23. 01. 2016
Velikani hrvatske znanosti (1) Tomo Bosanac – Otac generatora
Današnji mladi ne znaju ništa o povijesti našeg gospodarstva i naše znanosti, ne znaju kako se na livadi na Trešnjevci gradio KONČAR, ne znaju kako su se proizvodili najveći generatori na svijetu. Ja sam imao sreću da sam razgovarao s velikim ljudima koji su gradili našu industriju. Objavio sam te razgovore da i ih drugi mogu upoznati.
Akademik Tomo Bosanac
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Gospodarska i svekolika kriza koja je zahvatila naše društvo ne vidi se samo u broju nezaposlenih, padu BDP-a i velikom zaduživanju države, već u velikoj mjeri u depresivnoj atmosferi koja je zavladala u društvu i potpunom gubitku samopoštovanja i samopouzdanja. Nadam se da je sada već svima jasno da ćemo iz krize izaći jedino, ako budemo sposobni ponovno pokrenuti proizvodnju i prodavati svoje proizvode na svjetskom tržištu. Ali, kako ćemo to činiti kada u javnosti vlada uvjerenje da mi više ništa ne znamo napraviti, da mi ništa ne znamo, da nemamo nikakvu tradiciju, da nismo sposobni ništa proizvoditi. Kako ćemo izaći iz krize, ako nemamo povjerenja u sebe. Kroz medije su uvjerili javnost da mi nemamo nikakvu niti poduzetničku, niti industrijsku tradiciju, nešto kao da smo „došli s drveta“ i da nam je jedina šansa da nas Europa nauči raditi. Mladi više ne znaju da je koncem 80-tih sa Žitnjaka iz Prvomajske krenuo u izvoz cijeli vlak pun najsuvremenijih, kompjutoriziranih alatnih strojeva, da je RIZ proizvodio čipove koje je koristila i NASA, da je KONČAR svoje proizvode isporučivao po cijelom svijetu, da smo imali vrhunske stručnjake i znanstvenike koji su imali ugled u cijelom svijetu i gradili strojeve koji su bili u rangu strojeva najvećih svjetskih kompanija.
Razgovori s velikanima
Da bih javnost, a posebno naše mlade upoznao s našom gospodarskom i industrijskom tradicijom objaviti ću razgovore koje sam 1996. vodio s četvoricom naših čuvenih sveučilišnih profesora, znanstvenika i stručnjaka (nažalost sada već pokojnih) koji su stvarali našu industriju. Ti razgovori daju sliku nevjerojatno burnog vremena koje je imalo svoje okrutne i mračne strane, ali u kojem je bilo nevjerojatnih primjera entuzijazma, inovativnosti, kreativnosti i stvaranja. Iz današnje perspektive uništene industrije, uništenog samopouzdanja i uništenog znanja to sve izgleda potpuno nevjerojatno.
O tom se vremenu, iako nije previše godina prošlo, slabo zna ili su saznanja vrlo površna, pojednostavljena i jednostrana. Današnji „antifašisti“, odnosno bivši komunisti to vrijeme glorificiraju, a današnji ga antikomunisti često gledaju samo kroz UDBU, Goli Otok i Titovu diktaturu. Mi stariji smo u tom vremenu živjeli i moramo doprinijeti svojim sjećanjima u stvaranju realne slike tog dijela naše povijesti, kakva god ta slika bila. Samo da bude istinita.
Razgovore s profesorima sam najprije objavio u listu „Končarevac“, tvorničkom listu poduzeća KONČAR – Elektroindustrija d.d., u kojem sam tada bio urednik. Zanimljivo je da sam nakon objavljenog četvrtog razgovora morao dati ostavku na uredničku funkciju. Uprava poduzeća je bila nezadovoljna činjenicom što sam razgovarao s tamo „nekim starim profesorima“, a nisam s njima, menadžerima koji su u to vrijeme KONČAR sveli s 20.000 na 4.000 zaposlenika.
Započeti ću s akademikom, prof.dr.Tomom Bosancem[1], mojim profesorom, ali i profesorom koji je odgojio generacije elektroinženjera, gradio KONČAR i projektirao najveće generatore na svijetu. U razgovoru su spomenuti mnogi stručnjaci, već zaboravljeni, ali koji su ostavili neizbrisivi trag u našoj industrijskoj povijesti. Ovaj razgovor je zadnji objavljeni razgovor s prof.dr.Tomom Bosancem.
U našem današnjem vremenu u velikoj mjeri dominiraju trećerazredni, prazni ljudi koji u životu nisu ništa korisno i konkretno učinili. Zato mi je bila velika čast i privilegij razgovarati s čovjekom za kojeg možemo reći da je bio veliki stručnjak, veliki profesor, veliki znanstvenik i veliki čovjek koji je napravio velike stvari i odgojio generacije vrhunskih inženjera.
I njegovo će ime biti zapisano u hrvatskoj industrijskoj povijesti.
Kako je to moguće?
Kroz razgovore s velikanima uočavam jednu nevjerojatnu, apsurdnu činjenicu. U nekadašnjem vremenu „tvrdog“ komunizma, totalitarizma, u vremenu Golih otoka, u KONČAR-u, a i u nekim drugim poduzećima pojavili su se nevjerojatno talentirani, genijalni, inovativni, veliki karizmatični stručnjaci i menadžeri koji su dali pečat velikom razvoju industrije.
A danas, kada imamo svoju državu, kada smo ušli u kapitalizam koji bi trebao poticati poduzetništvo i inovativnost, svugdje su zavladali trećerazredni ljudi koji su velikim dijelom krivi što smo u jednoj dugotrajnoj krizi.
Kako je to moguće?
Razgovor u svibnju 1996.
Industrijsku povijest jednog naroda čine podaci o datumima važnih događaja, o poslovnim rezultatima, rastu i razvoju, proizvodima koji su isporučeni, tržištima koja su osvojena, ali povijest više od svega čine ljudi, ljudi koji su svojim radom, svojim djelovanjem tu povijest obilježili i postali legende. KONČAR u našoj industrijskoj povijesti ima izuzetno mjesto. Povijest razvoja KONČARA nije samo povijest jednog poduzeća, to je povijest razvoja hrvatske elektroindustrije, ali i hrvatske znanosti, pa je važno da se ta povijest ne zaboravi.
Zato mi je bila izuzetna čast da sam mogao o tim davnim danima u kojima se stvarala povijest, razgovarati s akademikom, prof.dr.Tomom Bosancem, čovjekom koji je tu povijest i stvarao. Došao je jednog svibanjskog dana 1996. godine kod nas u Tehnološki park Zagreb i ispričao jednu veoma zanimljivu priču. Profesor Bosanac, koga su zvali „otac generatora”, tada je bio vitalan gospodin od 78 godina, fenomenalnog pamćenja, „stari Sokolaš“, koji je i u tim godinama tri puta tjedno gimnasticirao (gombao se), još uvijek pun ideja i želje za radom. Kada je došao kod mene, telefonom je nazvao svoje prijatelje i obavijestio ih da neće doći na gombanje[2], jer je na jednom sastanku.
Akademik Tomo Bosanac, u uredu u Tehnološkom parku, 1996. godine
(Izvor slike: arhiva autora)
Profesora sam pozvao u Tehnološki park iz dva razloga. Jednom sam na nekom skupu sredinom 90-tih na FER-u (Fakultetu elektrotehnike i računarstva) slušao profesora Bosanca (tada već dugo u mirovini) koji je došao za govornicu i ispričao priču o tome kako je on s drugim profesorima 1945. spašavao Tehnički fakultet prije dolaska partizana. Tu priču sam, kao i ostali, prvi puta čuo i rekao sam: „To treba zapisati, jer će se sve izgubiti“. A drugi razlog je moja znatiželja da mi netko objasni kako su u ona davna vremena, 1948. godine, kada nisu imali niti dovoljno znanja niti potrebnu tehnologiju, u Končaru mogli napraviti generator za hidroelektranu Mariborski otok koji i sada nakon gotovo 70 godina i dalje normalno radi. Profesor je bio prava osoba da mi o svemu tome ispriča kako je bilo, jer je bio aktivni sudionik svih tih događaja.
Tijekom razgovora, tog svibanjskog dana 1996., izranjala je slika davnog vremena, „prohujalog s vihorom“, zlatnog doba razvoja hrvatske elektrotehnike, doba nevjerojatnog entuzijazma, kreativnosti i samopouzdanja, kada nije postojala riječ „ne znam i ne mogu“, u kojem su ljudi s „posoljenim mozgom” (kako ih je nazvao prof. Bosanac) stvarali rješenja koja su bila novost i na svjetskoj razini. To je bilo vrijeme naglog razvija tehnike i industrije, ali i vrijeme rigidnog komunizma, djelovanja UDBE, kada su po tvornici išli ljudi s natpisom obješenim oko vrata „ja sam narodni neprijatelj“.
Tom dobu su u tehnici pečat dali, danas, nažalost, svi pokojni, čuveni sveučilišni profesori i inženjeri Anton Dolenc i Tomo Bosanac sa suradnicima Zlatkom Plenkovićem, Vojislavom Begom, Zlatkom Sirotićem, Zlatkom Petrovićem, Jakovlićem, koji su u to vrijeme bili mladi inženjeri. Prof. Anton Dolenc, često spominjan u razgovoru bio je čuveni veliki profesor, poznat u cijeloj tadašnjoj Europi koji je stvorio temelje i poduzeću KONČAR, ali i Elektrotehničkom fakultetu i razvoju elektrotehnike kod nas. On je oprava legenda u povijesti naše elektrotehnike. Uvijek se sjećam jednog detalja, kada smo mi studenti pitali profesora Dolenca zašto nije doktorirao, a odgojio je veliki broj i inženjera i doktora. Odgovorio nam je na svoj duhovit i šarmantan način: „Kolege, a 'ko me bu pital?“
Velikani hrvatske elektrotehnike, dekani ETF-a od 1956. do 1982. Stoje Vojislav Bego, Radenko Wolf, Ante Šantić, Uroš Peruško, Vladimir Matković, Vladimir Muljević, Hrvoje Požar, Zvonimir Sirotić. Sjede Vatroslav Lopašić, Danilo Blanuša, Berislav Jurković, Anton Dolenc
(nedostaju Božidar Stefanini i Zlatko Smrkić).
http://www.croatianhistory.net/...
Mnogo podataka koje sam doznao u razgovoru s akademikom Bosancem je te 1996. prvi put objavljeno. Ukoliko neki podatak ili neka godina nisu najtočniji, treba uzeti u obzir da u obzir da su to sjećanja o događajima prije 40-60 godina.
Možda neki podaci i imena koji se spominju u razgovoru neće mnogim čitateljima biti zanimljivi, ali to je povijest i sve je zanimljivo za ljude koje zanima naša industrijska povijest.
Pustimo prof. Bosanca da nam govori svoja sjećanja[3]:
Zlatno doba elektrotehnike u Zagrebu
Studiranje na Tehničkom fakultetu
"Tehnički fakultet[4] u Zagrebu upisao sam 1937.godine. U trećoj godini, 1939. poginuo je prof. Miroslav Plohl-Fric(18) na putu u elektranu Vinodol i kolegij električnih strojeva preuzima prof. Dolenc[5], koji je u Siemensu[6] bio direktor.
Prof. ing. Miroslav Plohl, utemeljitelj Zavoda za elektrotehniku i elektrostrojarske struke, 1925.
Predstojnik Zavoda od 1925. do 1939.
(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925.-2015.)
Na predavanjima smo bili samo Wolf[7] (sada profesor u mirovini) i ja. Ja sam mu se jako svidio, mnogo smo diskutirali. Nakon diplome ostao sam s Dolencom. Ta suradnja trajala je cijeli život.
Kuća Žerjavićeve zaklade (stara), u Žerjavićevoj ulici br.13
Dr. Juraj Žerjavić, župik u Mariji Bistrici je 19.12.1909. tu zgradu poklonio u zakladu sa svrhom osnutka i uređenja Tehničke visoke škole, odnosno Tehničkog fakulteta u Zagrebu. On je bio prvi koji se svojim darom odazvao na poziv za sabiranje donacija za osnivanje Tehničke visoke škole.
Kuća Žerjavića, u Žerjavićevoj ulici br. 13, u veljači 2016. godinr
(Izvor slike: arhiva autora)
Svjedočba o stručnom diplomskom ispitu Tome Bosanca iz godine 1943. godine na
Tehničkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, pred povjerenstvom
koje su činili inženjeri Dolenc, Muller i Sorta, a pod predsjedanjem ing.
Stipetića, čime je postao inženjer elektrotehnike.
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Radionica tvrtke „Jugoslavensko Siemens“ d.d. u Zagrebu
Ta zgrada postoji i danas i u njoj je radionica izrade namota poduzeća KONČAR-GIM d.o.o.
(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“, Binoza Press, Zagreb, 2008.)
Prvi motor na svijetu s lak žicom
Dolenc je od početka krenuo s novim idejama i samostalno je počeo 1930. gurati proizvodnju motora. Nabavio je hakerice[8] i radio cijeli motor. I niskonaponske sklopke je radio protiv volje Siemensa, koji su htjeli da u Zagrebu bude samo radionica za popravke. Ali mu ništa nisu mogli, jer je on bio vrlo spretan i odličan inženjer.
Izrada namota asinkronih motora u Siemensu
(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“, Binoza Press, Zagreb, 2008.)
U to vrijeme 1939/40 prof Dolenc je napravio prvi asinkroni motor u svijetu s lakiranom žicom. On je pravio pokuse, ja sam pomagao. Motori su do tada bili s pamukom. Nije bilo niti pravog laka, to je bio lak za automobile. Žica je prolazila kroz tunel s lakom, pekla se i namatala na kolut. Ako je izolacija pukla, namazala se i popravljala. To je on radio s nekim kemičarima, ali sve ostalo je radio sam. Motori[9] su bili kvalitetni. To je odmah počeo Siemens raditi kod sebe. Poslije rata je lak žica prebačena u Elku. On to nije patentirao.
Proizvodnja lak žice u Siemensu u Zagrebu
(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“, Binoza Press, Zagreb, 2008.)
Tipovi električnih asinkronih motora proizvedenih u Siemensu, u Zagrebu
Do 1943. godine proizvedeno je 18.000 komada tih motora
(Izvor slike: „KONČAR – 80 godina“, specijalno izdanje lista Končarevac, siječanj 2001.)
Proizvodnja motora u Siemensu , 1930-ih godina.
(Izvor slike: Izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“, Muzej Grada Zagreba, 29.11.2o17.-25.2.2018.)
Proizvodna radionica u Siemensu, 1930-ih godina
(Izvor slike: Izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“, Muzej Grada Zagreba, 29.11.2o17.-25.2.2018.)
"Tropolni “ agregat za zavarivanje
To je bio generator istosmjerne struje, on (Dolenc) ga je zvao “tropolni“, jer magnetski polovi nisu bili jednaki. jedan je bio mali, a drugi dvostruko veći. Tehnički problem je nekada riješio Tesla, ali ne za zavarivanje, već za elektrolučne lampe. To je bio najbolji dinamo za zavarivanje u to vrijeme.
Samouzbudni sinhroni generator - prvi u svijetu
I to je Dolenc izmislio. Dolencovi pomoćnici bili smo Plenković[10] i ja. Plenković ne može biti na miru, i on je stalno nešto izmišljao, i on je imao „posoljen mozak“ kao i ja. Ja sam samouzbudni generator dotjerivao teoretski. Dolenc nije podnosio matematiku uopće, a meni je matematika bila šala. Trebalo je napraviti i diode. Ja sam napravio prve diode od bakrenog oksidula, a Plenković je napravio selenske. To je u svijetu bilo sasvim novo. Bolje su selenske i tada je Plenković počeo raditi na ispravljačima i on je ostao na tome, a ja nisam.
Poslije je prof. Dolencu glavni pomoćnik na samouzbudnim generatorima bio pokojni dr. Božidar Frančić[11], koji je na tome i doktorirao.
Razdoblje 1939. – 1957. bilo je zlatno doba i razina naše elektrike je bila svjetska, naši ljudi su primani svugdje po svijetu i imali su veliki ugled.
Početak izgradnje tvornice Rade Končar
Ideja o stvaranju KONČARA
Godine 1944. idem ja s Dolencom na fakultet. Uz kanal, prema Remizi idemo na tramvaj. Gledam oko sebe, a ono je sve prazno do Podsuseda, nema tu kuća, nema ništa i kažem mu: „Što mislite da napravimo naš Siemens ovdje, ja to planiram.” Poslije, 1946.godine odem ja k Andre Mohorovičiću, koji je bio podnačelnik Zagreba da se službeno blokira zemljište do Podsuseda, za budući KONČAR.
(NAPOMENA: I kanal i Remiza i zgrada nekadašnje Siemensove radionice još su uvijek na istom mjestu).
Kanal (potok ) i nasip po kojem su 1944. Tomo Bosanac i Anton Dolenc išli prema Remizi na tramvaj i razgovarali o ideji da se izgradi veliko poduzeće, kao Siemens. Uz kanal se danas vide proizvodne hale poduzeća KONČAR. (Snimljeno u siječnju 2016.)
(Izvor slike: arhiva autora)
Avionski snimak radionice Siemens d.d. iz 1938. godine
(Izvor slike: Monografija Končara, „Petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja“, 1960.godina)
Zagreb, Kustošija, 1937, u blizini će se na sličnoj livadi za desetak godina sagraditi tvornica Rade Končar
(Izvor slika: https://kolekcionar.eu/...)
Laboratorij električnih strojeva Tehničkog fakulteta u Zagrebu, 1944. godine.
Na slici slijeva: inženjerTomo Bosanac i studenti demonstratori Vojislav Bego i Zvonimir Oštrić.
(Izvor slike: arhiva Zvonimira Oštrića, koji je 2020. godine imao 98. godina i bio najstariji živi Končarevac)
Godina 1945.- spašavanje fakulteta
Za vrijeme rata na fakultetu sam bio danju i noću. Mjesec dana prije ulaska partizana u Zagreb, dobio sam obavijest da Zagrebački korpus neće ući u Zagreb, već II. armija Koče Popovića, koja će sve opljačkati, a da nitko od profesora ne smije biti na fakultetu, jer će biti ustrijeljen. Na svu sreću mi smo u dvorištu u Klaićevoj (ulici) imali sakriven, prilično veliki bunker, pa sam organizirao da se u njega sakriju svi instrumenti i vrjednije stvari. I stvarno, prvo što su učinili kada su došli u Zagreb bilo im je da fakultete opljačkaju. Oni su stvarno napravili pustoš, strašno. Drugi dan je došao Zagrebački korpus i onda su se stvari sredile. Dolenc je nakon oslobođenja bio nekoliko dana u zatvoru, pa smo svi skupa intervenirali i tada je odmah postao tehnički direktor ELIH-a.
Zgrada Tehničkog fakulteta u Klaićevoj (1922)
Povjerenstvo za prosvjetu i vjere u Zagrebu je odredilo da se Tehnička visoka škola smjesti u zgradu Ženske stručne škole i u prostorije internata Obrtne škole. Godine 1922. bio je na zgradi škole nadograđen III. kat troškom od 700.000 K.
Zgrada u Klaićevo, u veljači 2016. godine
(Izvor slike: arhiva autora)
Juru Škreba, koji je prvi diplomirao na Tehničkom fakultetu i vodio telefoniju kod Siemensa, likvidirala je UDBA 1946.
Kada sam 1949. dobio nagradu Vlade, na prijemu je Koča htio sa mnom razgovarati i kaže mi: „E, da je bilo na moje ne bi se KONČAR tamo gradio.“
„To smo mi znali pa vas nismo ni pitali“, odgovorio sam mu.
Znali smo da nas se želi likvidirati.
Stvaranje ELIH-a
Još u ratu radili smo na formiranju ELIH-a (Elektroindustrije Hrvatske ). Četiri-pet ljudi se sastajalo kod Borisa Prikrila i izrađivao se plan za razvoj industrije poslije rata. Ja sam obrađivao elektroindustriju na bazi Siemensa. To je poslije preuzeo Kidrič i na temelju toga su bili izrađeni prvi petogodišnji planovi.
Elektroindustrija je bila koncentrirana u Zagrebu. Nigdje drugdje je nije bilo. U Zagrebu su bili Siemens, Elin, Noris, AEG, Paspa Croatia, Munja. Proizvodnju su imali samo Siemens i Paspa. Tu su bila i velika skladišta elektromaterijala, sve je sačuvano i mi smo zauzeli ta skladišta za ELIH. Od toga je nastao KONČAR[12]. Mi nismo dobili pare niotkuda.
Ja sam bio prvi upravitelj KONČARA, koji je bio dio ELIH-a, Dolenc je postao tehnički direktor ELIH-a, a glavni direktor je bio Aleksa Steiner.
ELIH je počeo raditi 1945. i preuzeo je svu elektroindustriju nakon rata.
Siemens je konfiskacijom Siemensa postao Rade Končar
(izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Početak KONČARA - krađa baraka
U početku smo imali 120 ljudi, a ubrzo smo, za godinu dana, došli na 800 ljudi. Trebalo je povećati radionice za te ljude i tada smo ukrali vojne barake koje su bile s druge strane potoka i potajno ih prebacivali preko potoka - svake noći jedna baraka. I tako smo prenijeli oko 10 baraka. Poslije se Steiner čudio odakle su se pojavile te barake.
Sa svih strana smo dovukli stare strojeve, koje smo popravili. Dosta je strojeva bilo i s potopljenih brodova. Dobili smo strojeve i materijale i od reparacija. Glavni za reparacije u Njemačkoj bio je Joža Kotnik, pa je Dolenc dovlačio i mašine, dinamo lim i bakrenu žicu. Od najboljih radnika dekretom smo napravili poslovođe i majstore. KONČARU je u razvoju puno pomogla razorena Jugoslavija, puno je popravljao. Nije bilo obrazovanih radnika, pa sam s Rostoharom organizirao obuku za namatače u samoj fabrici. To je bila eksplozija napretka.
Bio je s nama i Bego, koji je napravio ispitnu stanicu. On je otac ispitnih stanica i laboratorija za ispitivanja. On isto tako ima smisla i želje za novim. Na fakultetu je napravio nešto što je bilo svjetsko čudo, To je vaga za mjerenje naboja.
Gradnja tvornice "Rade Končar"
http://www.croatianhistory.net/...
Izgradnja novih hala Rade Končara
(Izvor slike: https://sites.google.com/...)
Prvi veliki motori i generatori
Prvi veliki motori
Godine 1946. [13] napravili smo motor za Jesenice od 600 KW, 6 kV, sa šelakom[14]. E, jeste li svjesništo to znači? Do tada smo radili motore do 10 kW. Konstruktor je bio Jakovlić On je bio rođeni konstruktor. Ja sam napravio proračun, a on je napravio konstrukciju. Dolenc je donio šelak iz Njemačke, Sve smo kontrolirali prije ugradnje visokim naponom od 10 kV.
Ljudi moji, ispitivali smo navečer, to sve praska, cvrči, zuji, ljudi se prestrašili.
Taj motor sigurno još radi u Jesenicama.
Inženjer Tomo Bosanac kraj statora velikog motora
(Izvor slike: „KONČAR – 80 godina“, specijalno izdanje lista Končarevac, siječanj 2001.)
Proizvodnja statora većeg elektromotora u „Siemensosvoj“ radionici, 1948. godine.
(Izvor slike: Izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“, Muzej Grada Zagreba, 29.11.2o17.-25.2.2018.)
Odlazak u Beograd - prvi generatori
Kad je likvidiran ELIH (31.prosinca 1946.) , tada je jedna skupina iz ELIH-a prebačena u Beograd kod Kidriča. Ja sam bio generalni inženjer za elektroindustriju, a za elektroprivredu bio je Emerik Blum. Blum me jednom pozvao i rekao da postoji problem opreme za elektrane. Mi imamo u planu graditi dosta elektrana, međutim nemamo odakle dobiti generatore, transformatore i sklopke. Jugoslavija je bila zatvorena i prema Zapadu i Istoku.
Blum kaže: „To vi morate raditi“.
„To ćemo mi napraviti”, rekao sam.
Prvo su na redu generatori. Ja nisam znao mnogo o generatorima pa sam tada uzeo knjige, Livšica i Rihtera i prostudirao generatore. Da se uvedem, pravio sam proračune, 200 generatora sam izračunao. Bio sam u stanju u roku minute dati podatke o generatoru, za zadane parametre. Ja sam na taj način osvojio ove iz elektroprivrede. Oni su došli i nabrajaju elektrane, a ja sam im odmah na licu mjesta opisivao karakteristike generatora i dokazao sam im da se snalazim u generatorima, iako generator nisam nikada ni vidio.
Dolenc mi je rekao: „Slušaj Tomo, ako ti nisi lud, onda sam ja lud. Pa kako se možeš u to plesti, pa znaš li ti što je generator?”
E moj bato !
Mariborski Otok
To me je ponovno vratilo u Zagreb, nisam htio ići u diplomaciju. Dolenc mi kaže: “Tomo, radi se o generatorima za Mariborski Otok[15] (hidroelektrana kod Maribora). AEG ga je 1947. započeo raditi, dio materijala postoji, dovesti ćemo ga iz Austrije, lim je bio odštancan, imamo konstrukciju i to trebamo sastaviti, to će biti dobra škola”.
„Ma mi ćemo to napraviti”, kažem mu ja.
Potpiši !
Ja sam potpisao da ću raditi taj generator.
„E, onda ću to i ja potpisati”, kaže Dolenc.
Ja referiram Kidriču, da to treba raditi. To je bila prilika da odem natrag u KONČAR.
Ja sam postao šef Mariborskog Otoka. Sa mnom su radili Zvonko Sirotić i Šviglin, mladi inženjeri. I prva stvar što su radili bio je taj generator. Oni su s majstorima radili probe, izolacije i ostalo. Trebalo je mijenjati namot iz aluminijskog u bakarni. Mi smo ga izolirali za napon 10 KV, sa šelakom To nam je pomoglo da smo mogli dobiti i uvesti mnogo stvari iz Švicarske, strojeve za izoliranje sa svom recepturom.
Probna montaža generatora za HE Mariborski otok u ispitnoj jami još nedovršene proizvodne hale 1948. godine
(Izvor slike: „KONČAR – 80 godina“, specijalno izdanje lista Končarevac, siječanj 2001.)
Končarev generator u hidroelektrani Mariborski otok
(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“, Binoza Press, Zagreb, 2008.)
O tome je Bulajić snimao film „Visoki napon”. Ja sam u filmu „poginuo“. A to je zato jer je nešto lupalo, ventilatorsko krilo po šarafu. Ušao sam u generator, legnem dolje, a 50 cm iznad moje glave se vrti rotor. Našao sam kvar i otklonili smo ga.
Plakat za film Visoki napon koji je sniman u tvornici Rade Končar
(Izvor slike: http://videoteka.bnet.hr/hrvatski_film/visoki_napon)
Izbačen iz partije i gubitak putovnice
Tada je direktor KONČARA bio Bora Petrov, vojvođanski Srbin. Uz sebe je imao tehničkog direktora Medveda. U to vrijeme sam izbačen iz Partije, jer sam se posvađao s Mikom Špiljakom, sekretarom Gradskog komiteta, On je, kada sam ja otišao u Beograd, počeo progoniti špijune u Končaru. Sklenicki je proglašen špijunom i trebao biti izbačen iz fabrike.
Kažem Kidriču da su ovi poludjeli, a on mi reče: „Idi tamo i to sredi”.
Ja kažem Špiljaku: „Pa kakve vi to vještice tražite po Končaru, pa treba raditi”.
On mi to nije zaboravio i izbacili me iz Partije, a da mi se nisu to usudili reći. Ušao sam u Partiju 1945., mene te nije zanimalo, nisam ja za to, ali su me nagovorili, ma daj, lakše ćeš djelovati, itd.
Mariborski se Otok radio dan i noć. Kao nagradu za to sam dobio mjesec dana putovanja u Švicarsku, da gledam elektrane i generatore. Sat prije polaska vlaka, milicija mi oduzima putovnicu i nema putovanja. Ništa mene nije uzrujalo. To su bili Petrov i Medved koji su telefonirali UDBI, da narodni neprijatelj želi napustiti zemlju. Moje prvo putovanje je bilo s Dolencom 1951. u Austriju u ELIN. Nakon toga sam 1952. išao u BBC, Brown Boveri (u Švicarskoj), zbog popravka generatora za ugljenokop Raša. Tehnički direktor BBC-a me prima i kaže da ne mogu vidjeti namataonicu. Ja mu kažem da znam jako dobro kako to oni rade. On se skoro onesvijestio. Mi to radimo na drugi način, ja to znam od Micafila koji nam je dao i strojeve i recepturu. Nakon toga mi je sve pokazao. Poslije toga je BBC počeo masovno primati naše inženjere, jer je imao u njih povjerenja.
Nakon Petrova došao je Vrbka kao direktor i tada je KONČAR počeo napredovati. Ja sam vodio vanseriju[16], a tada sam prešao u konstrukcijski ured. Bio sam šef projektanata i konstruktora.
Tokarenje rotora generatora u Končaru, 1952. godina.
(Izvor slike: Izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“, Muzej Grada Zagreba, 29.11.2o17.-25.2.2018.)
Prvi izvoz i najveći generator na svijetu
Prvi izvoz i disciplinska istraga
Baš u to vrijeme (1953.), kada smo predali ponudu za Chichoki Mallian (hidroelektrana) u Pakistanu, naš prvi izvoz, čitali smo Ansaldov (talijanski proizvođač generatora) stručni časopis, gdje je bio opisan jedan generator, isti kao i naš. A tamo piše da je taj generator dva puta teži od našeg. Glavni konstruktor se uplaši, ode generalnom direktoru Filipu Kneževiću i požali se da to ne štima, da to ne može tako, pa to je izvoz. Zaduže komisiju s Dolencom da to istraži.
Dolencu je bilo jako neugodno, ja sam mu bio kao dijete.
„Tomo, je li to sigurno?”
Naravno, da je sigurno.
Moj projekt je bio takav zbog vrlo teških uvjeta hlađenja, jer je voda za hlađenje iz irigicijskog sustava bila 50o C, a generator se može grijati do 15oC. Zato sam sve morao baciti na željezo, a malo na bakar, pa sam bakar razbio na mnogo malih namota, a željezo neka se grije. Dolenc je stao iza toga.
Dolaze Englezi, to je bio pravi ispit. Kada sam i njima to rastumačio bili su oduševljeni. Generator smo dobili, jer smo bili jako jeftini, dvostruko jeftiniji od najjeftinije ponude. Osim toga, Pakistan nije imao čime platiti, već starom stočnom rižom, koju smo prodali Burmi i dobili novce.
Strojarnica u hidroelektrani Chichoki Millian Pakistan.
Na licitaciju za izgradnju HE Chichoki Millian u Pakistanu raspisanu sredinom 1953. godine zajednički su se prijavila poduzeća „Rade Končar“, „Litostroj“ i „Metalna“ ponudivši komplet strojarske i električne opreme te montažu. Ponuda je bila 8 puta jeftinija od ponuda zapadnonjemačkih tvrtki SSW i AEG. Prvi od tri agregata snage 5,5 MVA, 3,3 kV, 107 o/min sinkroniziran je na mrežu 9. svibnja 1959. godine, a elektrana je dovršena u listopadu 1959. godine. Končar je isporučio i tri transformatora 5,5 MVA, 11/3,3 kV, dva regulacijska transformatora 7,5 MVA, 66/11 kV, glavnu komandnu ploču i pult, te ostalu električnu opremu.
(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“)
Tvornica Rade Končar, u Zagrebu, na Trešnjevci, na Fallerovom šetalištu, 1954. godine
(Izvor slike: izložba „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947.-1952., Muzej grada Zagreba, prosinac 2016.)
Proizvodnja generatora u tvornici Rade Končar, 1958. godine
(Izvor slike: izložba „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947.-1952., Muzej grada Zagreba, prosinac 2016.)
HE Split - najveći generator na svijetu (1962.)
To je bio najveći generator na svijetu[17]. Zvonko Sirotić (konstruktor) je bio za to, sve smo dogovorili, samo je uprava mislila da nismo sposobni, a Dalmatinci nisu htjeli naručiti. To je 120 MW, a do sada smo najveći radili Mavrovo (hidroelektrana) 40 MW. Ja iskoristim Tita i on mi daje podršku i naredi Dalmatincima da to naruče.
Poslije mi Knežević kaže, da ćemo za nagradu Sirotić i ja dobiti auto. I to je potvrdio Radnički savjet. Međutim, Tito održi kod puštanja u rad (6.svibnja 1962.) čuveni govor u Splitu u kojem napadne kako se inženjerima daju u fabrikama automobili.
I tako mi auto nismo dobili. U KONČARU nisam dobio nikakvu nagradu poslije toga.
Obrada statora za generator HE Split na tokarskom stroju, 1960.godine
(Izvor slike: Monografija Končara, „Petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja“, 1960.godina
Odlazak iz KONČARA
Otišao sam na fakultet 1957.godine.
Iz KONČAR-a je otišao Vitman i nisu htjeli raditi turbogeneratore. Poslije me je Blum zvao da u Sarajevu radimo turbogeneratore, ali nisam otišao.
Onda je 1957/58. došao Ante Marković i rastepao Konstrukcijski ured. Konstrukcija je opasna stvar, kao što je u totalitarizmu sveučilište opasno.
Vidio sam da u KONČARU više ne mogu raditi i otišao sam na fakultet."
Nenapisana knjiga
Profesor je ispričao još mnogo toga. Ispričao je kako se uvodila proizvodnja transformatora i kako se podizao kran u E-hali na visinu od 25 metara, kako se trebao raditi prvi ciklotron, ali su to Končarevci odbili, pa kako su se počele raditi magnetske leće za nuklearni institut u Genevi, kako je u “Ruđeru” 1958 napravio magnetsku rezonanciju s najtežim permanentnim magnetima u svijetu (400 kg), izrađenim od malih magnetića, kako je napravio mali generator od 100.000 o/min, prvi radar kod nas, za Titovu jahtu.
Objasnio je i zašto je bio protiv toga da se u Končaru gradi Institut (to treba, po njegovom mišljenju, biti na Fakultetu) i još mnogo toga.
Ali jedan novinski intervju ne može opisati tako bogat, uzbudljiv, stvaralački život. Za to treba cijela knjiga i prof. Bosanac je rekao da ga je ovaj intervju potaknuo da počne “kopati po papirima“, svojim i Dolenčevim i da napiše knjigu.
Nažalost, akademik Tomo Bosanac je umro 2003. godine i tu knjigu, koliko ja znam, nije napisao.
PORTALI
Razgovor s akademikom Bosancem objavljen je i na:
http://www.croatianhistory.net/...
RADIOEMISIJE
Radio emisija u kojoj je snimka razgovora s akademikom Bosancem:
U emisiji DIVNI NOVI SVIJET - emisiji o znanosti, urednice Nives Nedved na Hrvatskom radiju 1, od 19.veljače 2007., u 13:30., o početcima elektrotehnike u Hrvatskoj, govore prof.dr. Ivan Ilić, prof.dr. Zijad Haznadar, mr.sc. Marijan Ožanić, voditeljica Nives Nedved.
LITERATURA:
- Ožanić, Marijan (1996.), Prof. dr. Tomo Bosanac – Otac generatora, Končarevac, svibanj 1996., Zagreb
- Grupa autora (1960.), RADE KONČAR - 1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Grupa autora (1986), RADE KONČAR – 1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Grupa autora (2001), KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac, Končar d.d., Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Havliček, Milena (2008.), Ime trajnog sjaja. Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske, Binosa Press d.o.o., Zagreb
- Grupa autora, urednik Drago Ban (2015), 90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015., FER, Zagreb
- http://www.hro-cigre.hr/...
[1] Tomo Bosanac, (Bjelovar, 1918.-Zagreb, 2003.), jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika na području elektrotehnike. Rođen je 1918. godine u Bjelovaru gdje je pošao u gimnaziju, a maturirao je u Zagrebu 1937. godine. Diplomirao je na elektrotehničkom smjeru Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1943. godine, a doktorirao na istom fakultetu 1955. godine. Nakon diplomiranja radio je kao asistent u Zavodu za elektrotehniku Tehničkog fakulteta. Nastavio je svoju karijeru u tvornici Rade Končar kao glavni konstruktor električnih strojeva, a kasnije od veljače do listopada 1946. kao direktor. Godine 1957. izabran je za profesora u stalnom radnom odnosu na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tu je dužnost obavljao u razdoblju do 1959. godine kada je postavljen na dužnost direktora Instituta Ruđer Bošković. Na Elektrotehnički fakultet vratio se 1965. godine u svojstvu redovitog profesora. Izvanredni član JAZU je od 1960., a redovni član HAZU od 1991. Akademik Bosanac zaslužan je za utemeljenje i razvitak znanstvenog polja elektrotehnike i elektrotehničke industrije u Hrvatskoj.
[2] Gombanje – vježbanje. gombanje je ili arhaizam sa značenjem "gimnastika" ili kolokvijalizam sa značenjem "muka s nečim, gnjavaža". Krajem XIX. i prvom polovinom XX. stoljeća vježbališta plemenitih fizičkih vještina - šakanja, hrvanja, gimnastike i mačevanja — nazivana su gombaonama, a otvoreni tereni — gombalištima.
[3] Taj razgovor, s naslovom „Prof.dr. TOMO BOSANAC – OTAC GENERATORA“ objavljen je u listu „Končarevac“ u svibnju 1996. godine. A snimak razgovora s profesorom Bosancem mogao se poslušati u emisiji DIVNI NOVI SVIJET - emisiji o znanosti, urednica Nives Nedved na HR1 19.02.2007. u 13:30. Zanimljivo je da taj zadnji intervju s jednim našim znanstvenim velikanom nisu htjeli objaviti u Glasniku Akademija tehničkih znanosti Hrvatske (odluka prof. dr. sc. Zlatka Kniewalda)
[4] Tehnički fakultet u Zagrebu – osnovan je 1926. kao nastavak Visoke tehničke škole osnovane 1919. s nastavom u četiri odsjeka. Tehnički fakultet je 1926. ušao u sastav Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1956. Tehnički fakultet bio je podijeljen na: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski, Elektrotehnički, Strojarsko-brodograđevni i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet.
[5] Anton Dolenc - (Celovec, Austrija 1905., Zagreb 1984)., diplomirao 1927.na Tehničkom fakultetu u Ljubljani. Od 1932. radi kao inženjer u tvrtki " Siemens" d. d. Zagreb, a iste godine postaje i upravitelj navedene tvrtke i na toj dužnosti ostaje sve do završetka 2. svjetskog rata, 1945.god. Za honorarnog nastavnika na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je postavljen 1939., za redovitog profesora na istom fakultetu izabran 1946. god., a 1959. za redovitog profesora u Ljubljani. Djelatnost prof. Dolenca obuhvaća osim znanstvenog i nastavnog rada svestranu brigu o podizanju elektroindustrije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Inicijator je i jedan od prvih nositelja izgradnje tvornice "Rade Končar" nakon drugog svjetskog rata. Tijekom rada u tvornici Siemens" d.d. i u "Rade Končaru" (pravnom nasljedniku tvornice Siemens u Zagrebu) razvio je niz svjetski poznatih noviteta u proizvodnji i razvitku električnih strojeva. Posebno se može istaknuti uvođenje lakirane žice umjesto žice izolirane pamukom u tehnologiju izrade asinkronih motora već 1939. god., što je imalo veliki tehnološki odjek u Europi i povećalo proizvodnju motora u Zagrebu. U cijelo područje elektrostrojarstva unosio je snažan inženjerski, praktični smisao. Na svojim je predavanjima često ilustrirao zanimljivosti iz prakse i ono što se njemu događalo na elektranama i industrijskim postrojenjima. Takve su istinite i stručno vrlo zanimljive priče studenti stalno očekivali i s posebnom pozornošću slušali na predavanjima. Osamostaljivanjem Elektrotehničkog fakulteta iz sustava Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1956. god. prof. Dolenc postaje njegovim prvim dekanom.
[6] Siemens – u Zagrebu, prethodnik tvornice Rade Končar. Godine 1921. društvo ELEKTRA postalo je dio „Siemensa“ i to pod nazivom „Jugoslavensko Siemens“ d.d. , vođeno iz Beča. Godine 1923. na lokaciji Kustošija Donja (danas na sjeveru Fallerovog šetališta) kupljeno je zemljište i izgrađena manja zgrada za radionicu i skladište. Godine 1935. tvornica prelazi pod nadležnost Siemensa iz Berlina, nabavljaju se novi strojevi i proširuje proizvodnja. Godine 1941. promijenjen je naziv tvrtke u „Hrvatsko Siemens električno“ d.d., a 1945. tvrtka je konfiscirana i promijenila naziv u Pogon „Rade Končar“ te s nekoliko drugih zagrebačkih tvornica ulaze u ELIH (Elektroindustriju Hrvatske). Krajem 1946. ELIH prestaje s radom i formiraju se poduzeća Rade Končar, Elka, Croatia, i Munja.
[7] Radenko Wolf- (Zagreb, 1919 – Zagreb, 1997), hrvatski znanstvenik, doktor znanosti, inženjer elektrotehnike, sveučilišni profesor. Diplomirao 1943. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1956. Radio kao inženjer, konstruktor i upravitelj Zavoda za rotacijske strojeve u Institutu tvornice »Rade Končar« te u planskom odjelu Glavne direkcije elektroindustrije u Beogradu. Jedan je od osnivača, 1961. godine, Elektrotehničkog instituta "Končar" u Zagrebu. Za redovitoga profesora izabran je 1964. na Elektrotehničkom fakultetu (danas Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu (dekan 1964–66), gdje je radio do umirovljenja 1987. U sveučilišnu nastavu uveo kolegije iz elektrostrojarstva, što je znatno pridonijelo razvoju elektroindustrije u Hrvatskoj. Osim rada na Sveučilištu, pridonio je razvoju hrvatske elektrostrojogradnje, a posebno je radio na projektiranju, gradnji i ispitivanju električnih strojeva. Djela: Uvod u teoriju električnih strojeva (1975), Uvod u teoriju električnih sklopnih aparata (1978), Osnove električnih strojeva (1985). God. 1970. dobio je Nagradu »Nikola Tesla« za znanstvenoistraživački rad, a 1975. bio je izabran za člana suradnika JAZU (danas HAZU).
[8] Hakerica – stroj za izbijanje utora na limovima iz kojih se rade magnetski paketi za električne strojeve
[9] Ti motori s prvom lak žicom na svijetu imali su oznaku „Z“, Zagreb. Končarevci su u 1990-tima htjeli napraviti Muzej i tražili su primjerak tog motora, ali ga nitko više nije mogao naći.
[10] Zlatko Plenković – u to vrijeme bio je mladi inženjer, a kasnije će postati direktor Elektrotehničkog instituta, sveučilišni profesor i jedan od velikana hrvatske industrijske povijesti. O njemu će biti više riječi u članku u kojem će biti objavljen razgovor s njime.
[11] Božidar Frančić – poslije je bio je zadnji direktor Rade Končara koji je 1990. godine počinio samoubojstvo u još nerazjašnjenim okolnostima. O njemu je više rečeno u članku „Kronologija drame jednog velikog poduzeća u 1990.“, objavljenom na ovom portalu.
[12] Rade Končar, - (Končarev Kraj, Korenica, 1911. – Šibenik, 1942.), strojobravar, sekretar Komunističke partije Hrvatske i organizator partizanskih odreda u Hrvatskoj i Dalmaciji. Zapošljava se 1937. u tvornici „Siemens“ (danas KONČAR) u Zagrebu i osniva sindikalnu organizaciju. Poslije toga odlazi u Split gdje osobno sudjeluje u nekoliko oružanih akcija. Talijani su ga 1941. uhvatili i strijeljali. Kada je 1945. konfiscirana tvornica „Hrvatsko Siemens“ promijenila je ime u Pogon „Rade Končar“. Ispred upravne zgrade je godinama stajao veliki kip Rade Končara, djelo kipara Vanje Radauša. U 1990-tim kip je premješten ispred nekadašnje radionice Siemensa u kojoj je Rade Končar radio.
[13] Taj motor, težak 6 tona, za Željezaru Jesenice izgrađen je u veljači 1948. Profesor je malo pogriješio u datumu.
[14] Šelak -je prirodna plastomerna smola koja se nekada koristila za izoliranje namota električnih strojeva.
[15] Generator za hidroelektranu Mariborski otok, na Dravi kraj Maribora, snage 24.000 KVA, težine 200 tona. Prvi je generator izrađen u tvornici Rade Končar. Pušten je u pogon 5.rujna 1946. godine, samo 17 mjeseci nakon potpisivanja ugovora. Postao je simbol „Končara“. Radio je uspješno 40 godina, a sada se kao muzejski izložak čuva u HE Mariborski otok.
[16] Vanserija - specijalni strojevi koji nisu serijski i standardizirani.
[17] Misli se - „najveći generator na svijetu u to vrijeme za svoju brzinu vrtnje – 300 okretaja/min“. A po ostalim kriterijima bio je među najvećima na svijetu
(18] Miroslav Plohl - prof. ing., (Gorizia, Italija, 1881.- Karlovac 1939.),radio kao pomorski stručni časnik za velike ratne brodove te vrlo mnogo na telefoniji i radiotehnici. Godine 1910./1911. iznašao je novi postupak kojim se omogućuje proizvođenje neprigušenih valova istodobnom upotrebom izmjenične i istosmjerne struje. Svrha toga bila je povećanje frekvencije izmjenične struje. Njegov je postupak strojnim načinom omogućavao proizvođenje neprigušenih titraja, koji su mogli svladati velike udaljenosti, potrebne za bezičnu telegrafiju. Ovaj izum preuzela je poznata tvrtka Telefunken Gesellschaft u Berlinu. Izumio je i novi način proizvodnje električnih titraja pomoću iskrišta u osobito kratkim valovima, što je preuzela tvrtka Siemens u. Halske iz Beča. Postavio je i egzaktnu metodu izračunavanja električnih transformatora. U godini 1918.-1919. radio je kao konstruktor tršćanske tvrtke Stabilimento Tehnico Triestino te potom u Rijeci za tvrtku Whitehead&Co. Radio je osobito na usavršavanju i iskoristivosti turbokompresora, ostvarivši zavidne rezultate. Njegove patente preuzela je tvrtka Whitehead & Co. Godine 1920. preselio se u Beč gdje je radio kao tehnički ravnatelj tvornice "Radio" G.M.B.H. do kraja 1924. godine. Na poziv Tehničke visoke škole u Zagrebu preuzeo je 1925. godine nastavničku službu za kolegije Jaka struja, Prijenos i Razdiobu električne energije. Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu prof. ing. Miroslav Plohl s velikim je entuzijazmom osnovao Zavod za elektrotehniku 1925.-1926. i uredio laboratorij jake struje. Uz laboratorij osnovao je i uredio 1929. godine stanicu za baždarenje električnih brojila i preciznih mjerila na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Formalne kriterije za izbor u redovitoga profesora ispunio je tek 1930. diplomiravši elektrotehniku u Ljubljani. Uživao je veliko poštovanje kao nastavnik i predavač i među kolegama. Službu dekana obavljao je od 1936. godine do iznenadne smrti 1939. godine kada je izgubio život nesretnim slučajem dok je vršio svoju dužnost kao predsjednik električnih poduzeća Banovine Hrvatske.