

 B.3.PIFT

Četiri faze razvoja industrije (industrijske revolucije) prema profesoru Christophu Roseru s Visoke škole u Karlsruheu.

(Izvor slike: članak Igora Čatića „Je li industrija 4.0 doista četvrta industrijska revolucija?“)

Već 2015. godine, samo četiri godine od  proklamiranja industrije 4.0 kao koncepta suvremenog industrijskog sustava nužnog za implementiranje u gospodarstvo, pojavljuje se novi pojam „Industrija 5.0“.  S vremenom se ustalio stav da je industrija 5.0 novi oblik suradnje čovjeka i robota kako bi se iskoristile mogućnosti i strojeva i ljudi. Stvara se Nova industrija koja se po načinu rada i oblicima konačnog proizvoda jako razlikuje od klasične industrije.

Nažalost, u hrvatskoj javnosti još uvijek je slika industrije vezana uz Željezaru Sisak i njezine velike dimnjake.

Naravno, povijest industrije treba se baviti svim razvojnim fazama od one prve do današnje pete faze, ali težište istraživanja trebalo bi staviti na ona razdoblje koja se polako gube u magli prošlosti i za koja je sve teže naći ljude, sudionike povijesti koji o tome mogu pričati iz „prve ruke“. A ubrzo ih više neće ni biti.

Kako proučavati povijest industrije

Povijest industrije ne bi trebala proučavati samo industrijske građevine, industrijsku opremu i industrijske proizvode, već bi težište trebala staviti na procese stvaranja, rasta, razvoja, a često i propasti industrija. To su  vrlo složeni i uzbudljivi procesi koji u sebi objedinjuju povijesne podatke o događajima i osobama, znanstvene spoznaje o razvoju tehnike i organizacije primijenjene u industriji, o razvoju proizvoda, o organizaciji istraživačkog rada u poduzećima, podatke o načinu upravljanja, o utjecaju politike  i društvenih pojava, te o važnim osobama iz industrije od menadžera do vrhunskih stručnjaka.

Povijest industrije ne smije baviti samo opisom i navođenjem određenih događaja, detaljima i procesima, već se mora baviti i objašnjavanjem uzroka i posljedica događaja u industriji u širem društvenom i povijesnom kontekstu.

I povijest umjetnosti nisu samo slike, skulpture i ostala umjetnička djela, već govori i o ljudima koji su to stvarali, o njihovom životu, kako su živjeli, od koga su učili,  s kim su se družili, u kakvom su društvu živjeli, kako su utjecali na društvo, koje su slikarske tehnike koristili, kako su radili boje i kako su se sami mijenjali i mijenjali svoj umjetnički izričaj.

Povijest industrije zaslužuje da se njom bavimo isto tako ozbiljno i stručno kao što se povjesničari umjetnosti bave umjetnošću.

Povijest nekog poduzeća trebao bi biti prikaz složenog niza isprepletenih, međuzavisnih procesa koji se odvijaju u poduzeću, društvu, znanosti, gospodarstvu i politici. Industrijska baština nisu samo zgrade, već više od svega postignuće ljudi koji su u tim tvornicama radili, proizvodi koje su proizvodili, inovacije i patenti koje su stvarali, tržišta koja su osvajali, znanje i iskustvo koje su stekli i priče o tome kako se i zašto sve to događalo.

Industrijska povijest ne treba  samo istraživati što se i kada dogodilo, kako su izgledale građevine u kojima su poduzeća radila, već i odgovarati na pitanja kako i zašto se nešto dogodilo, kako su se procesi stvaranja proizvoda odvijali, kakvi  su  bili proizvodi, jesu li bili konkurentni, inovativni, jesu li imali patenata, kako se dobivalo znanje, koji su bili problemi u razvoju i poslovanju, kako su se borili na tržištu, kakve neuspjehe su doživljavali, kako se poduzećima rukovodilo, kakvi su bili odnosi u poduzećima. To su sve pitanja kojima bi se povijest industrije trebala baviti i za to su potrebni stručni, multidisciplinarni timovi.

Zanimljivo je da se industrijskom poviješću često bave i sociolozi koji o funkcioniranju poduzeća i same industrije ne znaju dovoljno. Zato bih im preporučio da se ugledaju u akademika Josipa Županova, nažalost pokojnog, koji je mnogo pisao o odnosima o poduzećima, stavovima radnika i menadžera što je važan segment povijesti industrije. On nije samo sjedio u kabinetu, kao današnji istraživači,  i slao ankete internetom (kojeg nije bilo) ili postavljao pitanja telefonom, već je dolazio u poduzeća, (dolazio je i k nama u Končar), jer je htio „na licu mjesta“ doznati što se u poduzećima događa.

Vrijeme ide, mnogo podataka se zaboravlja, mnogo dokumenata je izgubljeno, pogotovo u turbulentnim vremenima početkom 1990-ih. Osim toga ljudi u poduzećima bave se proizvodnjom i borbom na tržištu i nemaju sklonosti zapisivanja događaja i misle „da to nije njihov posao“. U poduzećima se teško nađu i fotografije koje opisuju razvoj poduzeća. A današnji znanstvenici s fakulteta (za razliku od nekadašnjih) nemaju sklonosti ulaziti u poduzeća, jer im je to „strani svijet“ kojeg ne razumiju i kojeg izbjegavaju. Puno je jednostavnije sjediti pred računalom, surfati po internetu i slati anketna pitanja internetom.

Zato je jako važno da mi, ljudi iz industrije koji smo sudionici važnih povijesnih događaja i procesa iz razvoja industrije i razvoja proizvoda zapišemo svoja sjećanja, jer ono što se ne zapiše nestane u zaboravu.  Ako mi nešto o tome ne napišemo, onda će o povijesti naše industrije pisati novinari, sociolozi, filozofi ili politolozi na temelju anketa i novinarskih napisa. A još je vjerojatnije da pisati neće nitko.

Već sam pročitao knjige koje govore o suvremenoj hrvatskoj povijesti oslanjajući se samo na novinske članke, a 20.lipnja 2020. godine u Slobodnoj Dalmaciji je izašao tekst pod naslovom „Smrt koja je trebala razbuditi Hrvatsku-Priča o Božidaru Frančiću koji je prije 30 godina pao kao prva žrtva tranzicije“. Tekst je posvećen godišnjici smrti dr. Božidara Frančića, zadnjeg direktora "starog" Rade Končara koji je pred 30 godina, 1.srpnja 1990. godine počinio samoubojstvo. Novinar je nastojao biti korektan, točno je citirao izjave nekih ljudi i dijelove nekih mojih tekstova, ali budući da nije imao dovoljno znanja da sagleda cijelu, vrlo složenu sliku tog vremena i imao je već unaprijed definirane stavove, zaključci su mu potpuno pogrešni. Možemo očekivati da će neki povjesničari i „povjesničari“ za nekih 5-10 godina taj tekst koristiti kada će proučavati povijest Končara. Ako će biti površni i ako neće pročitati još mnogo drugih tekstova i dokumenata, dobiti će se kriva slika povijesti naše industrije.

Klasična izreka Verba volant, scripta manent (Riječi odlaze, ostaje zapisano) podsjeća nas da će se ono što zapišemo ostati, a sve ostalo će nestati u magli zaborava.

Proučavanjem industrijske povijesti uočiti ćemo određene trendove razvoja, zakonitosti povijesnih zbivanja i dobiti znanstvene i stručne podloge za donošenje odluka u budućnosti. Poznavanjem događaja iz prošlosti bolje ćemo razumjeti i današnje vrijeme.

Primjer- zagrebačke industrijske zone, 1923-2019.

U jednoj maloj knjižici tiskanoj u okviru projekta Muzeja grada Zagreba „Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“ našao sam jednu zanimljivu kartu Zagreba iz 1923. godine. Na toj karti su prikazane industrijske zone predviđene urbanističkim planom razvoja ondašnjeg Grada Zagreba.

 B.4.PIFT

Industrijske zone mapirane na karti Zagreba iz 1923. godine. (zapadni dio grada)

(Izvor slike: knjižica uz projekt „Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“.)

 B.5.PIFT

Industrijske zone mapirane na karti Zagreba iz 1923. godine. (istočni dio grada)

(Izvor slike: knjižica uz projekt „Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“.)

 B.6.PIFT

Projekt o zagrebačkoj industrijskoj baštini.

(Izvor slike: knjižica uz projekt „Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“.)

Ova karta nam može ispričati zanimljivu priču iz povijesti industrije. Što možemo naučiti iz ove karte Grada Zagreba iz 1923. godine? Možemo se diviti gradskim ocima koji su vodili Zagreb i koji su znali da je industrija veoma važna za razvoj grada i za standard njegovih stanovnika. Takva strategija je omogućila da Zagreb bude industrijski grad, središte hrvatskog gospodarstva i hrvatske znanosti,  pokretač razvoja cijele Hrvatske. I to sada povežimo s današnjim odnosom prema gospodarstvu u Zagrebu. Grad danas, 2019. godine, nakon gotovo 100 godina  nema niti jednu novu industrijsku zonu, ljude koji upravljaju gradom ne zanimaju ni industrija niti poduzetništvo, a u Zagrebu vlada glupo uvjerenje da je „Zagreb preskup za industriju“. I Zagreb nije više pokretač razvoja cijele Hrvatske kao što je nekad bio. To možemo zaključiti, ako samo pogledamo ovu staru kartu iz 1923. godine. 

Kritičan osvrt na neke radove

Da bi se na  kompleksan i multidisciplinaran način moglo obrađivati povijest industrije trebali bi istraživači imati posebno obrazovanje koje bi uključivalo i znanja iz područja inženjerstva, povijesti društva, povijesti znanosti, sociologije, tehnologije, ekonomije, čak iz filozofije. Naši istraživači povijesti industrije nemaju takvo obrazovanje i nisu ga mogli nigdje steći. Zato, tu povijest gledaju samo iz jednog stručnog „kuta“, koriste mnogo raspoloživih dokumenata, ali ne razumiju njihov odnos i ne razumiju npr. kako su se neke odredbe zakona realizirale u praksi.  Često se oslanjaju na zapise u novinama, ali ti zapisi su u pravilu površni i ne daju pravu sliku procesa koji se odvijaju u poduzećima. A budući da istraživači industrijske povijesti u većini slučajeva  nisu nikada radili u poduzećima, mnogo zbivanja u poduzećima im ostaju nepoznata. S druge strane, ljudi u poduzećima bave se proizvodnjom i borbom na tržištu i nemaju sklonosti zapisivanja događaja i misle „da to nije njihov posao“.

Zato, uvijek nakon čitanja nekog rada iz područja industrijske povijesti zaključujem da je to napisano previše površno i da autori nisu bili u stanju „zagrepsti“ ispod površine. Ipak,  svaki put  me veseli kada vidim da je nešto zapisano,  nađem neki  novi i zanimljiv podatak, jer svaki zapis je jedan segment velike slike koja se radi malo po malo.

Tematikom povijesti industrije često bavi sociolozi i imao sam prilike nekoliko puta, u 2018. godini,  komentirati njihove radove kao čovjek koji ima neka iskustva iz industrije.

Sa zanimanjem sam pročitao rad koji je napisao jedan mladi sociolog iz Instituta za društvena istraživanja pod nazivom „Hrvatska ekonomija između europske periferije i poluperiferije: nalazi iz povijesti hrvatskih visokotehnoloških poduzeća“. Rad je objavljen u Reviji za sociologiju kao izvorni znanstveni rad.

Neki kolege su me zamolili da dam svoj komentar pa sam napisao sljedeće primjedbe:

  1. Pozdravljam svako istraživanje koje se bavi poviješću industrije, ali ističem da to trebaju raditi ljudi koji poznaju industriju, a ne povremeni „vikend turisti“ kojima je to povremeni „safari“ u nepoznato i egzotično područje.
  2. Budući da ima malo radova iz područja povijesti industrije, možemo pozdraviti i ovakve dosta površne i plošne radove koji ipak nose neke korisne informacije.
  3. Ovaj rad otvara pitanje kako se baviti industrijskom poviješću, kakva su znanja potrebna, kakvu metodologiju koristiti i kakav se rezultat mora očekivati.
  4. Nakon čitanja dosta sličnih radova sa sličnim temama mogu zaključiti da ovaj rad nije ni bolji ni gori od ostalih. Prikupljeno je mnogo zanimljivih podataka, pogotovo o načinu nastanka pojedinih naših velikih poduzeća, početkom 20.stoljeća, prije 1945., a koji mogu biti korisni znanstvenicima u njihovim radovima.
  5. Korištenje literature je nesustavno, nasumično.
  6. „Kvalitativno istraživanje nastanka i razvoja hrvatskih visokotehnoloških poduzeća provedeno je kroz analizu službenih monografija poduzeća i internetskih stranica, arhivske građe“ što je primjer površnosti u skupljanju građe. Naime, sve monografije služe da slave one o kojima pišu i u njima vrijede samo datumi i navođenje događaja, bez komentara. Ključna zbivanja u poduzećima, razni problemi i krize u monografijama se  ne spominju.
  7. Nije definiran pojam visokotehnoloških poduzeća. Autoru ti pojmovi nisu jasni. Po čemu je Željezara Sisak visokotehnološko poduzeće? Zar zato što ima visoke dimnjake?
  8. U tekstu se kaže „…naglasak pri istraživanju stanja hrvatske ekonomije potrebno staviti na historijsku kontingenciju i geopolitički položaj Hrvatske.“ Međutim, to je samo jedan od utjecaja i značajnih čimbenika i ništa drugo.
  9. Autor smatra, valjda, da geopolitički sukobi potiču stvaranje kreativnih ljudi i stvaranje inovacije, a nema pojma kako bi se to moglo događati. Vjerojatno misli da su geopolitička događanja uzrok da menadžeri donose dobre ili loše odluke.
  10. Autor provodi površna kabinetska istraživanja na temelju podataka koje pokupi iz razne literature, a ne ulazi u same procese i mehanizme koji te procese pokreću, jer ih ne razumije.
  11. Autor koristi „20 polu-strukturiranih intervjua s akterima hrvatskog istraživačko-razvojnog sektora“. Zašto nije navedeno tko su intervjuirani i po kojim kriterijima su izabrani da bismo mogli ocijeniti vrijednost njegovih zaključaka koje je donio na temelju intervjua? Sumnjam u kvalitetu intervjua, jer autor nema znanja ocijeniti što intervjuirani pričaju i sve što pričaju uzima „zdravo za gotovo“ bez kritične ocjene, jer nema znanja kojim bi to ocijenio.
  12. Autor ističe snažan ekonomski rast zemalja Istočne Europe i Jugoslavije i mjeri ga brojkama rasta BDP-a, a uz to ne spominje kako je utjecalo na kvalitetu života i čime je taj rast plaćen. – To je vrlo pojednostavljeno i površno razmatranje. Od sociologa bi se moglo očekivati da se bavi i ljudima, a ne samo brojkama i globalnim zbivanjima.
  13. Korištenje pojma ortačkog kapitalizma kao  HDZ-ovog modela nacionalnog kapitalizma i uzroka neuspješne hrvatske tranzicije je na razini diskusije u birtiji ili na razini tekstova u Nacionalu.
  14. Autor ne razumije niti procese koji su se odvijali u okviru ubrzane privatizacije u cijeloj postkomunističkoj Europi i sve svodi na razinu novinarskih članaka u medijima (slučaj „Verona“ i sl.)
  15. Instituti koje autor spominje su u državnim poduzećima i njihov je inovativni rezultat minimalan ili ga nema. A uopće ne spominje poduzetništvo temeljeno na znanju, jer o tome vjerojatno nema pojma.
  16. Autor nema pravu sliku o kvaliteti nastupa na inozemnim tržištima naših poduzeća i ne razumije taj izvoz. Autor ne zna da je izvoz Končara u nesvrstane zemlje stvarao oko 90% gubitaka Končara koji su na kraju i srušili Končar.
  17. Kada autor često koristi kao pozitivan primjer Nokiju, mogao bi koristi i Nokiju kao primjer propasti velikog poduzeća. Treba malo bolje razumjeti ekonomiju znanja u Finskoj koja je zbog loše obrazovne reforme počela gubiti inženjere pa su finska poduzeća i Nokija  bila sve manje konkurentna. Ne treba gledati sve samo površno.
  18. Autor o poduzetništvu ne zna ništa i nema pojma o mnogobrojnim novim visokotehnološkim poduzećima koja stvaraju „Novu industriju“.

Autor te moje primjedbe nije imao prilike pročitati pa će vjerojatno i njegovi sljedeći radovi na tu temu biti napisani na sličan način. Pretpostavljam da su njegovi kolege sociolozi pohvalili taj rad pa primjedbe jedno starog industrijskog radnika njemu ne znače ništa.

U rujnu 2018. godine dobio sam na poklon knjigu „Zagrebačka industrija 1935. – 1939. u kontekstu međuratnog gospodarskog razvoja“ u izdanju Instituta Ivo Pilar. Kolegi koji mi je poklonio knjigu sam napisao:

        „Molim Te da autorici  preneseš moje čestitke i zahvalnost što se ozbiljno i stručno prihvatila ove važne teme iz povijesti hrvatske industrije. U knjizi sam našao mnogo zanimljivih podataka koji će mi koristiti u mojem proučavanju naše industrijske povijesti. Naravno, najdetaljnije sam proučio poglavlje o elektrotehničkoj industriji, jer je to „moje“ područje.

       Žao mi je da autorica među primjere poduzeća u elektrotehničkoj industriji nije uvrstila Siemens iz kojeg je 1945. godine nastao Končar. Bilo bi korisno i veoma važno da u nekoj sljedećoj fazi istraživanja autorica uđe još dublje u materiju, jer je razdoblje od 1935. do 1939. veoma važno iz nekoliko razloga:

  • godine započinje „zlatno razdoblje“ hrvatske elektrotehnike koje traje do 1957. godine. U to vrijeme je naša elektrotehnika bila na svjetskoj razini i profesori na Elektrotehničkom fakultetu (ETF), ujedno ugledni končarevci imali su veliki ugled u cijelom svijetu.
  • to vrijeme su obilježili veliki profesori Anton Dolenc, Tomo Bosanac, Vojislav Bego. Oni su poslije stvorili temelje Končara.
  • to vrijeme karakterizira snažan razvoj Tehničkog fakulteta i Odjela za elektrotehniku, što je bio preduvjet za razvoj elektrotehničke industrije.
  • u tom razdoblju u Siemensu (u Zagrebu) kreirane su vrhunski novi proizvodi, inovacije koje su bile prve u svijetu;

             - prvi motor u svijetu s lakiranom žicom (inovacija Antona Dolenca- direktor Siemensa, poslije                     profesor na ETF-u

             - tropolni generator za zavarivanje,

             - samouzbudni sinkroni generator,

     Bilo bi zanimljivo analizirati kako je moguće da je u razdoblju 1939. do 1960,. znači za vrijeme rata i za vrijeme najgoreg razdoblja komunizma došlo do prave eksplozije inovativnosti i kreativnosti i vrhunske znanosti. Još nisam došao do pravog odgovora.

Bilo bi veoma važno da autorica  nastavi istraživati razvoj hrvatske industrije. To je područje koje zaslužuje da mu se posvetiti cijeli znanstveni i radni vijek.“

Nakon toga sam autorici, između ostalog,  napisao u nekoliko mailova:

„KONČAR (a vjerujem i ostala industrijska poduzeća) treba proučavati na nekoliko razina:

  • političkoj, samoupravnoj i slično,
  • ekonomskoj i financijskoj – kod toga treba znati da su se pravi podaci sakrivali,
  • tehnološkoj,
  • tržišnoj,

      Kroz literaturu koju ste koristili u knjizi što sam ju pročitao niste mogli dobiti cjeloviti uvid u veoma kompleksnu sliku KONČAR-a.

       …..slobodno mi se javite,  kada ćete nešto trebati. Biti će mi drago da Vam mogu pomoći. Htio bih još istaknuti da povijest industrije nije dovoljno proučavati samo na faktografskoj razini kroz to „što se i kada se dogodilo“. Potrebno je razumjeti i prikazati turbulentne, kreativne  i razvojne procese koji stvaraju ili razaraju industriju i društvenu, političku i ekonomsku okolinu koja na te procese djeluje. Time ćete dati cjeloviti prikaz jednog veoma kompleksnog, dinamičkog i uzbudljivog područja.“

Ne znam kako je autorica prihvatila, odnosno razumjela moje dobronamjerne primjedbe. Nije mi se više javila.

Još jedan primjer kako se obrađuju teme iz  povijesti industrije našao sam u članku Vladimira Filipovića  „Iz socijalizma u nacionalizam: Kombinat Borovo u političkim promjenama 1990.“.  U Uvodu je autor predstavio objekt svog istraživanje:

        „Složeni kombinat Borovo bio je ekonomski gigant bez premca u istočnoj Slavoniji. Tvornica obuće koju je u jeku ekonomske krize 1931. podignuo češki industrijalac Bata, a koju je 1945. nacionalizirala jugoslavenska država preobrazila je ekonomski i socijalni život cijelog vukovarskog kraja i dobrim dijelom diktirala njegov razvoj.

      Utjecaj Borova bio je ogroman, na ekonomiju i politiku, društvo – sport, kulturu, stanovanje i migracije. Isto tako, kao što ćemo pokazati, ogroman je bio i povratni utjecaj svih tih aktera na samu tvornicu.

       Ukupno je Borovo brojilo gotovo 23.000 zaposlenih, od čega 19.000 u općini Vukovar. Samo je administracija u tvornici zapošljavala oko 4.500 radnika, a unatoč zabranama daljnjeg zapošljavanja direktori pojedinih Organizacija udruženog rada (OUR-a) uvijek bi nalazili načina da zaposle još nekoga, najčešće kroz rodbinske ili partijske “veze”.

Kombinat Borovo je od kraja 1980-ih do početka 1990-ih prolazio vrlo turbulento razdoblje u kakvom su se našla i naša druga velika poduzeća, kako i sva velika poduzeća u postkomunističkim zemljama. Nevjerojatno složeni problemi koji su uništavali Borovo imali su mnogo razina i segmenata od poslovnih, ekonomskih, financijskih, tehnoloških, organizacijskih,  razvojnih, političkih, tržišnih, globalističkih, tranzicijskih, psiholoških, socijalnih, radničkih, menadžerskih, društvenih, nacionalnih i političkih.

Autor teksta, dr.sc.Vladimir Filipović je povjesničar i politolog, docent na Libertas međunarodnom sveučilištu i temu je obradio samo s politološkog kuta gledanja, to znači sa stanovišta povijesti industrije uglavnom vrlo površno i jednostrano.

Borovo je u tekstu  proučavao  kroz broj radnika, utjecaj na društvenu okolinu i utjecaj partijskih struktura na Borovo, kroz vrlo pojednostavljen izračun produktivnosti (broj komada obuće/ broj radnika), kroz nacionalnu strukturu radnika i nacionalnu strukturu u SK i menadžmentu, kroz politička zbivanja u susjednoj Srbiji s Miloševićem pa do promjene vlasti u Hrvatskoj, ponašanja radnika u socijalizmu i nakon toga u samostalnoj Hrvatskoj. Autor nije razgovarao s ljudima iz Borova, vjerujem nije niti otišao u Borovo, podatke je nalazio u arhivima, raznim ekonomskim izvješćima, sličnim radovima, ali nije ulazio u način funkcioniranja, poslovanja, nastupa na tržištu, nije ga zanimala konkurentnost proizvoda na tržištu, promjene na tržištu i nije radio usporedbe sa sličnim poduzećima u ostalim tranzicijskim zemljama i onima na Zapadu. Nije ga zanimala cjelovita slika Borova u burnom tranzicijskom razdoblju.

Našao sam dosta zanimljivih podataka, ali to je sve premalo i za jedno ozbiljno istraživanje tako kompleksne teme.

Takvi radovi mi izgledao kao ponašanje japanskih turista na Gornjem gradu u Zagrebu. Snimaju fasade, ali ih ne zanimaju kako ljudi žive iza tih zidova, Poslije se hvale s tim fotografijama, a da uopće nisu shvatili gdje su bili i što su vidjeli.

Primjer – usporedba Borovo-Uljanik, 1988. i 2018.

Krajem 1988. godine veliki socijalistički kombinat BOROVO  bio je u gubicima i nisu mogli isplatiti plaće, radnici su stupili u štrajk i  svoje zahtjeve iznijeli su pred Saveznom skupštinom u Beogradu. U konačnici je Sabor SR Hrvatske sanirao gubitke tvornice i rad je nastavljen. (Vjerojatno i daljnje stvaranje gubitaka).

Krajem 2018. godine, u „kapitalizmu“ (30 godina nakon štrajka u Borovu) brodogradilište ULJANIK bilo  u gubicima i nisu mogli isplatiti plaće, radnici su stupili u štrajk i  svoje zahtjeve iznijeli su pred Saborom u Zagrebu. U konačnici je Vlada RH isplatila plaće i rad je nastavljen, uz daljnje stvaranje gubitaka.

I u ono i u današnje vrijeme i radnici i političari i mediji nisu mogli shvatiti da plaće treba zaraditi da bih se moglo isplatiti.

Zapisi sudionika povijesti

Vrijeme ide, mnogo podataka se zaboravlja, mnogo dokumenata je izgubljeno, pogotovo u turbulentnim vremenima početkom 1990-ih. U poduzećima se teško nađu i fotografije koje opisuju razvoj poduzeća. A današnji znanstvenici s fakulteta (za razliku od nekadašnjih) nemaju sklonosti ulaziti u poduzeća, jer im je to „strani svijet“ kojeg ne razumiju i kojeg izbjegavaju. Puno je jednostavnije sjediti pred računalom, surfati po internetu i slati anketna pitanja internetom.

Zato je jako važno da mi, ljudi iz industrije koji smo sudionici važnih povijesnih događaja i procesa iz razvoja industrije i razvoja proizvoda zapišemo svoja sjećanja, jer ono što se ne zapiše nestane u zaboravu.  Ako mi nešto o tome ne napišemo, onda će o povijesti naše industrije pisati novinari, sociolozi, filozofi ili politolozi na temelju anketa i novinarskih napisa. A još je vjerojatnije da pisati neće nitko.

Klasična izreka Verba volant, scripta manent (Riječi odlaze, ostaje zapisano) podsjeća nas da će se ono što zapišemo ostati, a sve ostalo će nestati u magli zaborava.

To je jedan od razloga da se, sada u mirovini, bavim temama iz povijesti industrije. Naravno, bavim se samo jednim dosta uskim područjem vezanim uz razvoj elektroindustrije kroz razvoj Končara, jer druga područja ne poznajem dovoljno. Nisam kompetentan baviti se npr. razvojem Plive i Sumameda ili razvojem industrije alatnih strojeva kroz razvoj Prvomajske. Pišem o onom što, više ili manje,  poznajem. I kod toga mi pomažu kolege koje poznajem.

Mene je uvijek zanimalo kako je KONČAR odmah poslije rata mogao napraviti generatore za hidroelektranu Mariborski otok. Budući da znam što znači napraviti generator, koliko znanja, iskustvo i truda je za to potrebno, pitao sam se odakle tadašnjim Končarevcima, inženjerima, radnicima i rukovoditeljima znanje za takav složeni posao, jer takve generatore nitko od njih nije prije toga radio. Slična pitanja sam si postavljao gledajući velike, grandiozne industrijske hale KONČAR-a na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje sam radio dvadeset godina. Većinu vremena u KONČAR-u sam radio u tehnologiji, u proizvodnji, na razvoju tehnoloških procesa i proizvoda pa me zanimalo kako je to sve nastajalo.

Veliki dio odgovora na ta moja pitanja dobio sam u razgovoru s inženjerima-velikanima, velikim sveučilišnim profesorima, akademicima i končarevcima Tomom Bosancem, Vojislavom Begom, Zlatkom Plenkovićem, Zvonimirom Sirotićem, Borisom Belinom,  Tomislavom Kelemenom i Zvonkom Benčićem. (Sve te tekstove sam objavio na ovom portalu). 

Kada se te informacije povežu s člancima arhitekata koji su gradili te industrijske zgrade, može se malo po malo dobivati jedna cjelovitija slika povijesti početne faze razvoja KONČAR-a. U to treba uključiti i proučavanje povijesti tadašnjeg društva da se shvati društvena i politička okolina u kojoj su se poduzeća gradila, zašto su se gradila na taj način, kakvi su bili odnosi u društvu i još mnogo toga. Na tome još ima puno posla, ali je važno da svi koji mogu daju svoj doprinos.

Sjećam se da sam tijekom svog rada u KONČAR-u, tvornici generatora i srednjih električnih strojeva, prije 1990-tih, razgovarao s mnogim uglednim končarevcima, inženjerima, majstorima i radnicima koji su bili sudionici onih pionirskih dana izgradnje poduzeća. Čuo sam mnogo izvanredno zanimljivih priča, šaljivih anegdota, opisa događaja, konstrukcija, proizvoda, problema i života u to vrijeme. Gospodin Slavo Vengar, legendarni majstor pričao mi je kako su radili magnetske leće za CERN u Švicarskoj i najsloženije namote generatora, inženjer Brgan mi je pričao o  montažama generatora po cijelom svijetu, o transportu generatora po afričkim džunglama bez cesta i mostova, a inženjer Zvonko Plačko (otac poznate novinarke Dunje Plačko-Vršnar) mi je na svoj smireni, uglađeni način govorio tome kako je konstruirao serije asinkronih strojeva. Nažalost, tada to nisam zapisao, te priče su se polako zaboravljale, ljudi su otišli, više ih nema, a s njima su otišla sjećanja na ta vremena.

CIKLOTRON

CIKLOTRON-2

Proizvodnja magnetskih leća za CERN u hali Tvornice generatora. U CERN-u, u Ženevi  je 5.veljače 1960. godine pušten u rad protonski sinkrotron, u to vrijeme najveći i najjači akcelerator atomskih jezgri na svijetu. Za njega je KONČAR isporučio četiripolne magnetske leće i kompletno postrojenje za njihovo napajanje reguliranim strujnim udarom. O tome se danas gotovo ništa ne zna.

(Izvor slike: Končarevac-veljača 1994.)

Dok sam bio urednik tvorničkog lista Končarevac, počeo sam o tome pisati, razgovarati s velikanima koji su gradili KONČAR i ljudima koji su stvarali nove proizvode. Ti tekstovi su bili jako dobro primljeni od končarevaca i ostalih čitatelja. Nakon četiri broja smijenili su me, jer Upravu te teme nisu zanimale. Htjeli su da pišem hvalospjeve o njihovom liku i djelu, a ja to nisam htio i razišli smo se.

Sada, kroz svoje web stranicu pokušavam spasiti od zaborava te dijelove industrijske povijesti  u koju su mnogi od nas bili uključeni.

Slabe strane memoaristike

Naravno, svjestan sam da proučavanje povijesti samo kroz sjećanja sudionika ima svoje slabe strane. Takva povijest boluje od iste bolesti od koje boluju svi memoari, a to je subjektivnost, te selektivno, površno, a često i pogrešno pamćenje. Svi mi imamo svoja sjećanja, pamtimo neke događaje, druge zaboravljamo, a događaja se sjećamo na svoj način. Često sjećanja ne daju pravu sliku zbivanja, čak često ne odgovaraju  činjenicama, datumima i redoslijedu zbivanja. Zato koristim sjećanja velikog broja sudionika pa događaj osvijetlim s raznih strana. A isto tako koristim dokumente i razne zapise koliko god mi je moguće. Često idem u NSK potražiti novinske zapise o nekim događajima s osnovnim ciljem da što vjernije prikažem određeno vrijeme i povijesna zbivanja.

Ali i pored svega sjećanja sudionika povijesti, koliko god bila subjektivna, imaju posebnu draž i daju posebnu vrijednost svim povijesnim zapisima.

I ja sam sada postao „arhivar sjećanja“.

Nekoliko pitanja i odgovora

Za koga pišemo o povijesti industrije, kojim čitateljima? Hoće li to nekoga zanimati?

Kada pišemo svoja sjećanja o razvoju industrije i kada se bavimo proučavanjem povijesti industrije često se postavljalo pitanje koga ta tema zanima i je li to istraživanje zanimljivo samo za bivše zaposlenike poduzeća o kojem pišemo. Jesu li to samo sentimentalna sjećanja na našu mladost, subjektivne priče koje neće nikoga osim nas zanimati? Zato sam u Uvodu povijesti razvoja Končareve tiristorske lokomotive napisao:

       „Ovu priču pišemo za one koje zanima povijest industrije, za končarevce i nekončarevce i za one koji će možda jednom raditi na velikim projektima. Znam da mnoge ne zanima industrijska povijest, mnoge ne zanima nikakva povijest. Za njih sigurno ne pišemo. Kad netko kaže da to može biti zanimljivo samo za končarevce,  to mi izgleda kao da kaže da bitka kod Sigeta može zanimati samo potomke Nikole Šubića Zrinskog i Gašpara Alapića. Znam da to  nije tako i znam da ta tema može zanimati krug ljudi širi od samih končarevaca.

      Koliko takvih ljudi ima ne znam, ali znam da ih ima. Tekstovi koji na mojoj web stranici obrađuju teme iz industrijske povijesti se čitaju više nego što sam očekivao. Članci o našim velikim profesorima imaju preko 4.000 čitanja. Tekst o profesoru Čatiću sa Strojarskog fakulteta je najčitaniji i ima preko 10.000 čitanja. A to su tekstovi od preko 100 stranica. (Za usporedbu, kod nas se knjige tiskaju u cca 300 primjeraka)“

Može li  tekst o industrijskoj povijesti biti zanimljiv mladima? Što bi mladi inženjeri mogli naučiti iz starih velikih projekata?

Pišući o povijesti razvoja tiristorske lokmotive u Uvodu sam, pored ostalog, napisao

        „Jako je važno da taj tekst bude zanimljiv i koristan mladim inženjerima, jer bi se u protivnom sveo na  nostalgiju za prošlim vremenom kada smo mi bili mladi i u naponu snage. Kolega Goran Orešković me upozoravao da poruka teksta ne smije biti: 'Sve je bilo bolje kada smo mi bili mladi. Takva poruka  ne smije biti upućena mlađoj generaciji, jer će nam oni reći da idemo k vragu i da znamo samo kukati za svojom nekadašnjom važnosti. Oni će nedvojbeno utvrditi da starija generacija plače za vremenom u kojem je bila u važnim ulogama, bez obzira kako je sve završilo. I, moramo priznati, bit će u pravu.'

       To su jako važna i korisna upozorenja, jer mnogi kada dođu u godine vole pričati o prošlosti na način koji mladima ide na živce. Ja se nadam da ćemo u tekstu izbjeći tu zamku i prikazati kako se radio jedan veliki projekt, u kakvima naši mladi stručnjaci sve manje imaju mogućnosti sudjelovati. Htio bih i da nauče kako su se radili veliki projekti i upoznaju način razmišljanja sudionika koji su u to vrijeme bili mladi i dosta neiskusni, ali su svi bili vrhunski inženjeri željni znanja i dokazivanja na najvećim projektima.

       Posebno je važno da današnji mladi inženjeri upoznaju nekadašnji entuzijazam, ljubav prema poslu i što je najvažnije, optimističan i vedar duh, uvijek sklon šalama koji je vladao cijelo vrijeme u projektu. 

        Željko  Arbanas koji je poslije rada na lokomotivi otišao u SAD, osnovao svoje poduzeće i surađivao s najvećim američkim kompanijama kao što je Boeing, u ljeto 2017. godine,  rekao je: 'Uvijek ću se sjećati rada na tiristorskoj lokomotivi kao najljepšeg razdoblja u mojoj karijeri. Na posao sam svaki dan išao s velikim osjećajem zadovoljstva. U Americi je u poslu najvažniji novac i profit i sve je tome podređeno“.

Nekoliko primjera tekstova o industrijskoj povijesti

Kod govora o povijesti industrije uvijek ističem važnost i vrijednost tekstova koji se temelje na zapisima sudionika povijesnih zbivanja. Zato bih htio istaknuti još nekoliko primjera među kojima ima nekoliko mojih radova :

Knjiga „Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942.-2014.), Mirka Kuljiša

Kad govorim o povijesti industrije uvijek rado ističem jednu odličnu i vrijednu knjigu. To je knjiga Mirka Kuljiša[10]   „Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942. - 2014.)“

 B.7.PIFT

Knjiga Mirka Kuljiša

(Izvor slike: arhiva autora)

Inženjer Mirko Kuljiš bio je direktor Instituta RIZ u Zagrebu i piše o razvoju radioelektronike u Hrvatskoj pišući o svom životu i poslovnom razvoju RIZ-a. To je dobro napisana knjiga, tečnim, razumljivim i zanimljivim stilom. To je knjiga kojoj se vjeruje, jer je napisana na temelju bogatog životnog iskustva autora. Ta knjiga nije napisana na način kako se danas pišu knjige – autor sjedi u sobi pred računalom, pije kavicu sa šlagom ili cuga gemište, surfa Internetom, gleda kroz prozor i zamišlja si kako to izgleda život tamo negdje daleko gdje nije nikada bio. Mirko Kuljiš je proživio sve o čemu piše i u uvodu knjige je napisao:.

     „To je još jedna avantura, inventura sjećanja na moj put kroz radioelektroniku, na ljude, kolege, događaje i društvene okolnosti u kojima se živjelo, stvaralo, borilo, uživalo i umiralo“.

 B.8.PIFT

Mirko Kuljiš,  10.travnja 2015., na promociji svoje knjige u Hrvatskoj gospodarskoj komori

(Izvor slike: arhiva autora)

Ozbiljni narodi znaju da  „historia magistra vitae est“, povijest je učiteljica života i zato imaju mnogo knjiga o svojoj povijesti. Danas naši mladi ne znaju, a stariji su već zaboravili da je Hrvatska pred tridesetak  godina imala elektroničku industriju koja je po vrijednosti i tehničkoj razini svojih proizvoda bila u svjetskom vrhu.

Na predstavljanju knjige  Mirka Kuljiša u RIZ-u, početkom 2015. godine jedan stariji gospodin, umirovljenik, stručnjak iz „onog“ RIZ-a ispričao je da ga je tih dana nazvao jedan umirovljeni general američke vojske i podsjetio ga na vremena kada su obojica bili mladi i kada je NASA kupovala čipove od RIZ-a.

Kako je ta industrija nastala, kako se razvijala  tijekom više od 70 godina  i kroz kakve je razarajuće procese prolazila  da bi danas ostala na samo nekoliko proizvođača,  o tome piše Mirko Kuljiš u svojoj knjizi.  Ta knjiga povezuje povijest sa sadašnjošću i budućnošću, jer na kraju knjige optimistično piše o našim poduzetnicima koji stvaraju novu, visoko-tehnološku industriju, rastu i razvijaju se, izvoze i zapošljavaju. Pokazuju da ponovno imamo ljude koji znaju, hoće i mogu. A Mirko posebno ističe nove ideje koje bi trebale ponovno pokrenuti razvoj industrije.

Gospodin Kuljiš je objasnio i zašto je napisao tu knjigu:

     „Upitao sam se zašto su svećenici pisali knjige od pamtivijeka. Oni nisu sigurno brinuli o budućim čitateljima. Oni su vršili svoje poslanje, štovanjem djela onih o kojima su pisali. Tako razmišljajući pronašao sam motiv za pisanje ove knjige“.

Gospodin Kuljiš je napisao knjigu zato, jer smatra da je to njegovo poslanje, da ju je jednostavno trebao napisati, iz poštovanja prema ljudima s kojima je surađivao, ponosan na rezultate koje su zajednički ostvarili. I nakon mnogo godina sjeća se mnogih svojih suradnika, od vrhunskih znanstvenika do običnih, vrijednih radnika u proizvodnji.

To bi mogla biti poruka i svima nama koji razmišljamo pisati o temama iz  povijesti industrije u kojoj smo i sami sudjelovali.

Razvoj Končareve tiristorske lokomotive

Tekst o razvoju Končareve tiristorske lokomotive pisan je gotovo godinu dana, od veljače 2017. do objave zadnjeg dijela teksta 5.travnja 2018. godine. Zapisao sam sjećanja 15 kolega iz Končara, a naknadno su nam se svojim sjećanjima priključili kolege iz HŽ-a, dva direktora, jedan inženjer i jedan strojovođa.

U Uvodu sam napisao:

            „Nekada su hrvatske tvornice proizvodile proizvode svjetske razine temeljene na vlastitom razvoju. O tim rezultatima koji su dio naše industrijske povijesti se danas malo zna. Končareva tiristorska lokomotiva je jedan takav primjer. Zato smo mi, sudionici te povijesti, odlučili napisati naša sjećanja o razvoju te lokomotive.“

Radili smo tako da bih sjeo s kolegama, snimio njihova sjećanja, kada sam došao doma, „skinuo“ sam taj tekst s mobitela, zapisao ga, uredio, stavio podnaslove, ubacio slike, poslao tako uređen tekst na autorizaciju. I nakon toga sam tekst poslao svim kolegama, suradnicima u tom projektu. A neki kolege su svoje priloge sami napisali i poslali mi. Dobio sam priloge i od kolega iz Kine, Amerike i Francuske.

A uz to sam koristio dokumente do kojih sam mogao doći.

 B.9.PIFT

Prototip tiristorske lokomotive 442-001, (HŽ serija 1142), ima glavnu ulogu u ovom tekstu

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“)

Naravno, bilo je i onih kojima se taj rad nije sviđao i kojima nije bilo drago da se skupina amatera, pomalo sentimentalnih stručnjaka iz „onog vremena“ bavi tim poslom. Ali takvi me ni najmanje nisu zanimali.

Na kraju smo dobili vrijedan rad od oko 320 stranica koji sam objavio na svojoj web stranici.

Serije tekstova „Velikani hrvatske znanosti“ i „Znanost i industrija“

Moje ozbiljnije zanimanje za industrijsku povijest započelo je 1996. godine, kada sam razgovarao s akademikom Tomom Bosancem i taj razgovor objavio u tvorničkom listu poduzeća KONČAR d.d. u svibnju 1996. godine. Nakon njega razgovarao sam s akademikom Vojislavom Begom, prof.dr.sci. Zvonimirom Sirotićem i profesorom Zlatkom Plenkovićem. To su bili veliki znanstvenici koji su stvarali hrvatsku znanost, a uz to su bili i končarevci, gradili Končar u onim pionirskim danima i stvarali našu industrijsku povijest. Sve te razgovore objavio sam u „Končarevcu“ 1996. godine, a nakon toga na mojoj web stranici u siječnju 2016. godine.

 B.X10.PIFT

Akademik Vojislav Bego i njegova Naponska vaga. Snimljeno 1996. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Poslije njih sam objavio seriju tekstova pod naslovom Znanosti i industrija u kojima sam objavio životopise naših značajnih znanstvenika, prof.dr. Zvonka Benčića, prof.dr. Tomislava Kelemena i prof.dr. Igora Čatića,  koji su uz to što su bili sveučilišni profesori radili u industriji. I njihova sjećanja su zapisi o povijesti industrije.  Sve sam objavio na svojoj web-stranici od svibnja 2016. do srpnja 2017. godine.

Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine

Dramatične godine, 1990. do 1992. u kojima je KONČAR izgubio oko 20.000 radnika tema su mojeg teksta kojeg sam objavio u 4 nastavka krajem 2017. godine na svom portalu. O tim dramatičnim godinama se malo zna, malo je ili ništa ozbiljnih tekstova napisano. Zato sam uz pomoć mnogobrojnih dokumenata i razgovora s kolegama pokušao otkriti što se tada događalo, zašto se to događalo i tko su bili akteri tih događaja.

Kako su se projektirale i gradile industrijske hale Končara

Uvijek sam se pitao odakle arhitektima i građevinskim majstorima u ona davna vremena 1945. i 1946. godine znanje da projektiraju i izgrade veliki hale tvornice generatora na Trešnjevci u Zagrebu. Industrijske hale Končara počele su se graditi na velikom prostoru na zapadnoj periferiji grada, kraj potoka Črnomerca uz zgrade nekadašnje tvornice, odnosno malo veće radionice za popravak električnih strojeva poduzeća koje se za vrijeme NDH, odnosno za vrijeme 2.svjetskog rata zvalo Hrvatsko Siemens električno d.d. Na temelju plana izgradnje objekata koje je izradio ELIH u rujnu 1945.  nova tvornica na Trešnjevci u Zagrebu počela se projektirati i graditi odmah,  u rujnu 1945. godine na prostoru kraj stare Siemensove radionice po nacrtima uglednih arhitekata prof.ing.arh. Stjepana Gomboša[11], prof.arh. Mladena  Kauzlarića[12], prof.dr.ing. Vladimira Juranovića i dr.ing. Otta Wernera. Ono što me posebno impresioniralo da se cijeli projekt počeo odvijati odmah nakon što je donesena odluka o gradnji objekata. Počelo se graditi paralelno s projektiranjem, a da se cijelo vrijeme uz gradnju novih hala odvijala proizvodnja u staroj radionici, a u novim halama se počelo raditi i prije nego su bile dovršene. Danas bi to bilo nemoguće, jer nitko ne bi dobio sve potrebne dozvole za takav način rada.

Osnovne nacrte tvornica (s rasporedom strojeva, proizvodnim linijama i slično),  na temelju kojih su naši arhitekti dalje detaljno razradili cijeli objekt, tada su izradili stranci, vjerojatno njemački zarobljenici. Njemački zarobljenici, inženjeri  su radili u to vrijeme i na projektiranju električnih strojeva, generatora, motora i transformatora.

 B.X11.PIFT

Početak gradnje industrijskih pogona Tvornice Rade Končar, u listopadu 1945.

 (Izvor slike: knjiga Rade Končar 1946. do 1986….)

Zaključak

Nadam se da će sve više naših kolega, sudionika povijesti industrije početi zapisivati svoja sjećanja, jer ako to mi ne zapišemo sve će nestati u magli zaborava. I povijest će se pisati na temelju novinskih članaka, različitih službenih dokumenata, planova i zakona, a to neće biti prava i cjelovita povijest, već samo mutna, blijeda i vjerojatno iskrivljena slika nekadašnjih burnih, dinamičnih i uzbudljivih vremena.

 

PowerPoint prezentacija

Uz predavanje sam koristio PowerPoint prezentaciju.

Treba samo kliknuti na prezentaciju, otvoriti će se i tada možete „listati“ slideove prezentacije.

POVIJEST INDUSTRIJE

LITERATURA

  1. Benažić, Marina (2018), Tošo Dabac-Industrijska fotografija, Katalog izložbe, MSU, Zagreb
  2. Čatić, Igor (2017), Je li industrija 4.0 doista četvrta industrijska revolucija?, Svet polimera, 20(2)71-73 (2017)
  3. Družić, Gordan; Basarac Sertić, Martina (2018), Hrvatska i četvrta industrijska revolucija// Modeli razvoja hrvatskog gospodarstva / Družić, Gordan ; Družić, Ivo (ur.), Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2018. str. 283-308
  4. Filipović, Vladimir (2018), Iz socijalizma u nacionalizam: Kombinat Borovo u političkim promjenama 1990., Politička misao: časopis za politologiju, Vol. 55 No. 1,34-52, ožujak 2018.

         https://hrcak.srce.hr/...

  1. Gomboš, Stjepan (1950), O projektiranju i realizaciji tvornice Rade Končar, Urbanizam i arhitektura 4 (1950) /11-12, Zagreb
  2. Grupa autora (1960.), „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  3. Hanžek, Branko (2017), Što je povijest, a što filozofija tehnike?, Zbornik Povijest i filozofija tehnike, EDZ, Zagreb.

http://mgz.hr/...

  1. Kuljiš, Mirko (2014), Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942.-2014.), Kiklos, Zagreb
  2. Krile, Davor (2020), Smrt koja je trebala razbuditi Hrvatsku - Priča o Božidaru Frančiću koji je prije 30 godina pao kao prva žrtva tranzicije, Slobodna Dalmacija, Spektar, str. 8-9.
  3. Nikolić, Gojko (2018.), Je li industrija 5.0 odgovor na industriju 4.0 ili njen nastavak?, Polytechnic & Design, Vol. 6, No. 2, 2018., Zagreb
  4. Ožanić, Marijan (2016), Velikani hrvatske znanosti (1-5),

          http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

  1. Ožanić, Marijan (2017), Kako su se projektirale i gradile industrijske hale Končara,

          http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

  1. Ožanić, Marijan (2017), Znanost i industrija (1-3),

          http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

  1. Ožanić, Marijan (2017), Dramatične godine–KONČAR, 1990. do 1992. godine (1-4),

          http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

  1. Ožanić, Marijan (2018), Razvoj Končareve tiristorske lokomotive (1-8), http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
  2. Ožanić, Marijan (2019), Povijest industrije – što je to, zašto nam treba i kako ju proučavati, PIFT 2019., Zagreb,

           http://www.hro-cigre.hr/...

           52.pdf

  1. Petrović, Nikola (2018.) Hrvatska ekonomija između europske periferije i poluperiferije: nalazi iz povijesti hrvatskih visokotehnoloških poduzeća, Revija za sociologiju, Vol. 48 No 1, 2018.

          https://hrcak.srce.hr/...

  1. Žebec Šilj, Ivana (2017), Zagrebačka industrija 1935. – 1939. u kontekstu međuratnog gospodarskog razvoja, Biblioteka STUDIJE. – Knjiga 37. – 342 str., Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb.

 

 

[1] Muzej grada Zagreba – utemeljila su Braća Hrvatskog Zmaja 1907. godine. Pokazuje prošlost grada Zagreba od prapovijesti do danas. Adresa Muzeja je Zagreb, Opatička 20.

[2] Petogodišnji plan – („petoljetka“) – prvi  Petogodišnji plan razvitka narodne privrede u Jugoslaviji (između 1947. i 1952.), donesen je   27. travnja 1947. u Narodnoj  skupštini u Beogradu. To je Zakon o petogodišnjem planu razvitka narodne privrede FNRJ u godinama 1947 – 1951, s određenim ciljevima proizvodnje (ubrzana industrijalizacija i centralna akumulacija). Idejni tvorac Plana bio je Andrija Hebrang.  Jedini je primjedbe imao Dragoljub Jovanović, lider predratnih zemljoradnika koji je ubrzo, 17. svibnja 1947. uhapšen pod optužbom za "špijunažu" i osuđen na devet godina zatvora. Od 1945. do 1952. godine u čitavoj Jugoslaviji (pa onda i u Hrvatskoj) uvedeno je centralizirano plansko gospodarstvo po uzoru na SSSR - slično kao što su nastojale redom i druge socijalističke zemlje

[3] KONČAR (Rade Končar) – veliko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu koje proizvodi električne strojeve i postrojenja. Kao tvrtka nastala je 1919. kao ELEKTRA, a 1921. je promijenila naziv u Jugoslavensko Siemens d.d. Za vrijeme NDH, 1941. naziv je promijenjen u Hrvatsko Siemens električno d.d. Nakon Drugog svjetskog rata nakon nacionalizacije tvrtka dobiva ime po partizanskom narodnom heroju Radi Končaru. Osnovala ga je Vlada FNR Jugoslavije svojom odlukom 31. prosinca 1946. godine imovinom konfiscirane tvrtke HRVATSKO SIEMENS ELEKTRONIČNO d.d. i tvrtke NORIS. Počelo je radom 1. siječnja 1947. godine kao poduzeće za proizvodnju električnih strojeva, transformatora, uklopnih uređaja i telefon. Prije 1990. zapošljavalo je više od 20.000 radnika. Grupu KONČAR danas  čine KONČAR – Elektroindustrija d.d. kao matica i 20 ovisnih društava u kojima matica ima prevladavajući utjecaj (više od 50% glasova u Glavnoj skupštini). Djelatnost Grupe KONČAR podijeljena je u poslovna područja: - Energetika i transport: projektiranje i izgradnja postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije, te pripadajuća oprema, tiristorske lokomotive, tramvaji, te električna oprema za stabilna elektrovučna postrojenja i - Industrija: elektromotorni pogoni, električna oprema srednjeg i niskog napona i ugostiteljska oprema; - Trgovina: električni kućanski aparati, serijski proizvodi i električni aparati niskog napona. - Posebne djelatnosti: istraživanje i razvoj proizvoda i infrastrukturne usluge. Danas KONČAR ima oko 4.000 zaposlenika.

[4] NSK – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, središnja je knjižnica Republike Hrvatske i Sveučilišta u Zagrebu. Kao stožerna ustanova hrvatske kulture, znanosti i obrazovanja, javna je ustanova od nacionalnog značenja čiji je vlasnik i osnivač Republika Hrvatska. Knjižnica obavlja knjižnične i informacijske djelatnosti nacionalne knjižnice Republike Hrvatske i središnje knjižnice Sveučilišta u Zagrebu te znanstveno-istraživačku i razvojnu djelatnost radi izgradnje i razvoja knjižničnog sustava Republike Hrvatske. Početak imovine današnje riznice znanja seže u godinu 1607. kada su se isusovci smjestili na Gradecu sa svojom rezidencijom i gimnazijom, od 1611. kolegijem. Od 1914. u prostorijama Sveučilišne knjižnice nalazi se i Metropolitana, bogata zbirka knjiga i dokumenata Kaptolske prvostolne crkve. Usprkos osiguranim prostorima u novoj zgradi, Metropolitana je zadržala staru lokaciju na Marulićevu trgu. Izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice započela je, nakon višegodišnjih priprema, polaganjem kamena temeljca (akademici Andro Mohorovičić i Ivan Jurković) 5. svibnja 1988. Naš Panteon hrvatske knjige svečano je otvoren 28. svibnja 1995. u sklopu proslave pete obljetnice Dana državnosti Republike Hrvatske. Adresa knjižnice: Zagreb, Ulica Hrvatske bratske zajednice 4

[5] http://www.efzg.unizg.hr/default.aspx?id=16041

[6]http://unicath.hr/...

[7] Žarko Dadić– (Split, 1930.) akademik, doktor znanosti, sveučilišni profesor, hrvatski matematičar i povjesničar znanosti. najistaknutiji je i najplodniji hrvatski istraživač povijesti matematike, fizike i astronomije. Doktorirao 1962. na Primijenjenoj matematici na Sveučilištu u Zagrebu. Redoviti član HAZU - Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti (od 1992.). U HAZU voditelj Zavoda za povijest i filozofiju znanosti u Zagrebu (od 2008.). Autor mnogobrojnih knjiga, npr. Egzaktne znanosti hrvatskog srednjovjekovlja, Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, Znanost i filozofija u Hrvatskoj (1900–1960), Povijest ideja i metoda u matematici i fizici.

[8] O tome piše Marijana Marinović u svom članku „Industrijska baština u nastavi povijesti“.

[9] John Butt, Ian Donnachie, Industrial Archaeology in the British Isles, London 1979.

[10] Mirko Kuljiš, (rođ. 1924., u Splitu), mr.sc. elektroinženjer, direktor Instituta RIZ u Zagrebu, a poslije i cijelog RIZ-a.. Sudjeluje u NOB-u kao radiotelegrafist, poslije rata ostaje u vojsci i odlazi 1946. u Lenjingrad (danas Sankt Petersburg) na studij radiotehnike pri Vojnoj akademiji za vezu. Nakon raskida odnosa sa SSSR-om vraća se u zemlju i nastavlja studij na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, odsjek slabe struje kojeg završava 1952. Poslije studija radio je na Vojnotehničkom institutu u Beogradu, prelazi u Ratnu mornaricu i radi u Mornaričkom remontnom zavodu za elektroniku u Divuljama, U to doba, 1954. pokreće osnivanje Odsjela slabe struje na Srednjoj tehničkoj školi u Splitu. Godine 1959.prelazi u Mornaričko-tehnički, a nakon toga odlazi u Zagreb, u Brodarski institut. Godine 1963. dobiva stipendiju UNESCO-a i odlazi na Electrical Electronic Department of Birnigham University, a 1068. izlazi iz vojske i zapošljava se u Privrednoj komori Zagreb. Godine 1970. postaje direktor Instituta RIZ-IETA, a nakon toga i je postao generalni direktor cijelog RIZ-a i Predsjednik SOOUR-a RIZ, gdje je ostao do umirovljenja 1982. godine. Godine 2009. počeo je pisati knjigu koju je završio 2014.

[11] Stjepan Gomboš, -  (Sombor,  1895. - Zagreb,  1975.), hrvatski arhitekt židovskog podrijetla. Diplomirao je u Budimpešti, a od 1922. godine radio u Zagrebu kod R. Lubynskog i H. Ehrlicha. Surađujući s M. Kauzlarićem izveo je mnogo stambenih, stambeno-poslovnih i javnih zgrada te više obiteljskih kuća u Zagrebu, na Hvaru, Korčuli i Koločepu. Zajedno s Mladenom Kauzlarićem sudjelovao je na izložbama umjetničke skupine Zemlja. Godine 1946–51. bio je ravnatelj projektnoga biroa te do 1962. direktor Arhitektonsko-projektnog zavoda »Plan«, a 1950–54. nastavnik na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. U poslijeratnom se razdoblju uglavnom bavio industrijskim graditeljstvom. Kao tehnički voditelj i glavni projektant uz brojne je suradnike izgradio niz tvorničkih cjelina: Rade Končar (s M.Kauzlarićem, V. Juranovićem i O. Wernerom; I. nagrada vlade FNRJ 1949), Prvomajska, Tvornica parnih kotlova, Jedinstvo, RIZ u Zagrebu, Đuro Đaković (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu, Florijan Bobić u Varaždinu, tvornice pokućstva u Novoj Gradiški, tekstila u Zaboku, polivinilklorida u Kaštel-Sućurcu, celuloze i papira u Belišću, Plaškom i dr. Za životno djelo dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« (1967) i Nagradu »Vladimir Nazor« (1971). Pisao je stručne članke, a suradnja s Kauzlarićem značajan je doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi.

[12] Mladen Kauzlarić - (Gospić,  1896. – Zagreb,  1971.), hrvatski arhitekt.  Nakon završene Građevne škole u Zagrebu zbog rata ne može nastaviti školovanje te se zapošljava od 1917. do 1921. u građevnom poduzeću „Payer i Riszner“, gdje kao građevni tehničar vodi nadzor nad gradnjama. Godine 1921. na preporuku Jurja Denzlera zapošljava se u atelijeru arhitekta Huge Ehrlicha. U Ehrlichovom atelijeru radi do 1931. U to vrijeme ostvariti će i uspješnu suradnju s arhitektima Jurajom Denzlerom i Stjepanom Gombošem. Istovremeno Kauzlarić se 1926. upisuje na Arhitektonski odjel Drage Iblera pri Likovnoj akademiji. Godine 1927. polaže stručni ispit i dobiva titulu ovlaštenog graditelja a po svršetku studija kod Iblera, 1930. stekao je i zvanje akademskog arhitekta. Godine 1940. zapošljava se na tadašnjem Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Nakon 2. svjetskog rata Mladen Kauzlarić imenovan je na Tehničkom fakultetu za predstojnika Kabineta za prostorno i tehničko crtanje (1946.- 1948.) a potom za predstojnika Kabineta za projektiranje zgrada i interieura (1948. – 1952.). Nakon 1945. projektirao je zajedno sa suradnicima tvornički sklop »Rade Končar«. Godine 1955. doktorirao. Redovnim članom Odjela za likovne umjetnosti JAZU imenovan je 1962. Godine 1965. dodijeljena mu je nagrada za životno djelo „Vladimir Nazor“, a godinu poslije odlazi u mirovinu. Mladen Kauzlarić umire u Zagrebu 1971. godine u sedamdeset i šestoj godini života.

 



Komentari

Komentiraj