• Kriza/
• Poduzetništvo/
• Razvoj/
• Strategija/
• Tranzicija/
• Povijest/

28. 06. 2024

Zašto Hrvatska zaostaje (I. DIO)

• Marijan Ožanić

Konferencija „Zašto Hrvatska propada?“, 23.10.2018.

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)

Uvod

Sjedeći doma za vrijeme pandemije korona virusa imao sam vremena da još jednom pročitam niz članaka koje sam skupljao u poseban pretinac na temu „Zašto Hrvatska zaostaje“. To je pitanje koja me uvijek jako zaokuplja i htio sam usporediti razmišljanja raznih stručnjak sa svojim stavovima. O toj temi našao sam tekstove na portalu www.ideje.hr i nekim drugim portalima. Zanimljivo je da je većina tekstova iz 2018. godine, a nakon toga je interes za tu temu prilično splasnuo. Vjerojatno su se naši znanstvenici „ispucali“ i  tema ih više nije zanimala, iako su svi problemi u Hrvatskoj i dalje bili prisutni. Možda u stranim časopisima više nema tih tema i istraživanja pa naši znanstvenici nemaju od koga prepisivati, citirati tuđe rezultate i koristiti tuđe metodologije. Sada bi nakon teoretskih razglabanja naši znanstvenici morali nastaviti istraživanja kod nas, „na terenu“, a od toga panično bježe. 

Zanimljivo je da je najviše znanstvenih članaka o procesima koji se odvijaju u tranzicijskim, postkomunističkim, istočnim zemljama objavljeno u zapadnim  časopisima. I najviše istraživanja o tim procesima su provodili znanstvenici sa zapadnih sveučilišta. Većina od njih nije ni bila u Hrvatskoj niti provodila istraživanja na terenu jer ne poznaju jezik, a i komotnije im je sjediti u svojim kabinetima na raznim Oxfordima i u Excel tabele ubacivati podatke kojem im šalju lokalni suradnici, iz Hrvatske i ostalih zemalja. Nažalost, i ti lokalni istraživači se ne miču iz svojih kabineta, šalju anketne upitnike internetom i skupljaju podatke iz raznih izvješća FINA-e, HNB-a i sličnih institucija.

Rezultati svih tih stranih istraživanja su u pravilu vrlo površni, ali je i to dovoljno da ih naši znanstvenici pobožno citiraju kada pišu o situaciju u Hrvatskoj.

Naše znanstvenike nije pokolebala ni činjenica da je čuveni  nobelovac, Milton Freedman, starješina ekonomije slobodnog tržišta i kreator modela „ubrzane privatizacije“ i „šok terapije“ u svim postkomunističkim zemljama,  najednom, u jednom intervjuu 2001. godine priznao da je pogriješio. Iskreno je izjavio da bi desetljeće ranije za zemlje koje se nalaze u tranziciji iz socijalizma imao samo tri riječi: „privatizacija, privatizacija, privatizacija“.

„No bio sam u krivu“, nastavio je. „Pokazalo se da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije“.

(Intervju s Miltonom Friedmanom, Gwartney i Lawson, 2002).

On i njegovi sljedbenici, „Chicago boysi“ forsirali su i bezobzirno poticali „ubrzanu privatizaciju“ bez obzira što je odmah bili vidljivo da je takva privatizacija mogla biti samo nemoralna, nepravedna i nepoštena, temeljena na otimanju državnog kapitala. Iza sebe su posijali kaos, nepravedne i nemoralne odnose koji će sve tranzicijske  zemlje pratiti stoljećima.

Kod nas se već zaboravlja Jeffry Sachs koji je svojim monetarističkom trikovima i iscjeliteljskim recepturama MMF-a 1990-tih haračio po Hrvatskoj stvarajući teoretske temelje za ovakvu privatizaciju. A uz put stvarajući i vojsku svojih sljedbenika i vjernika po fakultetima, institucijama i kafićima.

Naši znanstvenici s ekonomskih fakulteta i instituta i dalje slijepo vjeruju svemu što pročitaju u stranim časopisima ni ne pokušavajući provoditi prava dubinska istraživanja u našem društvu i gospodarstvu. I sretni su da mogu citirati rezultate stranih istraživanja kao da su ti podaci uklesani u kamene ploče i u koje se ne smije sumnjati.

I onda oboružani tim citatima i podacima iz stranih časopisa s visoka nam dociraju i govore da je Hrvatska u svemu zadnja, najlošija i najjadnija.

Zašto Hrvatska zaostaje - konferencije i tekstovi

Konferencija u Zagrebu, 23.10.2018.

Dosta tekstova koje sam našao bilo je vezano uz konferenciju koju su u Zagrebu u utorak, 23. listopada 2018. godine organizirali Regionalni ured Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu,  najstarije političke zaklade u Njemačkoj  i Matica hrvatskih sindikata, a portal ideje.hr medijski podržao. Naziv Konferencije bio je jako katastrofičan i depresivan,  „Zašto Hrvatska propada?“

Konferencija se održala u Dvorani Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u Ulici Florijana Andrašeca 181 u Zagrebu.

Josip Tica i ostali

Naravno, kao što je kod nas uobičajeno, svi koji su sudjelovala na Konferenciji, pisali i govorili o toj temi natjecali su se tko će situaciju u Hrvatskoj prikazati u što mračnijim bojama i dokazivati kako smo mi najgori od svih zemalja s kojima se uspoređujemo.

Među njima je prednjačio prof.dr.sc. Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagreb:

        „Toliko smo loši da u usporedbi sa svijetom zaostajemo čak i u onome u čemu smo najbolji, odnosno u čemu mislimo da smo najbolji. Mi permanentno zaostajemo. To nije stvar prije krize, poslije krize, nije ni stvar Domovinskog rata, nego je suštinski problem. Nešto duboko u strukturi gospodarstva ne omogućava gospodarstvu da raste", ocijenio je profesor Tica. Usporedio je podatke BDP-a iz 1995. i 2017. godine i zaključio kako je Hrvatska u tranziciju ušla kao treća najrazvijenija tranzicijska zemlja po BDP-u per capita, a danas smo treća najnerazvijenija zemlja. „Od Hrvatske su nerazvijenije samo Rumunjska i Bugarska", rekao je Tica.

Uvodno izlaganje prof.dr. Josipa Tice na Konferenciji „Zašto Hrvatska propada“ 23.10.2018.

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)

Kao najvažnije razloge zaostajanja Hrvatske izdvojio je kontinuirano nisku stopu zaposlenosti i slabo razvijeni proizvodni sektor.

          "Na tržištu rada nije napravljen nikakav pomak za bolju motivaciju stanovništva da se uključi u tržište rada", kaže Tica. Dotaknuo se i pitanja investicija, odnosno pretežitog ulaganje u nekretnine, što je usko povezano s turizmom, a pogubno za proizvodni sektor.

Uvodno izlaganje prof.dr. Josipa Tice na Konferenciji „Zašto Hrvatska propada“, 23.10.2018.

(Izvor slike)http://ideje.hr/...

      "Od 2000. do 2014. oko 300 milijardi kuna uloženo je u materijalnu imovinu, od toga dvije trećine u nekretninski biznis. Da se ulagalo u nešto drugo osim u nekretnine vjerujem da bi situacija bila puno drugačija", ustvrdio je Tica.

S Konferenciji „Zašto Hrvatska propada“ 23.10.2018.

(Izvor slike)http://ideje.hr/...

Posebno je glasan i histeričan po običaju bio predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić:

          "Prije 15 godina bili smo na vrhu tranzicijskih zemalja, a danas smo na dnu", istaknuo je Ribić podsjetivši na masovno iseljavanje kvalificiranih ljudi, niske plaće i slabi rast BDP-a.

Drugi nisu ništa zaostajali za njima.

      „Deindustrijalizacija, rentijerska ekonomija, oslanjanje na uslužne djelatnosti niske dodane vrijednosti...“, nabrajala je metastaze naše stvarnosti prof.dr.sc. Danijela Dolenec, profesorica s Fakulteta političkih znanosti. „Jer, na dolje nas vuče nepovoljno institucijsko naslijeđe formirano 90-ih i još uvijek dominantno, klijentelizam i korupcija, slabi kapaciteti javnog upravljanja i država zarobljena partikularnim interesima.“

(Izgleda da profesorica Dolenec kao i većina profesora s Fakulteta političkih znanosti vjeruje  da je prije 1990., u vrijeme Jugoslavije i komunizma država bila uspješna i napredna, a da svi problemi nastaju nakon 1990. kada smo izašli iz Jugoslavije i srušili komunizam.)

Konferencija „Zašto Hrvatska propada?“, 23.10.2018.

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)

Večernji list

U izvješću s Konferencije Večernji list je 24.10.2018. godine zaključke sažeo u 5 razloga koji Hrvatsku uporno drže na ekonomskom dnu

1. Nema razvojne strategije.

         Cijeli su jedan BDP od 2000. do 2014. poduzetnici uložili u nekretnine, umjesto u razvoj. 

2. Nema odgovornosti.

         Nema pravih kazni za teške propuste i prekršaje, kao ni za sukob interesa.

3. Institucije su neadekvatne.

         Problematični su uvjeti rada i kadrovska kapacitiranost institucija koje su okosnica društva.

4. Sukobi, a ne konsenzus. 

        Društvo je polarizirano ideološki, a pljačka se pragmatično, vrlo neideološki.

5. Ne ulaže se u ljude

         To izaziva frustracije onih koji imaju potencijal, odlazi krema društvene inteligencije.

(Izvor: https://www.vecernji.hr/...

Javne rasprave, početak 2018.

Prije Konferencije u studenom, na početku 2018. godine portal ideje.hr organizirao je seriju  javnih rasprava pod radnim naslovom „Zašto (zaista) zaostajemo (budući da dosadašnje dijagnoze očito nisu pomogle)?“

Višeslav Raos, ožujak  2018.

Kao uvod u prvu u seriji tih javnih diskusija dr.sc. Višeslav Raos, docent na Fakultetu političkih znanosti, na području politologije,  napisao je i objavio na portalu dva teksta. Prvi je objavio 11. ožujka 2018. godine pod naslovom  „Rješavamo li sekundarni problem? Zaostaje li ekonomija zato što su hrvatski demokratski standardi uvjerljivo najlošiji?“

U svom osvrtu dao je komparativni pregled recentnog razvoja kvalitete demokracije u novoj Europi, uz izuzetak baltičkih zemalja članica zbog njihove ponešto drugačije povijesno-kulturne pozadine. Budući da je kvaliteta demokracije  u politološkoj literaturi vrlo osporavan pojam, odnosno ona ovisi o različitim koncepcijama demokracije kojima se istraživači služe, za potrebe teksta se oslonio na često citiranu i komentiranu američku, javno financiranu nevladinu organizaciju Freedom House. Ta organizacija  u izvješćima, sastavljenima na temelju procjena lokalnih stručnjaka, prati niz kriterija prema kojima rangira zemlje i dijeli ih u tri temeljne kategorije – slobodne, djelomično slobodne i neslobodne.

Uz to, Freedom House je za potrebe specifičnog istraživanja razvoja demokracije u postkomunističkim zemljama Europe i Azije razvila seriju izvješća Nations in Transit (Države u tranziciji). Ta izvješća dijele države na konsolidirane demokracije, polukonsolidirane demokracije, tranzicijske ili hibridne režime, polukonsolidirane autoritarne režime te konsolidirane autoritarne režime.

Demokratski skor je prema Freedom Houseu kompozitni indeks, na ljestvici od 1 do 7 (1 je najbolji, a 7 najlošiji rezultat). Potpuno konsolidirane demokracije su one koje imaju demokratski skor od 1,00 do 1,99, konsolidirane demokracije su one čiji je skor od 2,00 do 2,99, a polukonsolidirane su one sa skorom od 3,00 do 3,99.

Skor proizlazi iz sedam pojedinačnih kriterija. Ti su kriteriji:

• nacionalna demokratska vladavina,
• izborni proces,
• civilno društvo,
• neovisnost medija,
• lokalna demokratska vladavina,
• neovisnost pravosuđa i
• korupcija.

Svaki od kriterija boduje se od 1 do 7. (Naravno, bodovanje je potpuno subjektivno.)

Analiza je obuhvatila bivše komunističke zemlje Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Češku, Slovačku i Poljsku.

Rezultate svoje analize dr. Raos je prikazao velikim brojem raznih krivulja. Jedna od tih analiza pokazuje demokratski skor zemalja u razdoblju od 2008.-2017. godine.

Ukupan demokratski skor promatranih zemalja prema izvješću Freedom House, 2008.-2017.

(Izvor slike: http://ideje.hr/...)

Prema gotovo svim kategorijama u tom istraživanju Hrvatska je ispala najgora ili među najgorima, a nama susjedna Slovenija najbolja ili među najboljima. I Mađarska i Poljska su loše prošle u tom istraživanju. Raos piše da je razvoj demokracije u Mađarskoj posebice zabrinjavajući, budući da bi se nastavak trendova u toj zemlji mogao zaustaviti u stanju hibridnog režima, što je već jako udaljeno od Kopenhaških kriterija članstva u Europskoj uniji. A za pogoršanja u Mađarskoj i Poljskoj smatra da to pokazuje kako se jednom konsolidirane demokracije mogu dekonsolidirati, ako ta konsolidacija nije bila dovoljno duboko ukorijenjena u institucije i društvo.

U zaključku na kraju Raos ističe da bi rezultati dobiveni za Hrvatsku trebali poslužiti za otrežnjenje i kao poziv na ozbiljno promišljanje što i kako dalje činiti u našoj zemlji.

(Izvor:http://ideje.hr/...)

Višeslav Raos, travanj  2018.

Drugi tekst, kao pripremu za prvu stručnu raspravu koju je Nezavisni sindikat znanosti organizirao 3. travnja 2018. godine dr.sc. Višeslav Raos je na portalu ideje.hr  objavio 2. travnja 2018. godine pod naslovom „Nije sve u proračunu: Što govore drugi pokazatelji društvenog razvitka; otkud osjećaj izostanka perspektive?“

Iz mnoštva Eurostatovih pokazatelja odabrao je nekolicinu onih koji bi nam trebali pružiti makar približni uvid u dinamiku oporavka novih članica EU od gospodarske krize (fokus je na postkomunističkim članicama Unije, uz izuzeće baltičkih koje karakteristikama odudaraju od ostatka skupine). Jedan od 4 pokazatelja koje je komentirao jest BDP po glavi stanovnika, izražen u paritetu kupovne moći (PPS), s baznom vrijednošću 100 za čitavu Europsku uniju (EU 28). Ovime se ispituje konvergencija novih članica Unije prema Uniji u cjelini, tj. hvatanje koraka s razvijenim državama Zapadne Europe.

Grafikon 2 prikazuje bruto domaći proizvod po glavi stanovnika prema izvješću Eurostata, 2008.-2016.

 (Izvor slike: http://ideje.hr/...)

Prema tom izvješću (Grafikon 2) Hrvatska  spada u srednju skupinu, zajedno s Mađarskom i Poljskom, zemljama sa zabrinjavajućim pokazateljima kvalitete demokracije prema Freedom Houseu,

Na kraju, Raos na temelju različitih ekonomskih i društvenih indikatora ističe kvalitativnu razliku između Slovenije, Češke i Slovačke i ostalih novih članica Europske unije. Ta razlika je već prethodno opažena u kontekstu stanja demokracije.

Ističe da je zabrinjavajuće  što Hrvatska po mnogim pokazateljima značajno zaostaje za drugim postkomunističkim članicama Unije, a posebice valja istaknuti negativne trendove vezane uz mlade. Također, pokazuje se kako dohodovna nejednakost u Hrvatskoj možda nije toliko krupan problem, no rizik od siromaštva i društvene isključenosti svakako jest. Uz to, podaci o izdvajanjima za istraživanja i razvoj, upareni s BDP-om per capita i rizikom od siromaštva i društvene isključenosti jasno ukazuju na to da bez snažnih ulaganja u inovacije nije moguće postići značajan skok prema većoj produktivnosti i naposljetku višim razinama blagostanja.

Naposljetku, premda Poljska i Mađarska relativno dobro stoje barem po nekim od promatranih indikatora, pokazuje se da stabilni demokratski institucionalni okvir koji posjeduju Češka, Slovenija, ali i Slovačka doista možemo dovesti u svezu i s boljim rezultatima u kategorijama ekonomskog i društvenog razvoja.

(Izvor: http://ideje.hr/...)

Konferencija, 3.4.2018.

Velibor Mačkić, prvi dio uvodnog izlaganja

Rasprave na temu „Zašto Hrvatska zaostaje?“, održane su 3. travnja 2018. godine u dvorani Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u Ulici Florijana Andrašeca 18a, u Zagrebu.  Uvodno  izlaganje održao je  doc.dr.sc. Velibor Mačkić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje ekonomsku teoriju. On je pokušao  objasniti  razliku između liberalnih i izbornih (iliberalnih) demokracija, zatim diktature proletarijata i liberalne autokracije, te postavio pitanje je li hrvatsko zaostajanje posljedica političkog sustava.

Prvi dio uvodnog izlaganja objavljen je na  portalu ideje.hr 12. travnja 2018. godine pod nazivom „Mogu li se slabiji ekonomski rezultati objasniti činjenicom da Hrvatska nije liberalna nego je izborna (iliberalna) demokracija?“ Velibor Mačkić je napisao:

   „Nakon 27 godina neovisnosti, možemo ugrubo utvrditi tri stilizirane činjenice o hrvatskoj transformaciji: 

1. Prvo, Hrvatska je tranzicijski gubitnik.

Od treće najbogatije zemlje koja ulazi u proces transformacije skliznuli smo na treću najsiromašniju, ako se kompariramo s onim zemljama koje su članice EU u ovom trenutku. Jednostavno, odluke koje smo donosili u ekonomskoj politici bile su u većini slučajeva, ako ne i uvijek, sub-optimalne.

2. Drugo, Hrvatska je slab reformator.

     To je možda i ključan razlog zašto je završila tako kako je završila nakon 27 godina.

3. I treće, Hrvatska je slaba država.

Ona je doduše „velika“ kad se promatra njen udio i utjecaj u ekonomiji, ali je slaba jer je karakteriziraju sve patologije ortačkog modela kapitalizma (npr. zarobljavanje regulatora, rentijerstvo, korupcija, kvaliteta upravljanja, itd).“

U tom tekstu Velibor Mačkić daje prikaz članka autora Mukanda i Rodrika (2017) o političkoj ekonomiji liberalnih demokracija, koji nudi jedno od potencijalnih objašnjenja na koji način kvaliteta demokracije i institucija utječu na ekonomski rast. Pored toga navodi i nobelovca Douglassa C. Northa (1991) koji tvrdi da je sve na nama jer su institucije naših ruku djelo i posljedica su kolektivne akcije svakog društva. Povijest uspjeha/neuspjeha je u suštini „priča o evoluciji institucija“. „Dobre“ institucije potiču proizvodne aktivnosti i nagrađuju suradnju, dok „loše“ institucije potiču aktivnosti koje su na individualnoj razini možda optimalne, ali na agregatnoj (društvenoj) sub-optimalne.

Neuvjerljivost empirijskih potvrda o prednosti demokracije vis-a-vis ekonomskog rasta prema tim autorima leži vjerojatno u diferencijaciji između različitih vrsta demokracija (liberalna vs. izborna). U našem kontekstu Mačkić postavlja pitanje mogu li se slabiji ekonomski rezultati objasniti činjenicom da Hrvatska nije liberalna demokracija? Jesu li patologije koje polit-ekonomski model hrvatskog kapitalizma pokazuje singularnost ili je riječ o nekoj široj epidemiji?

(izvor: http://ideje.hr/...)

Velibor Mačkić, drugi dio uvodnog izlaganja

Drugi dio uvodnog izlaganja na stručnoj raspravi na temu „Zašto Hrvatska zaostaje?“ dr.sc Velibor Mačkić objavio je 13.4.2028. godine  na portalu ideje.hr u tekstu pod nazivom „Od plana do klana: 'Balkanska bolest' je destruktivno poduzetništvo; kronizam očekivano negativan, ali familijarizam zbunjuje“.

Rasprave na temu „Zašto Hrvatska zaostaje“, održane su 3. travnja 2018. godine.

(Izvor slike: http://ideje.hr/...)

U tom tekstu prikazani su rezultati inicijalne empirijske procjene utjecaja institucija na ekonomski rast u zemljama jugoistočne Europe, konkretno Balkana. Riječ je o radu pod naslovom „Hrvatski ekonomski model kroz leće političke ekonomije“, koji je objavljen u zborniku radova „Dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje?“ Centra za demokraciju i pravo “Miko Tripalo”.

U tekstu je prikazana  empirijska procjena tzv. „balkanske bolesti“ kao dijagnoze sup-optimalnog rasta kao posljedice interakcije institucija i organizacija (poduzetnika i poduzeća). Osnovna je ideja bila istražiti kakva je važnost politike i institucija u objašnjenju ekonomskih ishoda Hrvatske, Bugarske, Rumunjske, Slovenije i Srbije. Riječ je o onome što je Douglas Hibbs (2001) označio kao „politizacija teorije rasta“.

U drugom tekstu Velibor Mačkić navodi da su još tri rada poslužila kao inspiracija istraživanja:

• Prvi je rad Alesine i Fuchs-Schündelna (2005) s naslovom „Goodbye Lenin or not?“ koji istražuje utjecaj ekonomskog režima na individualne preferencije ekonomskih agenata.
• Drugi rad, autora Pellegrina i Zingalesa (2014) uzrok pada talijanske produktivnosti pronalazi u institucionalnim deficitima (manjku meritokracije), što ćemo mi povezati s procjenom ortačkog kapitalizma.
• Treći je rad Baumola (1990) koji predstavlja ekstenziju Schumpeterove (1943) teorije poduzetništva s naglaskom na inovacije u rentijerskim aktivnostima.

Prema tim radovima institucionalna struktura utječe na alokaciju poduzetničkog talenta na produktivne, neproduktivne i destruktivne aktivnosti. Sve one predstavljaju dominantnu strategiju s aspekta organizacije (poduzeća), ali nemaju sve najveću društvenu stopu povrata, tj. mogu usporiti stopu rasta ili je čak i smanjiti.

Na kraju je Velibor Mačkić naveo sljedeće simptome tzv. „balkanske bolesti“?

1. Prvi je svakako, nekonsolidirana demokracija,  

između „usidrene“ i „defektne“ demokracije sukladno tipologiji Merkela (2011), odnosno izborna demokracija sukladno Mukand-Rodrikovoj klasifikaciji.   

      2. Drugi, snažna uloga „slabe“ države,  

direktno kroz fiskalnu politiku i indirektno kroz javni sektor.

      3. Treći, institucionalna imitacija na svim razinama

koja pokazuje potpuno zapuštenost javne uprave i neinventivnost u rješavanju nagomilanih problema.

      4. Četvrti, introvertiran ekonomski model,

poslovanje s državom i javnim sektorom.

      5. Peti, kronizam kao dominantna strategija poslovnih elita u vanjskom djelovanju i familijarizam kao dominantna strategija poslovnih elita u unutarnjem ustrojstvu i unutarnjoj dinamici poduzeća.

        6. Šesti, postojanje višestrukih deficita: demokratski, upravljački, ali i poduzetnički.

Ključne nezavisne varijable, koje služe za identifikaciju „balkanske bolesti“ prikupljene su iz „Globalnog izvještaja o konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma“. Riječ je o percepciji stavova koji se "mjere" na skali od 1 do 7 (7 je najbolja ocjena).

Znači, „mjere“ se i obrađuju  subjektivno i proizvoljno određeni, odnosno izmišljeni  ulazni podatci. I onda se to proglašava znanstvenom analizom.

Impresivan „znanstveni“ rezultat obrade potpuno subjektivno i proizvoljno određenih, odnosno izmišljenih  ulaznih podataka

(Izvor slike: http://ideje.hr/...)

Na kraju dr.sc. Mačkić zaključuje da je u kontekstu Hrvatske to vjerojatno i jedan od razloga zašto nam je trebalo toliko dugo vremena da izađemo iz krize.

(Izvor: http://ideje.hr/...

Još nekoliko tekstova

Tijekom 2018. godine bilo je još tekstova koji su se bavili temom zaostajanja Hrvatske u razvoju

Ivo Bičanić, srpanj 2018.

Umirovljeni profesor makroekonomije s Ekonomskog fakulteta Zagreb, dr.sc. Ivo Bičanić je 19. srpnja 2018. godine na portalu ideje.hr objavio tekst pod nazivom „Stope rasta od 4 posto (do čak i 7 posto) Hrvatskoj su još lako dostupne: Ali ovaj put bi sve moralo biti drukčije“.  Ivo Bićanić tvrdi da je posve krivi zaključak o otporu društva promjenama. Promjenama se protive oni koji imaju povlastice, oni koji su pobjednici prve transformacije kojom je u posljednjih četvrt stoljeća nastao kroni kapitalizam. Postoje dakle šanse.

Profesor Bičanić iznosi dvije stilizirane činjenice:

1. Stope rasta, kratkoročne i dugoročne, premale su i nestabilne;

Hrvatska zaostaje za zemljama europske jezgre, a što je gore, Hrvatska zaostaje i za drugim zemljama Europe koje konvergiraju jezgri.

  2. Politička ekonomija društvenog okruženja kroni kapitalizma (KK) ne zadovoljava uvjete ‘prihvatljivosti’,

jer ne podrazumijeva ni liberalno gospodarstvo, liberalnu demokraciju ni promjene u smjeru njihovog uspostavljanja.

NAPOMENA: Stilizirana činjenica je tehnički termin za neupitne činjenice, koje više ne treba dokazivati nego samo objašnjavati jer su općenito prihvaćene kao točne.

Uz te stilizirane činjenice treba dati dvije napomene. Prvo, radi se o lošoj ravnoteži i drugo – neki od nje imaju velike osobne koristi. Ako je glavna stvar u lošoj političkoj ekonomiji, onda je glavno pitanje kako je mijenjati. U slučaju Hrvatske početna ravnoteža je KK.

KK je gospodarstvo u kojem:

• nominalno postoji slobodno tržište,  ali
• koje dozvoljava povlaštena pravila i druge pogodnosti putem državne intervencije temeljene na osobnim vezama.
• u takvom sistemu se javno održava lažni privid ‘čistog’ kapitalizma  kako bi se zapravo održao izdvojeni utjecaj dobro umreženih pojedinaca.

Bičanić smatra da je glavni uzrok naših problema u  kroni kapitalizmu (KK). Odakle mogu doći poticaji takvoj promjeni političke ekonomije na bolje (na gore nas ne zanima, ali i one postoje)? Četiri sjemena mijenjanja političke ekonomije u smislu razgradnje KK mogu se naći (kao i sjemena zla njenog opstanka) u:

1. sekularnim promjenama,
2. eksternim pritiscima,
3. demokratizaciji,
4. unutarnjem pritisku liberalnog gospodarstva.

Četvrti su pritisci prelaza u liberalni gospodarski sustav od strane poduzetnika i kapitalista i radnika. KK ne podnosi tržište na ključnim mjestima jer se za njega glavna raspodjela, a to je ona kapitala, odvija van tržišta i ne po tržišnim cijenama. Liberalno gospodarstvo ne mora biti samo posljedica demokratizacije. Zamislivi su uvjeti u kojima bude u interesu dovoljno poduzetnika, kapitalista i njihovih direktora da suzi prostor netržišne raspodjele netržišna razmjene i da odatle dođu poticaji uklanjanju KK koje za njih postane prepreka. 

Bičanić na kraju misli da se kod nas previše zagovara državni intervencionizam i kaže:   

     „To je mentalni sklop koji treba promijeniti. Za kraj jedna misao John Maynard Keynesa napisana 1935., to je zadnja rečenica predgovora Općoj teoriji…: ‘Poteškoća ne leži u novim idejama, već je teško pobjeći od starih što prožimaju svaki kutak razuma većine nas koji smo ovako odgojeni.“

(Izvor: http://ideje.hr/...)

Josip Tica, listopad 2019

U četvrtak, 3. listopada 2019. u 14 sati u dvorani 54 na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u sklopu "Brown bag seminara" prof.dr.sc. Josip Tica s Katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj imao je javno izlaganja pod naslovom „Agnostički pogled na trideset godina tranzicije“.  Uz najavu predavanja na portalu Ekonomskog fakulteta https://www.efzg.unizg.hr/... je dan sažetak predavanja:

      „Trideseta godišnjica pada Berlinskog zida samo po sebi nameće temu retrospektive tranzicijskog procesa.…. Cilj istraživanja je prvenstveno pokrenuti raspravu o čimbenicima relativnog zaostajanja (rasta), ali isto tako i o empirijskoj utemeljenosti hipoteza, odnosno 'vjerovanja' koja su oblikovala rasprave o ekonomskom (ne)uspjehu hrvatskog gospodarstva tijekom tranzicije….“

Tema je vrlo zanimljiva i sa zanimanjem sam pročitao na portalu ideje.hr  prilično detaljno izvješće s tog predavanja koje je napisao Karlo Vajdić. Naravno, najviše me zanimao onaj dio koji govori o industriji.

       „Hrvatska je 'čudnovati kljunaš' tranzicije. Ne samo po tome što sporo rastemo, nego i po kompletnoj anatomiji ekonomije izgledamo jako atipično u odnosu na tranzicijske zemlje“, sažeo je profesor Tica hrpu podataka uzimajući u obzir više od 40 makroekonomskih indikatora za 31 tranzicijsku ekonomiju u razdoblju nakon 1989. godine….

Odlučujući koje će faktore uzeti u obzir prilikom usporedbi Tica se oslonio na osnovni Solow-Swan model koji kaže da BDP određuju tri faktora rasta: populacija, fizički kapital i tehnološki napredak.

A među 43 zasebne teorije koje objašnjavaju rast BDP-a odvojio je one koje bi mogle biti relevantne za nas, a koje se tiču: ljudskog kapitala, prilagodbe za demografske promjene, trgovinske otvorenosti, javnog duga, realnog tečaja, razvijenosti financijskog sustava i proizvodnje tehnologije….

Tica je uspoređujući podatke ukazao da neke uobičajene pretpostavke oko tranzicije i ekonomskog rasta tranzicijskih zemalja nemaju podlogu u podacima. Tradicionalnu grupu tranzicijskih zemalja – istočnu Europu i srednju Aziju – Tica je proširio i istočnoazijskim državama poput Kine, Vijetnama, Laosa i Kambodže.

BDP per capita prije i poslije krize

(Izvor slike: http://ideje.hr/...)

Investicije

Uzimajući u obzir paritet kupovne moći Hrvatska je 1995. godine bila na petom mjestu među tih trideset zemalja po BDP-u po stanovniku da bi do 2017. pala na 11. mjesto, odmah nakon Kazahstana. Među podacima koje je naveo našla se i usporedba tranzicijskih zemalja po investicijama koja je pokazala vezu između udjela investicija u BDP-u i rasta BDP-a po stanovniku.

Porast investicija prije i poslije krize

(Izvor slike: http://ideje.hr/...)

U usporedbi s nekolicinom država srednje i istočne Europe Hrvatska je u razdoblju od 1999. do 2009. bila na prvom mjestu po rastu investicija da bi u idućih desetak godina pala na posljednje. Malo detaljniji pogled na investicije u razdoblju od 2000. do 2017. godine pokazao je da se među dvadesetak najvećih domaćih kompanija s najvećim udjelom vlastitih u ukupnim investicijama daleko najdominantnije bile državne infrastrukturne kompanije poput Hrvatskih autocesta, Hrvatskih cesta, HEP-a, HŽ-a i sličnih. Od izvoznih kompanija među njima se nalaze samo Valamar Riviera i Pliva.

Prerađivačka industrija

U nešto detaljnijem pogledu na strukturu rasta Tica se fokusirao na prerađivačku industriju, odnosno njene pojedine segmente i ulogu prirodnih resursa u razvoju tranzicijskih zemalja. Na tim podacima pokušao je testirati održivost teze o tercijarizaciji, odnosno deindustrijalizaciji tranzicijskih zemalja.

Najvažniji dio teksta koji sam odmah uočio je:

       „Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam......

       Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih, op.) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam“, istaknuo je Tica.

     "Tako se moglo utvrditi da nisu točna tumačenja da je s tranzicijom, odnosno rastom BDP-a po stanovniku, stigla i deindustrijalizacija. Jedina dva segmenta industrije gdje se može primijetiti takva veza su prehrambena te tekstilna i odjevna industrija, dok usporedba podataka iz 11 zemalja pokazuje da u drugim industrijskim sektorima, poput proizvodnje strojeva, vozila, kemijskoj i drugim industrijama ta veza ne postoji.....

      Dodatni pogled na investicije i strukturu materijalne imovine temeljem podataka Fine pokazao je da su kroz godine više od pola ulaganja bile investicije u građevinske objekte, a nakon toga su slijedile druge nekretnine i onda zemljište. U pravilu je osamdeset posto investicija u prosjeku u Hrvatskoj bilo u građevinske objekte, nekretnine i zemljišta“, istaknuo je Tica, "dok su one prave investicije – u alate, postrojenja i opremu – bile tek oko petnaestak posto…"

        Podaci o hrvatskom izvozu potvrdili su tezu da Hrvatska odudara od ostalih tranzicijskih zemalja. Za razliku od onih koje su ostvarivale najbolji rast tijekom tranzicije, poput Češke ili Slovačke gdje u izvozu dominira industrija poput vozila, strojeva ili elektronike, kod nas u izvoznoj strukturi dominiraju usluge i to prvenstveno turizam. Čak i kod država koje u izvoznoj strukturi imaju nešto veći udio usluga od ostalih, poput baltičkih država, u njihovim se primjerima radi o transportu i IKT sektoru…"

Bruto plaće

Među podacima koje je usporedio našle su se i razine bruto plaća među pojedinim državama i Tica je utvrdio da više svakako ne vrijede nekadašnje tvrdnje da je Hrvatska nekonkurentna država zbog visokih primanja. On kaže da smo u tranziciji toliko zaostali da smo i po plaćama s drugog mjesta došli na peto mjesto, iza Češke, Slovačke, Estonije i Slovenije. To znači da postajemo „zemlja jeftine radne snage“ tumači on, jer su ostale zemlje s razvojem puno bržim od našeg povećale i svoje prosječne plaće….“

(Izvor: http://ideje.hr/...)

Moj komentar rasprava

Vjerujem da su svi znanstvenici, autori opisanih tekstova iskreno nezadovoljni činjenicom da Hrvatska nije uspješnija, da zaostaje, ali smatram da im analize u većini slučajeva nisu korektne, ne uzimaju sve parametre u obzir, često koriste previše subjektivnih procjena i percepcija, te proizvoljne parametre u čudnim metodologija, a u konačnici su autori totalno nesamokritični.

Uopće ne mislim reći da je stanje u Hrvatskoj dobro i da Hrvatska ne zaostaje za onim što bi mogla postići. I ne mislim reći da njihove analize nisu u određenim segmentima i točne, izrađene na temelju službenih financijskih izvješća, ali veliki dio analiza napravljen je jako površno, jednostrano, koristeći vrlo sumnjive i tendenciozne metodologije. A zaključci su im uglavnom vrlo općeniti, jednostrani, površni i jako pojednostavljeni,  na razini uobičajenih tekstova koji se objavljuju u novinama.

A usporedba stanja demokracije u Hrvatskoj i Sloveniji je vrlo nekorektna i netočna.

Kabinetske analize i zamršene formule

Sve te analize i komentari rezultat su razmatranja ljudi, makroekonomista i politologa, koji se nisu maknuli iz kabineta, preko interneta skupljaju razne podatke iz različitih financijskih izvješća, preračunavaju i analiziraju te brojke, na ekranu računala crtaju razne grafikone i tabele,  koriste zamršene matematičke formule za obradu izmišljenih potpuno subjektivno određenih podataka, citiraju članke iz stranih znanstvenih časopisa i koriste metodologije koje su našli u toj stranoj literaturi, analizu vrše vrlo selektivno potpuno zanemarujući širu sliku. I nemaju pojma što se u stvarnom svijetu, kod nas  događa. A još manje znaju kako bi te svoje upute i zaključke mogli realizirati u praksi.

Jednom sam rekao da me podsjećaju na „impotentne ljude koji pričaju o seksu. Čuli su da je to super, nikada nisu probali, ali svima dijele savjete kako to treba raditi“.

U sjećanju mi se javlja opis znanstvenika iz nekih prošlih vremena u briljantno i duhovito napisanoj knjizi Paula Taborija „Povijest ljudske gluposti“, koju sam davno pročitao.

       „No, treba znati da učeni ljudi prošlih stoljeća nisu gotovo nikad izlazili iz svojih kabineta. Prastare knjižurine, uvezane u teleću ili svinjsku kožu, stajale su pred  nosom lijepo poredane poput vojnika, a oni su znali da su u njima svjedočanstva njihovih velikih i slavnih prethodnika. Jednom je netko opisao feniksa, onda je to netko od njih prepisao, netko je tome nešto dodao i tako dalje. Broj se 'svjedoka' povećavao na tucete, stotine; a kada jednom dvadeset ili sto dvadeset uvaženih stručnjaka nešto tvrdi, onda je to zacijelo točno i istinito….“

1. Manjak samokritičnosti

Kritičari se ne osjećaju odgovornim 

Zanimljivo je da su svi koji su govorili i pisali o situaciji u Hrvatskoj, ocjenjivali  ju i davali joj najniže ocjene, sebe potpuno izuzeli iz svega toga. Oni su vanjski promatrači i sebe ne smatraju nimalo odgovornim. Postavili su se u ulogu stroga profesora koji špota lošeg đaka i daje mu slabe ocjene, a onda otiđu doma i s đakom više nemaju nikakve veze. Ponašaju se kao prolaznici koji s ulice gledaju kroz prozor neke kuće, uočavaju da u kući vlada nered i čude se kako su vlasnici kuću zapustili. Zanemaruju činjenicu da su i oni stanovnica te kuće i da su i oni odgovorni za taj nered u kući.

Znanstvenici su elita svakog društva i kod nas bi trebali biti i oni sebe smatraju elitom i tako treba biti. Mnogo godina života posvetili su školovanju, stjecanju znanja, učenju, radu i dosegli visoka akademska znanja, a za to je  društvo potrošilo puno novaca. I to tako treba biti.

I normalno je za očekivati da znanstvenici svoje znanje ulažu u razvoj i prosperitet društva, da se rezultati njihovog znanja i istraživanja mogu primijeniti u razvoju društva, u gospodarstvu, kroz nove inovativne proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, nove lijekove, nove procese i tehnologije, nove start-up kompanije i na još mnogo područja važnih za društvo u cjelini, kao što je, na primjer, proučavanje procesa koji oblikuju društvo. A to je u malim, ne previše bogatim zemljama u razvoju kakva je i Hrvatska, posebno važno.

Naši znanstvenici imaju nezamjenjivu ulogu u obrazovnom sustavu kroz odgoj novih generacija obrazovanih mladih ljudi i u zdravstvenom sustavu u liječenju ljudi. Ali je njihova uloga u ostalim segmentima društva, pogotovo u gospodarstvu vrlo mala.

Sindikat znanosti, a pogotovo njihov histerični, isfrustrirani, jugonostalgični  dugogodišnji predsjednik gotovo svu svoju energiju i resurse usmjeruju samo na borbu za financijski status i one famozne postotke izdvajanja za znanost. Ali ih nisam čuo da samokritički raspravljaju o kvaliteti znanosti i znanstvenih rezultata i što treba učiniti da znanost više doprinosi razvoju društva. Jedanput sam napisao – da se izdvajanje za našu znanost poveća pet puta, rezultati koji se mogu realizirati u gospodarstvu ne bi bili ništa veći. Jer se radi na pogrešan način.

Industrija brojenja radova

Težište znanosti stavilo se na „industriju brojenja radova“, a najveći obim znanstvenog rada usmjeren je na objavljivanje članaka u stranim časopisima od kojih hrvatsko društvo ima jako malo koristi. Jedan naš politički utjecajan akademik veliki trud je uložio da se ukinu domaći znanstveni časopisi. Mnoga istraživanja se provode anketiranjem preko telefona ili slanjem anketnih pitanja preko interneta, a analize se provode na potpuno nereprezentativnim uzorcima pa su svi ti radovi u većini slučajeva bezvrijedni. A na temelju njih se dobivaju doktorati i akademska zvanja.

Nepripremljeni za povijesne promjene

Početkom 1990-ih kada je Hrvatska, kao i cijeli poskomunistički svijet prolazio  kroz nevjerojatno i okrutno razdoblje naše znanstvene zajednice nije bilo nigdje, nisu se ni malo pripremili za takvu mogućnost. Osim toga, nisu svojim znanjem bili spremni, a niti sposobni  pomoći u tim procesima. Sve ih je to zateklo. Svi su oni odrasli u komunizmu, nisu bili spremni za dolazak novog vremena. Do tada su na fakultetima ekonomije, politologije i filozofije utrošili ogroman trud u proučavanje samoupravljanja kao „najboljeg od svih društvenih uređenja“, a čak su se 1991. godine branili doktorati koji su proučavali i hvalili samoupravljanje. Nitko od njih, već krajem 1980-ih godina, kada se vidjelo da je komunizam pri kraju, nije pokušao analizirati i znanstveno obraditi neku futurističku hipotezu o promjeni društvenog i gospodarskog sustava, niti iz čiste znatiželje, čak ni iz nekog znanstvenog egzibicionizma. Pa da budu barem malo pripremljeni.

Na tehničkim fakultetima su se mnogi ponašali kao da se promjena gospodarskog sustava i restrukturiranje poduzeća njih ništa ne tiče. Po njihovom mišljenju „generator se na isti način vrti i u komunizmu kako i u kapitalizmu“.

Znatiželjni profesor iz SAD

Najgore u svemu je što nije nitko pokazao niti najmanje zanimanja da te nevjerojatno procese proučava na licu mjesta. „Pod nosom“ su im se odvijali procesi kakvih više neće biti u povijesti čovječanstva (nadam se), a naši znatvenici nisu proučavali državna poduzeća  koja su se raspadala i propadala, nije ih bilo ni u novim privatnim poduzećima koja su se stvarala. Znanstveni radovi na tu temu pisati će se naknadno na temelju novinskih napisa Globusa i Nacionala, valjda i Ferala, uz obvezna internetska i telefonska anketiranja i uz proučavanje i citiranje stranih časopisa i knjiga o toj temi.

Mogu spomenuti jedno moje iskustvo iz 1991. godine. Tada je prof.dr. Lawrence-Larry Godtfredsen, profesor s Babson Collegea[1] iz Massachusettsa (SAD) dva puta došao k nama u KONČAR, kao znatiželjni znanstvenik kojega su zanimale nevjerojatne promjene kroz koje su prolazila hrvatska poduzeća. Želio je svojim znanjem sudjelovati u tim promjenama, upoznati ih istraživati, pomoći u poticanju poduzetništva koje je smatrao od vitalne važnosti za Hrvatsku. Za to vrijeme niti jedan naš znanstvenik, profesor, istraživač, makar samo kao znatiželjnik nije došao, nije pokazao interes da proučava te izuzetne procese kroz koje smo prolazili, zbivanja kakva povijest ne pamti. Njih to nije zanimalo. Čekali su, vjerojatno,  da neki znanstvenik iz Amerike objavi knjigu ili članak o toj temi da ga mogu citirati.

Profesor dr. Lawrence-Larry Godtfredsen u posjeti Končaru 18. lipnja 1991. godine. Razgovara s Ivanom Cesarcem, članom Uprave KONČAR d.d.,  o obrazovanju menadžera i pretvorbi vlasništva..

(Izvor slike_ časopis Končarevac, lipanj 1991.)

Akademik Županov bio bi razočaran

U ovim turbulentnim vremenima je ogromno područje za razna istraživanje kojima pravi istraživači mogu posvetiti cijeli život i onda na kompetentan, znanstveno utemeljen način ocjenjivati društvene pojave i na njih djelovati. Na primjer, drastične promjene vrijednosnog sustava tijekom tranzicije zahtijevaju ozbiljna istraživanja. Međutim, istraživačima se žuri, nemaju vremena, novaca, volje, a često su i lijeni da se ozbiljno prihvate posla, a čak se ne trude napraviti naizgled reprezentativni uzorak. Tada nađu jednu izoliranu skupnu ispitanika do kojih mogu lako doći, proglase ih ispitnim uzorkom i na njima provode „znanstvena ispitivanja“ o tome što misle hrvatski građani. I nakon kompliciranih metoda obrade odgovora ispitanika, punih mudrih izreka o višedimenzionalnim teorijama i konfirmacijskim faktorskim analizama, punih složenih formula i  zbrkanih slika dobivaju „znanstvene zaključke“ koje onda mogu prikazivati na mnogobrojnim simpozijima.

Nešto takvo našao sam u studiji pod nazivom Je li egalitarni sindrom samo teorijska fantazija? Empirijski hommage Josipu Županovu. Autor je jedan razvikani sociolog u čiji znanstveni autoritet obično nitko ne sumnja. Istraživanja akademika Županova veoma cijenim, pročitao sam dosta njegovih knjiga, a  upoznao sam ga dok je dolazio u KONČAR. Zato me je ta studija zainteresirala.

Županov je pisao da  „egalitarni sindrom“ ujednačava ljude prema dolje i njima se mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Profesor Županov je proučavao ponašanje u cijelom društvu. On je dolazio i kod nas u Končar i proučavao odnose u poduzećima. A našim suvremenim autorima se ne da baviti jednim tako velikim i složenim sustavom, kao što je cijelo društvo sa svojim mnogobrojnim različitim segmentima. Za to treba desetljeća rada i proučavanja. A danas se očekuje da se rezultati brzo ostvare, da se brzo objavi članak, da se dobiju bodovi za napredovanje, da o tome autor može govoriti na televiziji u nekoj popularnoj emisiji i da mu objave sliku u novinama. I zato treba naći način da se istraživanje ubrza. I naši vrli znanstvenici su to napravili na taj način da su „zmuljali“, odnosno jako pojednostavnili ispitni uzorak. Umjesto na reprezentativnom uzorku koji bi mogao predstaviti sve hrvatske građane, istraživanje je provedeno na „prigodnom“ uzorku, na studentima u Zagrebu, jer im je to bilo najjednostavnije i „pri ruci“. Anketirali su 714 studenata s osam fakulteta, najveći broj studenata anketiran je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (49%), zatim na Hrvatskim studijima (18%) te Fakultetu političkih znanosti (8%). Ispitni uzorak bi trebao biti reprezentativni i trebao bi predstavljati hrvatsko društvo, odnosno 4.000.000 hrvatskih građana. Predstavlja li ovaj ispitni uzorak hrvatsko društvo? Naravno da ne. Hrvatsko društvo je mnogostruko složenije od ove skupine studenata s par fakulteta, koji kao uzorak ne predstavljaju nikoga osim studenata s tih fakulteta. Ali su autori sve to prikrili i zamaglili s mnogo vrlo zamršenih i stručnih izraza, kompliciranom metodologijom. Napisali su da su koristili eksploracijsku faktorsku analizu za provjeru dimenzionalnosti te analizu unutarnje konzistencije (uporabom Cronbachovog α koeficijenta). Faktorska analiza provedena je primjenom Guttman-Keiserovog kriterija za zaustavljanje ekstrakcije faktora; u analizi višedimenzionalnog konstrukta (opsesija o privatniku) korištena je kosokutna rotacija (oblimin). U zaključku  su autori dali jako „znanstvenu“ interpretaciju (bezvrijednih) rezultata. To je klasičan, površan način istraživanja kojim se  pristupilo istraživanju egalitarizma.

A tako se često i rade ostala istraživanja uključujući i  istraživanja na temu zašto Hrvatska zaostaje.

Na kraju mogu reći da je tom radu, „U potrazi za egalitarnim sindromom: kulturalna inercija u Hrvatskoj“ 1.prosinca 2016. godine, u hotelu Palace u Zagrebu,   dodijeljena  nagrada Zaklade prof. dr. Marijan Hanžeković za 2016. godinu u kategoriji redovitih radova.

Što znanstvenici misle o znanstvenom sustavu

U srijedu, 18. travnja 2018. godine u dvorani Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja predstavljeno je istraživanje pod naslovom „Kamo ide hrvatski znanstveni sustav – prema racionalnoj reformi ili prema entropiji i urušavanju?“ Istraživanje su od veljače 2017. do veljače 2018. proveli Jadranka Švarc, Institut Ivo Pilar (koordinatorica), Drago Čengić, Institut Ivo Pilar, Saša Poljanec-Borić, Institut Ivo Pilar, Jasminka Lažnjak, Filozofski fakultet Zagreb, Odsjek za sociologiju i Luka Šikić, Institut Ivo Pilar (I. faza), a u sklopu projekta Reforma znanosti u Hrvatskoj u kontekstu promjene razvojne paradigme. Projektno istraživanje provedeno je online anketom u lipnju 2017. godine na uzorku od 294 ispitanika. Po mišljenju istraživača taj uzorak  u glavnim crtama odražava znanstvenu zajednicu (23.466 znanstvenika, u 2017. godini) s obzirom na zastupljenost znanstvenih disciplina, spol, dob i mjesto zaposlenja, a u manjoj mjeri u odnosu na znanstvena zvanja. Ispitivali su što pripadnici znanstvene zajednice misle o znanstvenom sustavu. Na kraju su naveli rezultate istraživanja.  Znanstvenici misle da sustav:

• ne potiče znanstvenu izvrsnost (75%) već znanstvene mediokritete (72%);
• proizvodi više znanstvenih zvanja nego što ima radnih mjesta (68%);
• destimulira znanstvenoistraživački rad i projektne aktivnosti zbog nemogućnosti dobivanja radnog mjesta (71%);
• podržava klijentizam i ortački akademizam (71%);
• nepravedno dodjeljuje iste koeficijente plaća za znanstvena i znanstveno nastavno zvanja (64%).

Mišljenje samih znanstvenika o znanstvenom sustavu je krajnje negativno.

Zanimljivo da niti jedan sudionik rasprave na temi „Zašto Hrvatska zaostaje?“, a najmanje predsjednik sindikata znanosti nije naveo ni komentirao ovakvo stanje znanosti. Pokazali su da  to, po  njihovom mišljenju, uopće ne utječe na razvoj Hrvatske.  

Studija je ispitivala što znanstvenici misle o sustavu, ali nije ispitivala što potencijalni korisnici znanstvenih usluga, npr. poduzetnici misle o kvaliteti našeg znanstvenog sustava i koliko im je taj sustav spreman i sposoban pomoći u rastu, razvoju i nastupu na tržištu.

Veza znanosti i prakse

Kada kritiziram našu znanstvenu zajednicu u svezi teme „Zašto Hrvatska zaostaje?“, moram istaknuti da se sve ove moje kritike ne odnose na naše znanstvenike u medicini. Oni kao da žive po nekim drugim i drugačijim pravilima od ostalih znanstvenika po fakultetima i institutima.  Medicinski fakultet je usko povezan s praksom, s klinikama u kojima profesori rade, stiču dragocjena iskustva i primjenjuju rezultate znanstvenih istraživanja. Svoju vrijednost liječnici pokazuju danas i u vrijeme ove velike zdravstvene krize zbog koronavirusa. To me podsjeća na (moje) vrijeme kada su profesori s Elektrotehničkog fakulteta radili u Končaru, projektirali i konstruirali motore, generatore i transformatore,  sudjelovali u izgradnji, rastu i razvoju poduzeća, kada su profesori sa Strojarstva bili usko povezani s našim velikim poduzećima Prvomajskom, Jugoturbinom i ostalima.  Svi ti profesori su tako stečeno praktično znanje zajedno s teoretskim znanstvenim temeljima prenosili svojim studentima. Danas studenti FER-a ni ne znaju gdje je KONČAR, a profesori FSB-a su mi jednom rekli da 20 godina nisu bili u KONČAR-u.

Zbog svega toga, kada se kritizira društvo u kojem žive, kada se „von oben“, s visoka dijele packe i loše ocjene, potrebno je ipak malo više samokritičnosti i poniznosti.

A trebali bi biti spremni i „potrpjeti“ i kritiku svojih analiza i teza.

Nastupe njihovog sindikalnog lidera ne mislim uopće komentirati.

(Izvor: https://www.universitas.hr/...)

2. Nekorektno, subjektivno ocjenjivanje

Tranzicijski „gubitnik“

Uvodna predavanja za rasprave 3. travnja 2018. godine na temu „Zašto Hrvatska zaostaje?“ održali su dr.sc. Višeslav Raos s Fakulteta političkih znanosti i dr.sc. Velibor Mačkić s Ekonomskog fakulteta. Svoje analize i zaključke kojima su pokazali da je Hrvatska „prema skoro svim kategorijama najgora ili među najgorima, a nama susjedna Slovenija najbolja ili među najboljima“, (Raos), odnosno da je „Hrvatska  tranzicijski gubitnik“, oboljela od „balkanske bolesti“, (Mačkić), „dokazali“ su mnogobrojnim krivuljama i tabelama punim vrlo kompliciranih formula.

Čitajući te radove uočio sam:

1. istraživanje se oslanja na često citiranu i komentiranu američku, javno financiranu nevladinu organizaciju Freedom House. Ta organizacija u izvješćima, sastavljenima na temelju procjena lokalnih stručnjaka, prati niz kriterija prema kojima rangira zemlje. ( Raos)
2. ključne nezavisne varijable, koje služe za identifikaciju „balkanske bolesti“ prikupljene su iz „Globalnog izvještaja o konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma“ i riječ je o percepciji stavova koji se mjere na skali od 1 do 7 (7 je najbolja ocjena). (Mačkić)
3. u istraživanjima su koristili metodologiju organizacije Freedom House (Raos), odnosno temeljili su svoja istraživanja na radovima Alesine i Fuchs-Schündelna (2005), Pellegrina i Zingalesa (2014), te Baumola (1990). (Mačkić).

Procjene lokalnih stručnjaka

Prvo što mi je odmah upalo u oči je činjenica da su  „znanstvena“ istraživanja temeljena na procjeni lokalnih stručnjaka koji su ocjenjivali stanje u Hrvatskoj u nekoliko kategorija. A te procjene su po, mom uvjerenju, u većini slučajeva subjektivne, „od oka“, a često i zlonamjerne. Ne zna se tko su bili ti domaći stručnjaci koji su ocjenjivali stanje u Hrvatskoj, ali mogu „politički nekorektno“ pretpostaviti da su to u većini bili članovi nekih ljevičarskih udruga, a vjerojatno i takvi znanstvenici, a onda i ostali koji sliku o Hrvatskoj dobivaju preko naših medija. A znamo kakvo mišljenje oni imaju o Hrvatskoj. Naravno, možda nisam u pravu, ali koliko poznam našu situaciju vrlo je vjerojatno da je tako.

Subjektivne procjene stručnjaka

Kako god bilo, niti jedno ozbiljno znanstveno istraživanje ne smije se temeljiti na subjektivnim procjenama „stručnjaka“ i stručnjaka. Subjektivnost u znanosti nije dozvoljena ili to više nije znanost.

Osim toga pronašao sam da je Fredom House američka organizacija koja 86% svojih prihoda dobiva od Američke vlade i normalno je za očekivati da radi u interesu Američke vlade, što god to značilo, a ne u interesu dobivanja istinitih podataka.

Percepcija stavova

Slično tome bio sam zgrožen činjenicom da se ovo drugo istraživanje koje želi biti ozbiljno oslanja na percepciju stavova. Percepcija se može, pretpostavljam, koristiti u psihijatriji i psihologiji, ali je škandalozno da se na tome grade nekakva ozbiljna sociološka istraživanja. Takva metodologija često se koristi u manipulaciji javnim mnijenjem preko medija, kod „pranja mozga“ potencijalnim biračima prije izbora, ali na temelju toga ocjenjivati stanje u društvu i uspoređivati neke zemlje ne smije biti u znanosti dozvoljeno.

Takve znanstveno bezvrijedne procjene, pretvaraju se u nekakve brojke i te brojke se ubacuju u nekakve vrlo zamršene formule čime se bezvrijednim rezultatima želi dati nekakav znanstveni štih.

Na člancima stranih autora

Treće što mi je upalo u oči je činjenica da se istraživanja temelje na člancima stranih autora. Nemam ni najmanju želju podcjenjivati vrijednost tih članaka i tih znanstvenika, ali sam siguran da su njihove metodologije i način istraživanja razrađeni uzimajući u obzir stanje u zapadnim zemljama u kojima su vršili istraživanja uzimajući u obzir parametre koji su značajni za ta društva. Svako društvo karakterizira mnogo različitih značajki koje ne moraju biti iste u Njemačkoj, Italiji i Hrvatskoj. Mehanički preuzimati metodologiju iz nekih takvih članaka meni se ne sviđa i ne cijenim to. Tako se ide linijom manjeg otpora, kada su istraživači lijeni i ne da im se kreativno razmišljati.

Nešto o „uzornim“ demokratskim zemljama

Na kraju bih htio komentirati i rezultate tih „istraživanja“. Najvažniji dio bavi se demokracijom i zaključuju da je to važan uvjet za ekonomski rast. Naravno, kod toga svjesno zaboravljaju da se zemlje koje su imale najbrži rast, Kina i Singapur baš ne bi mogle pohvaliti demokracijom zapadnog tipa, a da o Kini ne govorimo.

Slovenija

Slovenija, kao pobjednica natjecanja u demokraciji je posebna priča, s puno primjera „visokih“ demokratskih standarda. Na primjer,  prije 26 godina tadašnje slovenske vlasti jednom su uredbom 'izbrisale' iz državnog registra 25.671 osobu neslovenskog porijekla. Te osobe su tim potezom ostale bez dokumenata, prava na boravak, rad i socijalnu zaštitu. Slovenija se zbog tog slučaja masovnog kršenja ljudskih prava našla pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, a mnogi problemi 'izbrisanih' aktualni su i danas. Stavili su žicu na svoju granicu, a škandalozno „muljanje“ i varanje oko arbitraže oko Savudrijske vale vjerojatno je isto tako pridonijelo osvajanju šampionske titule u demokraciji. A da ne pričamo o mnogobrojnim starim komunističkim kadrovima koji su premrežili Sloveniju i koji zapravo i sada upravljaju Slovenijom. 

HINA je 9.4.2020. godine objavila tekst pod naslovom „Slovenski MVP tvrdi da su glavni mediji 'sljednici komunističkog režima'. U tekstu se dalje kaže: 

       „Mnogo uzbuđenja u novinarskim krugovima u Sloveniji izazvao je dopis ministarstva vanjskih poslova Vijeću Europe (VE), u kojem se tvrdi da glavne medije kontroliraju članovi i simpatizeri “nekadašnjeg komunističkog režima”, neskloni novoj vladi Janeza Janše…….

         'Glavni mediji u Sloveniji sljednici su nekadašnjeg komunističkog režima, u njima su još krajem 90-ih godina na mjestima glavnih urednika bili suradnici zloglasne političke policije (Udbe) koja je progonila i mučila političke oponente i ljude zatvarala', tvrdi se u dopisu u kojem se osporavaju tvrdnje novinara da se zbog kritički intoniranog teksta našao na meti aktualne vlasti……

       Po tvrdnjama iz dopisa Vijeću Europe i danas je većina tiskanih medija, portala i elektroničkih medija pod utjecajem bivšeg predsjednika Milana Kučana, 'lijevih tajkuna' i “komunističkih struktura“.

Naravno, to je za našeg vrlog znanstvenika temelj za postizanje vrhunske razine demokracije u Sloveniji.

Slovačka

Slovačka je po takvim istraživanjima demokracije uvijek ispred nas. A što da kažemo na tekst o situaciji u toj državi objavljen  7. veljače 2020. na portalu ideje.hr pod nazivom „Uspon neonacista omogućen korupcijom u socijaldemokratskoj stranci. Unatoč gospodarskom rastu i liberalnoj predsjednici.“ 

Neonacisti predstavljaju sigurno veliki napredak u  slovačkoj demokraciji.  

Na svom portalu Jutarnji list prenosi 16.11.2019. članak iz HINE  pod nazivom  „SREDNJA EUROPA PONOVNO VRIJE - Tri desetljeća nakon revolucije koja ih je oslobodila komunizma, ljudi su ponovno na ulicama: 'Dosta nam je korupcije“.

Članak se bavi Slovačkom i Češkom, po našim znanstvenicima perjanicama europske demokracije.  U članku piše:

      „Komunističko nasljeđe i dalje postoji u Slovačkoj i korupcija je veliki problem“; kaže Milan Knažko, slovački glumac koju je bio među najpopularnijim vođama Baršunaste revolucije. „Laži, korupcija, licemjerje, zastrašivanje, zlostavljanje ljudi - to su komunističke metode koje su ovdje uobičajene“, kazao je za AFP….."

      „Još uvijek nismo shvatili i naučili prihvatiti slobodu, red, demokraciju, ljudska prava“, rekao je za AFP češki umirovljenik Kamil Miroslav Černy, član oporbene skupine iz 1989…..

      „Vjeruje se da Robert Fico, čelnik slovačke vladajuće stranke Smer-SD-populističkih socijaldemokrata s komunističkim političkim korijenima, vuče konce iz sjene iako nije u vladi. Bio je prisiljen otići s dužnosti premijera početkom 2018. nakon ubojstva istraživačkog novinara Jana Kuciaka koji je otkrio veze između nekih dužnosnika u Ficovoj vladi i talijanske mafije. Novinar je ubijen hitcima u glavu i prsa u obiteljskoj kući. To mafijaško ubojstvo izazvalo je najveće prosvjede koje je Slovačka vidjela od Baršunaste revolucije. Samo u Bratislavi okupili su se deseci tisuća ljudi. Nekoliko drugih dužnosnika bilo je prisiljeno na ostavke nakon što je na svjetlo dana izašla njihova povezanost sa sumnjivim poduzetnikom Marianom Kočnerom, optuženim da je naredio ubojstvo." 

Početkom 2021. godine u tekstu „Reforma pravosuđa u Slovačkoj: Suci sa ograničenim imunitetom“  objavljenom 10.1.2021. godine na portalu https://www.dw.com/... moglo se pročitati:

       „Oluja", „Vihor", „Božje vodenice“, „Čistilište“ i „Jude" - akcije slovačke policije, u okviru kojih od proljeća prošle godine iza rešetaka smješta sve više visoko pozicioniranih dužnosnika u policiji, pravosuđu i ekonomiji, nose zvučna imena.

      Dramatični ton je primjeren: među uhićenima su dva bivša direktora policije, više odvjetnika – među kojima bivši glavni tužitelj Dobroslav Trnka, 15 sudaca – među kojima Jarmila Urbancova, bivša zamjenica predsjednika Vrhovnog suda, sutkinja i bivša državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa Monika Jankovska, kao i moćni poduzetnici poput multimilijunaša Norberta Boedoera i Jaroslava Haščaka, šefa financijske grupe Penta.

       Dok brojni članovi pravosudne i ekonomske elite Slovačke u istražnom zatvoru čekaju na procese, nova vlada, formirana u ožujku 2020. godine, napravila je sistematsku reformu pravosudnog sustava zemlje. Od 1. siječnja je stupio na snagu paket zakona kojeg je pripremila ministrica pravosuđa Maria Kolikova….

      ….Na jesen 2019. godine slovački mediji su izvještavali o detaljima telefonskih razgovora između poduzetnika (Mariana Kočnera koji je navodno naredio ubojstvo novinara) i glavnog tužitelja. Razmjere 'Kočnerove mreže', koja se očito protezala do vrha slovačkog pravosuđa, državnog odvjetništva i politike, poljuljala je povjerenje građanki i građana u stanje u pravosuđu u zemlji.“

Za naše vrle znanstvenike s Politologije i Ekonomije Slovačka je uzorna demokratska zemlja, a Hrvatska je najgora u Europi.

Češka

A u demokratskoj Češkoj  nije ništa bolje. U tekstu na portalu Jutarnjeg lista od 16.11.2019. dalje piše

        „Bivši komunist, populistički češki premijer Andrej Babiš navodi se kao agent u spisima tajne policije iz '80-ih godina, što taj milijarder odlučno opovrgava. Njegova manjinska koalicijska vlada može preživjeti u parlamentu samo zahvaljujući neformalnoj potpori Komunističke stranke, koja ima 15 od 20 mjesta u Donjem domu. Babiš je također suočen s nizom optužbi za korupciju i sukob interesa koji se odnose na njegov konglomerat tvrtki okupljenih pod matičnim holdingom Agrofert…….

      Ogromna masa ljudi preplavila je središte Praga u lipnju zahtijevajući Babiševu ostavku zbog tih optužbi. Lokalni mediji su izvijestili da se na prosvjedu, najvećem od Baršunaste revolucije, okupilo oko 250.000 ljudi. …….

      A 2002. godine  Karel Srba, tajnik donedavnog češkog inoministra, predsjednika Skupštine UN-a Jana Kavana, optužen je da je naručio ubojstvo Sabine Slonkove, novinarke koja je pisala o njegovim brojnim pronevjerama….

        Tisuće Čeha izašle su u travnju 2019. godine u Pragu i u drugim gradovima na ulice prosvjedujući protiv imenovanja nove ministrice pravosuđa koju smatraju bliskom saveznicom premijera Andreja Babiša protiv kojeg se vodi proces zbog navodne prijevare u korištenju 2 milijuna eura vrijedne europske subvencije."

A da ne spominjemo same procese privatizacije koji su i u Češkoj i Slovačkoj provedeni mnogo bezobzirnije i okrutnije nego kod nas.

Naravno, sve to ne uočava i ne primjećuje  znanstvena metodologija kojom barata dr. Raos, a ni ostali naši znanstvenici. Niti mafija, ni neonacisti, ni ubojstvo novinara nije pokolebalo uvaženog znanstvenika da i Slovačku i Češku stavi visoko iznad Hrvatske po demokraciji.

Njemu je najvažnije da može istaknuti da je Hrvatska najgora od svih.

Demokracija i gospodarski razvoj

Kada se istražuje veza između demokracije i gospodarskog razvitka,  autori se jako trude  da utvrde pozitivan utjecaj demokracije na gospodarski razvoj. I uglavnom im ne uspijeva i ne mogu objasniti zašto zemlje s najbržim gospodarskim razvojem kao što su Singapur i Kina  imaju jako problematičan demokratski ustroj i  jednu veoma autoritativnu vlast.  Boris Jeljcin koji je upropastio Rusiju i bacio ju na koljena za zapadne komentatore je poštovani  demokratski lider (uz to i notorni pijanac) koji je uveo demokraciju u Rusiju.

A analitičari su posebno kivni na Mađarsku i Poljsku, zemlje koje odlično napreduju, iako bi po tim analitičarima trebale propasti jer imaju „nedemokratsku, autoritativnu“ vlast.

3. Naknadna pamet profesora Tice

Predavanje iz 2019.

Na predavanju koje je 3. listopada 2019. godine održao prof. dr. sc. Josip Tica s podnaslovom „Agnostički pogled na trideset godina tranzicije“ upao mi je u oči jedan detalj koji me je pogodio u „živac“. Naime, pored ostalog, profesor Tica je rekao:

        „Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam....

     Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih, op.) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam“, istaknuo je Tica.“

Pa kaj je sada to?

Kada sam to pročitao rekao sam sebi: „Opa, pa kaj je sada to? Pa to ja stalno govorim“.  A to stalno govori i piše profesor emeritus Igor Čatić i mnogi poduzetnici među kojima je inženjer Zvonimir Viduka najglasniji.

Neću nikada zaboraviti kako me je naša znanstvena zajednica početkom 1990-ih sažaljivo gledala i uvjeravala me da sam zaostao, jer ne shvaćam da su usluge temelj za razvoj gospodarstva. Osim toga, sjećam se da su me dva sveučilišna profesora s Ekonomskog fakulteta napala u časopisu LIDER, kada sam u prostorima Gradske skupštine Grada Zagreba u srpnju 2011. govorio o Strategiji razvoja poduzetništva i povezao ju s reindustrijalizacijom Zagreba. Oni su smatrali da je Zagreb „preskup za industriju“.

Nažalost, negativan stav prema proizvodni koji je bio „moderan“ 1990-ih godina utjecao je dijelom i na naše procese privatizacije i prodaje velikih industrijskih poduzeća. Zanimljiv mi je detalj iz procesa prodaje našeg uspješnog telekomunikacijskog poduzeća „Nikola Tesla“ švedskoj kompaniji Ericsson

Kompanija Ericsson je u svibnju  1995. godine s Hrvatskim fondom za privatizaciju potpisala ugovor o kupnji 49,07% dionica "Tesle" i tako postala najveći pojedinačni vlasnik tvornice. Istodobno je Ericsson bio među prvim i najvećim strateškim ulagačima u hrvatsko gospodarstvo.

Jedan ugledan strojarski inženjer,  član nekadašnjeg  Poslovodnog odbora tvornice Nikola Tesla iz tog vremena, rekao mi je da su u procesu prodaje Nikole Tesle Šveđanima važnu ulogu imali „stručnjaci“ iz Fonda za privatizaciju, Vlade i Ekonomskog instituta koji su zastupali suludu, ali tada i u svijetu modernu ideju, da proizvodnja nije važna, već da je budućnost u uslugama.

Jedan od tih „stručnjaka“ mu je tada rekao:

       „Dragi kolega, krivo su nas učili da je proizvodnja bitna, jer stvara materijalne vrijednosti.

         Industrija nije bitna, već je važna uslužna djelatnost.“

Tica iz 2011.

A ni profesor Tica nije smatrao da je industrija važna u gospodarstvu. Trebamo se podsjetiti da je on bio Predsjednik Savjeta za razvoj gospodarstva i komunalnog sustava u SDP-u Grada Zagreba i voditelj tima za izradu "Strategija razvoja Grada Zagreba 20.20.“.  Profesor Tica je na okruglom stolu  u prostorijama Tribine grada Zagreba, Kaptol 27, u utorak, 8. veljače 2011. godine predstavio tu strategiju. Okrugli stol je bio otvoren za sve i one koji nisu članovi SDP-a. Bio sam neugodno iznenađen kada sam vidio da se u toj Strategiji  industrija gotovo ne spominje.

Poduzetnik Željko Dujmović, elektroničar, inovator, izvoznik, predstavnik nove industrije.

(Izvor slike: arhiva autora)

Kako vrijeme ide mnogo se toga mijenja, postajemo pametniji, neki „pogrešni“ stavovi pokazuju se ispravnima, a nekada općeprihvaćeni stavovi pokazuju se pogrešnima. Zanimljivo je čitati i slušati znanstvenike koji su još prije 8 godina tvrdili jedno, a sada najednom tvrde potpuno suprotno i samouvjereno na znanstvenim okruglim stolovima iznose svoje nove (moderne) stavove, da bi ostali u trendu. I nitko ih ne podsjeća na njihove prethodne stavove, jer je i većina ostale znanstvene zajednice na sličan način razmišljala i „onda i sada“ i mijenjala svoje stavove kao i oni, trudeći se da budu „u trendu“.

Da bi netko imao čvrste stavove treba cijeli život uložiti u istraživanje u jednom području koje ga iskreno zanima, to treba raditi sa velikom znanstvenome znatiželjom i iskrenim uvjerenjem.  Naravno, mogu se stavovi i mijenjati, ali samo ako postajemo pametnije, a ne kao što „vjetar puše“ sljedeći pomodne trendove.

4. Opsjednutost kroni kapitalizmom

Hong Kong prvak kroni kapitalizma

Gotovo u svim raspravama stalno se spominjao kroni kapitalizam[2] (crony capitalism, od engl. crony: blizak prijatelj, drug). U javnosti se stvorio dojam  da je to osnovna hrvatska značajka, nešto kao originalan hrvatski izum. Još se naziva ortački kapitalizam ili rodijački kapitalizam. Dr.sc. Ivo Bičanić smatra da je glavni uzrok naših problema u  kroni kapitalizmu (KK). Zanimljivo, indeks ortačkog, kroni kapitalizma koji je 2014. godine  napravio ugledni časopis Economist stavio je Hong Kong na prvo mjesto, kao državu s najvećim utjecajem kroni kapitalizma. Treba se samo podsjetiti da je Hong Kong visokorazvijena zemlja s brzorastućim gospodarstvom, za koju nitko ne može reći da zaostaje.

U početku nisam imao pojma što je to kroni kapitalizam i o čemu se tu radi, a onda sam pomalo shvatio da to spada u procese privatizacije o kojima su u 1990-im pisali naši mediji. I da se pod pojmom kroni kapitalizma kod nas većinom podrazumijevaju poduzetnici i privatni vlasnici o kojima su javno mnijenje oblikovali napisi u Globusu, Nacionalu, Feralu, Jutarnjem listu  i sličnim novinama. I naravno, za takav oblik kapitalizma optužili su Hercegovce, na krajnje uvrjedljiv i rasistički način. Običnim ljudima, a ni znanstvenicima nije se dalo proučavati procese privatizacije u svim postkomunističkim zemljama, čitati mnogobrojne knjige koje su to detaljno proučavale, već im je najlakše bilo prihvatiti „dežurnog krivca“, „baba rogu“  kojeg su mogli optužiti za sve. A iza toga su se mogli lako sakriti podzemni procesi privatizacije koju su provodili prikriveni, ali čvrsto umreženi pripadnici bivših struktura. Kada sam neke svoje prijatelje i znanstvenike koji su ogorčeno govorili o našoj privatizaciji pitao jesu li pročitali te knjige, rekli su da nisu, jer to nije potrebno. Njima je sve bilo jasno jer su čitali Globus i Jutarnji list, čiji je tadašnji vlasnik bio nekadašnji glavni urednik lista “Komunist” i nekadašnji komunistički društveno-politički djelatnik.

Države koje se često proziva zbog rodijačkog kapitalizma su Hong Kong, Narodna Republika Kina, Indija (osobito nakon liberalizacije 1990-tih), Indonezija, Argentina, Brazil, Velika Britanija - posebno tijekom 1600-tih i 1700-tih, Sjedinjene Američke Države,  Malezija, Izrael, Rusija, većina država bivšeg Istočnog bloka. Časopis Economist godišnje radi ljestvicu zemalja na temelju izračunatog indeksa ortačkog kapitalizma. Njihov indeks iz 2014. godine stavio je na prva tri mjesta Hong Kong, Rusiju i Maleziju. ( Izvor: wikipedia.org).

Poduzetnici žele da na tržištu pobjeđuju najbolji

Naravno, kroni kapitalizma ima i kod nas previše. Ali mislim da su te veze manje rodijačke, a više veze raznih umreženih političkih struktura i veze iz onih bivših struktura i njihovih potomaka. Dvadeset godina bio sam okružen malim visokotehnološkim, inovativnim start-up poduzećima i među njima nisam nalazio primjere da uspijevaju na tržištu rodijačkim vezama. Oni su često bili ogorčeni činjenicom koju su osjećali svaki dan da su državna poduzeća  povezana s politikom bila privilegirana na tržištu i „gazila“ male poduzetnike, a na natječajima su često poslove dobivali oni povezani s politikom. A bijes javnosti se usmjeravao na Hercegovce.

Ono što je bitno – najbolji poduzetnici žele tržište na kojem će pobjeđivati najbolji, na koje neće imati utjecaja bilo kakve kroni veze, stranačke, rođačke, političke, udbaške.

Moja definicija kroni kapitalizma – to je bilo koji oblik gospodarstva i društva u kojem posao ne dobiva onaj koji je najbolji, već onaj koji je umrežen bilo kojom od mogućih kroni ili sličnih veza.

5. Čarobni štapić reformi

Reforma, što je to?

Gotovo svi sudionici rasprava isticali su da je jedan od razloga zaostajanja činjenica da Hrvatska nije provela potrebne reforme. Dr. Velibor Mačkić kao jedan od najvažnijih uzroka zaostajanja ističe da je Hrvatska slab reformator. „To je možda i ključan razlog zašto je završila tako kako je završila nakon 27 godina,“ rekao je dr. Mačkić. Ni on ni drugi ne objašnjavaju detaljnije kakve bi to reforme bile, a još manje kako bi to mogli provesti. Reforme shvaćaju kao  „čarobni štapić“ koji će jednim čarobnim potezom sve promijeniti i sve će biti bolje,  a da se ne treba previše zamarati detaljima i postupcima provedbe.

Od kada znam za sebe u poslovnom smislu,  i u „onom i u ovom sustavu“ slušam neprestano o potrebi da se provode reforme, preživio sam nekoliko reformi s katastrofalnim rezultatima, a današnji političari se jednostavno ne usuđuju pokrenuti bilo kakve radikalnije reforme, jer bi nakon toga sigurno izgubili izbore.

Blokade i rušenja reformi

Pokušaj bilo kakvih reformi u glomaznom i neefikasnom javnom sektoru već u začetku blokiraju sindikati, među kojima je Nezavisni sindikat znanosti posebno borben. A kada bi se čak i netko usudio provesti neku reformu, tada bi svi mediji stalno dovodili na TV i u novine gubitnike tih reformi (jer u svakoj reformi ima i dobitnika i gubitnika) i njihovim tužnim i ogorčenim pričama bi rušili reformu.

O tom otporu svim reformama sam na portalu liberal.hr našao jedan jako otrovan tekst Maria Nakića o toj temi:

     „Dok su Velika Britanija, Estonija i Irska provodile mjere štednje i rezove javnog sektora, Hrvatska je nastavila trošiti po starom. Samo u 2009. godini u Hrvatskoj je bez posla ostalo oko 100.000 ljudi u realnom sektoru. Od početka krize ugašeno je više od 25.000 obrta. U isto vrijeme, javni sektor je ostao praktički netaknut. Nije bilo nikakve reforme javne uprave, ništa! Vlada Jadranke Kosor je smanjila plaće javnih i državnih službenika za 6% i to je bilo to. Za to vrijeme 40.000 radnika u realnom sektoru je radilo bez plaće.“

Licemjerne priče o reformama

Dugovječni lider Sindikata znanosti nije se promijenio niti u vrijeme današnje najgore krize vezane uz pandemiju korona virusa. O tome sam pročitao na portalu Jutarnjeg lista 6.4.2020. godine:

          „Društveno distanciranje zatvara proizvodne pogone i neizbježno vodi u recesiju. Države su se uključile u pomoć biznisu obilnim financijskim paketima (hrvatski je iznad 15 posto BDP-a), rezultat čega je prazniji proračun i nužno stiskanje javnog sektora. Kako su reagirali socijalni partneri? Očekivano, loše.

      Doista je teško komentirati stav šefa sindikata javnog sektora Vilima Ribića da će njegov sindikat 'najprije vidjeti što predlaže Vlada, a tek nakon toga će dati svoj odgovor'. Nije vrijeme za cjenkanje, ali Ribić smatra da se plaće ne bi trebale dirati do lipnja, a i onda tek nakon što se 'ugovore odredbe o tome kako će se to kompenzirati i nadoknaditi jednom kad prođe kriza”. Neće se ugovoriti.

     Vjerojatno najbolji recept ponudio je Miodrag Šajatović u svojem Lideru: 'Ako masa plaća u gospodarstvu u prvom tromjesečju padne za 20 posto, onda je masa plaća koja se u sljedećem kvartalu smije isplatiti u javnom sektoru također 20 posto manja. Kad masa plaća u gospodarstvu naraste za 20 posto, sljedeća tri mjeseca i masa plaća u javnom sektoru neka slobodno bude 20 posto veća.'

Tu nemam što dodati, Ribić mu sigurno nije poslao pismo podrške.“

Zato su sve te priče o reformama zapravo jako licemjerne, jer svi koji pričaju o reformama biti će prvi koji će ih blokirati kada reforme dođu do njih.

6. Zanemarivanje ratne štete

Drugi  nisu imali ogromne ratne štete

Zanimljivo je da niti jedan znanstvenik-analitičar nije spomenuo niti u fusnoti ogromne ratne štete nastale u Domovinskim ratu poslije srpske agresije na Hrvatsku. I ja vjerujem da su nam prave reforme (a koje su to, vjerojatno se ne slažemo) veoma potrebne i sada su jako važne, ali u analizi ne spomenuti silne milijarde eura ratnih šteta je u najmanju ruku nekorektno. Niti jedna zemlja s kojom su nas analitičari uspoređivali nisu imali te štete, direktne i indirektne. U utrci se takmičimo sa zdravim takmičarima, a mi trčimo izranjavani, u povojima i s nogom u gipsu.

Zanimljivo je da niti jedanput nisam ni čuo niti pročitao jedan vrlo logičan zaključak koji većini naših analitičara diže tlak, a to je - „da nismo imali komunizam i da nismo bili u Jugoslaviji, mi bismo danas imali standard kao što je u Austriji.“.

Ne bismo imali ni privatizaciju niti rat.

Obično se zaboravlja ili se ne zna da je u Austriji nakon 2. svjetskog rata skoro vladala glad. Stari Končarevi inženjeri su mi pričali da su za kilu špeka mogli dobi komplet nacrta za izradu generatora, a ratni zarobljenici, austrijski inženjeri su kod nas radili (znam za KONČAR, a vjerojatno je tako bilo i drugdje). Austrija se vrlo brzo podigla i austrijski i njemački inženjeri su se pokupili i otišli doma. A mi smo ostali u komunizmu i Jugoslaviji. I sada se mučimo i s privatizacijom i potrebnim reformama i s ostacima komunističkog mentaliteta i hrpama jugonostalgičara.

Ogromne ratne štete

Kod nas se izbjegava govoriti o ratnim štetama kao da to nije politički korektno ili se govori samo povremeno. Ali te ratne štete su ogromne. Našao sam dva izračuna ratnih šteta, jedan su izradili Marijan Perković i Vlado Puljiz iz Ministarstvo rada i socijalne skrbi, 2001. godine, a drugi je 2006. godine izradio stručni tim  koji je radio na obrani generala Slobodana Praljka u Haagu.

Ministarstvo

Prvi izračun (Ministarstvo) procjenjuje  prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete da je izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.-1999. godine iznosila 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.

Tome treba dodati ukupne izdatke za žrtve i stradalnike rata te branitelje koji su po raznim osnovama iznosili u proteklom razdoblju (do 1999. godine) više od 36 milijardi kuna. A prošle je godine (2000.) za njihovo zbrinjavanje država potrošila 4,58 milijardi kuna.

Praljkov tim

A drugi tim (Praljkov)  je obuhvatio razdoblje 1991.-2004, godine, uveo je u proračun i indirektne štete i procjenjuje da ukupna šteta iznosi više od 308 milijardi dolara. Ako uzmemo u račun tečaj dolara prema kuni u 2005. godini (1:6,06) tada to iznosi 1.866 milijardi kuna.

UKUPNA RATNA ŠTETA IZNOSI 1.866 MILIJARDI DOLARA

UKUPNA RATNA ŠTETA IZNOSI    308 MILIJARDI DOLARA

Procjena Ministarstva rada i socijalne skrbi, 2001. godine

Izračun je objavljen u radu „Ratne štete, izdaci za branitelje, žrtve i stradalnike u Republici Hrvatskoj“, objavljenom u Reviji za socijalna pitanja, Svezak 8, Br.2 (2001). i na http://www.rsp.hr/...

Izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.-1999. godina.

(Izvor: http://www.rsp.hr/...)

Izdaci za žrtve i stradalnike rata, povratnike i branitelje

(Izvor: http://www.rsp.hr/...)

Procjena stručnog tima generala Slobodana Praljka, 2006. godine

Izračun je objavljen u knjizi Slobodana Praljka, „Procjena ratnih šteta u Hrvatskoj: izravni i neizravni troškovi rata za razdoblje 1991.-2005. te projekcije do 2015. u domaćim i stranim cijenama“, objavljenoj 2006. godine u Zagrebu i na https://www.slobodanpraljak.com/....

Da su naše institucije radile svoj posao i napravile kvalitetan  izračun ne bi general Praljak to morao raditi o svom trošku.

Slobodan Praljak

(Izvor slike: https://kamenjar.com/...)

Rad je podijeljen u dva dijela: prvi dio koji obrađuje izravne štete nanesene ratnom aktivnošću te drugi dio koji obuhvaća neizravne štete odnosno gubitak uslijed propuštene ekonomske aktivnosti. Dakle, pod izravnim štetama autor smatra materijalna razaranja svih vrsta imovine, vrednovanje ljudskih gubitaka, vojne rashode, troškove smještaja izbjeglica, troškove razminiranja i troškove zdravstva. Neizravne štete s druge strane objedinjuju gubitak nastao zbog propuštene ekonomske aktivnosti koju je uzrokovalo ratno zbivanje. Kao sveobuhvatnu mjeru neizravnog gubitka uzete su potencijalne stope rasta BDP odnosno stope rasta usporedivih zemalja koje nisu bile suočene s ratnim zbivanjima, a također su prolazile kroz tranzicijski proces. Stavili su ih u odnos sa stopama rasta u Hrvatskoj te na taj način dobili ukupni neizravni gubitak bez obzira na uzrok.

Razoreni Vukovar

(Izvor slike: https://www.siroki.com/...)

Dobivene vrijednosti su, kao što je najavljeno u uvodu, raščlanili na ukupne gubitke do 2005. te na gubitke do kojih će doći od tada do 2015. godine. Ti su gubici evaluirani po našim i po stranim (europskim, američkim ili britanskim) cijenama. Iz napravljenih obračuna dobili su pregledne tablice. Zbroj svih podataka naveden je u Tablici 17.

Štete izražene u svjetskim cijenama ( u američkim dolarima)

(Izvor slike: https://www.slobodanpraljak.com/...) 

Zaključak Praljkova tima

Na kraju rada Praljkov  tim je zaključio:

      „Kada sagledamo štete koje je Hrvatska pretrpjela zbog domovinskog rata dolazimo do stvarno impozantnog iznosa. Više od možda same brojke govori usporedba prema kojoj će Hrvatska prema procjeni do 2015. izgubiti između 7,5 i 9 svojih godišnjih bruto društvenih proizvoda (prema BDP-u 2004.). Također je zanimljivo da će, iako su izravne štete bile golemih razmjera, Hrvatska još dugi niz godina snositi trošak propuštene ekonomske aktivnosti upravo zbog tih izravnih šteta koje su nužno ostavile neizbrisiv trag…..

     Svakako valja napomenuti kako je procjena ovakvih razmjera izuzetno teška i primorava autora na korištenje vrlo agregiranih podataka, kao i unošenje nekih pretpostavci kako bi se sama procjena mogla izvršiti. Namjera autora je bila koristiti pouzdane podatke i objektivne pretpostavke kako ne bi bilo utjecaja na pristranost konačne procjene. Nadamo se da je upravo iz tog razloga moguća greška procjene svedena na najmanju moguću mjeru.

     Zaključak bi bio da,  iako je Hrvatska pretrpjela već do sada ogromne gubitke, a na žalost znatni gubitci će biti prisutni i u budućnosti,  svako brzo rješenje ovoga problema je nemoguće.“

Analiza iz 2019.

Kada se govori o ratnim štetama treba dodati i podatke koje je iznio gospodin Zvonimir Frka Petešić u jednom intervjuu 18. prosinca 2019. godine:

          „...Uzmite samo za primjer obnovu 156.500 kuća i stanova tijekom šest godina obnove, to je golem uspjeh cijele Hrvatske, svih njezinih građana, jer je financiran kroz ratni porez, sa samo 4 posto iz međunarodne pomoći. Znate koliko bi to bilo da smo gradili na jednome mjestu? Deset Šibenika! Šibenik ima 15 tisuća stambenih jedinica. Uz to, obranili smo zemlju, stvorili i naoružali, usprkos embargu, vojsku od 250.000 ljudi, koliko danas zajedno imaju nove zemlje EU-a i NATO-a od Baltika do Crnog mora…..

         ….Kad smo se 2004. vratili na razinu otprije rata, zemlje s kojima se uspoređujemo imale su 15 godina razvoja uz pomoć pristupnih europskih fondova koje Hrvatska nije imala, a onda su i punopravno pristupile EU-u, što im je dalo dodatnu snagu. Mi smo tek godinu dana nakon njih otvorili pregovore i počeli koristiti pristupne fondove koji iznose 0,2 posto BDP-a, a oni su već koristili strukturne fondove iz kojih im je svake godine dolazilo 3 posto BDP-a. Uz to, nakon što smo se 2004. vratili na razinu prije rata, razvijali smo se samo četiri godine do gospodarske krize 2008., i to zaduživanjem.

        Zemlje poput Rumunjske i Bugarske, koje su u EU ušle u 2007., lakše su podnijele svjetsku krizu, a mi smo pali u duboku recesiju koja je trajala šest godina…"

Kao dvadeset tsunamija

        "Često koristim primjer najskuplje prirodne katastrofe modernog doba, tsunamija koji je pogodio Japan 2011. zajedno s potresom i Fukushimom, što je u jednom danu odnijelo osam posto bruto domaćeg proizvoda Japana i porušilo 1,8 posto stambenog fonda", rekao je u nastavku Zvonimir Frka Petešić.

       "Ako to usporedite s Domovinskim ratom, vidjet ćete da je Hrvatsku rat koštao kao dvadeset tsunamija, 160 posto BDP-a. Nama nije porušeno 1,8 posto stambenog fonda, nego 15 posto. Uz to, morali smo nakon mirne reintegracije čekati još pet, odnosno sedam godina da krenemo s obnovom i izgradnjom. Japan se počeo obnavljati odmah nakon potresa. U Hrvatskoj je minirano 25 puta više zemljišta nego što je u Japanu potopljeno, za tri godine maknut ćemo i zadnju minu iz naše zemlje. To nas je strašno unazadilo. Recimo da smo prije rata bili na razini ‘100’, a 1993. pali smo na razinu ’64’. Dakle, u samo tri godine izgubili smo trećinu BDP-a. Nama je trebalo još 11 godina, do 2004., da se vratimo na razinu prije rata.

      Nama je ukradeno, izgubili smo 15 godina razvoja…“

Koliko točno na zaostajanje Hrvatske utječu ogromne ratne štete, a koliko velike greške u upravljanju zemljom nitko ne može točno znati, ali govoriti o zaostajanju Hrvatske iza Slovenije, Češke i Poljske bez spominjanja ratnih šteta koje iznose između 7.5 do 9 naših godišnjih BDP-a, je u najmanju ruku nekorektno i zlonamjerno.

 Kraj 1. dijela

DRUGI DIO: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

LITERATURA

1. http://ideje.hr/...
2. https://www.jutarnji.hr/...
3. https://hrcak.srce.hr/...
4. http://www.rsp.hr/...
5. http://www.rsp.hr/...
6. https://www.slobodanpraljak.com/...
7. https://www.tportal.hr/...
8. https://narod.hr/...
9.  https://direktno.hr/...
10. http://ideje.hr/...
11. https://www.pilar.hr/...
12. https://www.universitas.hr/...
13. https://www.liberal.hr/...
14. http://ideje.hr/...
15. http://ideje.hr/...
16. https://www.efzg.unizg.hr/...
17. http://ideje.hr/...
18.  http://ideje.hr/...
19. http://ideje.hr/...
20. http://ideje.hr/...
21. http://ideje.hr/...
22. http://ideje.hr/...
23. http://ideje.hr/...
24. https://www.efzg.unizg.hr/...
25. https://www.vecernji.hr/...
26. https://www.jutarnji.hr/...
27. https://www.poslovni.hr/...
28. http://www.matica.hr/...
29. https://novac.jutarnji.hr/...
30. https://www.dnevno.hr/...
31. ttps://www.hina.hr/vijest/10337268
32. (https://www.youtube.com/...)
33. (https://www.youtube.com/...)
34. https://www.youtube.com/...
35. https://www.youtube.com/...
36. Praljak,  Slobodan (2006), Procjena ratnih šteta u Hrvatskoj : izravni i neizravni troškovi rata za razdoblje 1991.-2005. te projekcije do 2015. u domaćim i stranim cijenama, Zagreb, vlastita naklada
37. Perković, Marijan i Puljiz,  Vlado, (2001), „Ratne štete, izdaci za branitelje, žrtve i stradalnike u Republici Hrvatskoj“, Revija za socijalna pitanja, Svezak 8, Br.2 (2001).
38. Švarc,  Jadranka, (2017) Reforma znanosti u Hrvatskoj u kontekstu promjene razvojne paradigme, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb
39. Tabori, Paul, (1973), Povijest ljudske gluposti, Naprijed, Zagreb, 1973.

[1] Babson College – privatna poslovna škola u Wellesleyu u Massachusettsu osnovana 1919., usmjerena na poduzetništvo pa se naziva i „Poduzetnička škola“. Smatra se najboljom školom za poduzetništvo.

[2] Kroni kapitalizam - (crony capitalism, od engl. crony: blizak prijatelj, drug), Ortački kapitalizam ili rodijački kapitalizam, oblik kapitalizma u kojem poslovni uspjeh ovisi o bliskim, ortačkim odnosima vlasnika tvrtki i političara na vlasti. U svom osnovnom obliku ti bliski odnosi političara i kompanija imaju oblik davanja posebnih povlastica kompanija kao što su građevinske, uvozne i slične dozvole, porezne olakšice i slične državne intervencije. Nakon propasti istočnoeuropskih komunističkih država osnovni oblik postao poklanjanje cijelih državnih kompanija novostvorenim tajkunima koji su najčešće bili bivši visokopozicionirani dužnosnici. Izraz "rodijački kapitalizam" ("crony capitalism") napravio je značajan utjecaj na javnu scenu kao objašnjenje azijske financijske krize. Također se koristi širom svijeta kako bi se opisale gotovo sve vladine odluke u korist osoba bliskih vladinim dužnosnicima. U mnogim slučajevima, termin se koristi naizmjenično s "korporativnom dobrobiti"; do te mjere da postoji razlika, potonje bi moglo biti ograničeno samo na izravne državne potpore velikim korporacijama, osim rupa u poreznom zakonu i svakojakih regulatornih i trgovinskih odluka, koje se u praksi mogu biti puno važnije od bilo kakvih izravnih subvencija.

Države koje se često proziva zbog rodijačkog kapitalizma su Hong Kong, Narodna Republika Kina, Indija (osobito nakon liberalizacije 1990-tih pri čemu su zemljišta i drugi resursi dani u bescijenje u ime javno-privatnog partnerstva), Indonezija, Argentina^[8], Brazil, Velika Britanija - posebno tijekom 1600-tih i 1700-tih, Sjedinjene Američke Države,  Malezija, Izrael; Rusija; Većina država bivšeg Istočnog bloka, kao i kao najpoznatiji slučaju ekonomske krize zbog favoritizma, Grčka  Wu Jinglian, jedan od kineskih vodećih ekonomista i dugogodišnji prvak prelaska na slobodno tržište, kaže da je zemlja suočena s dvije potpuno oprečne budućnosti: tržišnog gospodarstva pod vladavinom zakona ili rodijačkog kapitalizma.

Časopis Economist godišnje radi ljestvicu zemalja na temelju izračunatog indeksa ortačkog kapitalizma Index. Njihov indeks iz 2014. stavio je na prva 3. mjesta Hong Kong, Rusiju i Maleziju. ( Izvor: wikipedia.org)

Povezani članci

• Anatomija novog društva (6) – I jaka i bolesna Hrvatska
• Znanost, inovacije i razvoj (5): „Može li Hrvatska postati Start-up nacija?“
• Reindustrijalizacija - što je to?
• Velikani hrvatske znanosti (1) Tomo Bosanac – Otac generatora
• Znanost i industrija (2): Igor Čatić – od alatničara do profesora emeritusa (II.dio)
• Znanost, inovacije i razvoj (4): „Put u slijepu ulicu znanosti“
• Znanost, inovacije i razvoj (6): „Kako izaći iz 'slijepe ulice' znanosti?“
• Zašto Hrvatska zaostaje (II. DIO)
• Strategija razvoja Republike Hrvatske do 2030., kakva je, kakvu trebamo

Komentari

Komentiraj