08. 10. 2019
Reindustrijalizacija - što je to?
Ovaj članak o reindustrijalizaciji objavio sam prije četiri godine, 6. studenog 2015. godine, kada je još bilo moderno ismijavati ideju reindustrijalizacije i forsirale su se samo usluge. Danas se situacija promijenila i naši znanstveni „mudraci“ otkrili su važnost industrije. U nastavku ovog „starog“ članka analiziram te nove trendove i predlažem da koristimo pojam „nova industrijalizacija“.
(Izvor: sztuczne.com.pl)
Uvod iz 2020. godine
Naši znanstvenici koji sjede u svojim kabinetima na raznim institutima i fakultetima pozorno prate što je u svijetu moderno, o čemu se piše u znanstvenim časopisa. I kako se neki trendovi mijenjaju tako i oni mijenjaju predmete svojih interesa samo da bi bili u trendu, da mogu prepisivati iz strane literature, citirati strane autore. Budući da mnogi od njih nemaju čvrstih osobnih znanstvenih stavova koji se izgrađuju kroz cjeloživotni znanstveni rad, lako mogu zastupati različite stavove. To govorim za ona područja s kojima sam se cijeli svoj poslovni vijek bavio pa sam i pratio te promjene smjera i promjene stavova. Naravno, govorim o industriji, a s time i o poduzetništvu i na to sam jako osjetljiv. Mene, „starog industrijskog radnika“ iritiraju ljudi koji se nisu maknuli iz svojih kabineta, nikada nisu bili u industriji, u nekoj radionici, nisu bili ni blizu proizvodnim i tehnološkim procesima i sada žele autoritativno iznositi nekakve svoje „moderne“ znanstvene stavove. Oni mi izgledaju kao „impotentni ljudi koji pričaju o seksu. Čuli su da je to super, nisu nikada probali, ali svima bi htjeli o tome držati predavanja“.
Na početku ovog teksta je moj članak iz 2015. godine o reindustrijalizaciji, kada to još nije bilo moderno. Članak nisam mijenjao, jer niti svoja uvjerenja nisam mijenjao.
U dodatku na kraju komentiram nekoliko recentnih članaka znanstvenika s Ekonomskog fakulteta i Ekonomskog instituta koji sada najednom zastupaju reindustrijalizaciju, iako se vidi da im to područje baš i nije blisko niti previše poznato. Na sličan način su se pisali i članci o tzv. „strategiji pametne specijalizacije“.
Na kraju sam se ipak odlučio koristiti pojam „nova industrijalizacija“ umjesto „reindustrijalizacija“ i objašnjavam zašto.
O reindustrijalizaciji s podsmjehom
Prije izbora, u studenom 2015., u programu jedne stranke, vrlo visoko na listi najvažnijih aktivnosti navedena je reindustrijalizacija. Neki su to komentirali s čuđenjem, neki s podsmjehom, a najveći dio hrvatske javnosti nije to uopće komentirao, jer ne razumije što to znači. Sada, u jeku velike gospodarske krize koja još uvijek vlada kod nas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, kada Njemačka i druge zemlje snažnim okretanjem prema rastu industrije izlaze iz krize, kod nas se više niti ne zna što je to uopće industrija. A kada netko spomene reindustrijalizaciju, tada većina misli da to znači „na livadi izgraditi veliku tvornicu s velikim dimnjacima“. A budući da takvih projekata s velikim dimnjacima nema na vidiku, tada u hrvatskoj javnosti prevladava uvjerenje da je to samo jedna, naivna politička parola koja ne zaslužuje pozornost. Jedan naš „uvaženi stručnjak“ u elitnom terminu na televiziji posprdno je i „duhovito“ komentirao: „Pa valjda nećemo opet graditi Željezaru Sisak? Ha, ha, ha!“.
Kako najveći dio hrvatske javnosti zamišlja reindustrijalizaciju
(Izvor: sisak.hr)
Dva temeljna podatka
U zadnjih nekoliko godina, tijekom krize, svaki svoj tekst i razgovor o gospodarstvom započinjem s dva temeljna podatka, brojem nezaposlenih i odnosom uvoza i izvoza. Broj nezaposlenih (2015. godina) je ogroman, stalno oko i preko 300.000, a uvoz je gotovo dva puta veći od izvoza. A Zagreb koji je nekada bio znanstveno središte i industrijski grad okrenut izvozu najsloženijih proizvoda, postao je uvozničko središte pun supermarketa i nositelj je 60% hrvatskog uvoza. Ti podaci više od svega trebaju usmjeravati svaku analizu gospodarstva. Nezaposlenost se, umjesto otvaranjem novih radnih mjesta kojih ima sve manje, smanjuje masovnim iseljavanjem. Budući da premalo prihoda stvaramo izvozom, moramo se neprestano zaduživati i ulazimo u dužničko ropstvo.
Nezaposlenost će se na pravi način smanjivati tek kada se počnu stvarati nova radna mjesta, a izvoz povećavati tek kada se poveća broj proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu. Konkurentni proizvodi neće se stvarati u bankama, javnoj upravi, uvozničkim tvrtkama, državnim poduzećima, a ne bi bilo dobro da se na tim mjestima povećava zapošljavanje. Nova radna mjesta mogu se, a i trebaju stvarati u najvećoj mjeri u industriji i proizvodnji.
Zašto je naše gospodarstvo uvozno orijentirano
Dominacija uvoza stranih proizvoda koja obilježava naše gospodarstvo ima svoje jasne uzroke:
- Mnogo je lakše uvoziti nego izvoziti.
Za uvoz trebaš imati samo novaca, a za izvoz trebaš prolaziti složen, težak, riskantan i skup proces stvaranja svog proizvoda, od kreiranja, konstruiranja, testiranja, organiziranja proizvodnje do proizvodnje proizvoda i borbe na tržištu, trebaš imati znanje, tehnologiju i iskustvo, dosta novaca i dosta sreće.
- Djeluje jaki uvozni lobi.
Cijelo je naše gospodarstvo pod velikim pritiskom bogatih stranih kompanija koje agresivno trebaju nova tržišta i pod svaku cijenu ulaze i na naše tržište, praćeni političkim pritiscima svojih država, potpomognuti povoljnim kreditima od svojih banaka i često uz korumpiranje domaćih političara.
- PDV na uvoz puni domaći proračun.
Time se uz kratkoročne efekte puni državni proračun, a dugoročno uništava hrvatsko gospodarstvo.
I što je jako važno, uništena je domaća industrija i sposobnost stvaranja izvozno konkurentnih proizvoda
Odbojnost prema industriji
Međutim, industrija, industrijalizacija, reindustrijalizacija pojmovi su koji u današnjoj Hrvatskoj izazivaju čuđenje, odbojnost i potpuno nerazumijevanje. (To naravno govori o tome koliko se naše društvo i gospodarstvo deformiralo u samo dvadesetak godina). Kada sam u prostorima Gradske skupštine Grada Zagreba u srpnju 2011. govorio o Strategiji razvoja poduzetništva i povezao ju s reindustrijalizacijom Zagreba, svi su me gledali u čudu s potpunim nerazumijevanjem, a u poslovnom časopisu Lider objavljen je poslije toga (8. srpnja 2011) članak pod nazivom „Male šanse Zagreba da vrati svoju industriju“ i u njemu su naša dva ugledna sveučilišna profesora bili vrlo kritični prema toj ideji s besmislenim obrazloženjem da Zagreb nema šanse da se industrijalizira, jer je „preskup za industriju“. A neki znanstvenici su me prijateljski upozorili da „me je vrijeme pregazilo, jer se zna da je sada vrijeme usluga, a ne industrije“. Vrhunac svega možemo naći u Strategiji regionalnog razvoja Hrvatske iz 2010. godine gdje piše „Strukturne promjene se moraju kretati u cilju smanjenja industrije i rasta sektora usluga“.
Hrvatska javnost o industriji ima sliku iz XIX. stoljeća i komunističke petoljetke, sliku Charlija Chaplina iz filma „Moderna vremena“, sliku visokih dimnjaka i visokih peći i industrijske trake na kojoj rade slabo kvalificirani radnici.
Charlie Chaplin u filmu "Moderna vremena"
(Izvor: maxtv.tportal.hr)
A o industriji XXI. stoljeća i o industriji znanja imaju potpuno maglovite pojmove na razini općenitih fraza koje su mogli pronaći na Internetu. U časopisu Lider, u srpnju 2011. govoreći o reindustrijalizaciji Zagreba, sam izjavio: „Ja vjerujem u strašan industrijski potencijal Zagreba koji je sustavno uništavan, ali nije uništen i ponovno će se probuditi. A posebno sam u to uvjeren sada, u vrijeme globalne krize, kada je „voodoo ekonomija“ financijskih mjehura u cijelom svijetu doživjela krah i kada se cijeli razvijeni svijet okreće ponovno proizvodnji. Treba samo pogledati Njemačku“.
Proizvodnja generatora u Zagrebu
(Izvor: www.croatianhistory.net )
Uništavanje industrije
Proces uništavanja industrije započet je već 80-tim godina, kada je bivše socijalističko gospodarstvo sve više zapadalo u krizu. I Jugoslavija je masovno uzimala bankovne kredite u inozemstvu. Ti su krediti bili osnovica velikog investicijskog vala (potkraj 1979.bilo je u tijeku 29.000 investicijskih projekata) i održavanja životnog standard u sedmom desetljeću XX. stoljeća koji je bio znatno viši nego u drugim socijalističkim zemljama. Ali za razliku od bespovratne pomoći krediti se moraju vratiti s kamatama. Jugoslavija ih je utrošila u investicije koje će proizvoditi nove gubitke i u potrošnju, u standard stanovništva.
A hrvatsko je gospodarstvo posebno brutalno uništavano šokantnim udarcima koje je cijelo naše društvo primalo tijekom razdoblja tranzicije nakon 1990. godine:
- šok tranzicije – i masovni gubitak nekadašnjih tržišta Istočnog bloka, nesvrstanih,..
- šok privatizacije – uništavanje poduzeća,
- šok politike - „izbacivanja industrije iz Grada“.
Polovicom 90-tih naš izvoz je bio veći od uvoza, a tada je došlo do snažnog zaokreta. Orijentacija na uvoz išla je paralelno sa sustavnim uništavanjem industrije i sposobnosti gospodarstva da proizvodi proizvode konkurentne na vanjskom tržištu. U planu kreatora Europske unije nije bilo da Hrvatska ima industriju i da može živjeti bez zaduživanja. Namijenili su nam da se bavimo turizmom i pomalo poljoprivredom, da ovisimo o tuđim kreditima i od rasprodaje svoje imovine, šuma, energije, vode, otoka, itd. I kod razvoja poduzetništva težište je bilo na trgovini, uvoznicima i predstavnicima stranih kompanija, a poduzetništvo temeljeno na znanju sukobljavalo se s nevjerojatnim zaprekama i problemima.
Proces uništavanja industrije najbolje se vidi na primjeru zagrebačkog gospodarstva koje je nekada bilo motor razvoja cijelog hrvatskog gospodarstva. U usporedbi s 1989., u 2009. broj zaposlenih u industriji u Zagrebu je gotovo prepolovljen (smanjenje sa 108 na 56 tisuća zaposlenih).
Taj proces deindustrijalizacije odnosno „uništavanja“ industrije koji se zadnjih dvadesetak godina provodio u Hrvatskoj i u Zagrebu učinio je veliku štetu gospodarstvu i cijelom društvu. Doveo je do :
- velikog smanjivanja broja zaposlenih u industriji i pratećim djelatnostima,
- povećanja trgovinskog deficita – zbog povećanja uvoza i smanjivanja izvozne sposobnosti,
- gubitka znanja nužnog za stvaranje proizvoda,
- gubitka sposobnosti znanstvenih institucija da stvaraju rezultate korisne za razvoj društva,
- dovođenje gospodarstva u kolonijalni položaj u odnosu na multinacionalne kompanije,
- promjene vrijednosnog sustava u društvu – u kojem se proizvodna i industrijska znanja više ne cijene,
- ugrožavanja suverenosti Republike Hrvatske.
To nije nastalo slučajno kao rezultat “više sile” i nekih prirodnih pojava, potresa, tsunamija ili erupcije nekog vulkana. To je rezultat jednog strateškog koncepta orijentiranog na uvoz s intenzivnom deindustrijalizacijom koji su godinama (gotovo) svi podržavali. A mnogi ga podržavaju i danas. Kod nas se stvaralo gospodarstvo koje se ne temelji na stvaranju novih proizvoda i novih vrijednosti, već se temelji na uvozu tuđih proizvoda i tuđih vrijednosti i zaštiti interesa stranog kapitala. Takvo gospodarstvo nije u stanju izvoziti, već može samo uvoziti. Zbog takvog tipa gospodarstva izvoza ima malo, gube se radna mjesta i ima sve više nezaposlenih. A svugdje dominiraju ljudi koji nisu nikada bili niti blizu procesa stvaranja proizvoda konkurentnog na tržištu niti blizu procesu razvoja inovativnih proizvoda.
Zato gospodarstvo moramo promijeniti i stvoriti Novo gospodarstvo okrenuto prema proizvodnji i izvozu, koje traži novu strategiju, nova rješenja i novi odnos prema razvoju.
Reindustrijalizacija – što je to?
Sredinom listopada 2015., jednog utorka navečer imao sam predavanje o reindustrijalizaciji i u uvodu sam rekao: „Sada dolazim s radija gdje imam svoju redovitu emisiju o poduzetništvu. Moji gosti bili su poduzetnik, doktor matematike čije poduzeće svojim proizvodima satelitske navigacije pokriva 80% indijskog tržišta i velikog broja drugih zemalja. Drugi gost mi je bio jedan inženjer koji sa svojim poduzećem izvodi najsloženije proračune za projekte u Iranu. To je nova hrvatska industrija XXI. stoljeća koja nam treba, industrija temeljena na znanju, to je najbolji primjer reindustrijalizacije.“ Slušatelji, „gospodarski stručnjaci“, uglavnom nisu razumjeli o čemu pričam.
Temelj tog Novog gospodarstva treba biti reindustrijalizacija. Nova radna mjesta i povećanje izvoza mogu se ostvariti u najvećoj mjeri u poduzetništvu i u industriji. (Neću govoriti o turizmu, zdravstvu i zdravstvenom turizmu, jer to područje ne poznajem.) Da to ne bi bila jedna od mnogobrojnih maglovitih iluzija kojom se pune mediji treba reći kako to napraviti, ali i razjasniti što taj pojam znači.
Vrlo često se sugerira da se umjesto pojma reindustrijalizacija koristi pojam nova industrijalizacija. Reindustrijalizacija i nova industrijalizacija su slični pojmovi i razlika je samo u nijansama. Koristim pojam reindustrijalizacija da istaknem kontinuitet s našim nekadašnjim industrijskim razvojem i našom industrijskom tradicijom. Današnji naši poduzetnici koji stvaraju novu industriju nasljednici su svojih velikih prethodnika koji su gradili najveće generatore, najbolje lokomotive i najbolje čipove na svijetu. I želim istaknuti taj kontinuitet.
Reindustrijalizacija znači drastičnu promjenu dosadašnje gospodarske politike:
- Drastična promjena gospodarskog koncepta - prijelaz s dosadašnjeg UVOZNO orijentiranog gospodarstva na IZVOZNO orijentirano gospodarstvo – gospodarstvo znanja koje proizvodi proizvode konkurentne na stranom tržištu.
- Značajno povećanje broja proizvodnih poduzeća koja su u stanju izvoziti svoje proizvode. To će se postići:
- Stvaranjem velikog broja novih proizvodnih poduzeća kroz poduzetništvo temeljeno na znanju.
Selekcijom kroz rast i razvoj izdvojiti će se najbolji i njima dati svu potporu uz logistiku svih institucija
- Potporom rastu i razvoju postojećih dobrih proizvodnih poduzeća.
Izabrati izvoznike s najvećim potencijalom rasta dati im svu potporu uz logistiku svih institucija
- Velikim i srednjim proizvodnim poduzećima u krizi pomoći kod restrukturiranjem da ne propadnu i da ne gube radna mjesta
- Privlačenjem investicije i izgradnja novih pogona postojećih proizvodnih poduzeća (stranih i domaćih).
- Drastična promjena razvoja znanosti i istraživanja - prijelaz s istraživanja koja imaju za cilj samo objavljivanje u stranim časopisima na istraživanja koja imaju za cilj komercijalizaciju razvojnih rezultata i stvaranje proizvoda za svjetsko tržište (snažna veza znanosti i gospodarstva), te akademsko poduzetništvo uz transfer tehnologije.
Poduzetnik Zvonimir Viduka, izvoznik i inovator, vlasnik poduzeća ALTPRO d.o.o.
(Izvor: arhiva autora)
Reindustrijalizacija nije čarobni štapić, nije samo jedna odluka, samo jedan zakon, nekoliko investicijskih projekata, ne smije biti samo nova politička parola. To je niz procesa koji moraju obuhvatiti i usmjeriti cijelo gospodarstvu i provoditi drastične promjene u cilju stvaranja novog gospodarstva.
Budući razvoj hrvatskog gospodarstva mora se temeljiti na reindustrijalizaciji kroz gospodarstvo znanja i proizvodno poduzetništvo s inovativnim proizvodima konkurentnim na svjetskom tržištu.
Imamo li ljude za reindustrijalizaciju?
Tko može provoditi reindustrijalizaciju? To je ključno pitanje. Imamo li ljude i institucije koji tu novu gospodarsku filozofiju mogu kreirati i voditi kao jedan nacionalni politički projekt? Naravno, svaki poduzetnik i svaki menadžer u proizvodnom poduzeću to će trebati realizirati u praksi u svojoj sredini. Ali gospodarstvo čini zbroj svih poduzeća čije djelovanje se potiče, usmjerava i oblikuje kroz zajedničku gospodarsku politiku na razini države.
Mogu li to provoditi institucije, znanstvena zajednica, poduzetnici ili menadžeri velikih poduzeća? Možemo li među njima naći ljude koji imaju jasnu viziju, hrabrost i organizacijsku i motivacijsku sposobnost da to realiziraju?
Sve institucije od komore, veleposlanstava, gradskih uprava, ministarstava do sveučilišta i HAZU-a moraju biti u funkciji realizacije tih procesa. Pitanje je imaju li te institucije znanja i sposobnosti sudjelovati u izgradnji Novog gospodarstva. Nažalost, mislim da ne mogu dok se radikalno ne promijene. Sada su to zatvorene birokratske institucije potpuno odvojene od realnog svijeta, okrenute samo prema sebi i same su sebi svrha. Uopće ne znaju što trebaju napraviti kada se govori da se trebaju promijeniti. I grčevito čuvaju status quo, jer im je danas jako dobro.
Naša sveučilišna i ostala znanstvena zajednica težište svoje djelatnosti stavila je na objavljivanje članaka u svjetskim časopisa (od čega Hrvatska ima jako malo koristi), potpuno su se odvojila od realnog svijeta i izgubila su znanja i sposobnosti koje su nužne za razvoj hrvatskog gospodarstva.
Menadžeri velikih poduzeća (koja su u najvećem broju državna) o poduzetništvu i procesima stvaranja, rasta i razvoja privatnih poduzeća ne znaju ništa. A skloni su podcjenjivati poduzetnike. S druge strane, poduzetnici se najčešće iscrpljuju u borbi da prežive na tržištu, usmjereni su na svoje poduzeće i neka šira slika kao cjeloviti sustav ih uglavnom ne zanima. A rijetko se odlučuju napustiti svoje poduzeće i angažirati se u politici da preuzmu odgovornost za kreiranje cjelovite gospodarske politike.
U Hrvatskoj o gospodarskoj politici govore uglavnom makroekonomisti i financijaši. Većina od njih nije nikada bila u proizvodnim poduzećima i misle da se gospodarstvo može pokrenuti sjedeći u kabinetima pred monitorima računala makroekonomskom politikom, analiziranjem izvješća FINA-e, ispunjavanjem raznih tabela, porezima, tečajem kune i sličnim potezima Vlade. To je, naravno, važno i korisno, ali radna mjesta se stvaraju u poduzećima i zato je jako važno dobro poznavati procese njihovog stvaranja, rasta i razvoja.
Mnogi u zadnje vrijeme vole govoriti kako "trebamo pokrenuti proizvodnju". Budući da nisu nikada bili u proizvodnji i nemaju pojma kako to napraviti, većina ih zamišlja na način kako je to karikaturist Srećko Puntarić-Felix lijepo objasnio u Večernjem listu iz veljače 2010.
(Izvor: Večernji list, 28.02.2010.)
Na kraju mogu zaključiti da, na svu sreću, reindustrijalizacija ne čeka odluke Vlade i pisanje nekih programa i strategija, već se provodi spontano osnivanjem, rastom i razvojem velikog broja ozbiljnih proizvodnih, izvozno orijentiranih poduzeća. Ali za prave, radikalne promjene smjera gospodarskog razvoja na razini države trebamo ljude koji imaju znanja, iskustva, širinu sagledavanja problema, upornosti i hrabrosti, jasnu viziju trendova razvoja, koji će biti „sposobni uhvatiti bika za rogove“ i biti na čelu našeg gospodarskog preporoda.
Takvih ljudi sigurno ima, samo ih treba pronaći i dati im priliku.
DODATAK iz 8. listopada 2019. godine
Zanimljiv obrat u stavovima znanstvenika
Kako vrijeme ide mnogo se toga mijenja, postajemo pametniji, neki „pogrešni“ stavovi pokazuju se ispravnima, a nekada općeprihvaćeni stavovi pokazuju se pogrešnima. Zanimljivo je čitati neke znanstvenike koji su još prije 8 godina tvrdili jedno, a sada najednom tvrde potpuno suprotno i samouvjereno na znanstvenim okruglim stolovima iznose svoje nove stavove. I nitko ih ne podsjeća na njihove prethodne stavove, jer je i većina ostale znanstvene zajednice na sličan način razmišljala i „onda i sada“ i mijenjala svoje stavove kao i oni.
Na ovaj komentar i pisanje dodatka članku o reindustrijalizaciji potaknula me informacija koju sam pročitao na portalu www.ideje.hr da će u četvrtak, 3. listopada 2019. u 14 sati u dvorani 54 na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u sklopu osamnaestog Brown bag seminara prof. dr. sc. Josip Tica s Katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj imati javno izlaganja pod naslovom „Agnostički pogled na trideset godina tranzicije“.
U kratkom sažetku predavanja je pisalo:
„Trideseta godišnjica pada Berlinskog zida samo po sebi nameće temu retrospektive tranzicijskog procesa. Povrh toga 30 godina empirijskih podataka o putu u tržište nudi jedinstvenu istraživačku priliku za propitivanje čitavog skupa teorija koje su oblikovale način razmišljanja nosioca ekonomske politike i javne rasprave tijekom cijeloga procesa. Cilj istraživanja je prvenstveno pokrenuti raspravu o čimbenicima relativnog zaostajanja (rasta), ali isto tako i o empirijskoj utemeljenosti hipoteza, odnosno "vjerovanja" koja su oblikovala rasprave o ekonomskom (ne)uspjehu hrvatskog gospodarstva tijekom tranzicije….“
Tema je vrlo zanimljiva i sa zanimanjem sam pročitao na istom portalu prilično detaljno izvješće s tog predavanja koje je napisao Karlo Vajdić. Naravno, najviše me zanimao onaj dio koji govori o industriji.
„Hrvatska je 'čudnovati kljunaš' tranzicije. Ne samo po tome što sporo rastemo, nego i po kompletnoj anatomiji ekonomije izgledamo jako atipično u odnosu na tranzicijske zemlje“, sažeo je Tica hrpu podataka uzimajući u obzir više od 40 makroekonomskih indikatora za 31 tranzicijsku ekonomiju u razdoblju nakon 1989. godine….
Odlučujući koje će faktore uzeti u obzir prilikom usporedbi Tica se oslonio na osnovni Solow-Swan model koji kaže da BDP određuju tri faktora rasta: populacija, fizički kapital i tehnološki napredak, a među 43 zasebne teorije koje objašnjavaju rast BDP-a odvojio je one koje bi mogle biti relevantne za nas, a koje se tiču: ljudskog kapitala, prilagodbe za demografske promjene, trgovinske otvorenosti, javnog duga, realnog tečaja, razvijenosti financijskog sustava i proizvodnje tehnologije….
U nešto detaljnijem pogledu na strukturu rasta Tica se fokusirao na prerađivačku industriju, odnosno njene pojedine segmente i ulogu prirodnih resursa u ravzoju tranzicijskih zemalja. Na tim podacima pokušao je testirati održivost teze o tercijarizaciji, odnosno deindustrijalizaciji tranzicijskih zemalja.
Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam.
Tako se moglo utvrditi da nisu točna tumačenja da je s tranzicijom, odnosno rastom BDP-a po stanovniku, stigla i deindustrijalizacija. Jedina dva segmenta industrije gdje se može primijetiti takva veza su prehrambena te tekstilna i odjevna industrija, dok usporedba podataka iz 11 zemalja pokazuje da u drugim industrijskim sektorima, poput proizvodnje strojeva, vozila, kemijskoj i drugim industrijama ta veza ne postoji.....
„Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih, op.) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam“, istaknuo je Tica.
Dodatnim pogled na investicije i strukturu materijalne imovine temeljem podataka Fine pokazao je da su kroz godine više od pola ulaganja bile investicije u građevinske objekte, a nakon toga su slijedile druge nekretnine, i onda zemljište. U pravilu je osamdeset posto investicija u prosjeku u Hrvatskoj bilo u građevinske objekte, nekretnine i zemljišta“, istaknuo je Tica, dok su one prave investicije – u alate, postrojenja i opremu – bile tek oko petnaestak posto…
U usporedbi se nekolicinom država srednje i istočne Europe Hrvatska je u razdoblju od 1999. do 2009. bila na prvom mjestu po rastu investicija da bi u idućih desetak godina pala na posljednje. Malo detaljniji pogled na investicije u razdoblju od 2000. do 2017. pokazao je da se među dvadesetak najvećih domaćih kompanija s najvećim udjelom vlastitih u ukupnim investicijama daleko najdominantnije bile državne infrastrukturne kompanije poput Hrvatskih autocesta, Hrvatskih cesta, HEP-a, HŽ-a i sličnih. Od izvoznih kompanija među njima se nalaze samo Valamar Riviera i Pliva….
Podaci o hrvatskom izvozu potvrdili su tezu da Hrvatska odudara od ostalih tranzicijskih zemalja. Za razliku od onih koje su ostvarivale najbolji rast tijekom tranzicije, poput Češke ili Slovačke gdje u izvozu dominira industrija poput vozila, strojeva ili elektronike, kod nas u izvoznoj strukturi dominiraju usluge i to prvenstveno turizam. Čak i kod država koje u izvoznoj strukturi imaju nešto veći udio usluga od ostalih, poput baltičkih država, u njihovim se primjerima radi o transportu i IKT sektoru…
Među podacima koje je usporedio našle su se i razine bruto plaća među pojedinim državama i Tica je utvrdio da više svakako ne vrijede nekadašnje tvrdnje da je Hrvatska nekonkurentna država zbog visokih primanja. On kaže da smo u tranziciji „toliko zaostali da smo i po plaćama s drugog mjesta došli na peto mjesto“, iza Češke, Slovačke, Estonije i Slovenije. To znači da postajemo „zemlja jeftine radne snage“ tumači on, jer su ostale zemlje s razvojem puno bržim od našeg povećale i svoje prosječne plaće….“
Kada sam to pročitao rekao sam sebi: „Pa to ja stalno pričam“. A to bi mogli reći i prof.dr. Igor Čatić i mnogi poduzetnici koji se bave proizvodnjom, među kojima je inženjer Zvonimir Viduka bio uvijek najglasniji.
Sjetio sam se kako me je naša znanstvena zajednica početkom 1990-ih uvjeravala da sam zaostao, je ne shvaćam da su usluge temelj za razvoj gospodarstva. Osim toga, sjećam se da su me dva sveučilišna profesora s Ekonomskog fakulteta napala u časopisu LIDER, kada sam u prostorima Gradske skupštine Grada Zagreba u srpnju 2011. govorio o Strategiji razvoja poduzetništva i povezao ju s reindustrijalizacijom Zagreba. Oni su smatrali da je Zagreb „preskup za industriju“.
A ni profesor Tica nije smatrao da je industrija važna u gospodarstvu. Trebamo se podsjetiti da je on bio Predsjednik Savjeta za razvoj gospodarstva i komunalnog sustava u SDP-u Grada Zagreba i voditelj tima za izradu «Strategija razvoja Grada Zagreba 20.20.“. Profesor Tica je na okruglom stolu u prostorijama Tribine grada Zagreba Kaptol 27., u utorak, 8. veljače 2011. godine predstavio tu strategiju. Okrugli stol je bio otvoren za sve, i one koji nisu članovi SDP-a. Bio sam neugodno iznenađen kada sam vidio da se u toj Strategiji industrija gotovo ne spominje. U diskusiji poslije predavanja gospodarstvenik Vladimir Ferdelji je rekao da smatra svaku Strategiju u kojoj industrijski razvoj nije na prvom mjestu potpunim promašajem, jer bez reindustrijalizacije zemlje nema razvoja. Na to nije nitko reagirao, jer većina prisutnih uopće nije razumjela što je Ferdelji rekao.
Par dana nakon toga Predsjednik SDP-a Grada Zagreba Davor Bernardić je posjetio Tehnološki park Zagreb. Pitao sam ga kako to da tim za izradu Strategije razvoja vodi stručnjak za nekretnine (prof.Tica je tada bio vodeći stručnjak za nekretnine) i kako to da u Strategiji nema industrije. Nije mi dao neki prihvatljiv odgovor i rekao je da Strategija zastupa nastojanje da se nekretnine aktiviraju u funkciji razvoja gospodarstva, (što god to značilo).
Nova industrijalizacija
Na kraju moram i ja promijeniti neke svoje stavove. Vrlo dugo sam koristio izraz reindustrijalizacija. U ovom članku iz studenog 2015. godine sam napisao:
„Vrlo često se sugerira da se umjesto pojma reindustrijalizacija koristi pojam nova industrijalizacija. Reindustrijalizacija i nova industrijalizacija su slični pojmovi i razlika je samo u nijansama. Koristim pojam reindustrijalizacija da istaknem kontinuitet s našim nekadašnjim industrijskim razvojem i našom industrijskom tradicijom. Današnji naši poduzetnici koji stvaraju novu industriju nasljednici su svojih velikih prethodnika koji su gradili najveće generatore, najbolje lokomotive i najbolje čipove na svijetu. I želim istaknuti taj kontinuitet.“
Međutim, sada sam zaključio da pojam reindustrijalizacija i dalje nepotrebno stvara pogrešne asocijacije i mnogi ljudi ga krivo interpretiraju. Zato, smatram da je ipak bolje koristiti pojam „nova industrijalizacija“ koji je svima razumljiv i ne nosi sa sobom prtljagu pogrešnih interpretacija.
DODATAK iz veljače 2020. godine
Na portalu Ideje.hr u veljači 2020. godine pronašao sam članak pod naslovom „Skora reindustrijalizacija nije moguća. Šanse ima samo Sjeverozapadna Hrvatska“, autora dr.sci. Zorana Aralice, znanstveno savjetnika na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Taj članak je prikaz rezultata rada na Znanstveno kompetitivnom projektu Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva na kojem su sudjelovali istraživači Sveučilišta u Dubrovniku (UNIDU) i Ekonomskog instituta u Zagrebu. Voditelj projekta je bio izv. prof. dr. sc. Nebojša Stojčić s UNIDU-a. Hrvatska zaklada za znanost je financirala projekt (IP-2016-06-3764).
U poglavlju „O mogućnostima reindustrijalizacije u Hrvatskoj“ autor članka piše:
„Razvoj industrije koja će se zasnivati na većoj dodanoj vrijednosti, a što je usko povezano s tehnološkom kompleksnošću, osnovni je preduvjet reindustrijalizacije. Drugi je preduvjet povećanje izvoza u obujmu, kao i broja novih izvoznih proizvoda. Oba cilja mogu biti dio koncepcije razvoja industrijske proizvodnje.
Empirijski rezultati govore da je reindustrijalizacija regionalni fenomen u nacionalnim ekonomijama. Kod analiziranih zemalja radi se o regijama koje nisu izložene turizmu, područjima koja nisu glavni gradovi tih zemalja (nema pritiska rasta cijena nekretnina i pritiska rasta cijena zemljišta uslijed priljeva kapitala izvana). Riječ je o urbanim gušće naseljenima i područjima koja se istovremeno nalaze zemljopisno bliže razvijenim zemljama EU (npr. Njemačkoj, Austriji). Dodatno, područja pogodna za reindustrijalizaciju bi trebala biti ona koja nisu u proteklom razdoblju izgubila značajan dio stanovništva, odnosno ona koja imaju visoku gustoću stanovništva (Stojčić i ostali 2019).
Prethodni nalazi poprilično sužavaju područje gdje se u bliskoj budućnosti u Hrvatskoj može dogoditi reindustrijalizacija. To je Sjeverozapadna Hrvatska.“
Da bih mogao preciznije komentirati članak morao bih pročitati cijeli znanstveni rad da vidim na temelju čega su došli do određenih zaključaka. Osim toga, htio bih točno znati što autori podrazumijevaju pod pojmom industrije i reindustrijalizacije. Nisam siguran da mislimo o tim pojmovima isto. Zato ću samo kratko spomenuti:
- Napisati da se u bliskoj budućnosti može dogoditi reindustrijalizacija samo u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj je pomalo neozbiljno.
- Napisati - „… radi se o regijama koje nisu izložene turizmu.“ To znači zaboraviti na INFOBIP iz turističke Istre koji zapošljava više od 1000 zaposlenika.
- „Dodatno, područja pogodna za reindustrijalizaciju bi trebala biti ona koja nisu u proteklom razdoblju izgubila značajan dio stanovništva, odnosno ona koja imaju visoku gustoću stanovništva.“ To znači zaboraviti na Osijek Software City koji u Osijeku zapošljava preko 1000 ljudi.
- „..područjima koja nisu glavni gradovi tih zemalja (nema pritiska rasta cijena nekretnina i pritiska rasta cijena zemljišta uslijed priljeva kapitala izvana).“ To znači zaboraviti Zagreb.
Izgleda da se zaključci autora temelje na analizama iskustava u drugim europskim zemljama bez dubljeg razumijevanja procesa stvaranja nove industrije ili same reindustrijalizacije, uz totalno nepoznavanja procesa koji se odvijaju u hrvatskom gospodarstvu.
Često se znanstvenici, posebno ekonomisti žale da ih politika ne sluša. Jednom prilikom sam im odgovorio: „Da sam ja politika, ni ja vas ne bih slušao“.
LITERATURA
ČLANCI O TOJ TEMI
http://zg-magazin.com.hr/marijan-ozanic-iz-krize-nas-moze-izvuci-samo-proizvodnja/
AUDIO SNIMKE
Emisija Otvorena srijeda na Hrvatskom radija, 21.9.2011., tema - reindustrijalizacija. Urednica Vesna Turtula. Gost emisije Marijan Ožanić
Emisija ARGUMENTI, Na Hrvatskom katoličkom radiju, 3.11.2015., tema - poduzetništvo i reindustrijalizacija, Urednik i voditelj Marijan Ožanić, gost emisije poduzetnik Stjepan Talan, vlasnik i direktor poduzeća SOLVIS d.o.o.
VIDEO