• Poduzetništvo/
• Razvoj/
• Tranzicija/
• Povijest/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

16. 04. 2021

Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (II.DIO)

• Marijan Ožanić

Stara „baraka“, zgrada Tehnološkog parka na Trešnjevci

1993. GODINA, kraj godine

Ulazim u svijet poduzetništva, kraj 1993. godine

Početkom devedesetih godina nisam mnogo znao o poduzetništvu. Radio sam godinama, kao inženjer, u Končaru, velikom poduzeću s područja elektrostrojogradnje koje je proizvodilo različite električne strojeve od generatora, motora, transformatora do kućanskih aparata.

Koncem 1993. godine pozvao me mr.sc. Boris Kosi, član Upravnog odbora poduzeća KONČAR d.d. i rekao mi: „Namjeravamo osnovati tehnološki park i predlažemo da ti budeš direktor.“ Slušao sam ga sa znatiželjom, već sam bio zreo da promijenim dosadašnji posao, i pitao:

       “Borise, daj mi reci o čemu se tu zapravo radi, nisam baš siguran da znam što je to.“

       „Znaš, to ti je nešto povezano s poticanjem poduzetništva, s osnivanjem malih poduzeća, visokom tehnologijom.“

       „Dobro, a što je zapravo to poduzetništvo?“

       „Snađi se, danas je petak, ti malo o tome razmisli pa napiši prijedlog za sastanak Upravnog odbora u ponedjeljak da možemo osnovati novo poduzeće.“

Dotad baš nisam bio povezan ni s poduzetništvom ni s malim poduzećima. Više od dvadeset godina bavio sam se tehnikom, tehnologijom gradnje električnih strojeva, znao sam dosta o funkcioniranju i organizaciji velikih sustava, napisao sam mnogo članaka  o tome i o menedžmentu, ali o malim poduzećima i poduzetništvu znao sam uglavnom ono što sam pročitao u novinama. A to je bilo malo i uglavnom zbrkano.

Javljali su se po medijima razni „stručnjaci“ koji su pročitali nekoliko stranih knjiga, kao npr. „Small is beautiful“ i slične i govorili protiv velikih poduzeća, a posebno je bilo popularno govoriti protiv nekadašnjih „socijalističkih mastodonata“. Takvima nije bilo jasno da je Končar i kada je bio najveći (imao 24.000 zaposlenika) bio desetak puta manji od jednog Siemensa, a nakon restrukturiranja je imao oko 4.000 zaposlenika. Pojavilo se mnogo „stručnjaka“ za poduzetništvo koji su svašta pričali i stvarali dodatnu zbrku u pojmovima. Tada su neki takvi stručnjaci izjavljivali: „Poduzetnicima ne treba pomagati, jer ako im država pomaže i daje potpore onda nisu poduzetnici.“

Osnivale su se razne udruge poduzetnika. Predsjednica jedne takve udruge svoju ulogu je objašnjavala: „Poduzetnicima je jako teško poslovati i puno im znači, ako netko hoće s njima porazgovarati i saslušati ih.“

Priprema za osnivanje Tehnološkog parka

Program rada i osnivanje poduzeća

Preko vikenda sam razmišljao što učiniti, kakav program napisati. Nisam dobio nikakvu uputu ni sugestiju od vlasnika i osnivača budućeg poduzeća.

Najprije sam se pitao zašto bi KONČAR trebao tehnološki park.

Končar je proizvođač električnih strojeva, generatora, transformatora i sličnih proizvoda i što će mu uopće tehnološki park? Kakve veze KONČAR ima s poduzetništvom? Hoće li KONČAR sebi stvarati konkurenciju u svom dvorištu?

Zaključio sam da naš tehnološki park ne treba biti kopija zapadnih tehnoloških parkova, jer treba djelovati u našoj specifičnoj situaciji koja je drugačija nego u zapadnim zemljama. U to vrijeme Končareva poduzeća su išla masovno u stečaj i tisuće zaposlenika je ostalo bez posla. Među njima je bilo mnogo vrhunskih stručnjaka, inženjera i doktora znanosti. Mnogi od njih su se počeli spremati otići u inozemstvo, neki su već i otišli, a jedan dio njih je počeo razmišljati krenuti u poduzetništvo i osnovati svoja privatna poduzeća.

Odlučio sam da naš tehnološki park treba dati potporu tim poduzetničkim inicijativama i pomagati našim kolegama da uspiju u poduzetništvu. I da to treba biti zadatak tehnološkog parka.

Definirao sam cilj, zapravo što želimo postići i nakon toga napisao program radova koje je, po mom mišljenju, trebalo provesti da se do tog cilja dođe. Većina od toga nije se promijenila tijekom života Tehnološkog parka. Osnovni ciljevi su bili sljedeći:

1. zaustaviti odlazak poduzetnih i sposobnih Končarevih stručnjaka u inozemstvo omogućujući im da realiziraju svoje poduzetničke ideje osnivanjem privatnih poduzeća u Tehnološkom parku;
2. privući poduzetne i sposobne stručnjake omogućujući im da realiziraju svoje poduzetničke ideje;
3. iskoristiti i zaposliti slobodne kapacitete - proizvodne i istraživačke kapacitete KONČARA;

Odluka na Upravnom odboru, 6.12.1993.

U ponedjeljak je na sjednici Upravnog odbora KONČAR d.d. moj program  prihvaćen iako mnogim nije bilo jasno o čemu se tu radi, pa je već tu usađena klica daljnjih nesporazuma. Rečeno mi je: „Osnovat ćemo poduzeće, ti ćeš biti direktor, dat ćemo ti onu zgradu, drvenu baraku tamo uz zapadnu ogradu i vidimo se za 100 dana.“

Društvo je nazvano KONČAR-Tehnološki park d.o.o. i osnovano na 97. sjednici Upravnog odbora KONČAR d.d. 6. prosinca 1993. godine kao prvi tehnološki park u Hrvatskoj i kao jedan od rijetkih u svijetu koji su osnovani unutar industrijskog poduzeća.

Tako je službeno osnovano poduzeće KONČAR-Tehnološki park d.o.o., mene su postavili za direktora i dali mi ključ od barake. Tehnološki park je službeno počeo raditi u ožujku 1994. godine.

1994. GODINA

Početak rada Tehnološkog parka

Predstavljanje u Vjesniku, siječanj 1994.

Na početku godine, 26.siječnja 1994. godine u Vjesniku je objavljen intervju s Predsjednikom Uprave KONČAR-a, a na prvoj stranici lista intervju je reklamiran s naslovom „Poziv u Končarov park ideja“.

Prva stranica Vjesnika na kojoj se reklamira Tehnološki park, 26.1.1994.

Dio intervjua koji spominje Tehnološki park

U svom intervjuu Predsjednik Uprave KONČAR-a spomenuo je Tehnološki park u pozitivnom smislu i, zapravo, pohvalio se tom inicijativom. Bio je dosta neprecizan i govorio o financijskim i organizacijskim potporama kakve niti poduzetnici, a ni sam Tehnološki park dok je bio u KONČAR-u nisu nikada dobili. Ali je bilo  korisno da se o toj inicijativi počelo pozitivno govoriti u javnosti.

Poslali smo poruku u javnost s nadom da će ju poduzetnici i budući poduzetnici pročitati.

Rješenje na Okružnom sudu, 2.2.1994.

Okružni privredni sud u Zagrebu donio je 2. veljače 1994. godine rješenje da se u sudski registar Suda upiše osnivanje društva s tvrtkom: KONČAR-TEHNOLOŠKI PARK d.o.o. Sjedište tvrtke Zagreb, Fallerovo šetalište 22.

Osnivač i ulagač je bio KONČAR- Elektroindustrija d.d..

Iznos uloga je bio 20.000 DEM.

Za direktora Društva postavljen je Marijan Ožanić.

Početak rada, 1.3.1994.

Poduzeće je počelo s djelovanjem 1. ožujka 1994. godine.

Prvi zaposlenik sam bio ja, zaposlio sam se u KONČAR-Tehnološkom parku 1. ožujka 1994. godine. Tako sam nakon nešto više od 3 godine otišao iz Uprave KONČAR-a u KONČAR-Tehnološki park d.o..

„Glava“ našeg prvog prospekta iz tog vremena.

Prva adresa je bila Zagreb, Fallerovo šetalište 22, jer je to bila adresa svih Končarevih poduzeća na Trešnjevci. Nakon toga je tijekom godina Tehnološki park mijenjao naziv, vlasnika, adresu (iako se nije micao iz iste zgrade), temeljni kapital, usklađivao svoje akte s promjenama Zakona, ali temeljna načela rada nisu se mijenjala.

Kao „starom končarevcu“ drago mi je da je ta inicijativa pokrenuta baš u KONČARU.

Baraka u Drvinju

Kada sam dobio ključ od barake u kojoj će djelovati novi tehnološki park, išao sam ju pogledati. To je bio  montažni objekt koji je 1985. tzv. Radna organizacija „Rade Končar“, OOUR „Elektrotehnički institut“ kupila od DIP-a Ogulin, OOUR „Tvornica montažnih kuća“. Končarevci su taj objekt uvijek zvali „Baraka Lika“.

Zgrada se nalazi na zapadnoj strani dvorišta KONČARA. Najprije je adresa bila Fallerovo šetalište 22, kakvu imaju svi objekti KONČARA na toj lokaciji na Trešnjevci, a kada je Grad Zagreb kupio Tehnološki park, adresa je promijenjena na Drvinje 63, jer je ulaz u Tehnološki park iz ulice Drvinje.

Kada sam prvi puta ušao u baraku, bio sam iznenađen stanjem koje sam našao. U toj zgradi su prije 1990. godine bili uredi velikog poduzeća za inženjering. Inženjering je otišao u stečaj s ogromnim gubicima koje je napravio. U sobama sam našao razbacani namještaj, stolove, stolice i ormare, a svugdje su se mogle vidjeti posljedice ogorčenja ljudi, vrhunskih inženjera koji su bili šokirani činjenicom da su najednom ostali bez posla i  otpravljeni na burzu. Našao sam čak iščupane radijatore.

Zgrada ima bruto površinu 1.152,70 m2, a ukupna neto površina je 1.098, 34 m2 , ima 42 sobe veličine od 17,90 m2 do 36,70 m2, uz popratne, zajedničke prostorije: recepciju, hodnik, kafić, toalet itd. Jednu sobu sam rezervirao kao sobu za sastanke koju bi mogli koristiti svi poduzetnici, a jednu veću sobu od  36,65 m2 odmah sam predvidio za poslovnu školu i razna predavanja.

Baraka u  ulici Drvinje, 1994. godine

Tlocrt zgrade Tehnološkog parka

Nakon nekoliko godina od  Končara smo unajmili susjednu zgradu (zapravo anex barake) da povećamo radionički prostor za naše poduzetnike. Na tom anexu se nakon još nekoliko godina pokazala zločestoća nekih Končarevih direktora ljubomornih na rezultate i uspjeh poduzetnika iz Tehnološkog parka.

Što i kako da radim?

Stajao sam u praznom hodniku, prazne zgrade i razmišljao što ću s time napraviti. Bio sam siguran da se neću baviti samo iznajmljivanjem prostora, kao što su mi neki predlagali.

       „Iznajmljuj prostor, ne razbijaj si glavu s nepotrebnim stvarima. I uživaj, bez puno briga. Tako bi svi napravili,“ sugerirali su mi neki kolege koji su se već snašli u novom vremenu.

Oni su znali da u životu uvijek pred sobom imaš lakši i teži put i uvijek su izabirali lakši put za koji su im trebale političke i plemenske veze, stranačke iskaznice i slične „sposobnosti“. I ja sam znao da postoji lakši i teži put i uvijek sam izabirao teži koji pruža veće izazove, ostvaruje veće rezultate, ali zahtijeva mnogo rada, sposobnosti i znanja.

Zašto sam studirao, radio u industriji, stekao veliko znanje, objavio mnogo stručnih i novinski tekstova da bih se sveo na takvu razinu? Osjećao sam da mogu i moram dati i napraviti nešto puno više, na području koje mi je bilo novo i koje mi je postalo novi izazov.

Htio sam iskoristiti znanje i iskustvo koje sam stekao u tehnici i u industriji i ugraditi ga u svoj novi posao. To će mi biti kapital koji ću iskoristiti i koji će mi omogućiti da ostvarimo rezultate kakve ni jedan drugi tehnološki park kod nas, a i šire,  nije postigao.

Poslije direktori tehnoloških parkova u većini slučajeva nisu bili tehničkog obrazovanja, nisu dolazili iz industrije, nisu se nikada bavili razvojem proizvoda i uglavnom nisu ni razumjeli  kada  sam im pričao što bi tehnološki park trebao raditi. Zato nisu mogli ostvariti rezultate kao mi. Nisu niti imali ambicije postići nešto takvo, jer su znali da se to od njih ni ne traži. Njihovi šefovi nisu ništa od toga razumjeli.

Odakle ideja za Tehnološki park

Bilo mi je čudno odakle se u Upravi KONČAR-a  pojavila ideja o tehnološkom parku, jer to je bio pojam koji se tada još rijetko koristio i gotovo nitko (uključujući i mene) nije znao o čemu se radi. A Končar je u to vrijeme prolazio kroz teško i turbulentno razdoblje i trebalo je rješavati mnogobrojne probleme važnije od nekakvog malog tehnološkog parka. Tada sam se sjetio da je nešto prije toga u Zagreb došao dr.sc. Vladimir Ban, Zagrepčanin koji je u Americi osnovao vrlo uspješne, high-tech tvrtke EPITAXX,Inc. i PD-LD,Inc. na području optoelektroničkih komponenata i telekomunikacija. On je održao predavanje o start-up poduzećima. Pored ostalog je rekao:

          „Vidite, kolege, mi smo sada u blizini jedne pivnice. Ona, vjerujem, dobro radi i zapošljava oko 10 ljudi. Međutim, ona će i za 10 godina zapošljavati 10 ljudi. High-tech poduzeće koje smo osnovali moj kolega i ja nakon tri godine zaposlilo je 200 ljudi i prodali smo ga za nekoliko desetina puta veću cijenu od uložene.“

Nakon toga je došao u KONČAR i članovima Uprave objašnjavao ulogu poduzetničkih tvrtki s područja visokih tehnologija u Americi. To njegovo predavanje je djelomično „krivac“  da je Končar osnovao tehnološki park, ali i stvorilo jednu nerealnu iluziju o velikim zaradama koje će se ostvariti na poslu osnivanja i prodavanja visoko-tehnoloških poduzeća u Hrvatskoj.

Prvi poduzetnički inkubator

Kada se hvalim, uvijek ističem da smo bili prvi tehnološki park i prvi poduzetnički inkubator za visoke tehnologije u Hrvatskoj. Ali ne mogu reći da smo bili prvi poduzetnički inkubator u Hrvatskoj. Ubrzo nakon osnivanja i nakon članka u novinama o prvom tehnološkom parku u Hrvatskoj, došao mi je u posjet simpatičan gospodin Branko Vujnović iz Siska (sada, nažalost, pokojni).

       „Čuo sam da ste osnovali tehnološki park pa bih vam htio prenijeti svoja iskustva i dati nekoliko korisnih savjeta“, rekao mi je. Ispričao mi je da je on vodio prvi poduzetnički inkubator kod nas, u Željezari Sisak, osnovan nešto prije našeg tehnološkog parka. Ali inkubator nije uspio i prestao je s radom. Razjasnio mi je razloge i opisao probleme na koje je nailazio i dao mi mnogo kolegijalnih i korisnih savjeta o problemima na koje ću naići i što bih trebao učiniti da ih izbjegnem. Tog razgovora sam se sjetio kada su nailazili razni problemi i nerazumijevanja, kada sam u Sisku držao predavanja o poduzetništvu i nužnosti osnivanja inkubatora, ali i kada vidim sve događaje koji se odvijaju oko Željezare Sisak. Ovo ističem kao lijep primjer kolegijalne pomoći, ali ističem to i radi povijesne istine. Treba reći da, iako bih to jako želio, KONČAR-Tehnološki park nije prvi poduzetnički inkubator u Hrvatskoj, ali je zato prvi od onih koji su se održali i djelovali dugo i uspješno.

U medijima

Od početka sam bio svjestan da su i poduzetništvo i tehnološki park novi pojmovi u našem novom društvu i da je zato potrebno stalno preko medija, raznih predavanja i stručnih članka objašnjavati što je to i zašto nam treba.

Odmah nakon što je početkom prosinca Upravni odbor na svojoj sjednici osnovao poduzeće KONČAR-Tehnološki park napisao sam dva kratka teksta o tehnološkom parku koje je objavio „Končarevac“, tvornički list Končara u svom broju od prosinca 1993. godine.

Dva članka u Končarevcu, u  broju studeni/prosinac 1993. godine

U prvom tekstu sam na početku napisao:

          „Končar-tehnološki park je novo poduzeću u sustavu KONČAR koje će koristiti slobodne proizvodne i uredske kapacitete, tehnološke, istraživačke i ljudske resurse KONČARA i raspoložive izvore financiranja te pružati svu potrebnu stručnu, pravnu i ostalu pomoć sa ciljem da omogućuje realizaciju poduzetničkih, inovativnih inicijativa i nakon toga osniva mala poduzeća u mješovitom vlasništvu…“

Ta poprilično široko i idealistički shvaćena koncepcija novog poduzeća ubrzo je svedena u realne okvire.

U drugom članku opisao sam rasprostranjenost tehnoloških parkova u svijetu. Tada su postojali već dvadesetak godina i bilo ih je oko 1000 u cijelom svijetu. Najviše ih je bilo u Americi, u Njemačkoj ih je bilo mnogo, u Velikoj Britaniji oko 40, u Austriji su imali Savez tehnoloških centara koji je obuhvaćao 16 centara, a najznačajniji je bio u Grazu. Slovenija je do 1992. godine osnovala već 8 različitih  inkubatora.

Krenuli smo

Osnivanjem Tehnološkog parka počeo je moj, najprije sam mislio izlet u poduzetništvo, a postalo je mnogo više od toga. Počeo sam onako kako u posao ulaze poduzetnici. Sve sam radio sam, jer nisam imao novaca za suradnike, kao inženjer nisam imao pojma o računovodstvu, činio sam pogreške kakve rade svi poduzetnici i sve više uronjavao u poduzetničke vode.

Upoznao sam nekoliko tehnoloških parkova u Europi i definirao koncepciju rada za koju sam smatrao da je primjerena našim potrebama. Poduzeće smo nazvali tehnološkim parkom, iako je taj naziv mnogima i danas nerazumljiv te izaziva asocijacije koje su jako daleko od njegove prave namjene. Pravi naziv bio bi poduzetnički inkubator, ali usmjeren na razvoj i visoke tehnologije.

Definirao sam načela i kriterije odabira poduzetnika. Zbog svojeg elektrotehničkog obrazovanja, usmjerenja matične tvrtke, vezanosti uz tehniku i uvjerenja o njihovoj važnosti, težište sam stavio na high-tech^[1] poduzetnike i one koji se bave razvojem proizvoda.

Cijena poslovnog prostora

Definirao sam i cijenu najma poslovnog prostora. Budući da Tehnološki park nije dobivao nikakve dotacije cijena najma bila je ista kakva je tada bila u Zagrebu, 20 DEM/m2 (u protuvrijednosti u kunama). Poduzetnici kod nas nisu počeli dolaziti zato što im je bilo jeftinije nego u drugim poslovnim prostorima u Zagrebu, već zbog drugih razloga, odnosno drugih prednosti koje im je pružao Tehnološki park. Cijena se cijelo vrijeme poslovnog života Tehnološkog parka nije mijenjala, osim što je od 20 DEM/m2 prešla na 10 eura/ m2 . Međutim, nakon što je Grad Zagreb kupio Tehnološki park od KONČARA, Tehnološki park je počeo dobivati subvencije (potpore) iz gradskog proračuna, što je značajno smanjilo cijenu koju su plaćali poduzetnici. Potpore su se usmjeravale na poduzetnike što im je smanjilo cijenu najma prostora i troškove boravka u Tehnološkom parku.

Djelujem kao mali poduzetnik

U početku, a to je trajalo punih pet godina,  bio sam i direktor i jedini zaposlenik. Sve sam radio sam, djelovao sam i radio kao mali poduzetnik pa sam mogao razumjeti probleme koje mali poduzetnici moraju rješavati. Imao sam veliku pomoć svojih prijatelja končarevaca koji su mi pomogli „dok se ne snađem“. Žiga (Ivica Žigolić) je najednom odnekuda dovukao cijeli namještaj za recepciju i njegovi su dečki to montirali da ulaz nekako izgleda, dečki iz sigurnosti su po noći obilazili zgradu i čuvali je, Rudi (pokojni Rudolf Radionov) pomagao je u energetici, iz nekoliko poduzeća u stečaju iz okoline, u dogovoru s Jozom (Jozo Miloloža) dovukao sam namještaj za ured, sobu za razgovore i učionicu, a Pero (Pero Marasović), njegovi suradnici i mnogi končarevci ostali su prijatelji Tehnološkog parka i onda kada više nije bio u vlasništvu KONČARA.

Na zid iznad svog radnog stola stavio sam prekrasnu misao kardinala Franje Kuharića koja me nadahnjuje cijelog života.

Što se tiče računovodstva radio sam grešku uobičajenu za poduzetnike početnike, a posebno za one tehničke struke. Podcijenio sam nužnost kvalitetnog računovodstva. U to vrijeme je mnogo gospođa koje su prije radile u računovodstvima velikih poduzeća ostalo bez posla. I nudile su računovodstvene usluge po niskim cijenama. Govorili smo da je to „računovodstvo za 50 maraka“. One su bile specijalizirane za pojedini uski segment računovodstva, a ne za kompletnu financijsku sliku poslovanja. I moja računovotkinja, jedna simpatična draga gospođa bila je takva. I nismo predali sva financijska izvješća koja smo trebali i kamo smo trebali. Tada me je posjetila jedna kolegica ekonomistica i počela me rešetati:

„Jesi li predao ovo?“

„Nisam.“

Jesi li predao na Poreznu ovaj dokument?“

„Nisam.“

„Čuj, nemoj se s tim igrati. Budeš završio u zatvoru.“

Nakon toga sam angažirao jedno kvalitetno računovodstvo i problema više nije bilo. Tim više što je KONČAR kao veliki i kompleksan sustav svaki mjesec tražio veliki broj raznih financijski izvješća, što je vrijedilo i za poduzeća s nekoliko stotina radnika i za mene koji sam bio sam.

Što je poduzetnički inkubator, a što tehnološki park

Djelatnost tehnološkog parka i poduzetničkih inkubatora bila je početkom 1990-ih nešto potpuno novo, a naziv tehnološki park je mnogima tada bio potpuno nerazumljiv i izazivao svakakve asocijacije koje su bile daleko od njegove prave namjene. U početku su bili popularni vicevi da radim u „Jurassic parku“, da uzgajam piliće u inkubatoru, a doživio sam u HUP-u (Hrvatskoj udruzi poslodavaca) da su me predstavili kao šefa održavanja KONČARA, dugo se mislilo da sam direktor Zrinjevca, da prodajem stare strojeve,  i slično.

Karikatura koju je nacrtao 1994. godine  Vladimir Jarić-Jarac, inženjerska legenda Končarevih generatora i vrstan karikaturist.

(Izvor slike: arhiva autora)

Tehnološki park su zamišljali kao inkubator s pilićima.

Karikatura Milana Lekića.

(Izvor slike: arhiva autora)

To se nastavljalo jako dugo unatoč tome što je od početka objavljeno mnogo  članaka u novinama o Tehnološkom parku, od kojih sam ih ja mnogo napisao, imali smo preko dvadeset TV emisija i emisija na radiju. A ja sam stalno morao odgovarati na pitanja: „Što je to tehnološki park? Recite mi, čime se Vi zapravo bavite?“

Pravi naziv u početku je trebao biti „Poduzetnički inkubator, usmjeren na razvoj proizvoda i visoke tehnologije“, ali možemo misliti kakve bi asocijacije u to vrijeme izazivao naziv inkubator.

Da bih mogao raditi morao sam si razjasniti osnovne pojmove, analizirati strana iskustva, odrediti što preuzeti od stranih iskustva, a što prilagoditi našim uvjetima i našim potrebama, precizno odrediti ciljeve i nakon toga kriterije za ulazak poduzetnika u Tehnološki park. U vrijeme kada smo mi započinjali s radom, u svijetu je postojao veliki broj raznih vrlo sličnih institucija čije su se definicije vrlo često i preklapale. Ipak osnovne institucije su bile, a to su i danas, poduzetnički inkubator  i tehnološki park, kao ključne institucije poduzetničke infrastrukture. Mnogo toga sam si precizno razjasnio nakon nekoliku godina, ali osnovne pojmove sam morao utvrditi odmah.

Poduzetnički inkubator

Poduzetnički inkubator je poduzeće u vlasništvu grada, županije, države, osnovano sa zadaćom da potiče razvoj poduzetništva.  Posjeduje poslovne prostore  (zgradu – inkubator) u kojima  poduzetnici započinju svoj poslovni  život, rastu i razvijaju se uz pomoć stručnjaka iz poduzetničkog inkubatora.

Poduzetnički inkubator uglavnom je oslonjen na poduzetništvo „širokog spektra“ koje ne mora biti na području visokih tehnologija i razvoja. Zadatak poduzetničkog inkubatora je razvoj novih poduzeća i poticanje njihovog rasta i povećavanje zapošljavanja. U inkubatoru je težište na procesu inkubacije, osnivanja, rasta i razvoja poduzetnika uz pomoć i podršku stručnjaka inkubatora, te financijsku potporu.

Tehnološki park

Tehnološki park poduzeće u vlasništvu, grada, županije, a  vrlo često i sveučilišta osnovano sa zadatkom poticanja razvoja poduzetništva na području visokih tehnologija i razvoja proizvoda. U tehnološkom parku djeluju poduzetnici na području visokih tehnologija koji se bave  razvojem proizvoda Može imati sve značajke  i poduzetničkog inkubatora,  ali na području visokih tehnologija i razvoja. Najčešće je povezan sa  sveučilištem. U tehnološkim parkovima se može odvijati proces inkubacije novih, malih poduzetničkih tvrtki, ali i ne mora.  U nekim tehnološkim parkovima težište je samo na privlačenju i „udomljavanju“  poduzeća s područja visokih tehnologija.

Vrlo slični tehnološkim parkovima po svom djelovanju su i inovacijski centri, tehnopolisi,  znanstveni parkovi, inovacijski centri,  tehnološko inovacijski centri i slično.

Od samog početka cilj mi je bio da se u našem Tehnološkom parku u malim privatnim, tehnološki i razvojno orijentiranim poduzećima, stvaraju i plasiraju na tržište inovativni, high-tech proizvodi i usluge na području elektronike, računalne telefonije, radarske tehnike, robotike, razvoja softvera, dijagnostike u energetskim postrojenjima, konzaltinga i unapređenja poslovanja.

I poduzetnički inkubator i tehnološki park su dio poduzetničke infrastrukture. To je sustav potpornih institucija koje imaju zadatak poticati razvoj poduzetništva i pružati financijsku, savjetničku i ostalu potporu osnivanju, rastu i razvoju malih privatnih poduzeća.

Inkubacija

Pojavio se još jedan novi pojam - inkubacija. To je  dinamičan proces rasta i razvoja poduzetnika organiziran i stručno vođen unutar specijalne institucije – inkubatora. Razdoblje inkubacije traje od prvih kontakata sa stručnjacima inkubatora prije ulaska u inkubator pa do izlaska iz inkubatora. Cilj inkubacije je dovođenja poduzetnika do faze stabilnog poslovanja i daljnjeg rasta i razvoja izvan inkubatora.

Moram priznati da su ovako precizne definicije rezultat moje „naknadne pameti“, jer u početku većinu od toga nisam znao i nisam bio u stanju ovako detaljno obraditi sve aspekte tih institucija.

U početku nisam mogao računati na bilo kakve programe potpore.

Morao sam si  razjasniti što ću i kako ću raditi.

Nisam imao koga pitati niti s kim se posavjetovati.

Treba li otkrivati „toplu vodu“?

Kod nas se često mogu čuti različiti „mudraci“ koji govore: „Ne treba otkrivati toplu vodu. Treba otići u inozemstvo i kopirati dobra rješenja.“  I to svima izgleda pametno, logično i javnost je uvjerena da tako treba napraviti bez kompliciranja. Takva logika vrijedi i za tehnološke parkove. Treba otići u Graz, koji nam je najbliži, sve iskopirati i primijeniti kod nas.

Tako razmišljaju oni koji ne razumiju da je život puno složeniji nego si oni mogu kroz svoje neznanje zamisliti, osim toga su prelijeni da se malo udube u cijelu problematiku. Takvi ne uzimaju u obzir činjenicu da u Grazu nemaju ogroman broj nezaposlenih, od kojih su mnogi vrhunski inženjeri i doktori znanosti, kao što je to bilo početkom 1990-ih kod nas. I da je Austrija zemlja s visoko razvijenim i uspješnim gospodarstvom, a  naše gospodarstvo je bilo u teškom stanju, s lošim državnim poduzećima i malim izvozom. I zadaci tehnoloških parkova ne mogu nam biti isti.

Tehnološki park nije sam sebi svrha i ne služi samo za iznajmljivanje poslovnih prostora i određenih poslovnih usluga poduzetnicima, kao što se to uglavnom  događa, već mora ¸rješavati gospodarske probleme tog kraja, grada, države“. A ti problemi su specifični  za svaku sredinu i za pojedinu faza razvoja gospodarstva

Gospodarski problemi nisu isti u Grazu i Zagrebu 1990. godine, ni u Grazu i Zagrebu 2020. godine, ni u Zagrebu i Ogulinu. Nije im isti stupanj razvoja, nije ista okolina, nisu isti resursi na raspolaganju, nisu isti problemi koje treba rješavati, pa im niti ciljevi, ni način rada, ni kriteriji izbora poduzetnika ne trebaju biti isti.

U to vrijeme kod razmišljanja o djelatnostima i cilju tehnološkog parka nisam išao tako duboko u promišljanju, ali sam već u početku zadatke Tehnološkog parka oblikovao tako da rješava gospodarske probleme Končara, Zagreba i Hrvatske.

Naravno, nužno je upoznati strana iskustva, analizirati ih i primijeniti ono što može biti korisno za nas.

Upoznavanje stranih tehnoloških parkova

Ubrzo nakon osnivanja Tehnološkog parka, početkom 1994. godine otišao sam s jednim članom Uprave KONČARA, u Steirischer Technologiepark u Grazu da vidimo kako to drugi rade. (Zanimljivo je da je taj član Uprave mnogo godina poslije postao veliki neprijatelj Tehnološkog parka i puno nam je pakosti učinio. Ali to je druga priča.)

Upoznali smo njihov način rada i direktora gospodina Petera Perkonigga. S njima smo surađivali i mnogo godina nakon toga i sudjelovali smo zajedno u europskom projektu Tec-Park.Net. Tehnološki park u Grazu bio je jako povezan s bankama i gradskim poglavarstvom. Kada bi popunili poduzetnicima jednu svoju zgradu, odmah bi izgradili novu i stalno su se širili.

Početkom 1994. godine upoznao sam još nekoliko tehnoloških parkova u Europi.

Otišli smo u „EMCO Innovation Center“ u Salzburgu u Austriji. Taj centar nam je bio zanimljiv, jer je bio organiziran unutar jednog industrijskog poduzeća. A posebno je bio zanimljiv „Technologie Beratungs Zentrum“ u Hamburgu u Njemačkoj.

U Hamburgu je nakon zatvaranja brodogradilišta došlo do masovnih otpuštanja radnika i oko 140.000 ih je ostalo bez posla. Tada je Grad  osnovao dva tehnološka parka s namjerom da kod restrukturiranja brodogradilišta pomognu ljudima koji će se odvažiti otići u poduzetništvo i pomognu im u tim njihovim počecima.

Nakon upoznavanja tih nekoliko tehnoloških parkova do kraja sam definirao koncepciju rada za koju sam smatrao da je primjerena našim potrebama.

Uređivanje zgrade

Počeli smo bojati vrata i zidove. Budući da Park nije imao novaca, to je bilo u fazama - pet po pet vrata. A svaki poduzetnik koji je ulazio u Park sam si je sve uređivao, bojao zidove i dovlačio namještaj iz drugih soba.

Za vrata sam izabrao kombinaciju boja plave i žute.

(To nema veze s HSLS-om. Plava je boja Zagreba, a uz plavu se najbolje uklapa žuta.)

Kreativna, radna okolina

Sebi sam dao zadatak da stvorim takvo ozračje u kojem će se poduzetnici osjećati ugodno i moći raditi okruženi vrhunskim, kreativnim i inovativnim  stručnjacima. Iz iskustva sam znao da je ljudima koji se bave razvojem važna okolina u kojoj djeluju, atmosfera mora biti radna, opuštajuća, ali i motivirajuća za rad. Oni jako cijene da u svom susjedstvu imaju vrhunske stručnjake  s kojima mogu razgovarati, izmjenjivati misli i ideje. U takvim razgovorima kreirali su se vrhunski proizvodi. Poduzetnici u Tehnološkom parku radili su „dan i noć“ i važno je da se u radnoj sredini ugodno osjećaju. Nisam htio da budemo uobičajeno birokratizirano državno poduzeće, već zajednica kreativnih, vrhunskih stručnjaka.

Zato smo često organizirali razna druženja i u zgradi i na terasi iza zgrade, oko oraha, koja je bila mjesto na kojem su se diskutirale razne ideje i u razgovoru rješavali različiti problemi. S vremenom smo tu terasu uredili, popločili i postavili veliki roštilj da nam druženje bude još ugodnije.

Terasa ispod oraha u prvim godinama. Poslije smo sve uredili, popločali, učvrstili orah i montirali veliki roštilj.

Poduzetnici nisu „stanari“

Nikada nismo moji suradnici i ja poduzetnike u Tehnološkom parku nazivali „stanarima“ kao što ih nazivaju u svim ostalim tehnološkim parkovima, centrima  i inkubatorima. Stanar samo plaća najamninu i uglavnom nema previše kontakata s okolinom u poslovnoj zgradi. Mi smo uvijek bili zajednica kreativnih ljudi u kojoj su svi povezani, surađuju i doprinose toj zajednici.

Visoke tehnologije

Kada govorim o Tehnološkom parku Zagreb, uvijek spominjem visoke tehnologije kao naš  zaštitni znak. U to vrijeme se nije baš znalo što su to visoke tehnologije. A nedavno, 2019. godine sam se šokirao kada sam čitao jedan znanstveni rad u kojem je među poduzeća visokih tehnologija uključena i Željezara Sisak, vjerojatno zbog visokih dimnjaka.

Pojam „visokih tehnologija“ je ušao u svakodnevnu primjenu, ali nije nikada precizno definiran. Obično se pojam „visoke tehnologije“ koristi za svemirske tehnologije, informatiku, računarstvo, elektroniku, komunikacije, robotiku, farmaceutiku.

Noviji pristup je podjela tehnologija na „visoke tehnologije, srednje visoke tehnologije, srednje niske tehnologije i niske tehnologije“ prema udjelu istraživanja i razvoja u pojedinom proizvodu, odnosno u poslovanju pojedinog poduzeća. U osnovi podjela se temelji na udjelu istraživanja i razvoja u postotku u odnosu na ukupne troškove poslovanja i iznosu dodane vrijednosti kod različitih industrija koje proizvode proizvode za izvoz.

Prema definiciji OECD-a "istraživanjem intenzivni sektori"  su oni koji ulažu vise od 5% prihoda (turnover) u I&R (istraživanje i razvoj), dok oni s ulaganjima manjima od 1% pripadaju sektoru niskih tehnologija (prema OECD[2], 1988.)

Poduzetnici u našem tehnološkom parku su uvijek zadovoljavali te kriterije.

Temelj gospodarske obnove

Moje djelovanje u Tehnološkom parku  se temeljilo na uvjerenju da  razvojno i tehnološki orijentirana mala poduzeća predstavljaju jedan od temelja gospodarske obnove. Takva poduzeća stvaraju bazu za otvaranje novih radnih mjesta, za zapošljavanje mnogih stručnjaka koji su ostali bez posla nakon mnogih stečajeva i likvidacija velikih poduzeća, za restrukturiranje gospodarstva, za stvaranje i privlačenje novih tehnologija i za zapošljavanje visokostručnih kadrova.

Vjerovao sam da mala poduzeća iz Tehnološkog parka mogu biti središta razvoja visokih tehnologija, bez kojih nema modernog gospodarstva.

Kriteriji za prijem u Tehnološki park

Ključni uvjet za kvalitetu rada i rezultata svakog tehnološkog parka su propisani kriteriji za ulazak poduzetnika u tehnološki park. I po tim kriterijima se Tehnološki park Zagreb razlikovao od svih tehnoloških parkova koji su se osnivali poslije nas. Uobičajeno je da se raspiše natječaj i tada neko povjerenstvo ili komisija odlučuju o poduzetnicima koji se prijavljuju na taj natječaj. Naravno, u povjerenstvima  su predstavnici svih stranaka da bi svaka stranka mogla u tehnološki park „gurati svoje“. Iako to izgleda jako politički korektno i demokratski način rada, nisam nikada tako radio. Stranački i bilo kakav drugi utjecaj, odnosno utjecaj u pravilu nekompetentnih ljudi, bio mi je neprihvatljiv. Moram priznati da sam si uspio izboriti takvu poziciju da mi nitko nikada nije ni pokušavao nametati nekakva rješenja. Vjerojatno je svima u Zagrebu tehnološki park bio dosta nevažan i malo poduzeće, s malo novaca  i nitko se nije htio upuštati u svađu sa mnom za koju su znali da bi završila u medijima. Nažalost, drugi direktori tehnoloških parkova, mladi ljudi koje je postavljala politika morali su slušati politiku. Mi smo od početka pa do mog odlaska u mirovinu bili jedina institucija, odnosno trgovačko društvo u državnom, odnosno gradskom vlasništvu u Hrvatskoj u kojoj nitko nije bio član niti jedne stranke. I kod nas politika nije nikada imala nikakav utjecaj.

Nikada nisam objavljivao natječaje za ulazak poduzetnika u Tehnološki park. Kroz medije sam stalno reklamirao Tehnološki park i stalno objašnjavao kakve poduzetnike trebamo. Uvijek sam se postavljao tako da smo mi bili elita i svakom poduzetniku je trebala biti čast da bude u tom elitnom društvu. Lino Červar, kada je sastavljao rukometnu reprezentaciju koja je osvajala medalje na svjetskim prvenstvima i Olimpijadama nije zvao najbolje preko natječaja, već ih je sam izabirao.

U samom početku sam postavio jasne i čvrste kriterije  odabira poduzetnika za prijem u Tehnološki park koji se ni tijekom godina nisu mijenjali. Poslije sam ih samo razrađivao i stavio u Pravilnik tehnološkog parka. Zbog tradicije i poslovnog područja koncerna KONČAR, mog elektrotehničkog obrazovanja i vezanosti uz tehniku, težište sam stavio na high-tech poduzetnike s područja elektrotehnike i one koji se bave razvojem. Postavljen je jasan i čvrst kriterij o tome tko može doći u Tehnološki park, iako je to bilo dosta riskantno u vrijeme kada su dominirali trgovci, uvoznici i dileri strane robe (nažalost, kao i sada).

Da bi mogli ući u Tehnološki park poduzetnici su trebali zadovoljiti sljedeće kriterije:

1. Moraju se baviti razvojem proizvoda na području visokih tehnologija.
2. Proizvodi im moraju biti inovativni.
3. Proizvodi moraju imati potencijal za izvoz na strana tržišta
4. Poduzeća moraju imati potencijal za rast i razvoj.
5. Poduzetnici se moraju svojim ponašanjem i djelovanjem uklopiti u zajednicu u Tehnološkom parku i ne smiju remetiti kreativno, prijateljsko i radno ozračje.

Poslije bih mogao reći da sam u Tehnološkom parku htio razvijati „poduzetništvo temeljeno na znanju“, (Knowledge-based entrepreneurship), ali u to vrijeme taj pojam nisam ni čuo niti sam znao za njega.

Dok smo bili u Končaru ubacio sam još dva kriterija. Tražio sam:

• poduzeća koja će svojom djelatnošću proširiti tehnološke mogućnosti i asortiman koncerna Končar.
• poduzeća koja će u dogovoru s poduzećima Končara konkurentnije proizvoditi komponente i sklopove.

Kada sam ta načela poslije detaljnije razrađivao i pisao Pravilnik o kriterijima ulaska u tehnološki park stalno sam imao na umu želju da budemo elitno društvo i da poduzetnicima bude čast postati članom naše zajednice. Poduzetnicima nismo mogli pružiti visoki standard u našoj baraci ni neke posebne potpore, ali smo mogli pružiti elitnu okolinu i posebnu kreativnu i motivirajuću okolinu za rad.

Moram priznati da sam si takve visoke kriterije mogao dozvoliti, jer sam bio u Zagrebu koji je uvijek imao mnogo vrsnih stručnjaka. Tehnološki parkovi koji su se osnivali u manjim mjestima takav si elitizam nisu mogli priuštiti. A to ih nije ni zanimalo.

Kriteriji koje sam postavio u samom početku održali su se, s manjim izmjenama i dopunama, do mog odlaska u mirovinu i oni su bili temelj uspjeha „starog“ TPZ-a.

Zanimljivo je da je zapravo u to vrijeme bilo mnogo entuzijazma na području tehnike i poduzetništva. Mnogobrojni inženjeri koji su ostali bez posla u velikim poduzećima otvarali su poduzeća puni želje za dokazivanjem. Tehnološki park se počeo polako puniti takvim poduzetnicima. Za to je trebao određeno vrijeme, jer su kod nas u početnoj fazi tranzicije dominirala trgovačka poduzeća, proizvodnih je bilo vrlo malo, a high-tech izrazito malo.

Moje tehničko obrazovanje i iskustvo rada u Končaru omogućilo mi je da mogu razgovarati s poduzetnicima, inženjerima kao kolegama, razumjeti što rade na razvoju proizvoda, na kakve probleme nailaze i što im treba. Oni su cijenili moje znanje, mišljenje i savjete, a ja sam cijenio njihovu stručnost i poštovao njihov poduzetnički put.

To je sve bilo temelj za naš zajednički uspjeh.

Kako se ulazilo u Tehnološki park

Kada su poduzetnici dolazili sa željom da uđu u Tehnološki park, najprije smo dugo razgovarali da se upoznamo, da mi kažu čime se misle baviti, da procijenim uklapa li se njihova djelatnost u kriterije Tehnološkog parka, bave li se razvojem proizvoda, imaju li tržište i sposobnosti za rast i razvoj poduzeća. Nikada nisam tražio da mi napišu detaljan poslovni plan kakav se ponegdje traži. Naime, u početku u poslovanju ima toliko nepoznanica da se preciznim poslovnim planovima možemo samo zavarati.

S mnogima od njih sam taj razgovor nakon nekog vremena  ponovio i snimio. I sve te razgovore objavio sam poslije u svojoj knjizi za poduzetnike “Mali brod na olujnom moru“. Njihove poduzetničke priče govore kako se stvaralo novo poduzetništvo u Hrvatskoj, govore o entuzijazmu i sposobnosti mladih, obrazovanih, kreativnih ljudi. Njihove „caseove“ bi trebalo proučavati na našim poslovnim školama i motivirati naše studente, buduće inženjere i poduzetnike. Bilo bi to mnogo korisnije nego proučavati životopise raznih američkih menedžera i poduzetnika, od Leea Lacocce do Jacka Welcha.

Imao sam sreće

Imao sam veliku sreću da su već u samom početku u Tehnološki park ušli izvanredni poduzetnici, vrhunski inženjeri i dobri i plemeniti ljudi. Oni su svojim briljantnim rezultatima stvarali imidž Tehnološkog parka kao sredine u kojoj poduzetnici velikim zalaganjima ostvaruju vrijedne izvanserijske rezultate na području razvoja i izvoza proizvoda visokih tehnologija te osvajaju nagrade i priznanja na svjetskim izložbama. Pored njih došli su i drugi vrlo ozbiljni poduzetnici koji se nisu toliko eksponirali na različitim izložbama i nisu dobili tolike nagrade i priznanja, ali su svojom ozbiljnošću i uspješnim poslovnim napretkom stvarali vrijednost Tehnološkog parka. I to, opet ističem, u vrijeme i okolini u kojoj su se preko noći stvarali tajkuni, dominirali trgovci, uvoznici, zapostavljala proizvodnja i podcjenjivao razvoj proizvoda.

Ubrzo smo postali „najveća koncentracija poduzetnika na području razvoja i visokih tehnologija u Hrvatskoj“ - to je epitet koji nas je stalno pratio i kojim sam se često hvalio.

U to „pionirsko vrijeme“ Tehnološki park poduzetnicima nije mogao mnogo pružiti, osim motivirajuće, prijateljske i vrhunski obrazovane i kreativne okoline. Čak ni troškovi najma prostora nisu bili ništa manji nego bilo gdje drugdje u Zagrebu. Zato uvijek ističem da su u tom početku poduzetnici svojim rezultatima više pružili Tehnološkom parku stvarajući njegov ugled, nego što je Tehnološki park mogao pružiti njima.

Ipak, treba uzeti u obzir da smo malim poduzećima iz Tehnološkog parka već u početku dali medijsku i javnu prepoznatljivost, često su bili spomenuti u medijima, nastupali su na mnogobrojnim izložbama inovacija po svijetu, dobivali nagrade, dobivali patente za svoje izume i nove proizvode.

Mogu pretpostaviti da to sve ne bi ostvarili da nisu bili u Tehnološkom parku.

Prava pomoć poduzetnicima u Tehnološkom parku počela se ostvarivati tek nakon što je Grad Zagreb kupio Tehnološki park od KONČARA, uključio ga u „Program razvoja malog gospodarstva Grada Zagreba“ i pružio mu financijsku pomoć.

Rezultati koje je postigao Tehnološki park ispunjavaju me ponosom.

Prvi poduzetnik, ZZAP ELEKTRONIK d.o.o., 1.ožujka 1994. godine

U Tehnološki park kao prvi poduzetnik, 1.ožujka 1994. godine ušao je Pero (Pero Marinčić, poduzeće ZZAP ELEKTRONIK d.o.o.), izvanredan inženjer koji se vratio iz Amerike s obitelji. Tamo je imao odličnu plaću i blistavu perspektivu, a ipak se odlučio vratiti kući i krenuti u poduzetništvo, u neizvjesnost i raditi „48 sati na dan“. Najprije je počeo raditi u Tehnološkom parku u Grazu, a nakon toga se vratio u Zagreb, u naš tehnološki park.

Pero Marinčić, ZZAP ELEKTRONIK d.o.o.

u vrijeme kada je došao u Tehnološki park.

Kolega Marinčić je osnovao svoje poduzeće 2. prosinca 1992. godine, a onda je 1. ožujka 1994. ušao u naš Tehnološki park kao prvi poduzetnik. On je vrhunski elektroničar, bivši končarevac koji je dugo radio u Končarevom institutu i INEM-u, a kao poduzetnik se bavio razvojem i proizvodnjom frekventnih pretvarača. Kada je čuo da se otvorio prvi tehnološki park i to u okviru Končara, odmah mi se javio.

Dugo smo razgovarali da se bolje upoznamo. Ja ga nisam od prije poznavao, jer se on bavio u Institutu elektronikom, a ja sam se bavio motorima i generatorima. Razgovarali smo o njegovom razvoju proizvoda, rezultatima, iskustvima i planovima. Ispričao mi je da radi na razvoju nove serije mikroprocesorskih pretvarača frekvencije i da očekuje izradu prototipa za nekoliko mjeseci. Govorio mi je i tome kako funkcioniraju Tehnološki parkovi u Austriji. Pero mi je rekao:

„Počeo sam u 1970. u Institutu u Končaru na razvoju energetske elektronike. Bilo je puno interesantnih projekata, radila se Kariba, Đerdap, surađivao sam s vrsnim stručnjacima.  Nakon 5 godina na poziv prof. Plenkovića otišao sam u Končarev  INEM  (Elektronika i informatika) i tamo sam radio kao rukovoditelj odjela za usmjerivače do 1986. I tu sam puno naučio.

Nakon toga sam otišao u USA. Nisam otišao iz nezadovoljstva. Jedan kolega je odnio moje podatke u Ameriku, oni su me pozvali i otišao sam. U nedjelju sam došao, u ponedjeljak sam počeo raditi u firmi Preferred Electronic Inc. u Massachusettsu, sličnog proizvodnog programa kao INEM. Firma je imala 250 zaposlenika i samo 5 inženjera, Ja sam bio razvojni inženjer u R&D Departmentu zadužen za cijeli proizvod. Jako su me lijepo primili, brzo sam se snašao, Tamo je puno lakše raditi, jer je sve puno bolje organizirano, sve se brže realizira. Plaća je bila dobra i povećavala se svakih nekoliko mjeseci. Uvijek je bio interesantnih projekata. Na osnovu našeg razvoja organizirala se serijska proizvodnja. Bio sam tamo dvije godine. Nakon 10 mjeseci su došli supruga i djeca, Djeca su tamo išla u školu, ali im se nije svidjelo i htjeli su se vratiti kući.

Neposredno prije povratka dobio sam ponudu iz firme Power One iz Kalifornije, ali moji nisu htjeli.

U Ameriku je lijepo doći, ali ne ostati,

Nakon povratka iz Amerike1989.godine zaposlio sam se u austrijskoj firmi Dams Elektronik GmbH, iz Graza, na razvoju izvora napajanje. A zatim sam otišao u malu firmu ESAR u Tehnološkom parku  u Niklasdorffu. Radili smo puno interesantnih projekata na području robotike, izvora za napajanje, upravljanja koračnih motora za robote i sl.

Bio sam umoran od putovanja Zagreb-Graz. Osnovao sam privatnu firmu na području koje dobro znam i želio sam doći u Končarev tehnološki park kao prvi od poduzetnika.

Ovo što radim je sadašnje stanje tehnologije u svijetu na tom području, to je SMD, najmodernija mikroprocesorska tehnologija, mikrokontroleri, signalni procesori, Kod projektiranja koristimo CAD tehnologiju, softverske pakete za razvoj shema štampanih pločica.“

Nakon toga smo potpisali ugovor, izabrao je poslovni prostor, dovukao namještaj kojeg je bilo različitog po raznim sobama, pofarbao si je zidove, uredio prostor i počeo raditi.

Njegovo područje rada bilo je razvoj mikro-procesorskih pretvarača frekvencije, izvora za napajanje i kontrolu procesa, servo pogoni, sustavi za regulacije temperature peći i sustavi za pozicioniranje.

Došao je ZPA d.o.o.

Malo poslije Pere Marinčića došao je Jura (Juraj Zbiljski, ZPA d.o.o.) koji je preuzeo kafić i čišćenje zgrade. Znao sam da u Tehnološkom parku pored poduzetnika koji se bave razvojem moramo imati i one koji kao logistika pružaju određene usluge da bismo svi mogli dobro funkcionirati. Jura je imao restoran na 11. katu Končarevog nebodera i znao sam ga dok sam još bio u Upravi Končara. Zajedno smo krajem 1991. godine išli na front u Sunju. Tamo smo zajedno s drugim konačarevcima dovezli donacije koje smo sakupili od končarevaca i jednu poljsku kuhinju i ljuštilicu za krumpir koje je donirao KONČAR. Jura je u Sunji skuhao ručak na toj kuhinji i pokazao vojnicima kako se kuhinja koristi.

Jura Zbiljski, lijevo i Marijan Ožanić u Sunji, ispred poljske kuhinje u prosincu 1991. godine.

Jura Zbiljski, krajnji desno, Marijan Ožanić, u sredini i hrvatski vojnici u Sunji, u prosincu 1991. godine.

Jura je izašao iz Tehnološkog parka krajem 1997. godine, ali nam je i dalje svakom prilikom kada smo imali neku svečanost ili proslavu napravio odličan domjenak.

Došao je MIKROTREND d.o.o., travanj 1994.

Oko mjesec dana nakon Pere Marinčića, došao je na razgovor poduzetnik Željko Dujmović, vlasnik poduzeća MIKROTREND d.o.o. Surađujući niz godina s njim  shvatio sam da je on jedan od najgenijalnijih elektroničara koje sam upoznao, ušao je u skupinu veterana i zvijezda Tehnološkog parka. A malo je falilo da ne postane član naše zajednice.  Tijekom razgovora upoznao me je sa svojim fascinantnim životnim putom, službe na brodovima, putovanjima oko svijeta, boravka u Americi, povratku u Hrvatsku, rekao da živi u susjedstvu Tehnološkog parka i da bi se bavio popravcima fotokopornih uređaja (ili nečim sličnim, ne sjećam se više.) Rekao sam mu da nisam zainteresiran za takvu vrstu djelatnosti, pozdravili smo se i on je otišao prema vratima. Držeći se za kvaku rekao mi je:

       „Moja glavna djelatnost je zapravo razvoj novih elektroničkih proizvoda.“

       „Pa šta to odmah niste rekli? Vratite se da nastavimo razgovor“, rekao sam mu. Nakon toga smo dugo razgovarali o njegovim inovativnim proizvodima i razvoju novih proizvoda.

Željko je svoje poduzeće MIKROTREND d.o.o osnovao 20.8.1993., a u Tehnološki park ušao je 11. travnja 1994. godine 

Uskoro su iz Tehnološkog parka počeli izlaziti njegovi originalni, inovativni proizvodi koji su dobivali nagrade na svjetskim izložbama.

Željko Dujmović, MIKROTREND d.o.o.

        „Poduzetničke korijene nalazim najviše na majčinoj strani“, rekao mi je Željko Dujmović. „Moj djed je imao pilanu na rijeci Gackoj u Lici, a interesantan je jedan moj bratić iz istog mjesta. Bio nevjerojatne inteligencije, ali bez formalnog obrazovanja. Ne znam je li završio osnovnu školu, a pravio je razne strojeve i aparate, kao na pr. transformatore za varenje……

       Kada sam krenuo na Elektrotehnički faks (ETF), moj otac je otišao u mirovinu i dvije godine je čekao da dobije prvu penziju. Mi smo za to vrijeme bili bez primanja, bilo nam je svima teško i nisu me mogli financirati. A na ETF-u nemaš puno vremena da nešto radiš sa strane. Ja sam tako gurao tri semestra i tada mi je puko film. Poslije trećeg semestra, 1974. godine, morao sam s 19.5 godina napustiti faks….

       Donio sam odluku da sve napustim i odlučio sam otići u Ameriku, jer je to po mom mišljenju bila najbolja zemlja za zaraditi novce. Naravno, nisam imao novaca za put, pa sam odlučio otići u Italiju u neku luku, ukrcati se na neki brod, doći u Ameriku i tada zbrisati s broda.  S 56.000 ondašnjih dinara, a to je sadašnjih oko 56 maraka, otišao sam u Genovu, spavao po vagonima na željezničkoj stanici i hranio se u azilima za sirotinju, U međuvremenu sam obilazio agente koji zapošljavaju pomorce. Nisam znao ni riječi talijanskog pa sam nosio na komadiću papira napisane rečenice koje sam recitirao: ‘Ja sam taj i taj i tražim posao na nekom brodu. “

       Nakon dva mjeseca čekanja u Italiji, naletio sam na jednu kompaniju čiji brod je trebao ići iz Baltimora. Dobio sam plaćenu avionsku kartu i doletio, do New Yorka i  moj je cilj bio ispunjen. Međutim, New York mi se nije svidio, a pošto sam imao kartu do Baltimora došao sam tamo. Ali  taj grad je bio još ružniji. Taj prvi susret s Amerikom nije bio onakav kakav sam očekivao. Očekivao sam  velike aute, dobre komade, a tamo sam našao puno mraka i puno sirotinje, posebno u crnačkim četvrtima. Zato sam se ipak nakon dva mjeseca kašnjenje javio na brod. I za divno čudo taj brod  je bio još uvijek tamo. Morao je ići na remont zbog havarije koju je doživio kod uplovljavanja u Baltimore.  Stigao sam par dana prije isplovljavanja. I kao što se kaže među pomorcima 'Tko jedanput okusi brodsku limu (željezo), uvijek mu se vraća', I ja  sam u pomorstvu ostao 10 godina……

       Vrlo brzo sam postao oficir elektroničar, čovjek za inspekciju i održavanje brodova, “leteći elektroničar “, koji ide s broda na brod, jer lokalni stručnjaci ne mogu popraviti kvarove.

       Mi smo uvijek  imali prednost u odnosu na Talijane. Treba znati da su naše diplome bile jako cijenjene, vrijedile su više od diploma škola u Italiji. Talijanski školski sustav je bio mnogo inferiorniji prema našem. Opseg njihovog znanja je puno manji i naši ljudi koji dođu s diplomama bili su jako cijenjeni od strane poslodavaca u Italiji. Oni su tradicionalno poznavali dečke koji su dolazili iz Dalmacije. Naš majstor je bio bolji od njihovog inženjera. Naši su u strojarnici radili poslove o kojima njihovi ljudi nemaju pojma,  znali su variti, tokariti, izrađivati nove dijelove, sve što njihovi brodski majstori nisu imali pojma. I norveški brodski električari vrlo malo znaju, znali su samo mijenjati osigurače, lagere na motorima, zamijeniti neke dijelove.

       Ja sam bio u stanju umjesto skupog novog bloka koji je znao koštati na desetke tisuća dolara, naći detalj koji je bio neispravan, popraviti ga ili zamijeniti  i sve je bilo u funkciji. Bio sam poznat kao 'trouble shooter', kao onaj koji otkriva probleme, otkriva gdje leže kvarovi. Intuitivno sam odmah išao na mjesto kvara bez da sam morao pregledavati cijeli sustav, za što bi inače trebalo utrošiti mnogo vremena. Ako mi je netko rekao da je problem na nekom navigacijskom sklopu, radaru, koji ima više dijelova, a vrijeme je ponekad kritično, kao kod manevriranje,  ja sam uvijek instinktivno  išao na mjesto kvara i  popravio ga.

       Cijeli život od kad znam za sebe, uvijek sam čačkao po elektronici i  kada sam sa 7-8 godina radio one detektore i kada sam s 12-13 godina radio s visokim naponima. To je bila strast. Dok  su drugi igrali nogomet ili bili sa curama po diskačima, ja sam sjedio doma ili u nekom improviziranom laboratoriju i eksperimentirao, da bi to rezultiralo profesionalnom djelatnošću kojom sam se bavio sa istom strašću i pasijom, bez obzir je li to bio brod i brodska elektronika ili što drugo,

       Nakon 10 godina provedenih na moru to mi je dosadilo i umorilo me. I odlučio sam se negdje skrasiti i svoju ušteđevinu investirati u neki biznis. Obilazio sam europske države,  na kraju sam 1985.  završio u Beču, zbog blizine Zagreba i roditelja.

Nakon toga  sam se  1987.  godine vratio u Zagreb.

       Kada sam se vratio u Zagreb, tu nije uopće bilo alarmnih sustava. Privatno to nije nitko nudio. Uvidjevši to 1986. godine otvorio sam  obrt za proizvodnju i montažu alarmnih sustava „Elektronika“, Zagreb sa ciljem da ponudim prve privatne alarmne i sigurnosne uređaje građanima i poduzećima.

       A onda sam krajem 90. odlučio ponovo otići u Ameriku, u Kaliforniju  da to bolje upoznam. Nakon tri mjeseca po dolasku sam se zaposlio u kompaniji RFI, San Jose, CA,  drugoj po veličini kompaniji za sigurnosne sustave u Americi. Na tim poslovima sam upoznao najsuvremeniju američku elektroničku tehnologiju.

       Iz Amerike sam se vratio, jer mi je majka bila na umoru. Otac je  ostao  sam i ja sam 1993. godine ostao tu. Osnovao sam tvrtku MIKROTREND d.o.o.,

       Povratak je za mene bio  šokantan.  Rat, sve se pretumbalo, izgubio sam svoje poslovne veze, pojavili su se novi ljudi, nova struktura, firme su nestajale.  Posao s kojim sam se do tada bavio, sigurnosni sustavi se potpuno promijenili. Pojavila se konkurencija u enormnom broju, cijene su drastično pale i vidio sam da nema smisla ostati u toj branši i odlučio se baviti  nečim drugim.

Od 1994. godine tvrtka MIKROTREND d.o.o. djeluje u Tehnološkome parku.

Ja sam drugi koji je došao u tehnološki park.

Djelatnost moje tvrtke može se opisati kao razvoj i  proizvodnja  specijalne elektroničke opreme, kompjuteriziranih mjernih uređaja, govornih automata, uređaja za kodiranje govornih i telefaks poruka, sigurnosnih sustava za nadzor i zaštitu, telekomunikacijskih i drugih uređaja.“

Izašla moja prva knjiga,  „Menadžerski izazov“, travanj 1994.

U travnju 1994. godine, iz tiska je izašla moja prva knjiga, „Menadžerski izazov - poslije rata i socijalizma“. Svojevremeno su bili svjetski popularne knjige „Svjetski izazov“ i „Američki izazov“  Jean Jacquesa Servan-Schreibera, pa mi je to dalo ideju da moju knjigu nazovem „Menadžerski izazov - poslije rata i socijalizma“.  Prije toga sam u Privrednom vjesniku u proljeće 1992. godine objavio seriju tekstova pod zajedničkim nazivom „Menadžerski izazov“ u kojima sam pisao o problemima rukovođenja u uvjetima tranzicije. Uvodni tekst se zvao „Što i kako poslije socijalizma i rata“.

Godinu dana prije izlaska iz tiska knjiga je bila najavljena 27. svibnja 1993. godine na redovitoj Tribini četvrtkom  u hotelu Intercontinental koju je organiziralo udruženje menadžera CROMA. Ja sam održao predavanje pod nazivom „Managament u turbulentnim uvjetima poslije socijalizma“.

U Uvodu knjige sam napisao kome se obraća ta knjiga:

      „Ona se obraća ponajprije našim menadžerima koji prihvaćaju izazove u izuzetno složenom u vremenu promjena, kad se ruše stari svjetovi i grade novi. Dok zapadni menadžeri u faze u sustav koji funkcionira, koji poznaju, o kojemu govore mnogobrojne knjige i koji mogu mijenjati, unapređivati ili ga ostaviti na miru, naši ulaze u sustav i tvornice koji ne funkcioniraju, moraju kretati od početka, moraju upoznati značajke staroga sustava iz kojega izlaze s teretom njegovih posljedica i znati odlike sustava kojega želimo izgraditi. Ali i umjeti provoditi temeljite, teške i složene preobrazbe stremeći k tome cilju, svim otporima, preprekama i teškoćama usprkos. Pred našim su menadžerima teški zadaci o kojima nisu uočili na fakultetima, koji nisu nigdje opisani, kojih nema u literaturi.“

Kada sam rukopis knjige predao gospodinu Branku Kosecu vlasniku i direktoru  poduzeća TREND i uredniku časopisa INFOTREND, on ga je predao tada poznatoj i uglednoj novinarki Sanji Marđetko Kurečić da ga pročita i napiše svoje mišljenje o knjizi.

Pored ostalog Marđetko Kurečić je napisala:

          „Ožanićev managerski izazov jedan je od najprirodnijih stručnih tekstova koje sam srela. Knjiga koja se događa tu među nama. Zbirke slučajeva i iskustava iz bogate autorove konzultantske prakse, tako nam poznatih i bliskih kao da su se dogodili upravo nama, baš u našem poduzeću. Ožanić vas prepoznatljivim slučajevima hrvatskih poduzeća sasvim nježno vodi cilju: prepoznati u sebi sposobnost da srušite zidove u koje ste jednom prije udarili nosom, da ono u čemu živite mijenjate na bolje, da uspijete razlučiti pritom bitno od sporednog, ustanovite što zapravo i zašto hoćete postići. ….“

U posebnom pismu mi je dala korisne sugestije i poruke i na kraju pismo završila:

Njene riječi su za mene bile veliko priznanje i ohrabrenje nakon moje prve knjige.

Zanimljivo je da mi je dizajn omota napravio Davor Bruketa, u vrijeme kada je još bio student. Kada smo razgovarali kakav omot knjige želim, rekao sam mu:

„Davore, omot mora biti takav da te privuče kada hodaš po Ilici, na drugoj strani ulice u izlogu vidiš knjigu, odmah odlučiš preći ulicu i kupiš ju.“

Suizdavač knjige uz TREND bio je CROMAN, udruženje menadžera.

Naslovnica knjige „Menadžerski izazov“

Uz knjigu sam izmislio i marketinški slogan koji sam poslije koristio na svim mojim knjigama.

KNJIGA SE ČITA KAO ROMAN, A KORISTI KAO PRIRUČNIK.

Reklama za knjigu „Menadžerski izazov“ u listu KONČAREVAC iz svibnja 1994. godine.

Knjiga je bila dobro prihvaćena i dobila je pozitivne kritike u novinama, a u Večernjem listu od 31. kolovoza 1994. godine u prilogu Poslovni svijet objavljen je intervju sa mnom kao autorom knjige.

Intervju u Večernjem listu od 31.8.1994.

Nakon izlaska knjige Hrvatsko udruženje menadžera – CROMA i Hrvatskog društvo ekonomista organizirali su  22.4.1994. u Muzeju Mimara savjetovanje pod nazivom „Managerski izazov danas:  Kako dalje?“ Knjiga Menadžerski izazov bila je prilog uz savjetovanje.

Svoje znanje i iskustvo koje sam koristio kod pisanja knjige „Menadžerski izazov“ unio sam i u djelovanje Tehnološkog parka.

Došao je UNISOFT, svibanj 1994.

Ubrzo je k nama došao i Zdenko Mondekar, elektroinženjer, softveraš, vlasnik i direktor poduzeća UNISOFT d.o.o. On je imao najduži poduzetnički staž. Svoje poduzeće je osnovao 1. ožujka 1991. godine, ali je imao poduzetnički staž još iz bivše države. Pričao mi je da se tada bavio informatikom, jer su se počeli uvoditi kompjutori, bio je uspješan, dobro mu je išlo. Rekao mi je: „Dobro mi je išlo. Mogao sam si priuštiti da s obitelji idemo na  skijanja u Austriju, putujemo, idemo na ljetovanja. Tada nije bilo puno takvih stručnjaka i imao sam puno posla.“

U Tehnološkom parku se planirao baviti razvojem softvera za upravljanje proizvodnjom i poslovanjem uz podršku računala, razvojem softvera za medicinsku informatiku i sustavima za upravljanje kvalitetom.

Zdenko Mondekar, dipl.inž, UNISOFT d.o.o.

Zdenko je ušao u Tehnološki park 2. svibnja 1994.

Nažalost, u ono vrijeme nismo imali mobitele i nismo se često slikali kao i danas pa sam slike kolega Zdenka Mondekara i Pere Marinčičć  „izvukao“ iz jedne zajedničke slike, zato slike baš i nisu kvalitetne.

       „Ja sam rođeni Zagrepčan”, rekao mi je kod upoznavanja Zdenko Mondekar. “Ne potječem iz neke obrtničke obitelji, moji roditelji su intelektualci, otac mi je školovani muzičar, akademski, šef zbora, cijeli svoj radni vijek bio je u HNK, angažirao ga je i Herbert von Karajan u Salzburgu. Obitelj posjeduje plemstvo koje datira uz šesnaestog stoljeća. Međutim,  mogu se pohvaliti da imam poduzetničke gene. Potječem iz jedne čuvene zagrebačke tvorničarske obitelji Paspa. Moja baka je jedna od osmero djece starog Ivana Paspe, osnivača tvornice baterija u Koturaškoj, koja se zvala “Paspa i sinovi”. Godine 1946. su “crvendaći” uzeli tu tvornicu, konfiscirali ju i nazvali Croatia. Paspa je izmislio baterijski članak od 4.5 volta. Prva takva baterija je na omotu imala jednu žensku osobu u šestinskoj nošnji, koja drži svjetiljku u ruci i ta baterija, taj članak se zvao Croatia, a ne tvornica. Mislim da i dan danas u tvornici rade strojevi koje je izmislio još jedan brat od moje bake, Rudi Paspa,

       Moj deda po tatinoj strani, stari Viktor Mondekar bio je bankar, strastveni sakupljač umjetnina i jedan od većih suvlasnika banke koja je tada bila smještena u Ilici 25. Stari je bio jako bogat čovjek, ja sam odrastao u obitelji u kojoj je normalno bilo biti okružen s bidermajerom, sa slikama Račića, Crnčića, starih holandskih majstora. Pola toga je opljačkano, nešto je moj tata prodao, a moj brat i ja smo dosta naslijedili.

       Očito je da sam imao od koga naslijediti poduzetnički gen. Nikad nisam bio miran u društvenom sektoru, uvijek su mi govorili, „trčiš pred rudu”.  Gospodin Ivo Špigel u svojoj kolumni u časopisu Computer World otvara dilemu: „Što bi netko napravio da dobije 100.000 DEM, bi li otvorio kafić ili uložio u kompjutorsku firmu?”

Htio je testirati tko je ovdje kod nas idiot.

Evo, ja sam taj idiot.

Sredstva koja sam dobio u nasljedstvo uložio sam u kompjutorsku firmu, a ne u kafić, ili u BMW.

       Diplomirao sam na elektrotehničkom fakultetu, smjera elektrostrojarstvo i automatika 1974. godine kao jedan od najboljih u klasi, s prosjekom 4.4. Bio sam  demonstrator kod prof. Wolfa, suradnik na njegovoj knjizi, pa mi je bilo ponuđeno mjesto na faksu. Za vrijeme studija bio sam stipendista Končara…. Međutim, tada mi se pružila puno bolja prilika u Sloveniji, u Elektrokovini Maribor, na projektiranju složenih elektromotornih pogona i sustava automatske regulacije, gdje je moja pripravnička plaća bila tri puta veća nego što bih je dobio u Končaru. Elektrokovina je moju stipendiju Končaru uredno vratila. To je bilo još ono doba, kada sam vjerovao da diferencijalni računi nečemu korisnom služe.

       Poslije povratka iz Slovenije zaposlio sam se u tadašnjoj Jugohospitaliji, današnjoj Hospitaliji, na servisu i održavanju medicinskih aparata. To je bio  skok s jake struje i elektromotornih pogona na medicinske aparate, koji su čista slaba struja. Mislim, da  je  to  bio moj prvi hrabar i relativno riskantan, poduzetnički  korak. Radio sam  u Hospitaliji do 1979. godine, završio razne tečajeve, oni su me slali u Švedsku, Švicarsku, Firencu, Englesku. Putovao sam po cijeloj bivšoj državi od granice do granice…..

       Potrebno je napomenuti da je tu bio moj prvi susret s mikroprocesorima. Naime, tada su u funkciji bili CPU čipovi malo kome danas poznati kao 2002, 4004, 8008, koji je preteča serije 8080, iz koje je niknula cijela današnja plejada CPU-a. Još i danas posjedujem potpuno ispravan procesor 4004, koji se može smatrati arheološkim uzorkom.

       Tada je došlo do nekakve svađe u Hospitaliji. Gospoda, pardon, tadašnji drugovi su se pokefali i ja sam s 22.1.1979, otišao iz Hospitalije i otvorio obrt, za servisiranje i održavanje elektro-medicinskih aparata……

       Postao sam poduzetnik kada to nije bilo popularno, kada sam imao solidan posao u društvenoj firmi, nije me nikakva nužda natjerala. Ali bio sam mlad, oko 30 godina, poduzetan, htio sam napraviti što više. A način rada i odnosi u socijalističkim, društvenim poduzećima su me sputavali…… Šefovi su  bili provjeren partijski kadar, nije bilo važno jesu li bili stručnjaci, znaju li svoj posao. Komitet je postavljao šefa vanjske trgovine. Jasno da on postavlja isto takve suradnike,  pa su takvi mediokriteti bili i meni šefovi. Ja jednostavno s tim ljudima nisam mogao raditi. Moj mentalni sklop i način razmišljanja je drugačiji, ja s tim zbetoniranim mozgovima nisam zajedno mogao egzistirati. I to  sve, možda, sitne stvari, elementi koji kada se zbroje zajedno imaju veliku težinu, gurnuli  su me van iz sigurnosti društvene firme

       Ipak, rizik nije bio kao sada, jer se  tada moglo nakon neuspjeha lakše ponovo naći posao u hladovini nekakvog socijalističkog mastodonta. Ali, slijedećih deset godina, moj kruh su bili lemilica, osciloskop, čipologija….

       Od devet firmi koje sam ja u Hospitaliji održavao svi redom su htjeli nastaviti suradnju, od njih šest je reklo da će mi unaprijed dati dijelove, „buš platil, kada buš mogel“. Svojim kvalitetnim radom i stručnošću stekao sam povjerenje.

To su bila zlatna vremena.

       Tada sam sreo svog prvog kompanjona, kužio se u računala,  imao je magisterij računarskih znanosti iz područja zaštite podataka u velikim sustavima baza. Kada je predložio da idemo zajedno, prihvatio sam ga za kompanjona i osnovali smo novu zanatsku radnju.

       Naši korisnici su tada na neviđeno plaćali avanse, mi smo im obećavali, napravit ćemo vam to i to, a oni su plaćali unaprijed. Zlatna vremena. Danas je teško dobiti lovu i za isporučen gotov proizvod…….

U jednoj tvornici napravili smo im cijeli informatički sustav….

       Taj naš obrtnički period je bio jako dobro plaćen. U prve tri godine sam kupio zemljište u Poreču, promenil sam tri automobila, svake godine obvezno sam išao mesec i pol na more i na skijanje u Austriju 15 dana sa cijelom obitelji.

Sada si to više ne mogu priuštiti.

Nisam živio u nekom posebnom luksuzu, ali  živjeli smo dobro i udobno, bez hohštapleraja…

       Onog trenutka kada je Marković donio zakon o poduzećima, kada smo mogli osnovati d.o.o., osnovali smo poduzeće EKSPERT SISTEM d.o.o. Bila je to 1987. godina. Do 1990. informatizirali smo dvadesetak zdravstvenih ustanova, desetak nezdrastvenih, gospodarskih subjekata. Moram reći da se ta  lista godišnje punila s najmanje dva do tri nova velika investitora, korisnika. Kod toga brojim one kod kojih smo napravili kompletno sve od analize poslovanja, organizacije , isporučili hardver, mrežu, softver……. 

       U to vrijeme nije bilo firme u Hrvatskoj koja bi dala disketu s gotovim programom, za PC. Tada su se tek firme i  obrtnici  rađali  i  kretali u razvijanje takvih  programa….

       Dan uoči izbora 21.4.1990.  rekao mi je kompanjon: „Ako pobijedi Tuđman, ja napuštam Hrvatsku i odlazim u Australiju. Ja neću da mi ustaša bude predsjednik”. Nisam znao kaj mu je. Lupao je šakom po stolu. Prodao je kuću u Zaprešiću (koju je kupio na osnovu našeg biznisa), veliki auto i otišao sa cijelom obitelji, troje djece u Australiju. To je bio zadnji JAT-ov let iz Zagreba za Sidney. On je bio  partizansko dijete, otac prvoborac, komunist, istaknuti omladinac, crveno orijentiran. To se u poslu uopće nije primjećivalo. Ja nisam imao pojma da je član Partije, o tome uopće nismo razgovarali. Njegove političke nazore nisam osjetio, on je bio osoba s kojom o privatnim stvarima nisam razgovarao. Tako smo se razišli.

       Tada sam samostalno registrirao firmu, bez partnera i nastavio se sam  dalje boriti na tržištu. U početku se firma zvala “MIPS- medicinski i informatički poslovni sustavi”. Jedno godinu dana iza toga nazvali su nas neki dečki iz Samobora koji su tri mjeseca prije osnovali firmu pod istim nazivom, pa sam opet morao mijenjati ime. 

I nazovem ju Unisoft, od unix+softver

Počeli smo razvijati KOPIS, koji nam je sada osnovni proizvod, koji pokriva matričnu organizaciju, vertikalnu i horizontalnu organizacijsku strukturu, koji se može primijeniti na profitne centre, na kompleksne korporacije.

Vidio sam već 1991. da stara koncepcija programa ne prolazi, firme će se restrukturirati i diversificirati.

U početku sam radio iz svog stana,  kao “one man band”, a onda u iznajmljenom poslovnom prostoru. Gazdarica je htjela 1.000 maraka u “kešu”, bez računa. A inače je ta gospođa bila financijski policajac.

Tada sam došao u Tehnološki park.“

Prošlo je 100 dana

Nakon 100 dana, u svibnju 1994. godine napravio sam rekapitulacija svih aktivnosti i što smo za to vrijeme postigli. Izvješće sam dao na sjednici Uprave, a onda je u tvorničkom listu Končarevac objavljen tekst o Tehnološkom parku.

Članak u „Končarevcu“ iz svibnja 1994. godine

Članak je imao novinarski bombastičan naslov, ali je bilo važno da stalno objašnjavamo što je tehnološki park.

U uvodu članka piše:

       „KONČAR-Tehnološki park, prvi takav centar u Hrvatskoj prošao je svojih  prvih 100 dana. Tih nekoliko proteklih mjeseci iskorišteno je za testiranje niza segmenata njegovog budućeg djelovanja, sagledane su mogućnosti rada, problemi koji nastaju kao i jasno sagledano njegovo funkcioniranje.“

U tekstu je navedeno da je prema podacima iz 1992. godine Češka imala 42 takva centra, Poljska 13, Rumunjska 9, Slovenija 15. Jedino Blelorusija i Hrvatska u to vrijeme nisu imale ništa.

U članku su spomenuta 3 poduzeća koja su ušla u Tehnološki park, MIKROTREND, ZZAP ELEKTRONIK i UNISOFT.

Spomenuto je da je Tehnološki park dobio poziv za sudjelovanje na međunarodnom susretu inovacijskih centara koji se trebao održati u Grazu od 8.-10. lipnja 1994. godine.

Na kraju je objavljena moja poruka:

       „Imate li poduzetničkog duha, spremni ste za rizik i borbu na tržištu, imate li ideje o novom proizvodu koji ima tržište, javite se.“

Na stražnjoj strani lista objavljena je i prva reklama za Tehnološki park.

Stražnja strana lista „KONČAREVAC“, iz svibnja 1994.

Sto dana nakon što smo 1994. godine osnovali poduzeće KONČAR-Tehnološki park d.o.o., posjetio me je Predsjednik Uprave KONČAR-a i objasnio mi  što on očekuje od Tehnološkog parka: „Vi ćete osnivati poduzeća s 20.000 maraka (toliko je onda trebalo za osnivanje), a onda ćemo ta poduzeća prodavati za 1.000.000 maraka.“ I na papiru je počeo zbrajati prihod koji se mogao očekivati svake godine.

Gledao sam ga u čudu i nisam mogao vjerovati. Rekao sam mu: „Kada bi to bilo tako lako, budite uvjereni da bi Zagreb bio pun takvih tehnoloških parkova koji bi se bavili tim biznisom.“ Nisam ga mogao uvjeriti da to baš tako ne ide.

Menadžeri „odgojeni“ u komunizmu nisu shvaćali da poduzetništvo pretpostavlja privatnu inicijativu i da brzorastuća, startup poduzeća nisu poduzeća koja osnivaju državna poduzeća, kao što je KONČAR. Osim toga, većina poduzeća koja je KONČAR osnivao poslije 1990-ih, ako nisu bila nastavak starih poduzeća, je propalo.  

Bilo bi lijepo da je cilj Uprave Končara kod osnivanja tehnološkog parka bio pružanje pomoći končarevcima koji su ostali bez posla da krenu i poduzetništvo i kroz to se zaposle. Nažalost, oni o tome nisu uopće razmišljali. Ljudi koji su svoju karijeru ostvarili u komunističkim poduzećima nisu razumjeli poduzetništvo, a najmanje ulogu koju bi državna poduzeća trebala imati  u poticanju poduzetništva.

Nakon dosta godina neki kolege iz Uprave rekli su mi da su „izmislili“ Tehnološki park da me se riješe. Blago rečeno, nisam se uklapao u njihov način rukovođenja Končarom, nisam podržavao mnoge njihove poteze, stalno sam generalnom direktoru savjetovao kakav bi Končar trebao biti.  I nadali su se da budem na tom novom zadatku „propao“. A onda sam nekima u Upravi pokvario mirovinu, jer nisam propao, već sam iz Tehnološkog parka napravio najugledniju instituciju za poticanje poduzetništva.

Ali i to je već neka druga priča.

Odmah nakon osnivanja, rad Tehnološkog parka je sustavno praćen ne samo u Končarevcu, već i u vodećim novinama:

• „Večernji list“, (12.1.1994.): „Zasađen tehnološki park“,
• „Privredni vjesnik“, (24.1.1994.): „Šansa za poduzetnike“, 
• „Vjesnik“, (26.1.1994.): „Budućnost je na svjetskim tržištima – Poziv u Končarev park ideja.“
• „Večernji list“,(25.2.1994.): „Odskočna daska mladim poduzetnicima – u Končaru osnovan prvi tehnološki park u Hrvatskoj.“

Članak u Privrednom vjesniku od 24.1.1994. godine

Nova hrvatska valuta – kuna, svibanj 1994.

Na Dan državnosti, 30. svibnja 1994.godine, uvedena je kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske, s podjelom na 100 lipa, zamjena za hrvatski dinar u odnosu 1:1000.

Novčanica od 100 kuna,

 (Izvor slike: http://www.kunalipa.com/katalog/novcanice/100-kuna.php)

Lipanj - nastupi na sajmovima, simpozijima i radionicama

Da bi Tehnološki park bio prepoznatljiv i da bi skupljao iskustva od početka smo nastupali na raznim manifestacijama. Svojim javnim nastupima promovirali smo poduzetništvo, visoke tehnologije, inovativnost i razvoj proizvoda kao temelje razvoja i konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. I uvijek sam htio da sa mnom budu i poduzetnici iz Tehnološkog parka.

Mjesec lipanj 1994. godine bio je posebno bogat.

Najprije smo bili na „3rd International Cooperation Meeting With Contact Exchange“, u okviru tradicionalnog sajma u Grazu „Technova International- Fachmesse fur High-Tech, Inovation und Forschung“ koji se održavao od 8.-10. lipnja 1994. godine. Ja sam na svom predavanju predstavio naš Tehnološki park. Poduzetnici Pero Marinčić i Zdenko Mondekar iz našeg Tehnološkog parka predstavili su se na tzv. Cooperation Exchange gdje su uspostavljali kontakte s austrijskim poduzetnicima. Na malom simpoziju u okviru te manifestacije predstavnici tehnoloških parkova i centara iz Njemačke, Austrije, Italije, Češke, Slovenije, Mađarske i Hrvatske (naš tehnološki park) govorili su o svojim iskustvima, problemima i planovima. Bio mi je zanimljiv podatak da im je trebalo u prosjeku oko 20 mjeseci da počnu normalno funkcionirati nakon osnivanja.

Nakon Graza sudjelovali smo na okruglom stolu „Tehnološki centri u Hrvatskoj – stanje i perspektive“, na  12. međunarodnom savjetovanju BIAM '94 u Zagrebu. Na okruglom stolu sudjelovali su kolege iz Tehničkog fakulteta u Rijeci, Splita i Slavonskog Broda (Đuro Đaković) i mi.

U lipnju, (28.-29. lipnja 1994.) sudjelovali smo i na German-Croatian Workshop pod nazivom „Conceptual approach for an industry-related promotion of R&D in Croatiau Zagrebu. Radionicu su organizirali Ministarstvo znanosti i tehnologije i Federalno ministarstvo za znanost i tehnologiju (BMFT), Bon, Njemačka. Na radionici je prikazana analiza stanja tadašnjih društvenih, gospodarskih i političkih aspekata inovacijskih potencijala tehnološkog razvoja Hrvatske. Projekt su izradili Fraunhofer Insdtitute for System and Innovation Research (ISI) i Research Institute Julich IB pod pokroviteljstvom Njemačkog ministarstva (BMFT). Naslov projekta je bio „Croatia on the Way to Industry-Oriented Research and Development“. U radu druge sekcije radionice prezentirana je tema pod nazivom „Inicijative tehnoloških parkova i inovacijskih centara u Hrvatskoj“ uz iznošenje iskustva Končarevog tehnološkog parka.

Prvi novi proizvod, srpanj 1994.

Početkom ljeta, u srpnju 1994. godine iz Tehnološkoga parka je izašao prvi novi proizvod. Poduzetnik Pero Marinčić, vlasnik poduzeća ZZAP-Elektronik d.o.o. završio je razvoj svoje nove serije mikroprocesorskih pretvarača frekvencije koju je nazvao ASYREG. Pretvarač je služio za frekventnu regulaciju asinkronih motora i imao je široku primjenu u industriji za regulirane pogone.

Pretvarač frekvencije ASYREG,

(Izvor slike: časopis Končarevac, lipanj/srpanj 1994.)

Inženjer Marinčić je svoj novi proizvod prezentirao potencijalnim kupcima i kolegama u Tehnološkom parku.

Fond za poticanje poduzetništva na novim tehnologijama, srpanj 1994.

Ubrzo se pokazala potreba da se stvori sustav konkretne financijske pomoći poduzetnicima u fazi rasta i razvoja, kakav postoji u svim europskim zemljama. Zato sam razradio prijedlog za osnivanje „Fonda za poticanje poduzetništva na novim tehnologijama“ koji bi omogućio davanje određenih financijskih potpora poduzetnicima. Prije svega bi se koristila u razvoju novih tehnologija i novih proizvoda za realizaciju i plasman na tržište prihvaćenih projekata te za pomoć poduzetnicima u početnoj fazi njihovog poslovanja. Sredstva bi bila bespovratna, povratna u obliku kredita i kroz zajednička ulaganja.

Ideja je naišla na pozitivan odjek pa smo 25. srpnja 1994. godine u Končaru organizirali sastanak na tu temu. Odazvali su se svi pozvani – dr. Nikola Ružinski i mr. Jadranka Švarc iz Ministarstva znanosti i tehnologije, Miljenko Weiss iz Hrvatskog fonda za privatizaciju, Marijan Pokrajčić iz Ministarstva rada i socijalne skrbi, Vladimir Novak i Ana Brkić i Ministarstva gospodarstva, mr. Milko Krmpotić iz Hrvatske kreditne banke, Igor Brkić iz Zagrebačke banke, Ištvan Gaal iz Gradskog poglavarstva, a iz KONČAR-a dr. Stjepan Car, mr. Ante Pandžić, Ante Gavranović i ja.

Predloženo je osnivanje Fonda kojim bi upravljao Savjet fonda i Tehnološki park. Savjet Fonda bi donosio odluke o vrsti, obliku i iznosu potpore nakon analize tehničke, tehnološke i inovativne vrijednosti prijedloga kao i njegove profitabilnosti i poslovne opravdanosti.

Svi nazočni su podržali ideju, a svaki je težište stavio na poseban aspekt djelovanja Fonda i na svoje specifične mogućnosti i oblik sudjelovanja. Upozoravali su i na moguće probleme u radu.

Bilo je vrijeme rata pa je konkretna realizacija Fonda stalno odgađana.

Članak o prijedlogu za osnivanje Fonda objavljen u Končarevcu iz rujna 1994. godine

Prijedlog je nakon raznih konzultacija, razgovora i dotjerivanja poslan 21. travnja 1998. Odboru za financije i državni proračun Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske.

Ubrzo ideja Fonda više nije bila zanimljiva, jer je većina prijedloga realizirana kroz Program poticanja poduzetništva i na razini Grada Zagreba i kroz Programe Ministarstva.

Poduzetnik Pero Marinčić prije dolaska u naš Tehnološki park radio je u maloj firmi ESAR u Tehnološkom parku  u Niklasdorffu i objasnio mi je kako je tamo funkcionirala financijska potpora za razvojne projekte poduzetnika:

          „Austrijska vlada stimulira male razvojne firme. Ja sam napisao prijedlog za financiranje razvoja pretvarača za elektronički komutirane motore. Projekt je odobren, dobili smo novce i poslije su nam rekli da je to prvi put da je  kredit dobila firma  koja nije s fakulteta. Koncept financiranja je jednostavan. Država osigurava polovicu, a firma mora osigurati polovicu iz svojih izvora. Mi smo tako dobili 5.000.000 šilinga, s  odgodama plaćanja  od tri godine i kamatama od 1 %. Poslije država oprosti polovicu kredita. Naš projekt nakon 1.5 godina, nije završen, jer je potražnja za takvim proizvodima naglo opala i razvoj je prekinut.

Napravili smo izvještaj da su se promijenili uvjeti na tržištu i oni su prihvatili maše argumente. Rizik je normalno ukalkuliran.“

Došao je RADAR ING, kolovoz 1998.

Krajem ljeta, 29. kolovoza 1994. godine u Tehnološki park je ušlo poduzeća RADAR ING d.o.o. Vlasnik i direktor je bio mr. Milenko Kolega. Kod upoznavanja rekao mi je da je on stručnjak za radarsku tehniku i da se bavi razvojem radara. Tvrtku je osnovao 2.6.1994.godine. To mi je bilo vrlo zanimljivo područje i brzo smo se dogovorili da uđe u Tehnološki park.

Milenko Kolega bio je korektan član Tehnološkog parka, ali vrlo povučen i nesklon uobičajenim druženjima. Čuo sam da radi na vojnom programu pa sam imao razumijevanja da nije mnogo govorio o svom poslu.

Nije bio dugo s nama, napustio nas je 15. studenog 1995. godine. Rekao mi je da ima teškoća u poslovanju, da je surađivao s Končarom i da je nezadovoljan odnosnom Končara prema njemu. Koliko se sjećam Končar mu je ostao dužan za neke radove.

Tek mnogo godina poslije, 2019. godine  doznao sam čime se Milenko Kolega bavio u Tehnološkom parku. Te godine sam pisao povijest  Končareve tvornice oružja, „KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi“, koju smo zvali SUS i razgovarao s kolegama koji su radili u toj tvornici. Najveći dio teksta posvećen je proizvodnji  raketnog protuzrakoplovnog sustava  koji je najprije u „starom Končaru“ proizveden po ruskoj licenci i zvao se  9K35M Str'ela-10M. To je bio samohodni raketni lanser, odnosno kompletan lansirni uređaj na oklopnom vozilu koji koristi protuavionske rakete. Nakon 1990. stručnjaci SUS-a su jako modernizirali sustav. U toj modernizaciji sudjelovalo je kao kooperant i poduzeće RADAR-ING iz Tehnološkog parka. Novi raketni sustav zvao se Strijela - SRL S-10 CRO/A1. S A1 označena je najmodernija inačica sustava.

Kolega Dalibor Burnać iz SUS-a mi je ispričao:

          „Najvažnije poboljšanje A1 u odnosu na prva dva vozila bilo je preuzimanje naznake o cilju s radara i, po njoj, automatsko pozicioniranje lansera na cilj. Za to je  moderniziran i lansirni uređaj. Dotadašnji optički ciljnik zamijenjen je televizijskom kamerom (s monitorom i „zumom“ kod operatera) i ugrađeni su enkoder i računalo operatera. Na lansirni uređaj postavljen je radarski daljinomjer koji  je  razvio kooperant  tvrtke  „KONČAR – SUS“,  tvrtka „RADAR-ING“ , iz Tehnološkog parka Zagreb.

U suradnji s poduzećem „RADAR-ING“ kompletno je moderniziran MAR - motrilačko akvizicijski radar, 3 komada, kao i automatizirana vizualna postaja (puškica-ima funkciju kao radar za davanje naznake prema SRL S-10CRO/A1, s tim da ju poslužuje jedan borac) za potrebe HV. Radi se o engleskom radaru iz drugog svjetskog rata dometa 60 – 100 km.“

MAR-Motrilačko-akvizicijski radar

(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

Jedan od vodećih stručnjaka SUS-a, Boris Gvozden mi je rekao:

    „Radarski daljinomjer nismo nikada ni dobili iz „Rudi Čajevca“. Razvijen  je i proizveden hrvatski daljinomjer za praćenje i izračun parametara leta zrakoplova. Razvoj je vodio pokojni dr. Aljoša Božiković, a izradu Milenko Kolega iz tvrtke RADARING d.o.o."

Antena radarskog daljinomjera na lanseru

(Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)

Nakon Oluje i pobjede u Domovinskom rata više nije bilo novca za oružje, propao je SUS i još mnogo malih poduzetnika, a među njima i RADAR-ING.

Došao je SIAL, rujan 1994.

Nakon ljeta u Tehnološki park, 3. rujna 1994. godine došao je Nikola Čolaković i njegova tvrtka SIAL d.o.o. Svoje poduzeće je osnovao nešto prije toga, 11. srpnja 1994. godine i javio se u Tehnološki park. On je vrhunski inženjer,  bio je bivši končarevac, radio je u INEMU i projektirao je uređaje za automatizaciju i upravljanje.

Došao je zajedno sa svojom suprugom Jasnom.

Jasna i Nikola Čolaković, SIAL d.o.o.

U Tehnološkom parku mu je područje rada bio razvoj softvera i hardvera za procesnu kontrolu i laboratorijsku opremu, te razvoj mjernih i kontrolnih instrumenata i uređaja za automatizaciju upravljanja.

Prije potpisivanja ugovora o prijemu u Tehnološki park dugo smo razgovarali. Ja nisam stručnjak za automatizaciju, a on se bavio jednim posve novim područjem. Govorio je o svojim poslovnim planovima, radu na razvoju proizvoda i svojoj obitelji s troje djece. Supruga Jasna mu je bila suradnica na poslu izmjenjivali su se i na poslu u Tehnološkom parku i na dužnostima u obitelji, čuvanju djece.

Jasna je imala mnogo CD-a s ozbiljnom glazbom i slušala ih je uz rad.

Kada smo govorili o poduzeću SIAL d.o.o., znali smo da su to Jasna i Nikola, koji su uvijek bili zajedno.

Nikola je svoje inženjersko znanje ugradio u poduzetničke projekte, ali mi smo svi znali da je Jasna onaj čvrsti oslonac u svemu, a posebno u njihovoj obitelji.

Jako su se brinuli  za svoju obitelj. Iako su mnogo vremena provodili u Tehnološkom parku, u svojem poduzeću, najvažniji su im uvijek bili obitelj i djeca.

Došao je LOGOS, listopad 1994.

U jesen, 3.listopada 1994. godine u Tehnološkim park je došlo poduzeće LOGOS d.o.o. Prije toga posjetio me je najprije Boris Nanut i rekao da LOGOS želi ući u Tehnološki park. Predstavio je tvrtku, (osnovanu 16.3.1993.), zapravo je htio i da ja predstavim tehnološki park. Drugi dan došao je s Draženom Peharom, direktorom poduzeća. Dugo smo razgovarali, bio sam fasciniran njihovim idejama, načinom razmišljanja i poslovnim planovima. Bavili su se područjem koje je bilo potpuno novo kod nas, a bilo je novo i u ovom dijelu Europe. I njihov životni put je u onim ratnim uvjetima bio vrlo uzbudljiv i specifičan. U poduzeću ih je bilo četvero, Dražen Pehar, Boris Nanut, Emir Memić i Draško Kureljak.

Nekoliko godina poslije toga sjeo sam s Draženom, on mi je govorio, a ja sam snimao njegovu životnu i poslovnu priču tvrtke koja je stvorena iz  „ničega”  znanjem, entuzijazmom i napornim radom.

Dražen Pehar, dipl.inž., LOGOS d.o.o.

       „Koliko ja znam u mojoj obitelji nitko nije bio poduzetnik, otac je bio profesor, doktor ekonomskih nauka, a mama je bila šefica računovodstva. Do rata smo živjeli u Banja Luci“, govorio mi je Dražen.

       Poslije faksa, elektrotehnički faks,  smjer  telekomunikacije u Banja Luci, zaposlio sam se u Rudi Čajavcu. Kada sam došao u Čajavec, rekli su mi da napravim jedan kalkulator. Nisam znao niti što je sabirnica, zalemio sam buket žica, ali to je radilo. Kada sam čekao da  taj kalkulator proradi, to mi je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životi. Tada sam dobio zadatak da programiram u C-u. Ja nisam programer, ali mi je to pomoglo da  sada znam definirati programeru zadatak.

       Važan trenutak bio je 1991. kada su u Čajevcu kupili u Americi hardver za govorne aplikacije, kao prvi u Istočnoj Evropi. To je bilo nešto posve novo, tek se počelo komercijalizirati. To je bila tehnologija koja je tek počela  prelaziti iz vojne u civilnu industriju.  Banke i pošte su bili prvi korisnici. Na fakultetu nismo ništa naučili o tome. U C-u smo počeli programirati i govorne aplikacije. Radili smo u ekipi  koja se zvala LOGOS, „Laboratorij za obradu govornog signala”. Bilo nas je deset, od toga pet inženjera bili su  Hrvati,  a ostalo su bile pomoćne službe. Kada je rat krenuo, svi smo prešli u Hrvatsku. Ovi u Banja Luci, sada kad čuju ime LOGOS i Pehar,  pobjesne.

       Kada je počeo rat u Bosni, otišao sam  u Njemačku. U jednom sam hotelu radio kao bellboy. Radio sam i učio njemački. Tu sam vidio kako bi se mogle koristiti govorne aplikacije i pokušao sam Nijemce zainteresirati za to.  Ali nisam uspio. Valjda su mislili: “Što ti s Balkana imaš nama o tome govoriti“. To je za mene bilo jedno veliko razočarenje. U Njemačkoj nisam mogao naći posla kao inženjer i vratio sam se u Zagreb. Moja mama je već bila u Zagrebu.

       Kada sam došao u Zagreb, nisam nikoga živog znao, „kao da sam došao u Ameriku“. Nisam imao nikakvih veza, ni kontakata, koje  bih mogao aktivirati, kada  pređem u privatno poduzetništvo. Ništa, apsolutno nikog. 

       Zaposlio sam se u Dalekovodu u njihovoj vanjskoj trgovini. Naručivao sam materijal za stupove i slično. Tu sam radio dvije i pol godine.

       Vidio sam da u Njemačkoj od tih govornih aplikacija nema ništa, a u Hrvatskoj još manje. Ipak, dok sam još bio u Dalekovodu, počeo sam pisati pisma bankama i hotelima i nuditi tu ideju i  prije nego sam osnovao svoju firmu. Kada sam slao pisma, pisao sam brojeve telefona iz Dalekovoda, a jedna gospođa, koja je radila sa mnom,  javljala se na telefon i nije rekla: “”Dalekovod “, već je rekla : “Dobar dan, izvolte”. A oni su rekli: “Je li to Logos? “. “Da, izvol’te“.  Tako je to krenulo. Pisali smo, razgovarali, nudili, imali mnogo pokušaja, razočarenja.  Sjećam se jednog slučaja , pisao sam jedno pismo hotelima i pitam svog kolegu Emira: “Što misliš koliko to košta?“. 

On pročita pismo i kaže: “Milion maraka“. 

       “Nije valjda toliko, ali može se na tome zaraditi milion maraka“, kažem mu ja. Vjerovali smo u tu ideju sto posto

       Emira znam s fakulteta. On je završio  pola godine iza mene i  zaposlio se kao asistent na fakultetu, jer je imao prosjek skoro 10. On je stvarno izvanredan programer, programira od svoje 16 godine. Pravih programera je vrlo malo, a Emir je super kvalitetan programer, jer ima kliker u glavi. Nije dovoljno čitav život sjediti uz PC, već moraš raditi glavom, U to vrijeme, kada sam ja radio u Dalekovodu, on je radio kod jednog privatnika, sklapao je poker aparate.

       Boris je sa mnom radio u ekipi u Čajevcu. Došao u Hrvatsku preko Johannesburga i Mađarske.  Naime, najprije  je otišao kao izbjeglica u Južnu Afriku. Bio je tamo tri mjeseca i  živio u nekom getu. Pobjegao je otamo glavom bez obzira. Došao je u Mađarsku bez domovnice, bez dokumenata. Jedan njegov prijatelj prešvercao ga je preko granice u autu. Samo što ga nije stavio u “gepek”  i doveo u Hrvatsku. Boris je počeo raditi u jednoj softverskoj firmi, ali je  bio nezadovoljan svojim poslom. Sreli smo se na Jelačić placu. Ispričao sam mu ideju da napravimo firmu za govorne aplikacije. On se oduševio. Boris ima veliko iskustvo, dugo radi, od svoje osamnaeste godine. Sve ga zanima, on  je veliki kapacitet  na svom području, a tamo, u firmi u kojoj je radio, nije mogao doći do izražaja. Bio je nezadovoljan svojim poslom, radio je neke gluposti,  nije ga gazda niti prijavio. Nije bio baš nešto posebno plaćen, 300 maraka, (ja sam u Dalekovodu imao 250). Prešao je k meni i  počeli smo raditi na zajedničkom projektu. Nije imao nikakvih dilema. Tada je  bio sam, a žena i djeca su mu bili u Banja Luci. Sada su svi ovdje.

       Tada je i Draško došao iz Banja Luke. Njega sam znao od prije. On nije radio u Čajavcu, tek  je završio fakultet. Radio je nešto kod jednog privatnika.

Stvorila se mala grupa, Emir, Boris, Draško i ja.

       Mi smo najmlađa ekipa u Tehnološkom parku. Krenuli smo stvarno od nule, od totalnog dna, sve smo sami napravili. Nije bilo nikakvih kalkulacija tipa,  „e ja sad radim u nekoj firmi, imam te kontakte i to ću prebaciti u moju privatnu firmu”. Tako ih je većina krenula, bilo bi mi lakše da smo i mi tako krenuli, ali nismo.

       Svojim pismima i ponudama “napali”  smo sve banke, ali zagrebačka i varaždinska su tehnološki bile najnaprednije i kod njih smo prvo uspjeli. Pisao sam direktoru informatike u Varaždinskoj banci. Nije  mi odmah odgovorio, zvao sam ga pedeset osam puta, gnjavio i gnjavio, ali kada sam ga se dočepao, tada smo uglavili prezentaciju. To je bilo  1993. godine. To nikada neću zaboraviti, njih je bilo 16,  17, a mi smo došli, nas trojica u “stojadinu“ (FIAT 101 koji je proizvodila kragujevačka „Crvena zastava.“)

Poslije prezentacije, direktor kaže: „Koliko to košta? “

A  ja:  „Skoro ništa “. 

„Pola od toga i kupljeno je“ , kaže on. 

Dogovoreno i vrlo brzo, nakon mjesec dana je ugovor potpisan, 

       Kada sam došao kod dr. Waltera u Zagrebačku banku, u njihovu veliku kancelariju, pita on mene:  „Tko nam garantira da ćete vi nama to napraviti, kada vam platimo“.  „A  tko nama garantira da ćete vi nama platiti nama ovaj drugi dio?“ odgovorio sam mu.  

       Prezentacija je bila, pred Božić 1993.,  u jednoj veliko dvorani Zagrebačke banke, 50 metara dugačka, mahagonij, kao kod Tuđmana. Nas trojica s jedne strane, a njih 20, 25 s druge. A  glavna osoba, to smo kasnije saznali, gospođa Sanja Rendulić, na samom drugom kraju. Mi smo održali prezentaciju, dobro je bilo, impresionirali smo ih. Te godine  to je bilo “turbo nepoznato”.

       Poslije prezentacije natovarili su nas s kalendarima, dali nam svega. Izlazimo mi iz zgrade Banke, na parkiralište u Paromlinskoj, idemo do “stojadina”, tovarimo opremu, stavljamo kalendare. Taman da uđemo u auto, kad vidimo da izlaze žene koje su bile na prezentaciji. One u bundama, a mi pred stojadinom.  Mi se odmah odmaknemo od “stojadina”,   kao da nešto pričamo, a iz auta vire i kalendari i oprema.

Tako je krenula Zagrebačka banka i Zabafon.

       Kada smo realizirali Zagrebački banku, činilo nam se da je to jako puno para, ali kada je to krenulo, ubrzo se  vidjelo se da to baš i nije tako puno. Tada je Zagrebačka banka naručila  proširenje sistema. „Pa kako to da  cijena proširenja može biti ista, kao i cijena instalacije“, pitali su nas.  „E,  može, jer je ono bilo jako jeftino“.

       Mnogo malih firmi se ubacuje na informatičko tržište spuštanjem cijene i to ruši i njih i ostale, a na kraju im  se vraća u glavu. Mi se ubacujemo s kvalitetom i rješenjima koje drugi ne mogu ponuditi i u koja smo mi uložili veliki razvoj. Nivo i obim  našeg posla je bio velik u fazi razvoja tog sustava, ali sada mi tu više nemamo nepoznanica. Kompletan softver je potpuno naš, od a do ž. Mogli smo kupiti neke gotove alate i olakšati si posao, ali to nismo htjeli, već imamo potpuno svoje rješenje koje možemo po volji prilagođavati našim kupcima. Emir je sve isprogramirao. Ja nisam programer, ali se i u to razumijem, znam kako treba raditi program, pa znam definirati i zadatak.

Onda smo 1994. došli u Tehnološki park.“

Područje rada su im bili interaktivni sustavi s govornim i telefaks odzivom i telefonsko bankarstvo, odnosno razvoj, integracija i implementacija  sustava računalne telefonije, tzv. Phone Banking i Customer Contact Center sustav.

Bili su pioniri na tom području u Hrvatskoj, a ubrzo su postali vodeće poduzeće u Hrvatskoj u oblasti računalne telefonije.

Tim LOGOSA u Tehnološkom parku

Pitanja i odgovori, listopad 1994.

Bio sam svjestan da se malo zna o poduzetništvu i tehnološkim parkovima pa sam koristio svaku priliku da to objašnjavam. U listopadu 1994. godine u Končarevcu sam objavio tekst „13 pitanja i 13 odgovora“ u kojem sam htio dati odgovore na najčešća pitanja koja su mi se postavljala.

Nažalost, i sada, nakon 27 godina trebalo bi odgovarati na slična pitanja.

Članak u Končarevcu iz listopada 1994. godine

Došao je SUPREM, listopad 1994.

U jesen 1994, 18.10 1994. godine u Tehnološki park ušlo je malo poduzeće SUPREM d.o.o., Borisa Dugandžića. SUPREM je razvijao namjenske softvere na području robotike, radarske tehnike, sredstava za upravljanje i automatizaciju, razvili su AMRAS, softver  za digitalnu obradu radarske slike i vođenje obrane od tuče.

Skup u Brtonigli, studeni 1994.

Pred kraj 1994. godine, 5. studenog, u malom istarskom mjestu Brtonigli održan je znanstveno-stručno-poslovni skup „Tehnološki parkovi – europska iskustva za hrvatski razvoj“. Cilj skupa bio je upoznati iskustva, rezultate i način rada europskih tehnoloških

parkova, animirati odgovorne strukture društva i potaknuti ih da se i kod nas počinju osnivati takve institucije. Glavni organizator je bilo Ministarstvo znanosti i tehnologije, a suorganizatori su bili Hrvatska gospodarska komora i Ministarstvo gospodarstva, Županija istarska, Zajednica Talijana Brtonigla i „Nuova Fronitiera“, nevladina organizacija iz Milana. U počasnom odboru su bili dr. Branko Jeren, ministar znanosti i tehnologije, Nadan Vidošević, ministar gospodarstva, mr. Zlatko Mateša, ministar u Vladi, mr. Mladen Vedriš, predsjednik HGK i mr. Luciano Delbianco, župan Istarske županije. Zadnji dan skupu je prisustvovala i dr. Katica Ivanišević, predsjednica Županijskog doma Sabora.

Nazočnost oko 200 predstavnika iz ministarstava, fakulteta, instituta, komora, poduzeća, županija, općina i gradova govorila je o velikom interesu za ovu važnu temu.

KONČAR su predstavljali mr. Ante Pandžić, član Uprave KONČAR d.d., dr. Borivoj Rajković, iz Končarevog instituta i ja iz Tehnološkog parka. Iskustva našeg tehnološkog parka iznesena su u materijalima za Okrugli stol. Nekoliko puta smo spomenuti kao pozitivan primje, kojim tvrtka KONČAR prednjači pred ostalima.

Kao predstavnik KONČAR-Tehnološkog parka iznio sam naša iskustva na Okruglom stolu.

Tijekom dva dana svoja iskustva su iznosili predstavnici europskih tehnoloških parkova iz Francuske, Italije, Velike Britanije i Njemačke. Zanimljiv je terminski plan izgradnje tehnološkog parka koji  su prikazali Nijemci – faza planiranja – 4 do 6 mjeseci, faza osnivanja-14 mjeseci, a do početka samostalnog djelovanja 3 godine. Naši rokovi su bili višestruko kraći. (Oni su vjerojatno uključivali i izgradnju zgrade.) Mi smo računali i na poduzetnike početnike, a oni su to u pravilu izbjegavali, jer im je to bilo „preteško, prekomplicirano i preriskantno“.

U Hrvatskoj se stvarala pozitivna atmosfera za razvoj proizvoda, inovacije, poduzetništvo i počelo se ići u pravom smjeru. Nažalost, neće proći dugo i sve će stati i razvoj gospodarstva je krenuo u drugom smjeru.

Došao je VESKI, studeni 1994.

Pred kraj godine, 24. studenog 1994. godine u Tehnološki park je ušla tvrtka VESKI d.o.o. s direktorom i vlasnikom Goranom Oreškovićem i njegovim suradnicima Borisom Meškom i Gordanom Kurelcem.  VESKI je osnovan 9.5.1990. godine. Gorana sam znao iz vremena dok smo radili u Končaru. On je radio u Končarevom institutu i bavio se vibracijama strojeva. Poduzeća u kojima sam ja radio, Tvornica srednjih električnih strojeva i Tvornica generatora proizvodila su električne motore i generatore, a Goran je rješavao probleme vibracija tih strojeva. Znao sam ga kao vrhunskog stručnjaka, ali ga nisam znao kao poduzetnika i nisam znao kako se jedan razvojni inženjer iz Instituta može snaći kao poduzetnik. Zato smo dugo razgovarali, čak dva puta. Nakon toga je VESKI ušao u Tehnološki park.

Goran je jedan od zadnjih romantičara na polju tehnike i razvoja, svojim pomalo boemskim ponašanjem, ali i vrhunskim znanjem, prijateljskim odnosom prema drugim kolegama poduzetnicima stvarao je poseban duh koji je vladao u našem Tehnološkom parku i po kojem smo bili prepoznatljivi.

Područje rada im je razvoj vibracijskih ekspertnih sustava i dijagnostika dinamičkih stanja strojeva i postrojenja, istraživanje i analiza mehaničkih naprezanja, mehanička ispitivanja i konzalting.

Goran Orešković, dipl.inž., VESKI d.o.o.

       "I Boris i ja smo  strojari”, rekao mi je Goran. “Faks smo završili, Boris  1977., a ja 1973. Nitko od naših familija nije bio poduzetnik, a pitanje je i kakvi smo to mi poduzetnici, prerano je još o tome  davati ocjene. Zbivanja su išla, kako su išla, ne jako unaprijed isplanirano.

       Normalno smo završili fakultete i uvalili se u Končarev institut, na jedno specifično području koje nije bilo jako rašireno, a važno je i ima tržište. To je područje vibracija i vibracijske dijagnostike. Ako se netko s time želi ozbiljno baviti, mora biti svjestan da fakultetsko znanje nije niti blizu dovoljno, već treba najmanje deset godina raditi na tome. To zahtijeva dosta skupe i egzotične opreme, potrebna su velika ulaganja. U  uvjetima malih firmi to ne bi bilo ni moguće. Nama je strašno mnogo pomoglo da smo radili u Končarevom institutu, gdje su ti uvjeti bili osigurani i gdje smo imali mogućnosti da se na tom području specijaliziramo. Institut je bio kadrovski izuzetno jak, što se tiče znanja i potencijala. Sada se tek vidi, kada je sve otišlo k vragu,  koliko je ta institucija bila jaka. Najviše znanja smo stekli na razvoju tiristorske lokomotive i na području razvoja rotacijskih strojeva, posebno na  generatorima.

       Već 1987. godine  počeli smo razmišljati o vlastitoj firmi.  Naime,  u to vrijeme smo počeli uviđati da su se u Institutu stvari počele odvijati u krivom smjeru, ne onako kako bi po našem mišljenju trebalo. Počela je stagnacija i kriza se počela uočavati.  Zapravo mi smo ju uočavali. Drugi nisu tako razmišljali.

       U 1987. nam je prostor rada postao skučen. Sve se počelo vrtiti u krugu i razvoj i istraživanja su postali sami sebi svrha. Malo pomalo, to je bilo sve naglašenije, ta vrtnja u krugu iz kojeg ne vidiš kako izaći. Počneš s elaboratima koje pišeš sam sebi, dokazuješ smisao svog postojanja. I tako iz mjeseca u mjesec. Tvornice nisu imale interesa za to, a morale su plaćati razvoj. Smanjivao se broj konkretnih zadataka  koji su bili potrebni tvornicama, na kojima su tvornice aktivno radile.

       Naš mentalitet se sve teže uklapao u način razmišljanja koji se formirao u Institutu. Borisu i meni je to išlo jako na nerve, o tome smo mnogo razgovarali. Predvidjeli smo da to dugo tako neće ići i da se treba orijentirati na tržište. Tražili smo nove puteve komunikacija.  Htjeli smo doći u poziciju da ljudi naš rad trebaju, to nam je jedino moglo osigurati neku budućnost. Ako te nitko ne treba, što ćeš onda. Većina nije tako razmišljala.

       U to vrijeme je Boris je postao koordinator  mehaničkog dijela vojnog programa, a ja sam postao šef odjela. Nastojao sam  uhvatiti što  više poslova vani, izvan Končara, ne radi nekih velikih novaca. Takav tip posla ti daje osjećaj da posao ima smisla. Korisnik koji ti to plati daje ti do znanja da treba tvoj rad i tvoje znanje.

        Nama je to sve dokokotalo i htjeli  smo nešto napraviti. Najprije smo imali ideju da bi se zaposlili vani, već smo predali molbe u neke njemačke firme. Ali to nam se baš i nije jako sviđalo. Tada smo  1989. donijeli odluku  da ne idemo van, već smo počeli aktivno raditi na osnivanju firme.

I to u vrijeme, kada se još nije znalo da će sve u Institutu otići k vragu.

       Naša je odluka bila čvrsta i krajem 1989.  smo papire za osnivanje firme predali na sud. Sve papire smo sami napravili, radili greške, ispravljali ih. Sve je bilo riješeno  u 5. mjesecu 1990 godine

       Osnivači smo bili Boris i ja, te dr. Goran Pavić i Gordan Kurelec, sve končarevci.

Počeo sam sve dosadašnje poslove prenašati  na svoju firmu. Bilo je tada malo i žući u mom bivšem sektoru, ljutili su se. Rekao sam im:  „Nitko vam ne sprečava da se borite na tržištu, ali ja ću sve živo što mogu, sve poslove prenijeti na svoju firmu. Surađivati možemo, dapače, ali  na mom području ja vodim igru”.

       Nisu mi pravili problema na tržištu, jer oni još nisu ni bili okrenuti tržištu. Osim toga u to vrijeme je već bilo na pomolu rasulo i svak' je bio zabavljan time.

       Prvi posao sam dobio u PLIVI u kolovozu 1990.  Prije toga smo cijelu godinu dana, kao Institut, vršili  hrpu mjerenja i oni su s time bili jako zadovoljni. I tada sam im  rekao:     

      „Evo, sada sam dao otkaz u Institutu i slijedeće mjerenje, ako hoćete naručite kod mene“. Pristali su na to. Na tu njihovu odluku je isključivo odlučivalo ime i prezime ljudi koji rade. Posao smo dobili mi, kao osobe, koje su poznavali i u nas imali povjerenja, jer je njima je bilo svejedno koja će to firma raditi, već samo da se posao dobro napravi.

       Tako smo  posao dobili i u Nuklearki u Krškom.   Prve godine je to bilo u okviru poslova na remontu koje je izvodila  Tvornica generatora, a nakon toga smo išli sami.

       Pravilo je bilo sa radimo uz minimum troškova i uz maksimum napora. Išli smo logikom da minimalno opteretimo firmu s troškovima. Radili smo od jutra do mraka zabadava, dok to ne krene.  Procijenili smo  da  je  najbolje u početku da otkaz u Institutu da samo jedan i  da to  budem ja.  I to zato, jer su sve početne aktivnosti bile iz područja koje sam ja radio. Krenuli smo od onog što smo već radili, znači mjerenja u Plivi. Tada smo   inicijalno  pokrenuli aktivnosti koje su sada 1997. dosegle vrhunac, a zapravo su bile pokrenute još u Institutu.

       Nakon toga su  došli i drugi  poslovi u Plivi. U fazi preživljavanja, s Plivom je bilo ukupno poslova za 10.000 maraka. Ja sam si isplaćivao plaću kakvu bih imao u Končaru, kolege  su radili zabadava, a plaću su  dobivali  u Končaru. Popodne je Boris radio u našoj firmi, a u jutro u Končaru.  Radili smo od jutra do mraka. Išli smo  u početku raditi uz minimalne prihode za pojedince, da imamo primanja kao da radimo u Končaru, sve drugo vrtimo i ulažemo u firmu. Pa smo kupovali računalo, pa printer, rekli smo, ti prihodi su nam da preživimo, a sve ostalo ide u firmu.

       Tek kada smo potpisali veći ugovor s Krškom, 1991. godine,  ljetni remont 67.000 maraka, tada je malo bolje krenulo, kupili smo još opreme.

       Boris je dao otkaz u Končaru 1991. u 5. mjesecu, Gordan je isto u 5. mjesecu dao otkaz i prešao kompletno k nama. Pavić je otišao u Francusku i svoj dio vlasništva je prepisao na mene.

       U jednom su se periodu promijenili ljudi u Plivi, pa smo morali počekati dok se situacija stabilizirala. To je na kraju ispalo dobro, jer da smo taj program realizirali 1992. ili 93. godine,  tada bismo morali  instalirati kompletno uvoznu opremu, jer još nismo imali svoje rješenje. Sada smo opremu sami razvili i napravili i instaliramo svoju opremu. Svi takvi poslovi se grade godinama.

       Nakon toga je došao posao s INA-om. Posao smo dobili tako da je Pavić poznao jednog kolegu, koji je bio tamo tehnički direktor. Njega je mučio jedan problem, INA se obratila ZIK-u (Zavod za ispitivanje kvalitete), a  tada smo to mi preuzeli. Najprije su bila samo mjerenja, a tada smo počeli razvijati sustav

       U početku  smo radili poslove koje smo radili i u Institutu. Međutim, kada radiš za sebe, tada si uvijek okrenut razmišljanju, što ćeš dalje raditi i kupcima nudiš slijedeće poslove, dok je u Institutu bilo „oderi to“ i čekaj da te opet pozovu. Vladalo je razmišljanje:  „Mi smo tu nek svatko kaže što hoće “. Dok ne  skužiš da većina ljudi niti ne zna reći što hoće, da im ti moraš sugerirati.

       Treba se u glavi nešto jako promijeniti da preživiš u poduzetništvu. Ovdje razmišljaš što kupcu  sugerirati da idemo dalje, da ugovoriš sljedeći posao. Svaki je posao završavao s vrlo jasnim programom daljnjih radova. Predlažemo im  što ćemo dalje raditi i nastojimo ih uvjeriti da potpišemo novi ugovor. I tako se poslovi počinju vrtiti. Moraš stalno napredovati, svaki posao koji radiš mora biti za nijansu bolji od prethodnog, sveobuhvatniji, mora proširiti područje djelatnosti. Počeli smo se proširivati na sve one grane koje su bliske vibracijama i  tako napredovati, razvijati se i rasti.

       U hidroelektrani Varaždin imali su jedan veliki i vrlo neobičan problem. Angažirali su nas da izvršimo mjerenja i predložimo rješenje. U Varaždin smo išli u vrijeme rata, kada nije bilo ni žive duše na cesti, samo vojne patrole. Nitko se nije nigdje vozio, a mi s opremom  išli na mjerenja. Nakon serije mjerenja došli smo do zaključka o tome što treba učiniti. Predložili smo da se ugradi jedan stalan, složeni kompjutorski sustav za nadzor i dijagnostiku  koji će biti u vezi sa sustavom za upravljanje elektranom i koji će spriječiti  daljnje napredovanje te pojave.  Kada smo im dali idejni projekt takvog sustava, oni su pozvali jednu švedsku firmu koja im je za skupe novce predložila slično rješenje. Nakon toga smo mi ugovorili posao i realizirali ga. Naše rješenje je  vrlo originalno, to je bio prvi kompletan monitoring s kompjutorskim praćenjem kod nas. S rezultatima su bili vrlo zadovoljni, napisali smo nekoliko stručnih članaka o tome. Nakon godinu dana probnog rada sustava (1991.-1992.) mjerenje je pokazalo da štetna pojava ne napreduje. Sada ćemo još sofisticiraniji sustav instalirati na HE Dubrovnik

       Tijekom tih prvih poslova za Plivu počela se kuhati ideja da se na osnovu svih tih mjerenja napravi jedan originalan kompjutorizirani sustav zaštite centrifuga. Međutim, sama odluka o instalaciji sustava donašana je vrlo polako. Mi smo napravili jedan model o svom trošku, sami smo to financirali, instalirali ga i pustili da radi petnaest dana. Plivini stručnjaci  bili su jako zadovoljni i njihova podrška  je bila izuzetna.  Opseg tog posala bio je za nas ogroman, 300.000 DEM u kompletu. Prošlo je još godinu dana, dok nije donesena odluka da se nadzorni sustavi montiraju na sve pogone. To je na kraju ispalo dobro - da smo taj program realizirali 1992. ili 93., morali  bi instalirati kompletno uvoznu opremu, jer još nismo imali svoje rješenje.

       Kada je Pliva prihvatila ugovor, razmišljali smo što da radimo, kako da ga realiziramo, kako da se postavimo. Mogli smo svu opremu kupiti  vani, ali smo se odlučili prihvatiti pravi izazov, da korak po korak, opremu, posebno mjerne davače, probamo razviti i proizvesti sami. Neke elemente opreme za obradu signala  smo već i prije i kreirali. S tim su nam ambicije porasle da razvijemo cijeli sustav sami. Napravili smo i dokumentaciju, potrošili dosta za atestiranje, računajući da ćemo nakon potpisa ugovora dobiti avans i da neće biti problema.

Ali problemi su nastali, gdje ih nismo očekivali.

       Postupak potpisivanja ugovora u Plivi rastegnuo se  na 8 mjeseci. Rokove smo krivo procijenili. Takvi veliki ugovori se vjerojatno i sklapaju na takav način, kroz sve te procedure koje dugo traju. Oni nas nisu namjerno zatezali, no ni oni nisu bili svjesni koliko će to trajati. S time mi jednostavno nismo računali i došli smo u jedno krizno razdoblje. Toliko smo bili opčinjeni tim velikim izazovom, željom da sve sami realiziramo i razvijemo, da je taj razvojni duh kod nas zasjenio  neophodno  trezveno poslovno razmišljanje

       Mi smo po mentalitetu istraživači, tako smo školovani i na faksu i u Končaru. Budući da smo bili naivni i neiskusni,  sve svoje snage smo uprli da riješimo tehnički problem,  a sve druge poslove smo stavili na stranu. Nekoliko  mjeseci nismo imali prebite pare. Morali smo za to vrijeme zaključati sva trošenje, ulaz /izlaz nula i nastojali preživjeti taj period. Vukli smo novce iz čarape, posudio sam od staroga, živjeli smo na ženinoj plaći, bilo je stvarno gadno. Ali  znali smo da će to proći i nije nas uhvatila panika.  Došao je tada jedan posao u Krškom i malo smo se izvukli,

To nam je pouka i dobra škola. Sada više nikada nećemo imati samo jedan posao i da o njemu ovisimo.

       Kada smo počeli  privatno poslovati,  iznajmili smo garsonjeru kod jednog prijatelja u Jurjevskoj ulici. Nije to bilo skupo, ali kako je stvar napredovala, to nam je postajalo premalo. U toj staroj kući, u mirnom dijelu grada imali smo mir, ali smo bili svima izvan ruke, a okruženje nije bilo pravo za naš rad.

       Dolazak u Tehnološki park bio nam je vrlo koristan.

       Ova struktura ljudi u Tehnološkom parku je baš za nas. Sve firme oko nas su sličnog profila, tu je stanje kao u nekadašnjem institutu, gdje  za bilo koji problem možeš naći čovjeka s kojim o tome možeš prodiskutirati i riješiti ga. Nama se dolaskom u TP povećala bitno efikasnost komunikacija s tržištem, povećala produktivnost, stvari se razvijaju puno brže. Pored toga da nismo u TP-u nikada ne bismo dobili ove mnogobrojne medalje za inovacije na izložbama kod kuće i u inozemstvu, INOVA, Eureka Bruxelles, INPEX, Pittsburg.

I to je rezultat jednog stila življenja ovdje u TP-u.

       Nama je uvijek bio cilj da napravimo nešto vrijedno. Željeli smo postići da firma bude prihvaćena na tržištu. Ne razmišljamo o jahtama, velikim autima, bogatstvu. Nije nam krajnji cilj niti da budemo agresivna firma koja će druge istiskivati iz tržišta ili uništavati. Mi želimo s drugima surađivati, a ne uzimati njihov dio tržišta. Stvoriti ćemo svoj dio tržišta, a ne uzimati tuđi. Ja jako cijenim znanje drugih ljudi i ne želim napredovati tako da se s drugima tučemo. Želimo raditi ono što drugi ne znaju, vrhunski svjetski vrijedan proizvod, što može napraviti malo ljudi u svijetu. Želimo napraviti vrijedan proizvod za koji ćemo dobiti velike pare, a ne da druge ugrožavamo. Konkurencija koja ruši cijene, to je vulgarizacija naše djelatnosti  i struke.

       Mi smo  pomalo boemi i kako ti kažeš, tehnički romantici. Takvi izgleda  izumiru. Stvaramo jedan neformalan stil u ophođenju i ponašanju u kojem  se autoritet bazira na znanju i stručnom ugledu. Pa nije valjda distanca prema ljudima element poštovanja, postoje drugi elementi po kojima te drugi poštuju. Kod svih svojih suradnika i poslovnih partnera imamo ogroman autoritet. Svi nas izuzetno poštuju. Za razvojni rad  treba sve suradnike potaknuti da unose stvaralački napor. Ako  netko radi tako da stalno gleda na sat i čeka kraj radnog vremena, onda je to  kraj i ne može biti pravog rezultata. Mi njegujemo takav  duh da ljudi i doma razmišljaju kako da nešto riješe. Ako ih previše kontroliraš, dolazi do otpora i nepotrebne stvari dolaze u prvi plan.“

Veskijev tim u Tehnološkom parku.

S lijeva na desno – Boris Meško, Goran Orešković, Gordan Kurelac i Željko Mesar.

Imaju li mali poduzetnici šanse na tržištu?

Vrlo često sam čuo kako se postavlja pitanje: „Dobro, kako to jedna mala tvrtka  može konkurirati na tržištu velikim poduzećima? Kako na primjer ZZAP ELEKTRONIK Pere Marinčića, iz Tehnološkog parka KONČAR može na tržištu konkurirati elektroničkim gigantima kao što su Siemens, AEG, Hitachi, Fuji? To je nemoguće. Pa znamo da kod nas jedino prosperiraju uvoznici ". 

Odgovor je u vrhunskom znanju, iskustvu i entuzijazmu s radom u "tri smjene". Ipak za detaljniji odgovor pitao sam kolegu Marinčića da mi kaže što on misli o tome:

     „Na tržištu uvijek postoje rubna područja,  postoje proizvodi koje standardna serija velikih proizvođača ne pokriva, Male firme moraju se koncentrirati na ta rubna područja, jer je na standardnom dijelu teško biti konkurentan velikim svjetskim  proizvođačima. Mora se tražiti specifičnosti, koje ti proizvođači nemaju ili bi trebali raditi vrlo skupe dorade. Mala firma se lakše prilagođava kupcu nego na pr. Hitachi koji ima velikoserijsku, automatiziranu proizvodnju. Brže reagiramo u slučaju kvara. Siemensov uređaj ne možete brzo popraviti, a mi u roku 24 sata reagiramo i odmah popravimo svoj pretvarač. Mi znamo korisnika i dajemo mu točno ono što treba i  možemo sniziti cijenu. Zato mala firma mora imati kvalitetan kadar da može brzo reagirati i riješiti tehnički problem. Poslove je teško dobivati, ali s kvalitetnim radom  imamo svoju poziciju na tržištu i dobivamo sve više zahtjeva.“

O toj  temi sam često razgovarao s Goranom Oreškoviće, direktorom poduzeća VESKI d.o.o. koje se bavi razvojem. Goran mi je rekao:

       “Mi smo po mentalitetu istraživači, tako smo školovani i na faksu i u Končaru. U našoj registraciji piše razvojno-istraživačka firma - to smo morali detaljno argumentirati. Ja ne znam koliko još firmi od tri čovjeka ima takvu registraciju. Mala tehnička firma bez razvoja, po našem mišljenju, ne može funkcionirati. To ne treba biti neki veliki razvoj, već treba stvoriti nešto novije, bolje, jeftinije, kvalitetnije.

       Mi se ne bismo upuštali na organiziranje veliko serijske proizvodnje na visokoj tehnologiji, to je preriskantno, ali  specijalno rješenje bazirano na znanju, to možemo napraviti.  Sada smo već zreli za jedan novi veliki razvojni projekt monitoring sustava kojeg ćemo instalirati u elektrani u Dubrovniku. Takav projekt do sada nismo radili ni u Končaru. Ako to uspijemo napraviti, a u to ne sumnjam, biti će to veliki uspjeh kao rezultat našeg razvojnog trenda, kojeg smo uspjeli sačuvati i dalje pojačavati tijekom našeg poduzetničkog života.

       I to smatram našim najvećim rezultatom za ovih godina. Pare smo zaradili na gotovo čistom razvoju.“ 

Novi proizvodi

Od prvog dana rada Tehnološkog parka Zagreb težište je bilo na poticanju rasta i razvoja poduzetnika koji su svoje poslovanje temeljili na razvoju i proizvodnji novih, inovativnih  proizvoda. Takav sam pristup njegovao u vremenima u kojima je razvoj našeg gospodarstva bivao sve više zanemarivan, kada se u kontejnere bacala tehnička dokumentacija za proizvodnju proizvoda, kada su prevladavali uvoznici i preprodavači strane robe te kada se na razvoj kod nas gledalo kao na luksuznu i pomalo nepotrebnu aktivnost.

Po našim rezultatima na području razvoja inovativnih proizvoda naš Tehnološki park je s vremenom postao  vodeći među svim tehnološki parkovima u Srednjoj Europi. A među tehnološkim parkovima u Hrvatskoj je bio izuzetak.

Umjesto priznanja na nas se gledalo s nerazumijevanjem kao na nekakve čudake, neko „egzotično društvo“ koje možda radi nešto važno, ali koje zapravo treba izbjegavati. Javnost se čudila kako se netko bavi takvim poslom, razvojem proizvoda kada se sve lijepo može kupiti iz uvoza. Osim toga, stalno se postavljalo pitanje kako te male firme mogu opstati na tržištu kraj velikih stranih kompanija. Ni znanstvena zajednica nas nije voljela, jer smo s vremenom imali više patenata od njih i svojim radom naši poduzetnici su ukazivali na njihovu znanstvenu „impotenciju“.  Mediji su nas pratili s pozitivnim napisima, ali ti povremeni tekstovi izgubili bi se u ozračju nerazumijevanja, a često i neprijateljstva.

Svake godine u TP-u je proizvodio se veliki broj novih proizvoda i njihov broj je rastao od samog početka, 1994. godine. Neki od tih proizvoda bili su rezultat vlastitog razvoja koji je trajao i do 5 godina.

Već 1994. godine, u prvoj godini iz Tehnološkog parka izašlo je nekoliko novih proizvoda. Pero Marinčić (ZZAP ELEKTRONIK d.o.o.) završio je razvoj svog frekventnog pretvarača, ASYREG. Željko Dujmović (MIKROTREND d.o.o.) svoj KRIPTOFAX za kodiranje telefonskih i fax poruka, AUDIOTEXT 100, automatski uređaj koji zamjenjuje operatera na telefonskoj centrali i Elektronski kontrolnik obilaska. Goran Orešković i njegov tim (VESKI d.o.o.) završili su Sustav za nadzor kinematike pumpi. A Dražen Pehar i njegov tim iz LOGOS-a razvili su i proizveli  PromIS – sustav telefonskog bankarstva (Zabafon).

Željko Dujmović mi je rekao da napravio uređaj koji će zamjenjivati sekretarice i operatere na telefonskim centralama, jer će omogućiti da se automatski preusmjeravaju telefonski pozivi nakon što onaj koji zove pritisne neko tipkalo na telefonu prema snimljenoj uputi. Nakon desetak godina ta tehnologija je postala opće prisutna, ali je tada Željko imao mnogo muke potencijalnim korisnicima objasniti o čemu se to radi i za što to može biti korisno.

Zanimljiv je bio i njegov kontrolnik obilaska koji su trebale koristiti čuvarske, zaštitarske i slične službe, gdje se traži u točno određeno vrijeme kontinuirano obavljanje određenih djelatnosti. Naime, u to vrijeme nije se moglo jednostavno kontrolirati čuvare koji su noću obilazili neke čuvane objekte, tvornice ili zgrade. Nije se znalo obilaze li oni te objekte kako je propisano ili negdje u kutu spavaju. Željkov kontrolnik obilaska djelovao je tako da je čuvar svaki put na kontrolnim mjestima morao uključiti taj kontrolnik pa se tako bilježilo kada je čuvar obilazio kontrolne točke objekta.

Kontrolnik obilaska

(Izvor slike: mjesečnik Končarevac, svibanj 1995)

Uređaj za kodiranje fax i telefonskih poruka onemogućavao je prisluškivanje i presretanje važnih poruka i mogao se koristiti u vojsci i u zaštiti važnih poslovnih poruka.

Sustav za nadzor kinematike pumpi je razvila tvrtka VESKI za  INU za zaštitu pumpi za crpljenje nafte koje su se znale često slomiti i srušiti. O tome mi je Goran Orešković govorio:

       „Na pumpama za pumpanje nafte pojavili su se problemi, pumpe su se počele rušiti. Angažirali su nas da izvršimo neka mjerenja. Mi smo tamo neko vrijeme „čučali“ uz te pumpe i   mjerili, oni su nam to platili, ali smo uvidjeli da ta mjerenja ne govore mnogo. Zato smo to počeli detaljniji analizirati što se to događa. Doznali smo da se pumpa se nekako "naheri", ležaj se  zaglavi i najedanput ju nađu na zemlji. Zaključili  smo da treba pratiti kinematiku te pumpe. Zato smo  s mjerenja vibracija prešli na praćenje kinematike pumpe i kreirali originalan, kompjutorizirani  mjerni sustav  koji to prati i signalizira, ako dođe do opasnosti.  Instalirali smo tri komada koji  već uspješno rade  godinu i pol dana.

       Jedanput smo dobili obavijest da se jedna pumpa s našim sustavom srušila. Hitno smo sjeli u auto i krenuli do naftnog polja. Bili smo uzbuđeni,  nije nam bili svejedno. Odahnuli smo, kad smo tvrdili da je naš sustav u redu, ali je netko jednostavno odspojio žice. Do tada uobičajeni tip nadzora morao je imati pouzdano održavanje i zadužiti nekoga da se brine za to. Sada je to osigurano.“

Sustav za nadzor kinematike pumpi

Svi ti novi inovativni proizvodi plasirani su na tržište i od njihove prodaje su poduzetnici živjeli.

Smijem li govoriti o poduzetništvu

Polovicom 1990-ih na Zagrebačkom velesajmu u dvorani Globus organizirana je ili konferencija ili okrugli stol o poduzetništvu. Velika dvorana je bila puna. Ja sam održao predavanje, mislim da je uz mene bio i prof.dr. Velimir Srića. Od cijelog tog događaja zapamtio sam samo jedan zanimljiv detalj.

Nakon predavanja razvila se zanimljiva diskusija. I tada je ustala jedna mlada žena, poduzetnica (mislim da je bila poznata po svojim paprenjacima) i napala me pred svima i pošteno me naribala:

          „Gospodine Ožaniću, vi govorite o poduzetništvu, a niste poduzetnik. Nemate pravo govoriti o poduzetništvu.“

Nisam se naljutio, mlada poduzetnica mi je bila simpatična u svom „fajterskom“ nastupu i odgovorio sam joj s puno poštovanja:

          „Draga gospođo, imate pravo. Ja nisam poduzetnik, jer mi je vlasnik poduzeće KONČAR. Iako, mislim da funkcioniram i radim kao pravi mali poduzetnik. Ali, ja sam okružen poduzetnicima, pratim njihov poslovni život i rad, proučavam ih, pišem o njima i pomažem im svojim znanjem koliko mogu i znam. Ja sam vrlo često zapravo advokat poduzetnika.“

Nekoliko godina poslije toga imao sam priliku objasniti što ja to zapravo radim. Htio sam biti slikovit pa sam rekao:

          „Poduzetnik je boksač koji se bori u ringu. A ja stojim u kutu s ručnikom i između rundi mu dajem savjete koje on katkada posluša, a katkada ne.“

Drugom prilikom sam trebao nepripremljen u kratko odgovoriti na slično pitanje koje sam dobio iznenada. Rekao sam:

          „Ja stvaram poduzetničke zvijezde i onda se s njima hvalim.“

Inovativnost, osnovna značajka Tehnološkog parka

Inovacije su pogonsko gorivo razvoja Zapada. Današnja uspješna svjetska gospodarstva  temelje se na uspješnoj primjeni inovacija na širokom području djelovanja. Inovacije se cijene, traže, potiču i stvaraju i u gospodarstvu i na sveučilištu. Kroz snažne i dobro financirane procese istraživanja i razvoja stvaraju se novi inovativni proizvodi koji se onda komercijaliziraju na tržištu. Inovacije i razvoj proizvoda su u srži razvoja „poduzetništva temeljenog na znanju.“ 

U Hrvatskoj vlada apsurdna situacija, inovacije se naizgled jako potiču, političarima i  cijeloj javnosti puna su usta inovacija, a u stvarnosti niti se zna što su to inovacije, zašto nam trebaju, a većina akcija svela se na „inovatorski turizam“ i deklarativnu podršku u govorima političara..

Poduzeće Ruđer inovacije d.o.o. osnovano sa ciljem komercijalizacije inovacija stvorenih na Institutu Ruđer Bošković propalo je, potrošili su ogromne novce, ništa nisu napravili i nitko ih nije ništa pitao niti pozvao na odgovornost.

Svojevremeno je jedno „znanstveno“ istraživanje Ekonomskog instituta provedeno u velikom broju poduzeća čak  kupnju računala i Windowsa proglasilo inovacijama.

U krajnje vulgariziranoj percepciji javnosti inovatori su nekakvi otkačeni čudaci i zanesenjaci koji se stalno žale da ih okolina ne razumije i ne cijeni dovoljno, dok oni osvajaju nagrade po svijetu.

Što su to inovacije?

Bez obzira što se o inovacijama puno priča, većini nisu jasni ni najosnovniji pojmovi vezani uz inovaciju. Možemo koristiti prilično zgodnu definiciju:

         "Inovacija podrazumijeva novost koja se umeće u postojeće stanje s korisnim rezultatom^[3]". Takva definicija ističe svaku promjenu, od one najmanje do pravog izuma.

Inovacija je rezultat kreativnog procesa. Kreativnost je proces mišljenja kojim dolazimo do novih ideja. Inovacija je praktična primjena tih ideja. Kreativnost je sirovina, a inovacija je komercijalni ili tehnološki ishod.

Lijepa je misao koja kaže:

«Inovatorstvo je energija koja nas izvodi iz slijepe ulice i ponovno dovodi na pravi put.»

Inovacija ne mora biti izum,  ali izum mora biti inovacija. Obično se smatra da su inovacije samo izumi koji se mogu patentirati. Dakako, izumi su potpuno nove stvari i osnovna su i najjača pokretačka snaga razvoja. Ali, u situaciji kad je cijela tehnološka razina gospodarstva niska, izvanrednu važnost ima primjena i onih rješenja koja su poznata u drugim, razvijenijim sredinama ili koja se mogu naći u stručnoj literaturi ili inovacije koje nemaju snagu izuma. Takva rješenja nerijetko mogu donijeti velike uštede.

Iako inovativnost mora biti prisutna u poduzeću kroz neprestano unapređivanje i inoviranje svih segmenata poslovanja, najvrjedniji rezultat je inovativni proizvod, odnosno inovacije  koje predstavljaju novi proizvod ili neku novu značajku koja postojećem proizvodu daje prednosti na tržištu. 

Komercijalizacija inovacija

Težak je put od inovacije do komercijalnog proizvoda na tržištu. Taj put je dug i skup, s mnogo „znoja i suza“, mnogo neuspjeha i mnogo potrošenog novca. Taj put je započet i potaknut „inovativnom iskrom ili plamenom“ i  ima mnogo stepenica do cilja. Inovaciju treba izraditi kao prototip, dotjerivati da bude tehnologična, ispitati funkcionalnost, izraditi probnu seriju, istraživati tržište i provoditi promidžbu na tržištu, proizvod treba nuditi, ugovoriti, organizirati proizvodnju, financirati, proizvesti, analizirati povratne informacije s tržišta. Na tom putu ima mnogo rizika i u  svakoj fazi moguć je neuspjeh.

Inovacija je samo početni impuls, a nakon toga sve je poduzetništvo.

Od ideje do tržišta

(Autor slike: Milan Lekić)

Zašto poduzetnik treba biti inovativan?

Poduzetnik mora biti inovativan ne zato da bi putovao na svjetske izložbe i vješao medalje na zid. Inovacije mu trebaju samo zato da bi svojim proizvodima bio konkurentan na svjetskom tržištu. Inovativnost je temelj konkurentnosti, jer proizvodu daje „ono nešto“ što nema konkurencija. Konkurentnost je jedna od najvažnijih značajki nekog gospodarstva, nekog poduzeća i nekog proizvoda.  Konkurentnost se postiže  i ocjenjuje samo na tržištu kroz natjecanje s ostalim konkurentima. Konkurentan proizvod na tržištu je temelj uspješnosti poduzeća. A konkurentnost poduzeća je temelj za konkurentnost neke nacije.

Temelj konkurentnosti poduzeća je konkurentan proizvod. Da bi proizvod bio uspješan na tržištu, da bi se mogao prodavati, izvoziti i  stvarati prihod poduzeću i društvu mora biti konkurentan. To znači mora biti bolji od drugog proizvoda na tržištu.

Što je konkurentska prednost? To je razlog da kupac izabere vas, a ne vašu konkurenciju. To je ono što vas razlikuje od ostalih, to je razlog što još uvijek poslujete, to je ono što vašim kupcima ušteđuje novac

Konkurentska sposobnost je sklop parametara koji se ocjenjuju kroz tržno natjecanje da se utvrdi tko je bolji po izabranim kriterijima. I da taj, bolji dobije posao. Konkurentska sposobnost - proizvoda postiže se:

1. kvalitetom i pouzdanošću proizvoda,
2. rokom isporuke,
3. tehničkom i inovacijskom razinom proizvoda,
4. ugledom, nastupom na tržištu i zadovoljstvom kupca,
5. cijenom.

Moji suradnici i ja stekli smo veliko iskustvo u radu s inovatorima. Veliki broj inovatora prošao je kroz Tehnološki park i vidjeli smo da su rezultate na tržištu ostvarili samo oni inovatori koji su bili i poduzetnici. Takozvani individualni inovatori u pravilu nisu uspijevali inovaciju komercijalizirati i pokrenuti poduzetnički projekt. Zato sam došao do zaključka:

„Inovator najčešće nikada ne postaje poduzetnik, ali poduzetnik, da bi uspio na tržištu, mora biti inovator" . 

Vjerujem jedino u inovacije koje se komercijaliziraju na tržištu, takve inovacije jedino imaju smisla. I takve inovacije treba poticati. Jedino što ima smisla su inovacije koje će se prodavati na tržištu i s kojima će inovator i njegova obitelj živjeti. Ne trebaju nas  uopće  zanimati hobisti i inovacije koja se ne opravdaju na tržištu. Najbolje i najvrjednije rezultate ostvaruju poduzetnici koji svoje inovacije kroz svoje poduzetničke projekte komercijaliziraju na tržištu.  Ljudi koji su kroz svoje poduzetničke projekte pokazali da znaju poslovati i znaju se boriti na tržištu znat će i svoju inovaciju komercijalizirati na tržištu.

Postoji još jedno pravilo koje treba poduzetnik stalno imati na umu:

„Sve što se sada radi može se učiniti i na bolji način. Ako to ne učinite vi, vaša konkurencija sigurno hoće”.

To je zadatak inovacija i zato poduzetnik treba biti inovativan. Inovativan poduzetnik u okviru svog poslovanja kreira i razvija inovativne proizvode kojima osvaja tržište razvija poslovanje, raste i zapošljava nove radnike.

Nastupi na izložbama

Inovativnost i razvoj proizvoda bili su najvažniji kriteriji za ulazak poduzetnika u Tehnološki park. Po tome smo određivali i subvencije koje su poduzetnici dobivali.  Naši poduzetnici su redovito od samog početka nastupali na mnogim domaćim i svjetskim izložbama inovacija i osvajali su mnogo brojne nagrade.

Nakon nekoliko godina počeli smo primjećivati pozadinu organizacija nastupa na svjetskim izložbama. U svijetu ima mnogo izložba inovacija i organizatorima nastupa je prilika da putuju po svijetu, dobiju dnevnice i sve što uz to ide i započela je borba oko tog „kolača“. Ogorčena borba vodila se (a vodi se i danas) između Udruge inovatora Hrvatske smještene u Dalmatinskoj 12 u Zagrebu i Saveza inovatora Zagreba smještenog na adresi Trg žrtava fašizma 14 u Zagrebu kraj Džamije. Razvoj inovatorstva je kod toga potpuno zanemaren. „Pobijedila“ je ekipa iz Zagreba, jer su iza sebe imali veliku financijsku pomoć iz Gradskog poglavarstva Grada Zagreba. Tajnik te ekipe bio je jako lukav i na putovanja po svijetu redovito je vodio pročelnike i načelnike iz Grada, a krenulo im je kada je pročelnik za gospodarstvo Grada Zagreba ušao u vrh Saveza inovatora Zagreba i s njima putovao na sve izložbe. Nakon toga nije bilo izložbe u najudaljenijom kutku svijeta od Pittsbourgha, Moskve do Kuala Lumpura na kojem se ta lukava ekipa nije iskrcala. Sve se pretvorilo u skupi „inovatorski turizam“ na račun Grada Zagreba. Ja nisam nikada htio ići s njima, znao sam pozadinu svega toga, nisu me podnosili, ali su trebali inovatore iz Tehnološkog parka. U početku nisam znao u što će se to na kraju izroditi pa su naši poduzetnici u dobroj vjeri nastupali na izložbama i dobivali nagrade.

Inovacije iz Tehnološkog parka dobile svoju prvu nagradu

Krajem 1994. godine na 26. međunarodnom sajmu informacijske tehnologije „INFO '94“ koji je održavao u Zagrebu, na Velesajmu LOGOS je dobio Zlatnu medalja za PromIS – sustav telefonskog bankarstva (Zabafon). Autori inovacije su Dražen Pehar, Boris Nanut, Emir Memić i Dražen  Kureljak.

To je početak niza mnogobrojnih nagrada koje su inovacije poduzetnika iz Tehnološkog parka dobile na različitim izložbama inovacija u Hrvatskoj i u svijetu.

Kako smo u početku poslovali

Tehnološki park od samog početka nije dobivao nikakvu pomoć već je trebao osiguravati samostalno profitabilno poslovanje i pomagati poduzetnicima. Do trenutka prelaska Tehnološkog parka u vlasništvo Grada Zagreba u poduzeću je radio samo jedan zaposlenik, direktor Društva.

Zbog velikih troškova energije i ostalih usluga prve godine kroz Tehnološki park je prošlo nekoliko poduzeća koje sam nazvao – „nevažni prolaznici“ – koji su bili tu samo nakratko da popune dio prostora i dijelom financiraju poslovanje Parka. Vrlo brzo su takva poduzeća otišla i nakon toga su sva poduzeća ulazila u skladu s postavljenim kriterijima.

Kratki pregled poslovanja u 1994. godini

• Prihod …………………………………………… 841,88 kuna
• Rashod ………………………………………….. 620,73 kuna
• Dobit nakon oporezivanja ………………… ….. 966,67 kuna

Kraj 2. dijela

Nastavak slijedi

LITERATURA

1. OCDE/GD(96)102, “The Knowledge-based Economy“, OECD (1996), Paris
2. Ožanić, Marijan (1992.), „Menadžerski izazov-Što i kako poslije socijalizma i poslije rata“, Privredni vjesnik, 2. ožujka 1992.
3. Ožanić,  Marijan (1994.), „Menedžerski  izazov – poslije rata i socijalizma“,   Trend i Croman, Zagreb
4. Ožanić,  Marijan (2004.), „Mali brod na olujnom moru- od ideje do prvog ugovora“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
5. Ožanić, Marijan (2004.), „Tehnološki park Zagreb – 10 godina razvoja“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
6. Ožanić,  Marijan (2009.), „Tehnološki park Zagreb – 15 godina razvoja“, Razvojna agencija Zagreb-TPZ d.o.o.

7. Švarc, Jadranka (2009), „Gospodarstvo znanja i lokalni razvoj: posljedice za  inovacijsku politiku“, HAZU, Zagreb

[1] High-tech - visoka tehnologija, elektronika, informatika, računarstvo, robotika i sl.

[2] OECD -Organisation for Economic Co-operation and Development. OECD je osnovan 1961. godine, a sada ima   34 zemlje članice. Centrala je u Parizu.

[3] Ožanić, Marijan (2006), Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.

Povezani članci

• Što bih savjetovao novom ministru poduzetništva
• 20 godina Tehnološkog parka Zagreb
• Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (I.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (I.DIO)
• Pojmovnik pojmova iz poduzetništva (1), A do E
• Zmaj Jura i hrastovi koje obaraju
• Zablude i zlo privatizacije
• Tehnološki park Zagreb – Nakon 25 godina „baraka u Drvinju“ zatvara se za poduzetnike
• Znanost, inovacije i razvoj (1): „Od inovacija do novih radnih mjesta“
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (IV.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990.godine (V.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (VI.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (VII.DIO)

Komentari

Komentiraj